REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-454/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Maletić, odvjetnice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 28. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010795244 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. listopada 2005., u dijelu koji glasi: "…promjenjiva sukladno odluci Banke..."

te u odredbi čl. 4.2. u dijelu koji glasi:

"…visinu kamatne stope Banka može promijeniti…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010795244 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. listopada 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- u odredbi čl. 1. u dijelu koji glasi:

"…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

- u odredbi čl. 4.3. u dijelu koji glasi:

"…kamata se obračunava u CHF…"

- u odredbi čl. 5.2. u dijelu koji glasi:

"…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

- u odredbi čl. 6.2. u dijelu koji glasi:

"…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…" te

- u odredbi čl. 7.2. u dijelu koji glasi:

"… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja…"

pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.376,57 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 7.925,22 eura na ime preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 2.505,31 eura na ime razlike u glavnici, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelj ice od 12. studenoga 2025.

II Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut na glavnoj raspravi 12. studenoga 2025.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.664,84 eura, sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je 25. listopada 2005. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010795244, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.140,00 CHF. Ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojima je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su Ugovorom određeni egzaktni parametri i metode njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa u nekoliko se navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ona promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Stoga predlaže da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog Ugovora na temelju kojih se promjena kamatne stope provodila jednostranom odlukom tuženika.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.140,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 386,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Tuženik je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na temelju potpune obaviještenosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja valute uz koju je kredit bio vezan, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka povećavao se, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka kada potrošači prije sklapanja ugovora nisu bili potpuno informirani o rizicima takva ugovaranja.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., stranke su sklopile Aneks odnosno dodatak osnovnom Ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojoj korisnici kredita koji su proveli konverziju imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora radi ostvarivanja prava za koja smatraju da im pripadaju, uključujući pravo na povrat preplaćenih iznosa.

1.3. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pri čemu je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan sklapanja predmetnog Ugovora, budući da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 58.157,09 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća do isplate , slijedom čega predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu te naloži tuženiku da joj isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje jer se ne temelje na dokumentaciji priloženoj uz tužbu niti njihova osnovanost proizlazi iz iznesenih činjeničnih navoda. Ističe da je tužiteljica tužbu pogrešno zasnovala na pretpostavci da je osnovni Ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako su stranke sklopile Dodatak kojim je, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da se tužiteljica ne može s uspjehom pozivati na odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača jer njima nije utvrđena povreda pojedinačnog prava tužiteljice, dok je sklapanjem Dodatka prestala povreda na koju se poziva.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe da je njezino ugovaranje izrijekom dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da ona ne stvara neravnotežu između ugovornih strana jer djeluje u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja. Iz Ugovora i otplatne tablice jasno proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima izraženima u CHF, plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužiteljici nije bila predočena obveza plaćanja anuiteta u unaprijed određenom kunskom iznosu. Tvrdi da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, da je svojevoljno prihvatila ponuđeni kredit te potpisom Ugovora potvrdila da je upoznata s mogućim promjenama kunskog iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF, kao i s posljedicama i rizicima takve promjene. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika, koji je tužiteljici bio dužan objasniti njegov smisao i pravne posljedice, pa tuženik smatra da su joj ugovorne odredbe te prava i obveze iz Ugovora bili jasni.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da promjenjiva kamatna stopa sama po sebi nije ni nezakonita ni ništetna. U postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da je nepošteno samo ugovaranje promjenjive kamatne stope, već pravo banke da kamatnu stopu mijenja jednostranom odlukom ako nisu određeni kriteriji njezine promjene. Tvrdi da su kriteriji promjenjivosti bili sadržani u Općim uvjetima poslovanja, s kojima je tužiteljica bila upoznata, te da kamatne stope nije mijenjao proizvoljno, nego u skladu s promjenama troškova izvora financiranja, regulatornih troškova Hrvatske narodne banke, kreditnog rizika zemlje, troškova poslovanja i drugih tržišnih okolnosti. O promjenama kamatne stope i novoj visini anuiteta obavještavao je korisnike kredita, a nakon stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama dostavljao im je personalizirane obavijesti i izmijenjene otplatne planove. Smatra da bi primjena početne kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate pretvorila predmetni Ugovor u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, protivno ugovornoj volji stranaka.

2.3. U odnosu na zahtjev za isplatu tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka sve dotadašnje uplate tužiteljice uračunate u obračun konverzije na način propisan prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzijom je tužiteljica dovedena u položaj u kojem bi se nalazila da je od početka sklopila odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima, a utvrđena preplata uračunata je u podmirenje njezinih obveza prema novom otplatnom planu. Stoga bi dosuđenje dodatne isplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja predstavljalo dvostruku naplatu istih iznosa. Tuženik smatra da sud može ispitivati jedino je li konverzija provedena u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, što tužiteljica postavljenim zahtjevom ne osporava, pa se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem kao nepotrebnom.

2.4. Podredno, osporava način izračuna i visinu potraživanja. Smatra da nema osnove za izračun preplate primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate jer je ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, dok je valutna klauzula zakonom dopuštena. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 12. studenoga 2025. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 7.925,22 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime preplate s osnova kamatne stope i valutne klauzule, iznosa od 3.376,57 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate obračunatih do dana konverzije te iznosa od 2.505,31 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u glavnici, ukupno 13.807,10 eura.

3.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se preinaci usprotivio, a sud ju je, unatoč njegovu protivljenju, dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.

3.2. Prema odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Tužiteljica prije provedenog financijskog vještačenja nije raspolagala stručnim znanjem ni podacima potrebnima za određivanje visine potraživanja, pa je tužbeni zahtjev mogla konačno urediti tek nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje. Osim toga, prema čl. 190. st. 3. ZPP, sud može dopustiti preinaku i kada joj se tuženik protivi ako smatra da bi ona bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

3.3. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021., poslovni broj Su IV-162/2021, usvojen je zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3.4. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9010795244, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 25. listopada 2005., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 13.807,10 eura, sa zateznim kamatama koje na iznos od 10.430,53 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate. Navedeni iznos tužiteljica potražuje na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF u iznosu od 7.925,22 eura, uglavničenih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. u iznosu od 3.376,57 eura te razlike u glavnici u iznosu od 2.505,31 eura, odnosno razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

6.1. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 9. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine" broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, tada UT, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 25. listopada 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010795244, kojim je tužiteljici radi kupnje stambenog objekta odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.140,00 CHF, uz početnu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana, s rokom otplate od 240 mjeseci. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 386,45 CHF, plativih u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Nadalje, nije sporno da su stranke 9. prosinca 2015., na temelju odredaba ZID ZPK/15, sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010795244, kojim je, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Dodatkom je preostala nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. utvrđena u iznosu od 26.151,45 eura, dok je preplata tužiteljice utvrđena u iznosu od 1.729,52 eura, odnosno 13.209,21 kuna. Nakon što je iz preplate podmiren manje plaćeni iznos od 0,75 eura nastao u prijelaznom razdoblju, preostala preplata iznosila je 1.728,77 eura, odnosno 13.203,48 kuna. Ugovoreno je da će se preplata koristiti za podmirenje 50 % budućih anuiteta sve dok se u cijelosti ne iskoristi. Na dan sklapanja Dodatka preostala nedospjela glavnica iznosila je 25.830,85 eura, uz otplatu u preostalih 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 281,10 eura i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Dodatka iznosila 5,56 % godišnje.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je za odluku o zahtjevima za utvrđenje ništetnosti odlučno jesu li sporne odredbe osnovnog Ugovora obuhvaćene pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača te je li tuženik dokazao da je o tim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljicom i da ju je prije sklapanja Ugovora potpuno informirao o njihovoj naravi, rizicima i mogućim ekonomskim posljedicama.

8.1. Za odluku o zahtjevu za isplatu odlučno je može li tužiteljica, nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu iznosa preplaćenih na temelju spornih odredaba osnovnog Ugovora, zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. i razlike između glavnice utvrđene provedenom konverzijom i glavnice obračunate primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 9/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezina iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana. Ponude je zatražila od više banaka, a tuženik joj je ponudio najpovoljnije uvjete, pri čemu nije zahtijevao jamce, već samo osiguranje tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, što joj je odgovaralo. Iako je tražila kredit u kunama ili američkim dolarima, djelatnik tuženika ponudio joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF, savjetujući joj da ga prihvati kao najpovoljniji. Predstavio joj je švicarski franak kao najstabilniju valutu, naveo da svi uzimaju takve kredite te joj pokazao grafikone iz kojih je proizlazilo da je riječ o stabilnoj valuti bez većih oscilacija u odnosu na druge valute. Kako je imala povjerenja u banku, prihvatila je ponuđeni kredit. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rečeno joj je da se ne treba bojati, da ni u tom pogledu neće biti većih oscilacija te da tuženik kamatnu stopu uvijek ugovara na takav način. Parametri prema kojima se kamatna stopa mogla mijenjati nisu joj objašnjeni. Tekst Ugovora unaprijed je sastavio tuženik, a ona nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe niti o njima pregovarati. Ugovor ju je čekao pripremljen u poslovnici i ponuđen joj je prema načelu "uzmi ili ostavi". Prije potpisivanja pročitala je Ugovor, a dodatna pojašnjenja tražila je samo u odnosu na kamatnu stopu i valutu. U odnosu na konverziju, navela je da ju je tuženik pozvao u poslovnicu u Umagu, gdje joj je rečeno da će, ako ne prihvati konverziju, morati u cijelosti podmiriti dug po kreditu. Konverzijom joj je priznata određena preplata zbog koje je približno godinu dana plaćala umanjeni iznos anuiteta. Uz Dodatak je dobila novi otplatni plan, ali nije mogla utjecati na sadržaj odredaba Dodatka.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u dijelu koji se odnosi na okolnosti sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu jer je o odlučnim činjenicama iskazivala uvjerljivo, određeno i životno, a njezin je iskaz u skladu sa sadržajem ugovorne dokumentacije i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Tužiteljica je jasno opisala način na koji joj je kredit predstavljen, informacije koje je dobila o stabilnosti švicarskog franka i promjenjive kamatne stope te činjenicu da joj parametri njihove promjenjivosti i moguće ekonomske posljedice nisu bili objašnjeni. Iz njezina iskaza proizlazi i da nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenih ugovornih odredaba niti je komunikacija s djelatnikom tuženika imala značenje pojedinačnog pregovaranja.

10.3. Navedeno nije dovedeno u sumnju ni sadržajem tipske izjave iz čl. 12.9. Ugovora, na koju se sadržajno poziva tuženik, prema kojoj je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF te s njihovim posljedicama i rizicima. Navedeno ne dokazuje koje su konkretne informacije tužiteljici dane, jesu li joj predočeni mogući opseg promjene tečaja i kamatne stope te njihov utjecaj na visinu anuiteta i preostale glavnice niti je li na temelju dobivenih informacija mogla procijeniti moguće znatne ekonomske posljedice sklapanja Ugovora. Jednako tako, sama činjenica da je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku, koju ističe tuženik, ne dokazuje da je tužiteljica prije njegova sklapanja od tuženika dobila potpune informacije o naravi i rizicima spornih ugovornih odredaba.

10.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje javnog bilježnika i osobnog bankara (kojeg nije imenovao), ali je tijekom postupka odustao od izvođenja personalnih dokaza. Stoga nije dokazao da je tužiteljici u predugovornoj fazi dao potpune, jasne i razumljive informacije na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope niti da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj tih odredaba. Posljedično, nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača ne bi bila primjenjiva na predmetni ugovorni odnos. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su sporne odredbe predmetnog Ugovora, sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćene pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisane u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

12. Glede ostalih navoda tuženika valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite nepoštenost, odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u relevantnom razdoblju utvrđena je zbog izostanka cjelovitog informiranja potrošača o prirodi i posebnim rizicima valutne klauzule u CHF, odnosno zbog izostanka pojedinačnog pregovaranja te određivanja egzaktnih parametara i metode njihova izračuna u pogledu promjenjive kamatne stope. Stoga za ovaj spor nije odlučno pitanje načelne dopuštenosti valutne klauzule, koja je bila dopuštena prema čl. 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91), niti eventualno postojanje objektivnih tržišnih okolnosti koje su utjecale na povećanje kamatne stope tijekom otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, ali je upravo u tom dijelu ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03, ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o razlozima, kriterijima i opsegu moguće promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom, a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva, utvrđeni egzaktni parametri i metoda njihova izračuna. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti jer nema unaprijed ugovorenih egzaktnih i provjerljivih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne otklanja utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Pritom, nije odlučna okolnost koju ističe tuženik da visina kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

12.2. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno. Međutim, neosnovano smatra da valutna klauzula, zato što je zakonom dopuštena, ne može biti predmet ocjene poštenosti. U kolektivnom je sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu su nacionalni sudovi ocijenili da konkretne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježu testu poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača te su ih ocijenili nepoštenima i ništetnima, a tim su utvrđenjima sudovi u pojedinačnim postupcima, kakav je i ovaj, vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. S druge strane, bankama su, kao profesionalcima, bile poznate priroda i specifičnosti švicarskog franka te mogućnost i posljedice znatne promjene njegova tečaja, kao i poseban rizik povezan s tom valutom zbog činjenice da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve su ugovorne odredbe stoga uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su bili neizvjesni i iznos glavnice kredita koji je tužiteljica imala obvezu vratiti banci i cijena kredita, budući da je i iznos kamata bio vezan uz švicarski franak.

12.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

13. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužiteljica bi stoga imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/91 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 210. ZOO/91 – čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 214. ZOO/91 – čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom, prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo bi za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

14. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev - 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

14.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

14.3. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

14.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

14.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa preplate do utvrđenog dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015. , a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

15.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to iznos kredita od 62.140,00 CHF, početnu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, početni tečaj na dan isplate kredita od 4,780412 kuna za 1 CHF te početni mjesečni anuitet od 386,45 CHF.

15.2. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da prema obračunu banke iznos preostale neotplaćene glavnice nakon provedene konverzije iznosi 26.151,45 eura. Nadalje, tuženik je tužiteljici pri obračunu konverzije kredita utvrdio preplatu u iznosu od 1.729,52 eura.

15.3. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužiteljica na ime razlike po osnovi kamatne stope, nastale kao razlika između početno ugovorene kamate i one koja je stvarno naplaćena uslijed jednostranog povećanja kamatne stope, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 3.064,49 eura;

- da je tužiteljica na ime razlike po osnovi valutne klauzule, nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 4.860,73 eura;

- da su u razdobljima u kojima su kamatna stopa i tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih nastale negativne razlike od 11,05 eura po osnovi kamatne stope i 419,64 eura po osnovi tečaja;

- da zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do

30. rujna 2015., iznose 3.376,57 eura;

- da razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita u CHF, obračunate prema početnom tečaju, iznosi 2.505,31 eura, za koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita.

15.4. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je sklopila kredit s valutnom klauzulom u eurima te da je prilikom obračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice. Pojasnio je, međutim, da takvo matematičko izjednačavanje ne odgovara položaju u kojem bi tužiteljica bila prema kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz isključenje ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja podneskom od 12. studenoga 2025. uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki 3. obrazloženja ove presude.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužitelj ica nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje osim iznosa koji joj je priznat konverzijom. Na ročištu glavne rasprave pojasnio je da ne osporava matematički obračun vještaka te ne predlaže njegovo saslušanje na raspravi, ali ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 430,69 eura koji se odnosi na negativne razlike po osnovi kamatne stope i valutne klauzule.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio u dijelu koji se odnosi na matematičke izračune jer je u tom dijelu jasan, potpun i izrađen prema pravilima struke. Pravni učinci provedene konverzije, uračunavanje pojedinih iznosa i osnovanost prigovora radi prebijanja predstavljaju pravna pitanja o kojima odlučuje sud. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

16.3. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja ukazuje se da je čl. 288.a st. 6. ZPP propisano da se prigovor radi prebijanja može istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. S obzirom na to da je tuženik takav prigovor istaknuo tek na ročištu glavne rasprave, isti je nepravovremen pa ga je valjalo odbaciti i odlučiti kao u točki II izreke rješenja.

16.4. Podredno se ukazuje da tuženik neosnovano smatra da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. Naime, propisi o zaštiti potrošača ugovornu odredbu smatraju nepoštenom i ništetnom u dijelu u kojem djeluje na štetu potrošača, ali ne i u dijelu u kojem potrošaču ide u korist. Ništetnost ugovornih odredaba u kolektivnom sporu utvrđena je radi zaštite potrošača i iz razloga koji se mogu pripisati bankama kao profesionalcima. Upravo je zbog postupanja banaka nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. U razdobljima u kojima su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnog tužiteljica nije stekla nešto iz imovine tuženika, nego je samo svoju ugovornu obvezu podmirila u iznosu koji je proizlazio iz tečaja koji je tuženik tada primjenjivao.

17. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025-21, sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 3.376,57 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015. Navedene uglavničene zatezne kamate pripadaju tužiteljici u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.

17.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužiteljici te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

18. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je u preostalom dijelu . Sklapanjem Dodatka Ugovoru prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 210. ZOO/91 (čl. 1111. st. 1. ZOO/05). Svi iznosi koje je tužiteljica uplatila do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužitelj ici ne pripada iznos od 7.925,22 eura po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

18.1. Ne pripada joj ni iznos od 2.505,31 eura po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka prihvatila da preostala nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 26.151,45 eura, a odredbe Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

18.2. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (u konkretnom slučaju čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

19.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 27. svibnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 12. studenoga 2025. preinačila tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužiteljica je već podnošenjem tužbe 27. svibnja 2019. zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljeni zahtjev, uspjela u omjeru od 24 % (3.376,57 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 13.807,10 eura), pa njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 62 %, dok uspjeh tuženika iznosi 38 %. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 24 % (62 % - 38 %).

20.1. Tužiteljici pripada nagrada od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 15. listopada 2020., 12. studenoga 2025. i 3. prosinca 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 8. listopada 2020., 1. travnja 2021. i 12. studenog 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 1.750 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.500,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 875,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.375,00 eura. Pripada joj i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,85 eura, ukupno 4.436,85 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 4.436,85 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 24 %, dakle u iznosu od 1.064,84 eura.

20.2. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužiteljici u konačnici priznate bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je tužiteljici navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

20.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.664,84 eura (1.064,84 eura + 600,00 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

20.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 20. svibnja 2020. jer navedenim podneskom samo izvješćuje sud o plaćanju sudske pristojbe pa je sud ocijenio da navedeni podnesak u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

20.5. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 28. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima