REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2267/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja TRGOVAČKI CENTAR LUMINI d.o.o., Zagreb, Branimirova 29, OIB: 90092662934, kojeg zastupa punomoćnik Leila Dragčević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Stečajna masa iza NAMCO PROMET d.o.o. za usluge – u stečaju, Zagreb, Smičiklasova 18, OIB: 83495207891, kojeg zastupa punomoćnica Irena Glogovšek Strahovnik, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja (vps 92.193,02 EUR), odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2320/2025 od 10. travnja 2026., 28. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana, potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2320/2025 od 10. travnja 2026. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.125,56 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2320/2025 od 10. travnja 2026. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 154,92 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 154,92 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 204,91 eur.

Obrazloženje

1. Pobijanom točkom III. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2320/2025 od 10. travnja 2026. odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 11.280,48 eur. Prvostupanjski sud je tako odlučio na temelju odredaba čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP).

2. Protiv točke III. izreke tog rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga. Istaknuo je da prvostupanjski sud nije odlučio o trošku sudske pristojbe na žalbu od 31. siječnja 2023. u iznosu od 10,62 eur, te o trošku sudske pristojbe na žalbu od 6. ožujka 2023. u iznosu od 44,72 eur, ukupno 55,34 eur. Tuženik je postavio zahtjev za pojedine radnje u iznosu od 695 bodova, što znači da je vrijednost svake radnje 1.390,00 eur, a prvostupanjski sud je tuženiku priznao trošak u iznosu od 1.388,45 eur, odnosno (s PDV) 1.735,56 eur, pri čemu nije naveo razloge kako je došao do tog iznosa s obzirom na vrijednost predmeta spora od 92.103,02 eur, pa pobijano rješenje ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, prema odredbi Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 108/25; dalje: Tarifa) ako vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 66.361,00 eur do iznosa od 663.614,00 eur, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda za svakih započetih 133,00 eur, u konkretnom slučaju 695 bodova. Prvostupanjski sud pogrešno nije priznao tuženiku trošak sastava podneska od 2. ožujka 2020. kojim je tuženik na poziv suda dostavio punomoć za zastupanje iako je ranije punomoć bila uredno uložena u spis. Nadalje, pogrešno sud nije priznao tuženiku trošak sastava žalbi od 31. kolovoza 2020. i 6. ožujka 2023. uz obrazloženje da su te žalbe odlukama drugostupanjskog suda odbijene kao neosnovane, što nije točno. Osim toga, tuženik je uspio u postupku u cijelosti pa ima pravo na naknadu cjelokupnog postupka, a ne samo u nekom njegovom dijelu. Prvostupanjski sud nije priznao tuženiku niti trošak sastava podnesaka od 19. travnja 2022., 31. siječnja 2023., 3. veljače 2023. i 22. prosinca 2023. jer prema ocjeni suda nisu bili potrebni za vođenje postupka. Nije logično očekivati od tuženika da zaprima podneske tužitelja s dokumentacijom za koju tužitelj tvrdi da dokazuje njegove navode, zaprima različite prijedloge tužitelja, zaprima dopise institucija pribavljene na traženje suda, zaprima rješenja suda s određenim rokovima za daljnje postupanje tuženika, a da se na njih ne očituje, odnosno da po njima ne postupi. Prvostupanjski sud nije priznao trošak sastava podneska od 12. rujna 2025. postavljen prema Tbr. 8. t. 3. Tarife jer je tuženik navode sadržane u predmetnom podnesku mogao istaknuti u podnesku od istoga datuma, a za sastav kojeg mu je priznat zatraženi trošak. Međutim, sud je priznao trošak podneska od 12. rujna 2025. po Tbr. 8. t. 4. Tarife u iznosu od 50,00 eur + pdv, a očito je da se radi o obrazloženom podnesku. Isto tako nije obrazloženo zašto je od dva podneska predana 12. rujna 2025. uz obrazloženje da je mogao biti predan samo jedan, priznat trošak onog za kojeg je zatražen u manjem iznosu. Osim toga, prvostupanjski sud nije priznao tuženiku trošak sastava podneska od 2. siječnja 2018. kojim daje odgovor na privremenu mjeru prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, što mu je trebalo priznati. U odnosu na trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu tuženiku nije jasno kada bi se taj trošak trebao zatražiti i kada bi se o njemu odlučilo. Predložio je uvažiti žalbu i dosuditi mu preostali zatraženi trošak.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Iz spisa proizlazi da je presudom poslovni broj P-2320/2025 odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da privatne isprave (računi i mjesečni izvještaji o upravljanju i održavanju; pobliže sve navedeno u izreci presude) nisu istiniti. Prvostupanjski sud je nadalje rješenjem poslovni broj P-2320/2025 od 10. travnja 2026. odbio prijedlog za određivanje privremene mjere (točka I. izreke), naložio tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 28.776,33 (točka II. izreke), dok je pobijanom točkom III. izreke odbio tuženikov zahtjev za trošak u iznosu od 11.280,48 eur.

6. Tuženikovi žalbeni navodi vezano za odbijajući dio troškova postupka djelomično su osnovani. Prije svega, pravilno tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 7. t. 1. Tarife s obzirom na vrijednost predmeta spora od 92.193,02 eur, odnosno da mu je za radnje priznao 694,225 bodova, odnosno 1388,45 eur, uvećano za pdv, 1.735,56 eur, umjesto 695 bodova. Naime, prema Tbr. 7. t. 1. Tarife ako vrijednost spora prelazi iznos od 66.361,00 eur do iznosa od 663.614,00 eur, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda za svakih započetih 133,00 eur, pa se matematičkom operacijom dijeljenja iznosa od 25.832,02 (92.193,02 – 66.361,00) sa 133 dobije 194,225 što predstavlja u skladu s citiranom odredbom Tarife 195 bodova, uvećano za 500 bodova, ukupno 695 bodova.

7. Prvostupanjski sud je tuženiku priznao puni iznos Tarife za ukupno 14 radnji, i to za svaku tu radnju iznos od 1388,45 eur, uvećano za pdv, 1.735,56 eur. Međutim, kada se uzme u obzir da je za svaku radnju tuženiku trebalo priznati 695 bodova uvećano za PDV, proizlazi da je svaka ta radnja trebala biti dosuđena tuženiku u iznosu od 1.737,50 eur, pa otuda razlika od 1,94 eur po svakoj pojedinoj radnji. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud dosudio puni iznos Tarife za 14 radnji, proizlazi da je ukupna razlika za svih 14 radnji 27,16 eur, a koji iznos je dalje potrebno dosuditi tuženiku.

8. Što se tiče radnji koje su priznate u omjeru od 50% od punog iznosa, proizlazi da je za 3 takve radnje prvostupanjski sud priznao tuženiku iznos od 694,26 eur, uvećano za PDV, iznos od 867,83 eur za svaku tu radnju. Pravilnom primjenom Tarife, za svaku tu radnju tuženiku je trebalo priznati 868,75 eur, pa proizlazi razlika od 0,92 eur po svakoj radnji, odnosno ukupno 2,76 eur za sve 3 radnje.

9. Prvostupanjski sud je pravilno odbio tuženikov zahtjev za trošak sastava podneska od 2. ožujka 2020. kojim je tuženik na poziv suda dostavio punomoć za zastupanje. Naime, tuženik je bio dužan dostaviti punomoć već uz podnesak od 17. siječnja 2020., a ne tek na poziv suda, stoga se ne radi o podnesku koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

10. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov zahtjev za trošak sastava žalbe od 31. kolovoza 2020. s obzirom na to da je u drugostupanjskom postupku ta žalba odbijena kao neosnovana, pa neovisno što je tuženik uspio u ovome sporu, taj trošak je pravilno odbijen jer nije bio potreban za vođenje postupka. Međutim, iz spisa proizlazi da je tuženik uspio u drugostupanjskom postupku sa žalbom od 6. ožujka 2023., pa je stoga taj trošak bilo potrebno dosuditi tuženiku, slijedom čega mu pripada pravo na trošak sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 100,00 eur uvećano za PDV, iznos od ukupno 125,00 eur.

11. Suprotno tuženikovom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno odbio tuženikov zahtjev za trošak sastava podnesaka od 19. travnja 2022., 31. siječnja 2023., 3. veljače 2023. i 22. prosinca 2023., jer i prema ocjeni ovog suda ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP -a budući da su svi navodi iz tih podnesaka mogli biti izloženi na ročištima koja su se održala, a na koja je tuženik pristupio i za koja mu je prvostupanjski sud dosudio trošak.

12. Pravilno prvostupanjski sud nije priznao tuženiku trošak sastava podneska od 12. rujna 2025. postavljen prema Tbr. 8. t. 3. Tarife jer je tuženik istog dana dostavio sudu dva podneska, te je prvostupanjski sud priznao tuženiku trošak sastava jednog podneska prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, a osim toga, oba ta podneska spadaju u ostale podneske iz Tbr. 8. t. 4. Tarife. Tuženik je u jednom tom podnesku mogao iznijeti sve navode, te nije bilo potrebe da dostavi istog dana dva podneska u spis.

13. Suprotno tuženikovom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je priznao tuženiku trošak sastava podneska od 2. siječnja 2018. kojim daje odgovor na privremenu mjeru prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, a što proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja.

14. Konačno, u odnosu na trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, prvostupanjski sud je pravilno naveo da prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23), obveza plaćanja pristojbe, ako tim zakonom nije drukčije određeno, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, on nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer njemu taj trošak nije ni nastao, već taj trošak pada na teret tužitelja.

15. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP -a odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

16. Tuženik je uspio u žalbenom postupku u omjeru od 1,37%, što predstavlja razmjerno neznatan uspjeh u žalbenom postupku, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

17. Podredno se napominje prvostupanjskom sudu da je tuženik u žalbi istaknuo kako nije odlučio o trošku sudske pristojbe na žalbu od 31. siječnja 2023. u iznosu od 10,62 eur, te o trošku sudske pristojbe na žalbu od 6. ožujka 2023. u iznosu od 44,72 eur, ukupno 55,34 eur. U tom dijelu tuženikova žalba predstavlja prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima u smislu odredbe čl. 339. st. 1. ZPP-a o kojem će prvostupanjski sud odlučiti u smislu odredbe čl. 340. st. 4. ZPP -a.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Parać