Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-765/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sucu Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu , poslovni broj: Pn-348/2024-10 od 22. svibnja 2025., dana 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-348/2024-10 od 22. svibnja 2025.:

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate;

- potvrđuje u odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 210,29 EUR sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2011. do isplate i za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 135,00 EUR teku od 1. svibnja 2011. do 9. travnja 2020.;

- preinačuje u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 97,84 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate, na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-348/2024-10 od 22. svibnja 2025. preinačuje u točki II. izreke

(odluci o trošku) i rješava:

Svaka stranaka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 45,29 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 17,21 EUR) zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 135,00 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 210,29 EUR sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2011. do isplate, te za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 135,00 EUR teku od 1. svibnja 2011. do 9. travnja 2020., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke tuženici je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 105,08 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženici da mu naknadi i trošak žalbe, a podredno da ukine presudu.

2.1. Kako tužitelj u žalbi nije naveo u kojem dijelu pobija presudu, to je ovaj sud na temelju čl. 365. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem tužitelj nije uspio u sporu, i to u odnosu na odbijajući dio točke I. izreke.

3. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da joj plati troškove žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast, dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu, zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, dalje: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25, dalje: ZKP/08) u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO-a).

7. Prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru u trajanju od jednog dana i to 30. travnja 2011., polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana (tri pune godine i 144 dana)

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak kod Županijskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem: K-13/2018, zbog optužbe za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, dalje: KZ-a)

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: K-13/2018 od 16. listopada 2018. (donesenom u „četvrtom“ suđenju, nakon što su ukinute dvije osuđujuće i jedna oslobađajuća presuda istoga suda) tužitelj oslobođen od optužbe, a koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj : I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019.

- da je punomoćnik tužitelja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj : I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.

- da nije sporan osnov odgovornosti tuženice odnosno da na temelju odredbe čl. 14. ZKP/08 i čl. 480. st. 1. ZKP/97 tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kako je to predviđeno odredbom čl. 495. st. 2. ZKP/97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe

- da je u zahtjevu za mirno rješenje tužitelj za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn (sada 66,63 EUR) sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačni iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate

- da je Ministarstvo pravosuđa dopisom klasa: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru

- da tuženica neosnovano prigovara dopuštenosti tužbe u dijelu kojim je tužitelj zatražio naknadu štete u visini od 278,93 EUR koji iznos predstavlja razliku između iznosa iz tužbe (345,92 EUR) i iznosa kojeg je tužitelj zahtijevao u zahtjevu za mirno rješenje spora (66,36 EUR), budući da je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva, kao i određen novčani iznos, te je time i bez obzira što zahtijevani iznos nije identičan iznosu kojeg potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku

- da je predmetna tužba podnesena 19. siječnja 2024.

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj : Pn-269/2023 i Pn-321/2023 proizlazi da je u pritvoru proveo preko dvije godine u skučenom prostoru sa po deset zatvorenika, njemu nepoznatih osoba, da noćima nije spavao, da je plakao, nije mogao jesti, bio je tužan, potišten i deprimiran, nije mu bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su svi pa i njegov brat vjerovali onome što je pisalo u medijima, da je u zatvoru smršavio dvadeset kilograma, da ga je posjećivala odrasla kćer, a povremeno i bolesna supruga, te se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i dan danas muči jer su posljedice dalekosežne te je obilježen za cijeli život, jer ga prati stigma ubojice,

zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe, te ugled, čast, dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu, slijedom čega mu je na temelju čl. 480. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO -a na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje dosudio iznos od 135,00 EUR za zatraženi dan boravka u pritvoru 30. travnja 2011. sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa) do isplate u skladu s odredbama čl. 29. i čl. 1103. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 210,29 EUR i isplatu zateznih kamata opisanih u izreci odbio kao neosnovan.

7.1. Prigovor zastare prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 477., čl. 478. i čl. 481. ZKP/97 ocijenio neosnovanim, i to polazeći od utvrđenja da je zastara počela teći 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020., kada je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019.), da je podnošenjem zahtjeva Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja, koje je nastavilo teći od 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa u predmetu klasa: UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan i ponudilo tužitelju isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR-a odnosno 37,16 EUR-a po danu provedenom u pritvoru, pa računajući vrijeme koje je proteklo od 3. siječnja 2020. pa do nastupa zastoja zastare, te vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, zaključuje da do podnošenja tužbe 19. siječnja 2024. nije nastupila zastara.

8. U žalbi tužitelj navodi da je u tužbi predložio pribavu i uvid u spis Županijskog suda u Splitu poslovni broj: K-13/2018 i spis Ministarstva pravosuđa i uprave klasa: UP/I- 702-03/20-01/52, te svoje saslušanje, međutim, prvostupanjski sud da nije pribavio niti pregledao navedene spise, niti je obrazložio takvo postupanje, time da dokaz u parničnom postupku ne može biti pribava dokaza „putem jedinstvenog informacijskog sustava za upravljanje i rad na sudskim predmetima“. Osim toga, da nije naveo osnovane razloge zašto je dosudio naknadu štete od samo 135,00 EUR, a ne u zatraženom iznosu od 345,29 EUR, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Smatra da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi cjelokupni utuženi novčani iznos, a u prilog svojih navoda poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-766/2009-2 od 17. studenoga 2011. (čiji cjelokupni sadržaj citira u žalbi) kojom je za lišenje slobode koje je trajalo 22 dana oštećeniku dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 60.000,00 kn . Navodi i da prvostupanjski sud nije pregledao članke iz novina i portala priložene u spisu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: K-13/2018, čime je, uz počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Tuženica u žalbi ponajprije ističe da je prvostupanjski sud odlučujući o njezinom prigovoru zastare pogrešno primijenio materijalno pravo, te pozivajući se na odredbu čl. 477. (čl. 495.) ZKP/97 osporava zaključak prvostupanjskog suda da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. , obzirom da je citiranim odredbama izričito propisano da taj postupak pred nadležnim ministarstvo može trajati najviše tri mjeseca za vrijeme kojih zastara ne teče, nakon čega tužitelj može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Navodi da je zastara počela teći tužiteljevim primitkom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž - 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. dana 3. siječnja 2020. (ispravno 9. siječnja 2020.), te da je uzevši u obzir i tromjesečni zastoj zastare, za predmetnu tražbinu tužitelja u cijelosti zastara nastupila 4. travnja 2023., pa je tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari tek 2024., podnesena nakon proteka zastarnog roka. Navodi i da za iznos od 278,93 EUR nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, pa je istu u tom dijelu trebalo odbaciti. Zaključno, osporava valjanost punomoći dostavljene uz tužbu za zastupanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

10. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP- a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja i tuženice, kao i po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP -a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 14. ZPP -a koje u žalbi ističe tuženica, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbi ističe tužitelj.

11.1. U odnosu na žalbeni navod tuženice da punomoćnik tužitelja nije imao valjanu punomoć za zastupanje tužitelja u ovom predmetu, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, valja navesti da sukladno odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a žalbu iz tog razloga može izjaviti samo osoba koje se ti nedostaci tiču, pa tuženica nije ovlaštena zbog tog razloga pobijati prvostupanjsku presudu.

11.2. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a jer je odlučio o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR, koji iznos nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod nadležnog ministarstva prije pokretanja ovog parničnog postupka, jer činjenica da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa zahtijevajući isplatu iznosa od 66,36 EUR, dok tužbom u ovom postupku potražuje iznos od 345,29 EUR, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR, jer je tužitelj zahtjev upućen Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode , kao i predmetnu tužbu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: Rev-525/2024 od 1. srpnja 2025.

11.3. Protivno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju sa sadržajem izvedenih dokaza i stanjem spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Navedena bitna povreda nije počinjena niti time što prvostupanjski sud nije izvršio uvid u spise Županijskog suda u Splitu poslovni broj: K-13/2018 i Ministarstva pravosuđa klasa: UP/I-702-03/20-01/52, jer je odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza, koje među strankama u konkretnom slučaju i nisu bile sporne , dok je čitanje svojih iskaza danih u predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj: Pn-269/2023 i Pn-321/2023 osobno predložio na ročištu 8. travnja 2025. Također, niti presuda koju tužitelj navodi u žalbi nije dokaz na kojem bi prvostupanjski sud trebao temeljiti odluku o visini pravične novčane naknade.

11.4. Obzirom da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , kao niti bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, to ovaj sud neće uzimati u obzir žalbene navode tužitelja kojima obrazlaže navedene žalbene razloge.

12. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZKP/08 osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 573. ZKP/08, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Odredbom čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

13.1. Odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, dok je odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa stavkom 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje taj postupak, ne teče zastara (stavak 2.).

14. Kako među strankama nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: K-13/2018 od 16. listopada 2018., kojom je tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva, da je odluka Vrhovnog suda dostavljena tužitelju osobno 9. siječnja 2020., da se tužitelj u skladu s odredbom čl. 477. st. 2. ZKP/97 dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa zahtjevom za mirno rješenje spora zahtijevajući za svaki dan koji je proveo u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. iznos od 500,00 kn (sada 66,36 EUR), te imajući u vidu činjenicu da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), to je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći danom uručenja tužitelju citirane kaznene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske 9. siječnja 2020. i zastara je tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare zbog zahtjeva tužitelja podnesenog Ministarstvu pravosuđa, te je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca propisan odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97, dakle 11. srpnja 2020., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. siječnja 2024., to je do podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok zastare propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 478. st. 1. ZKP/97 valjalo zaključiti da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka.

15. Obzirom da među strankama nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR, što se prema ocjeni ovog suda ima smatrati priznanjem tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, u konkretnom slučaju za navedeni iznos nastupio je prekid zastare sukladno odredbi čl. 240. st. 1. ZOO-a, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu dosuđenog iznosa - 97,84 EUR (kao i odbijenog iznosa od 210,29 EUR) sa zahtijevanom zateznom kamatom, tražbina je zastarjela sukladno čl. 214. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca, ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, tužitelj se razumno mogao osloniti da mu tuženica priznaje osnov i do tog iznosa i visinu tražbine. Svako drugačije tumačenje navedenog očitovanja (primjerice da se radilo samo o ponudi, koja nije prihvaćena, radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) bilo bi odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) isto imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10, 13/17), koje obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojemu služi. Pravno shvaćanje ovog suda o učinku ponude za sklapanje nagodbe na tijek zastare u skladu je sa zaključkom zauzet im na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanim 23. travnja 2026. (Su IV-100/2026-3).

17. Osim toga, u konkretnoj pravnoj situaciji valjalo je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi predmet Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; predmet V, odlomak 34. i predmet F, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi predmete Ž i L, odlomci 51. -60. i Fokas protiv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok“, a isto je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019.

18. Protivno žalbenim navodima tužitelja, istome pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 37,16 EUR pripada od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u izvansudskom postupku, na temelju odredbe čl. 1103. ZOO-a, a ne od slijedećeg dana od dana nastanka štete.

19. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZOO-a odbiti žalbu tužitelja i tuženice te potvrditi pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u odbijajućem dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 210,29 EUR sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2011. do isplate i za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 135,00 EUR teku od 1. svibnja 2011. do 9. travnja 2020. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 97,84 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

20. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima parničnog postupka. Imajući u vidu osnovanost prigovora zastare u pretežitom iznosu utužene tražbine u visini od 308,13 EUR od ukupno zatraženog iznosa od 345,29 EUR, ovaj sud, primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, utvrđuje da je tužitelj u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (u osnovi i visini) djelomično uspio u sporu sa svega 10,76%, dok je tuženica uspjela u sporu sa 78,48%. Međutim, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, i to da je obveza tuženice naknaditi tužitelju štetu zbog neosnovanog lišenja slobode temeljena na zakonu, da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za naknadu štete 10. travnja 2020. na koji zahtjev je tuženica odgovorila po proteku gotovo tri godine (2. veljače 2023.) priznavši pravnu osnovanost zahtjeva za naknadu štete i visinu štete od 46.078,40 EUR ili 37,16 EUR po danu , koji iznos nije isplatila tužitelju, te da tuženicu u sporu zastupa Općinsko državno odvjetništvo zbog čega joj stvarno nisu nastali troškovi koje bi trebala platiti tom državnom tijelu, ovaj sud zaključuje da bi nalogom za plaćanje troškova zastupanja države bila poremećena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, u konkretnom slučaju, pravo tužitelja na mirno uživanje imovine (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj : U-III- 1604/2024 od 1. travnja 2026.).

21. Iz navedenih razloga, ovaj sud je odlučio da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka, te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažio žalbu tuženice i preinačio odluku o trošku (točka II. izreke) prvostupanjske presude.

22. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka usvojen je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a razmjerno uspjehu od 72,47%, zbog čega je obvezao tužitelja naknaditi tuženici trošak sastavljanja žalbe koji sukladno Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25) iznosi 62,50 EUR, u razmjernom iznosu od 45,29 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe u iznosu od 17,21 EUR odbijen.

Varaždin, 28. srpnja 2026.

Sudac

Snježana Šaško