REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-987/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Željka Šimiča, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KOLEKTOR KOLING Inženiring, instalacije, proizvodnja d.o.o., Idrija, Arkova ulica 43, Republika Slovenija, OIB: 96766019518, kojeg zastupaju punomoćnici Mislav Bradvica i Ivan Luetić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bradvica Marić Wahl Cesarec Skerlev d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-554/21-15 od 9. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-554/2021-15 od 9. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I/ U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb isplatiti tužitelju KOLEKTOR KOLING Inženiring, instalacije, proizvodnja d.o.o., Idrija, Republika Slovenija iznos od 398.168,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 30.8.2019. do 29.12.2023. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO -a (NN 114/22 i 156/22) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši od 30.12.2023. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 9.12.2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju KOLEKTOR KOLING d.o.o., Idrija, Republika Slovenija naknaditi tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb troškove parničnog postupka u iznosu od 18.845,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 9.12.2024. do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. U obrazloženju je naveo kako je među strankama sporno je li vraćanjem izvornika Bankarske garancije od strane nalogodavatelja CENTROGRADNJE d.o.o., Zagreb još 18. ožujka 2019. prestalo važenje Bankarske garancije (u kojem slučaju bi tužiteljev zahtjev za isplatu podnesen tuženiku 30. kolovoza 2019. bio nepravovremen) ili je Bankarska garancija i nakon tog čina vraćanja izvornika i dalje obvezivala tuženika sve do isteka u garanciji naznačenog roka valjanosti do 30. rujna 2019. ili barem do tuženikove pribave suglasnosti tužitelja kao korisnika garancije na gašenje obveze po garanciji (u kojem slučaju bi tužiteljev zahtjev za isplatu podnesen tuženiku 30. kolovoza 2019. bio pravovremen). Iz spisu priložene dokumentacije:

Konzorcijskog ugovora 3. kolovoza 2016. s aneksima, Pregleda prometa Sberbank d.d. od 16. do 21. srpnja 2018., Stare bankarske garancije, Bankarske garancije, Zahtjeva tuženiku za isplatom po osnovi Bankarske garancije s prilozima, Očitovanja tuženika na pisani zahtjev tužitelja od 3.9.2019., Kaznene prijave, Dopisa tuženika od 20.9.2019. te poglavito u tom dijelu zapravo suglasnih navoda parničnih stranaka proizlazi kako među strankama nije sporno, da:

- su tužitelj i CENTROGRADNJA d.o.o. Zagreb bili u poslovnom odnosu temeljem kojeg mu se CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb Aneksom br. 3. osnovnog Konzorcijskog ugovora zaključenim dana 22.6.2018. obvezala izvršiti određene radove, a tužitelj se, između ostalog, obvezao na ime avansa za izvođenje tih radova isplatiti mu iznos od 3.000.000,00 kn kojeg se CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb obvezala u određenom roku vratiti, najkasnije s izdavanjem privremene situacije za siječanj 2018.,

- je tužitelj navedenim Aneksom br. 3. osnovnog Konzorcijskog ugovora zaključenim dana 22.6.2018. isplatu avansa CENTROGRADNJI d.o.o., Zagreb uvjetovao prethodnom dostavom bankarske garancije,

- je CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb zato zatražila od tuženika kao garanta izdavanje takve bankarske garancije,

- je tuženik kao izdavatelj i garant postupio po traženom te 4. srpnja 2018. izdao i predao nalogodavatelju CENTROGRADNJI d.o.o., Zagreb prvotnu Staru bankarsku garanciju na prvi poziv koja glasi na iznos do najviše 3.000.000,00 kn s rokom valjanosti do 4. ožujka 2019. i s tužiteljem kao u garanciji naznačenim korisnikom garancije, a u svrhu kako bi njome jamčio tužitelju kao korisniku garancije da će mu na prvi poziv isplatiti/vratiti avans ukoliko mu ga nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb po dospijeću ne vrati,

- je u toj prvotnoj Staroj bankarskoj garanciji izrijekom navedeno kako se izdaje u samo jednom izvornom primjerku,

- su u toj prvotnoj Staroj bankarskoj garanciji izrijekom uređeni uvjeti pod kojima prestaje važiti na način da je navedeno: „Po isteku roka važenja garancije, korisnik garancije je dužan vratiti garantu izvornik ove garancije. Bez obzira da li je garancija vraćena garantu ili ne, istekom navedenog roka važnosti, ova garancija automatski i u potpunosti prestaje važiti, a time se gase i sve obveze po ovoj garanciji. Sve obveze garanta se gase i prije, ukoliko garant dođe u posjed izvornika ove garancije prije isteka roka važnosti.“,

- je tužitelj preuzeo od CENTROGRADNJE d.o.o., Zagreb prvotnu Staru bankarsku garanciju i potom s danom 20.7.2018. isplatio CENTROGRADNJI d.o.o., Zagreb ugovoreni avans u ukupnom iznosu od 3.000.000,00 kn,

- su tužitelj i CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb Aneksom br. 4. osnovnog Konzorcijskog ugovora zaključenim 21. prosinca 2018. ugovorili novi rok povrata navedenog avansa u cjelokupnom iznosu – sada najkasnije do 25. veljače 2019.,

- su tužitelj i CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb Aneksom br. 5. osnovnog Konzorcijskog ugovora zaključenim 15. veljače 2019. ugovorili da će prvotna Stara bankarska garancija s rokom valjanosti do 4. ožujka 2019. biti zamijenjena novom bankarskom garancijom istog sadržaja koja će biti važeća do 30. rujna 2019.,

- je CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb zato zatražila od tuženika kao garanta izdavanje nove bankarske garancije s novim rokom valjanosti, dok svi drugi uvjeti u garanciji ostaju nepromijenjeni,

- je tuženik kao izdavatelj i garant postupio po traženom te 22. veljače 2019. izdao i predao nalogodavatelju CENTROGRADNJI d.o.o., Zagreb novu Bankarsku garanciju na prvi poziv koja glasi na iznos do najviše 3.000.000,00 kn, ali sada s novim rokom valjanosti do 30. rujna 2019., dok su ostali bitni elementi ostali nepromijenjeni, dakle, s tužiteljem kao u garanciji naznačenim korisnikom garancije, a u svrhu kako bi njome jamčio tužitelju kao korisniku garancije da će mu na prvi poziv isplatiti/vratiti avans ukoliko mu ga nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb po dospijeću ne vrati,

- je i u ovoj novoj Bankarskoj garanciji također izrijekom navedeno kako se izdaje u samo jednom izvornom primjerku,

- su i u ovoj novoj Bankarskoj garanciji također izrijekom uređeni uvjeti pod kojima prestaje važiti na način da je navedeno: „Po isteku roka važenja garancije, korisnik garancije je dužan vratiti garantu izvornik ove garancije. Bez obzira da li je garancija vraćena garantu ili ne, istekom navedenog roka važnosti, ova garancija automatski i u potpunosti prestaje važiti, a time se gase i sve obveze po ovoj garanciji. Sve obveze garanta se gase i prije, ukoliko garant dođe u posjed izvornika ove garancije prije isteka roka važnosti.“,

- CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb nije po dospijeću (25. veljače 2019.) niti bilo kada do danas vratila tužitelju ni najmanji dio isplaćenog beskamatnog avansa,

- je nalogodavatelj CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb, unatoč tome 18. ožujka 2019. vratio tuženiku kao garantu izvornik Bankarske garancije,

- je tužitelj kao korisnik Bankarske garancije 30. kolovoza 2019. podnio tuženiku kao garantu zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 3.000.000,00 kn po predmetnoj Bankarskoj garanciji, ali da je tuženik odbio ovaj njegov zahtjev jer mu je nalogodavatelj CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb vratio izvornik Bankarske garancije još 18. ožujka 2019.

Navedene ugovorne odredbe prema kojima se Bankarska garancija izdaje u samo jednom primjerku, a obveza tuženika kao garanta po Bankarskoj garanciji prestaje i prije isteka roka valjanosti ako tuženik kao garant i prije tog roka dođe u posjed (jedinog) izvornika su po ocjeni ovog suda jasne i razumljive te isto tako s obzirom na sadržaj čl. 1042. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/08, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23 i 69/26; dalje: ZOO) očekivane i sukladno čl. 221. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) uobičajene u poslovnoj praksi banaka pa tužitelj stoga nije mogao imati nikakvih dvojbi o značaju izvornika Bankarske garancije. Dužnost je tužitelja stoga bila voditi brigu o (jedinom) izvorniku Bankarske garancije jer je s obzirom na sadržaj Bankarske garancije bio ili barem morao biti svjestan kako vraćanje izvornika Bankarske garancije tuženiku od strane bilo koga (pa i u konkretnom slučaju nalogodovca) znači prestanak garancije odnosno obveze tuženika kao garanta po Bankarskoj garanciji. Ako tužitelj eventualno nije bio zadovoljan uvjetima u Bankarskoj garanciji koju mu je CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb predala, tada je jedino mogao isplatu avansa, odnosno produljenje roka dospijeća obveze povrata avansa uvjetovati CENTROGRADNJI d.o.o., Zagreb prethodnom dostavom nove bankarske garancije s drugačije ugovorenim uvjetima pod kojima prestaje obveza tuženika po bankarskoj garanciji, ali to očito nije učinio. S obzirom na u Bankarskoj garanciji ugovorene uvjete pod kojima Bankarska garancija odnosno obveza tuženika kao garanta prema tužitelju kao korisniku garancije prestaje, a to je između ostalog i dolaskom tuženika kao garanta u posjed (jedinog) izvornika Bankarske garancije prije isteka njenog roka valjanosti - bez ikakvih daljnjih uvjeta, to tuženik kao garant, nakon što mu je nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb vratio (jedini) izvornik Bankarske garancije prije isteka roka valjanosti, nije bio dužan još istraživati kod koga je ta Bankarska garancija bila, je li ju nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb nakon preuzimanja uopće ikada predao tužitelju, ako jest, koji su bili razlozi tužiteljevog vraćanja izvornika nalogodavatelju odnosno je li nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb ispunio svoju obvezu pa mu je tužitelj zato vratio izvornik ili se tužitelj možda prije ispunjenja nalogodavčeve obveze povrata avansa odrekao ovog sredstva osiguranja povrata ili ga je možda pristao zamijeniti nekim drugim sredstvom osiguranja (npr. bankarskom garancijom druge banke, zadužnicom, hipotekom i sl.). Tuženik nije bio dužan navedeno istraživati jednostavno zato jer to nije bila njegova ni ugovorna niti zakonska obveza. Nastavno, sud nije ocijenio osnovanim ni navod tužitelja kako obveza tuženika kao garanta nije prestala vraćanjem (jedinog) izvornika Bankarske garancije od strane nalogodavca CENTROGRADNJE d.o.o., Zagreb tuženiku kao garantu jer ugovoreni prestanak obveze tuženika vraćanjem izvornika garancije tuženiku sukladno čl. 297. st. 4. ZOO-a predstavlja raskidni uvjet čije ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, priječi strana na čiji teret je određen. Za ukazati je i kako se tužitelj za trajanja ovog parničnog postupka izbjegavao izrijekom očitovati je li i kada preuzeo izvornik Bankarske garancije od CENTROGRADNJE d.o.o., Zagreb i, ako jest, kada je i kako izgubio posjed tog izvornika. Jednako tako, iako je tuženik još u mirnom postupku odbio postupiti po njegovom zahtjevu za naplatu po Bankarskoj garanciji upravo iz razloga jer tvrdi da mu je tužitelj uz zahtjev predao presliku, a ne izvornik garancije i da je izvornik tuženiku vraćen još ranije te iako u tužbi i tijekom postupka i sam tužitelj iznoseći činjenične navode problematizira pitanje je li uistinu uz zahtjev predao presliku ili ipak izvornik Bankarske garancije i na koji način je tuženik utvrdio da se radi o preslici, tužitelj svejedno protivno čl. 221.a ZPP-a tijekom ovog postupka nije predložio provođenje odgovarajućeg vještačenja na okolnost je li uz zahtjev od 30. kolovoza 2019. predao tuženiku izvornik ili presliku Bankarske garancije, nego se unatoč velikoj vrijednosti predmeta spora i ukazivanju na navedeno pitanje u svojim činjeničnim navodima, zadovoljava samo s pravnim pitanjem gasi li se obveza tuženika po Bankarskoj garanciji vraćanjem (jedinog) izvornika Bankarske garancije prije isteka roka valjanosti bez ikakvih daljnjih istraživanja tuženika. Sud nije ocijenio osnovanim navod tužitelja kako je sporna ugovorna odredba prema kojoj se obveza tuženika po Bankarskoj garanciji gasi i prije isteka roka valjanosti ako tuženik dođe u posjed (jedinog) izvornika, a bez ikakve daljnje radnje tuženika nakon preuzimanja posjeda izvornika, protivna Ujednačenim pravilima Međunarodne trgovačke komore za garancije na poziv br. 758 (dalje: Pravila MTK). Ovo stoga jer je uvidom u Bankarsku garanciju sud utvrdio da ugovorne strane nisu ugovorile primjenu navedenih Pravila MTK pa te odredbe sukladno čl. 1.a Pravila MTK ne utječu na odluku u ovom sporu. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je obveza tuženika po Bankarskoj garanciji sukladno ugovorenom, a temeljem čl. 1042. ZOO -a, prestala upravo nalogodavčevim vraćanjem izvornika Bankarske garancije tuženiku kao garantu 18. ožujka 2019., to je razvidno kako zahtjev tužitelja kao korisnika garancije za isplatu po Bankarskoj garanciji podnesen tuženiku 30. kolovoza 2019. nije osnovan jer u trenutku tužiteljevog podnošenja zahtjeva tuženik više nije bio u obvezi prema tužitelju po Bankarskoj garanciji te je tužbeni zahtjev stoga odbijen.

3. Tužitelj u žalbi navodi kako tuženik koji tvrdi da bankarska garancija koju je podnio tužitelj nije izvornik to ničim ne dokazuje, iako je sukladno odredbama o teretu dokazivanja na njemu da dokaže da je njegova tvrdnja istinita – a ta je tvrdnja da tužitelj nije na naplatu podnio izvornik bankarske garancije. Usprkos tome što je na tuženiku da dokazuje svoju tvrdnju, sud teret dokazivanja prebacuje na tužitelja. U svakom slučaju je sud tijekom postupka povrijedio načelo otvorenog pravosuđenja, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Usprkos svojoj obvezi da tijekom postupka upozori stranke na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza, sud tek nakon provedenog postupka upozorava stranke da su propustile postaviti određeni dokazni prijedlog. Suprotno utvrđenjima suda, iz materijalnih dokaza u spisu i izjava tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj preuzeo dokument koji nesporno predstavlja bankarsku garanciju te da se o tome jasno očitovao jer je tvrdio kako je bankarska garancija koju je podnio original, pri čemu je naveo i sve sastavnice bankarske garancije koju je dostavio banci, a koje nedvojbeno upućuju na njezinu originalnost. Tvrdnja tuženika da mu je nalogodavac CENTROGRADNJA d.o.o., Zagreb vratio izvornik Bankarske garancije još 18. ožujka 2019. očito je sporna te ničim dokazana od strane tuženika. Naime, i dokazi u spisu govore u prilog činjenici da je postojao samo jedan izvornik bankarske garancije te da je tužitelj bankarsku garanciju uredno podnio na naplatu. Tvrdnju da podneseni primjerak nije izvornik tuženik je trebao dokazati tijekom postupka, što očito nije učinio te su te činjenice ostale neutvrđene te ničime dokazane. Stoga je sud pogrešno utvrdio koje su činjenice sporne, a posljedično je i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je naveo da je nalogodavatelj tuženiku vratio izvornik bankarske garancije. Tužitelj je predložio na okolnost uporabe bankarske garancije određene svjedoke koji bi po prirodi stvari potvrdili da je riječ o izvorniku i da po ničemu se nije moglo utvrditi da je riječ o kopiji. Pravila MTK utvrđuju da ako prema saznanju garanta garancija prestaje zbog nekog od razloga navedenih u stavku (b) ovog članka, ali ne zbog nastupa datuma isteka, garant bez odgađanja mora obavijestiti nalogodavatelja, odnosno kontragaranta, u kojem slučaju kontragarant o tome mora obavijestiti nalogodavatelja. Tuženik nije kontaktirao tužitelja s upitom je li suglasan s vraćanjem garancije, je li ovlastio društvo Centrogradnju da u njegovo ime vrati garanciju, je li garancija iz njegovog posjeda izašla suglasnošću volja i sl., već je svoje obveze i ekonomski rizik pokušao ukloniti tvrdeći da se vraćanjem izvornika Garancije utrnjuju sve obveze po toj garanciji bez obzira na ponašanje stranaka u tom poslovnom odnosu. Stoga je tuženik povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te pažnju dobrog stručnjaka i gospodarstvenika, zbog čega je dužan isplatiti iznos iz bankarske garancije tužitelju. Tumačeći odredbe članka 1042., a u vezi s člankom 1039. ZOO-a, nesporno je da ispravu kojom se potvrđuje nastup nekog događaja kao mjerodavnog za prestanak njezine valjanosti može podnijeti samo korisnik, a ne i treća strana koja uopće nije sudionik u predmetnom pravnom odnosu. Budući da je upravo tuženik prihvaćanjem garancije od strane nalogodavatelja doprinio ostvarenju navedenog uvjeta, ima se primijeniti članak 297. stavak 4. ZOO -a sukladno kojem se uzima da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen. Načelno, izvornik Garancije teoretski može vratiti i nalogodavatelj, ali samo uz izričito ovlaštenje korisnika garancije, a ne samovlasno i jednostrano. S druge strane, to ne oslobađa tuženika da s korisnikom garancije provjeri suglasnost u vezi povrata garancije, a posebice ovlaštenje nalogodavca (Centrogradnje) da tu radnju izvrši u ime korisnika garancije, a što u ovom slučaju nije učinjeno. Naslovni sud pogrešno navodi da se u konkretnom odnosu ne primjenjuje Pravila MTK jer se zadržava samo na propisu kao izvoru prava, dok ignorira postojanje običaja kao izvora trgovačkog prava. Naime, u čl. 1.a. navedenih Pravila MTK jasno je navedeno da se ona primjenjuju isključivo na onaj dio sadržaja garancije koji nije izričito reguliran drugačije u odnosu na sama Pravila. Tužitelj ističe kako u ovom slučaju nema zapreke da se neko od Pravila MTK primijeni kao trgovački običaj.

Dapače, u prilog primjene Pravila MTK govori i praksa Visokog trgovačkog suda RH, i to odluka poslovni broj Pž-8895/2013 od 12. srpnja 2016. Tužitelj smatra potrebnim ponovno apostrofirati odredbe Pravila MTK koje je iznio u tužbi, odnosno naglasiti kako je člankom 25.b Pravila MTK prestanak garancije uređen kako slijedi: „Bez obzira na to vraća li se dokument garancije garantu ili ne, garancija prestaje: i. istekom, ii. kada po njoj ne preostane ništa za platiti ili iii. kada je garantu podnesen korisnikov pisani otpust obveze po garanciji.“ Nadalje, u članku 25.e Pravila MTK stoji sljedeće: Ako prema saznanju garanta garancija prestaje zbog nekog od razloga navedenih u stavku (b) ovog članka, ali ne zbog nastupa datuma isteka, garant bez odgađanja mora obavijestiti nalogodavatelja, odnosno kontragaranta, u kojem slučaju kontragarant o tome mora obavijestiti nalogodavatelja. Tužitelj u žalbi zaključno navodi kako, prije svega, tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da bankarska garancija koju je podnio tužitelj nije valjana, zbog čega je dužan prihvatiti je kao pravovaljanu i isplatiti iznos iz bankarske garancije, a sud je smatrao da je teret dokaza da je riječ o kopiji na tužitelju čime je povrijedio pravila o teretu dokazivanja te je ta činjenica ostala sporna. Nadalje, tužitelj je za razliku od tuženika kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao s najvišim stupnjem pažnje, prema pravilima struke i običajima, dok je tuženik propustio primijeniti ikakvu dužnu pažnju, postupajući pritom i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tužitelj smatra nedvojbeno dokazanim kako se odredba Garancije na koju se poziva tuženik ima smatrati ništetnom, odnosno podredno ju treba tumačiti u korist tužitelja, kao i da u predmetnom ugovornom odnosu postoji osnova za primjenu Pravila MTK iz kojih se može iščitati kako vraćanje same isprave ne može utrnuti obvezu Garanta da izvrši isplatu po Garanciji. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 8.847,22 eura. Naknadno prilaže sudsku praksu o načelu otvorenog pravosuđenja.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Tužitelj kao korisnik garancije ovom tužbom zahtijeva od tuženika kao izdavatelja garancije i garanta isplatu cjelokupnog iznosa od 3.000.000,00 kn, sada 398.168,43 EUR, po Bankarskoj garanciji koja glasi na iznos do najviše 3.000.000,00 kn s rokom valjanosti do 30. rujna 2019. jer smatra kako je zahtjev za isplatu po toj Bankarskoj garanciji podnesen tuženiku kao garantu 30. kolovoza 2019., podnesen pravovremeno, u roku važenja te Bankarske garancije i da je tuženik stoga bio dužan bez odgode isplatiti mu utuženi iznos. Tuženik smatra kako nije bio dužan udovoljiti tužiteljevom zahtjevu od 30. kolovoza 2019. za isplatu utuženog iznosa po Bankarskoj garanciji, jer smatra kako je njegova obveza kao garanta iz Bankarske garancije prestala 18. ožujka 2019. kada mu je nalogodavatelj vratio (jedini) izvorni primjerak Bankarske garancije.

8. Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da mu je tužitelj uz zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi Garancije predao i jedini, izvorni primjerak predmetne Bankarske garancije (s čim u vezi je u samoj, predmetnoj Garanciji navedeno da je sastavljena u jednom izvornom primjerku). Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je teret dokazivanja te činjenice bio na tužitelju i da je tužitelj propustio na tu okolnost predložiti izvođenje odgovarajućeg dokaza – vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke.

9. Štoviše, tužitelj i tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi iznosi proturječne navode kojima najprije osporava činjenicu da je nalogodavatelj 18. ožujka 2019. vratio tuženiku (jedini) izvorni primjerak Bankarske garancije, a zatim u zadnjem podnesku kojeg je predao prvostupanjskom sudu 6. rujna 2024. navodi da su ''u ovom konkretnom slučaju, postojale činjenice, koje su dobrom stručnjaku (standard postupanja koji se traži od tuženika u konkretnom odnosu) ukazale na to da izvornik bankarske garancije nije predan tužitelju i da je ista preuranjeno vraćena, pa se stoga niti obveza iz nje ne gasi. Naime, bankarska garancija je izdana 22. veljače 2019. te je predana društvu Centrogradnja (nalogodavcu), dok ju je isto društvo vratilo tuženiku već 18. ožujka 2019. (za manje od 30 -ak dana od dana izdavanja)…“, čime navodi i da mu nikada nije predan jedini izvorni primjerak Bankarske garancije.

10. Osim toga, tužitelj u žalbi izričito ne osporava navod iz obrazloženja pobijane presude da „se (tužitelj) za trajanja ovog parničnog postupka izbjegavao izrijekom očitovati je li i kada preuzeo izvornik Bankarske garancije od CENTROGRADNJE d.o.o., Zagreb i, ako jest, kada je i kako izgubio posjed tog izvornika“ (a niti u žalbi iznosi takvo očitovanje), dok iz navoda koje je tužitelj iznio u podnesku od 4. kolovoza 2022. citiranima pod stavkom (20) žalbe ne proizlazi suprotno. To su zapravo razlozi zašto tužitelj nije predložio dokaz radi utvrđenja činjenice da je tuženiku uz zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi garancije predao i jedini, izvorni primjerak predmetne Bankarske garancije, pa se žalitelj zbog toga, kao i zbog toga što je i sam mogao zaključiti da je, pored tuženikovog osporavanja te činjenice iz odgovora na tužbu, trebao odgovarajućim dokazom (a ne dokazom saslušanjem svjedoka na kojeg se poziva u žalbi) dokazati da je tuženiku uz zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi Garancije predao i jedini, izvorni primjerak predmetne Bankarske garancije, neosnovano poziva na povredu načela otvorenog pravosuđenja.

11. Neosnovan je i žalbeni navod da je tuženik trebao kontaktirati tužitelja s upitom je li suglasan s vraćanjem garancije, te je, s tim u vezi, ovaj sud suglasan s obrazloženjem pobijane presude citiranim u točki 2. ovoga obrazloženja, u bitnom, s time da je tužitelj trebao odmah nakon što je nalogodavatelj primio predmetnu Bankarsku garanciju od tuženika, zatražiti od nalogodavatelja da mu je preda u posjed, kao i s time da je trebao inzistirati da mu CENTROGRADNJA d.o.o. dostavi novu bankarsku garanciju s drukčijim uvjetima pod kojima prestaje obveza tuženika po bankarskoj garanciji ako nije bio zadovoljan uvjetima u predmetnoj Bankarskoj garanciji. Tužitelj, međutim, to nije učinio niti u odnosu na ranije mu izdanu bankarsku garanciju s, u tom dijelu, istim uvjetima koja mu je izdana i prije plaćanja avansa nalogodavatelju.

12. Neosnovani su i tužiteljevi žalbeni navodi kojima se poziva na propust primjene Pravila MTK od strane prvostupanjskog suda, s čim u vezi i sam tužitelj u žalbi pravilno navodi kako je u navedenim Pravilima MTK „jasno navedeno da se ona primjenjuju isključivo na onaj dio sadržaja garancije koji nije izričito reguliran drugačije u odnosu na sama Pravila“ odnosno da se ta Pravila primjenjuju (samo) ako su u skladu s odredbama garancije (to je određeno u čl. 12. Pravila MTK). Odredbom čl. 1.a Pravila MTK određeno je pak da se ona primjenjuju na garancije na poziv u kojima je primjena tih pravila izričito određena, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud. Zato, suprotno žaliteljevom shvaćanju, u odnosu na ta Pravila ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 12. st. 2. ZOO-a. Pritom ovo pravno shvaćanje ovoga i prvostupanjskog suda ne odstupa od shvaćanja ovoga suda iz odluke poslovni broj Pž-8895/2013 od 12. srpnja 2016. koju tužitelj citira u žalbi, jer se ne radi o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, i u toj odluci je navedeno da, u smislu odredbe članka 1.a tih Ujednačenih pravila, stranke trebaju izričito ugovoriti primjenu Pravila MTK, te je u tom predmetu ovaj sud primijenio ta Pravila jer „su obje stranke postupale (i) u skladu s tim Ujednačenim pravilima“, što ovdje nije bio slučaj.

13. Ipak, samo preciznosti radi, valja dodati da sporna odredba predmetne Bankarske garancije prema kojoj se „sve obveze garanta gase i prije, ukoliko garant dođe u posjed izvornika ove Garancije prije isteka roka važnosti“ niti nije protivna odredbi čl. 25.b Pravila MTK na koju se tužitelj poziva i tijekom prvostupanjskog postupka i u ovoj žalbi (i koja se, ponavlja se, ovdje, kao niti Pravila MTK u cjelini, ne primjenjuje) jer iz te odredbe proizlazi da će garancija prestati zbog tri razloga navedenih u toj odredbi bez obzira na to je li dokument garancije vraćen garantu, a ne da nije dopušteno njome odrediti da se obveze garanta gase ako on dođe u posjed izvornika garancije prije isteka roka važnosti. Pritom se svakako radi o jasnoj odredbi, pa, protivno žaliteljevom shvaćanju, ne dolazi u obzir niti primjena odredbe čl. 320. st. 1. ZOO-a.

14. I konačno, neosnovani su i žaliteljevi navodi da je, u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, citirana odredba Garancije protivna odredbama čl. 1039. i čl. 1042. ZOO-a na kojima je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu, da je protivna načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 297. st. 4. ZOO -a, da je ništetna i da je, sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO -a, treba tumačiti u korist tužitelja, te je sa svim tim u vezi ovaj sud suglasan s obrazloženjem pobijane presude koje je u bitnom i pretežnom dijelu citirano u točki 2. ovoga obrazloženja.

15. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nema pravo na isplatu ovdje utuženog iznosa na temelju predmetne Bankarske garancije, prije svega, jer je obveza tuženika po Bankarskoj garanciji prestala 18. ožujka 2019. nalogodavateljevim vraćanjem izvornika Bankarske garancije tuženiku kao garantu pa u trenutku tužiteljevog podnošenja zahtjeva za isplatu (30. kolovoza 2019.) tuženik više nije bio u obvezi prema tužitelju po toj Bankarskoj garanciji. Također, i jer, posljedično tome, tužitelj uz taj zahtjev nije predao tuženiku jedini izvorni primjerak te Bankarske garancije.

16. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci, s tim da tužitelj, imajući u vidu odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a, u žalbi obrazloženo ne osporava odluku o trošku ni u kojem dijelu.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac