REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1737/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja LANUGO d.o.o., OIB 32899100993, Zagreb, A. Piazze 5, kojeg zastupa punomoćnik Denis Meczner, odvjetnik u Samoboru, protiv tuženika FE vl. obrta za elektro usluge i proizvodnju „[obrt]“, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva OE i DE u [adresa], radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2021-52 od 12. ožujka 2025., 27. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tužiteljeva žalba te se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2021-52 od 12. ožujka 2025. i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak u pobijanim točkama I., III. i IV. izreke u dijelu koji se odnosi na trošak postupka u kojem nije uspio u sporu.

II. Uvažava se tuženikova žalba te se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2021-52 od 12. ožujka 2025. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak u pobijanoj točkama II. i IV. izreke u dijelu koji se odnosi na trošak postupka u kojem nije uspio u sporu.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2021-52 od 12. ožujka 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže tužitelju predati u posjed pokretnine navedene u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude (točka I. izreke). Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 136,51 € sa zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2021. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je eventualno tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.652,91 € sa zateznim kamatama, kao neosnovan (točka III. izreke). Svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka IV. izreke).

2.1. Protiv točaka I., III. i IV. (trošak) izreke presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U obrazloženju žalbe tvrdi da je prvostupanjski sud presudom prekoračio tužbeni zahtjev, jer je podneskom od 22. studenoga 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev na način da traži samo isplatu naknade štete od 1.789,42 € pa da je time povukao ranije postavljeni zahtjev za predaju stvari. U tom smislu navodi da je odlučivanjem o točki I. izreke, kojom je odbijen zahtjev za predaju robe, sud odlučio o zahtjevu koji više nije bio predmet raspravljanja. Nadalje, tužitelj smatra nejasnim i neargumentiranim utvrđenje prvostupanjskog suda da je odlučno pitanje bilo je li ME mogao ugovoriti kupoprodaju s mogućnošću povrata neprodane robe. Tužitelj osporava da iz spisa predmeta poslovni broj P-1988/16 i Pž-4898/18 proizlazi da je ME bio ovlašten u ime i za račun tužitelja sklapati ugovore o kupoprodaji s mogućnošću povrata robe, te ističe da tuženik nije ni predložio saslušanje ME.

2.2. Tužitelj također ističe da je izreka presude nerazumljiva jer je on naprijed navedenim zahtjevom od 22. studenoga 2024. tražio isplatu 1.789,42 €, i to kao zbroj 859,85 € vrijednosti robe koju tužitelj nije preuzeo natrag od tuženika i 929,57 € vrijednosti robe koju je preuzeo, ali je propala. Smatra da je potpuno nejasno kako je sud došao do zaključka da tuženik treba platiti samo 136,51 €. Navedeno smatra osobito nejasnim uzimajući u obzir da tuženik tijekom postupka nije istaknuo ni procesnopravni ni materijalnopravni prigovor prijeboja u određenom kvantitativnom obliku, pa smatra da prvostupanjski sud nije smio umanjiti tužbeni zahtjev za iznos za koji se tužitelj naplatio po bjanko zadužnici. U odnosu na navedeno, poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023.

2.3. Tužitelj nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kad je zaključio da je tužitelj odbio primiti robu 2014., odnosno da ju je primio tek 2023. radi sudskog postupka kojim mu je zabranjena naplata po zadužnici. Smatra da takva činjenica ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza, da nije dokazano da je upravo sa ME dogovoren posao s pravom povrata robe, te da je zapravo točno suprotno, odnosno da je tužitelj odbio primiti robu koja mu je od početka bila uništena i nesvrsishodna za daljnju prodaju, a primio je natrag dio robe koju je mogao dalje prodati. Nadalje ističe da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada mu nije priznao trošak predujma građevinskog vještačenja, iako je to vještačenje bilo nužno za utvrđenje osnovanosti i visine njegova zahtjeva, te navodi da je taj trošak uredno zatražio troškovnikom predanim na ročištu održanom 14. veljače 2025. Traži trošak žalbe u iznosu od 435,52 €.

3. Protiv točaka II. i IV. (trošak) izreke presude tuženik je podnio žalbu s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Naime, iako tuženik u uvodu žalbe posebno ističe pobijanje odluke o troškovima postupka, iz sadržaja žalbenih navoda proizlazi da osporava i pravilnost odluke o glavnoj stvari u dijelu u kojem mu je naloženo plaćanje iznosa od 136,51 €, pa se njegova žalba po svom sadržaju odnosi i na točku II. izreke pobijane presude. Ističe da je dokazao većinu svojih tvrdnji tijekom postupka pa smatra da njegov uspjeh u parnici prelazi 95%. Dalje navodi da je među strankama bilo učinjeno nespornim kako se tužitelj ranije naplatio od tuženika po zadužnici za iznos od 5.450,00 kn, odnosno 723,74 €, ali da je tužitelj, unatoč tome, podnio tužbu za cjelokupnu predanu robu, zbog čega i taj dio treba cijeniti kao tuženikov uspjeh u parnici. Tuženik smatra da je iz samog načina na koji je prvostupanjski sud matematičkim izračunom došao do dosuđenog iznosa od 136,51 € razvidno da je prvostupanjski sud samo djelomično udovoljio tužiteljevom zahtjevu i da je uspio i u tom dijelu postupka. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 €.

4. Žalbe su osnovane.

5. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13, 14 ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj još tijekom 2014. godine s tuženikom bio u poslovnom odnosu temeljem ugovora o kupoprodaji na način da je tuženiku prodavao robu radi daljnje prodaje. Stoga je prvotno podnio tužbeni zahtjev radi predaje u posjed brojnih pojedinačno označenih pokretnina, odnosno robe koju je tuženik preuzeo radi daljnje prodaje, a za slučaj da se utvrdi da tuženik tu robu više nema u posjedu jer ju je otuđio, uništio ili njome više ne raspolaže, postavio je i eventualno kumulirani novčani zahtjev za isplatu protuvrijednosti te robe u iznosu od 34.893,51 kn (4.631,16 €) sa zateznim kamatama. Nadalje, tužitelj je i tijekom postupka tvrdio da se njegova roba nalazi kod tuženika, da tuženik nije vratio svu robu koju je preuzeo, da je dio robe otuđen ili uništen, te da tužitelj ima pravo ili na predaju preostale robe ili na naknadu njezine protuvrijednosti. Podneskom od 25. svibnja 2023. tužitelj navodi da je tuženik priznao da drži u posjedu robu tužitelja, ali osporava popis robe koji je dostavio tužitelj, pa predlaže da se pregledom isprava i očevidom, uz pomoć vještaka, utvrdi koja se roba tužitelja još nalazi kod tuženika. U istom podnesku tužitelj izričito osporava tvrdnju tuženika da nema pravo na povrat cjelokupne robe zato što se navodno naplatio po bjanko zadužnici, tvrdeći da roba koja je eventualno naplaćena po toj zadužnici nije roba koju potražuje u ovoj parnici.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka naveo da ne osporava da je među strankama postojao poslovni odnos, ali tvrdi da je taj odnos od početka uključivao dogovor da neprodanu robu može vratiti tužitelju, da je upravo pod tim uvjetom ušao u posao, da je robu pokušavao vratiti još krajem 2014. godine, ali da tužitelj nije htio preuzeti svu ponuđenu robu. Tuženik također tvrdi da se iznos koji je tužitelj naplatio putem bjanko zadužnice, ukupno 5.450,00 kn odnosno 723,24 €, odnosi upravo na robu koja je predmet ovoga spora, pa smatra da tužitelj ne može još jednom tražiti naknadu za istu robu.

8. Iz podataka u spisu nadalje proizlazi da je tužitelj u podnesku od 6. studenoga 2023., naveo da je tuženiku 20. listopada 2023. predao dio robe koji je potraživao tužbom, te da je dio robe propao, a da je ostatak očigledno otuđen ili uništen, pa je predložio sudu da usvoji alternativni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.327,71 € sa zateznim kamatama. Potom je na ročištu od 8. studenoga 2023. ponovno predložio sudu da prihvati taj zahtjev, naveo je da nije stigao specificirati zahtjev za predaju robe pa je tražio rok za takvu specifikaciju, te je ujedno naveo da je eventualni tužbeni zahtjev djelomično povukao. Nadalje, podneskom od 29. studenoga 2023. ponovno je specificirao zahtjev za predaju određenih pokretnina, ali je istodobno naveo da je preostala roba iz njegova ranijeg podneska bila predana i da je zbog proteka vremena uništena, pa je opet predložio da sud, ako utvrdi da zahtjev za predaju stvari nije osnovan, usvoji novčani zahtjev za naknadu štete u navedenom iznosu od 1.327,71 €. Konačno, nakon provedenog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja, podneskom od 25. studenog 2024. tužitelj je naveo da vrijednost robe koju nije preuzeo od tuženika iznosi 859,85 €, a vrijednost propale robe koju je preuzeo od tuženika 929,57 €, pa da ukupna šteta iznosi 1.789,42 €, te je predložio usvajanje takvog novčanog zahtjeva.

9. Prvostupanjski je sud naveo da je predmet spora zahtjev za predaju u posjed predmetne robe te eventualno kumulirani zahtjev za štete u iznosu od 1.789,42 €, i to na ime vrijednosti robe koju tužitelj nije preuzeo od tuženika u iznosu od 859,85 € i vrijednosti propale, a preuzete robe u iznosu od 929,57 €.

10. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, pregledom računa i popisa robe, uvidom u pravomoćne presude u ranijem sporu među istim strankama, saslušanjem oba zastupnika po zakonu stranaka, te građevinskim vještačenjem i dopunom nalaza i mišljenja građevinskog vještaka. Iz obrazloženja pobijane presude također je razvidno da je prvostupanjski sud upravo predmetnom vještačenju i na iskazima stranaka temeljio svoje zaključke, dok je na temelju ranije navedenih pravomoćnih odluka utvrdio da je među strankama postojao poslovni odnos koji je uključivao i mogućnost povrata neprodane robe.

11. Pa tako, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predmet vještačenja bio utvrditi koju je robu tuženik preuzeo od tužitelja prema predmetnim računima - otpremnicama, koju je robu tužitelj preuzeo od tuženika, koju nije preuzeo, kolika je prodajna vrijednost te robe, te koja je roba propala, iz kojih razloga je propala i koja je njezina prodajna vrijednost. Vještak je utvrdio da je tuženik od tužitelja preuzeo robu po računima-otpremnicama ukupne vrijednosti 34.893,51 kn odnosno 4.631,16 €. Utvrdio je i da je prema dokumentaciji o vraćenoj robi, te kontrolom oznaka, šifri i količina robe koju je tuženik vratio tužitelju 20. listopada 2023., prodajna vrijednost robe koju je tužitelj preuzeo natrag iznosila 3.771,32 €, dok prodajna vrijednost robe koju tužitelj nije preuzeo natrag od tuženika iznosi 859,85 €. U odnosu na robu koja je propala, vještak je, uzimajući u obzir vrstu robe i protek vremena od njezine isporuke do povrata, utvrdio da je dio robe izgubio uporabnu vrijednost zbog isteka roka trajanja, te je u konačnici u dopuni nalaza i mišljenja utvrdio da ukupna vrijednost takve robe iznosi 929,57 €.

12. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio kako među strankama nije sporno da je tužitelj tuženiku isporučio robu prema četiri računa - otpremnice ukupne vrijednosti 34.893,51 kn odnosno 4.631,16 €. Utvrdio je da je tuženik 20. listopada 2023. predao tužitelju dio robe, da prema nalazu i mišljenju vještaka vrijednost vraćene robe iznosi 3.771,32 €, da vrijednost robe koja nije vraćena iznosi 859,85 €, te da vrijednost robe koju je tužitelj preuzeo 2023. godine, ali je ista zbog proteka roka trajanja u međuvremenu propala, iznosi 929,57 €. Prvostupanjski je sud nadalje, oslanjajući se na pravomoćne odluke u ranijem sporu među istim strankama, prihvatio da je između stranaka postojao poslovni odnos u kojem je bio ugovoren i povrat neprodane robe, te da je ME kao predstavnik tužitelja nastupao u tom odnosu. Na temelju iskaza stranaka i tih ranijih odluka prvostupanjski sud je potom zaključio da je tuženik još 2014. godine pokušao vratiti robu, ali da tužitelj nije preuzeo svu ponuđenu robu, pa je iz toga izveo zaključak da je upravo na tužitelju krivnja što je određenoj robi istekao rok trajanja. Iz toga je dalje zaključio da tuženik nije dužan naknaditi štetu za propalu robu u iznosu od 929,57 €. Istodobno je, uzimajući da se bjanko zadužnica odnosi na predmetni poslovni odnos, od vrijednosti nevraćene robe od 859,85 € odbio iznos od 723,34 €, pa je dosudio tužitelju samo 136,51 €, a u preostalom dijelu eventualni novčani zahtjev odbio.

13. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer presuda nema jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, a činjenično stanje u odlučnim dijelovima ostalo je nepotpuno utvrđeno zbog čega nije bilo moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

14. Naime, kako je već naprijed navedeno, prvostupanjski sud je naveo da je predmet spora zahtjev za predaju u posjed predmetne robe te eventualno kumulirani zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 1.789,42 €, i to na ime vrijednosti robe koju tužitelj nije preuzeo od tuženika u iznosu od 859,85 € i vrijednosti propale, a preuzete robe u iznosu od 929,57 €. Međutim, po ocjeni ovoga suda, takvo određenje predmeta spora nije dostatno za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je prethodno razjašnjen konačan sadržaj tužbenog zahtjeva, kao ni međusobni odnos zahtjeva koje je tužitelj tijekom postupka isticao, što je bilo nužno za zakonito odlučivanje. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj tijekom postupka višekratno specificirao tužbene zahtjeve, pri čemu je uz prvotno postavljeni zahtjev za predaju pokretnina i eventualno kumulirani novčani zahtjev, u kasnijim podnescima iznosio i novčane zahtjeve koje je označavao kao „alternativne“, vezujući ih uz okolnost da predaja stvari više nije moguća. Pritom valja istaknuti da se u konkretnom slučaju ne radi o alternativnom tužbenom zahtjevu, kako to pogrešno navodi tužitelj. Naime, alternativni tužbeni zahtjev postoji kada tužitelj zahtijeva da se tuženiku naloži ispunjenje jedne od više činidbi, pri čemu izbor pripada tuženiku, dok sud prihvaća jedan od tako postavljenih zahtjeva bez odlučivanja po redoslijedu. Nasuprot tome, iz sadržaja podnesaka tužitelja proizlazi da on zahtjev za isplatu novčanog iznosa veže uz nemogućnost predaje stvari, odnosno isti postavlja kao zamjenski zahtjev za slučaj neuspjeha zahtjeva za predaju pokretnina, što odgovara eventualnoj kumulaciji zahtjeva ili izmjeni tužbenog zahtjeva, a ne alternativnom zahtjevu.

15. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj na ročištu od 8. studenoga 2023. naveo da je eventualni tužbeni zahtjev djelomično već povukao, međutim iz podataka u spisu ne proizlazi da je tužitelj formalno povukao dio tužbenog zahtjeva, pa se ne može smatrati da je došlo do djelomičnog povlačenja, niti je na temelju takvog tužiteljevog navoda bilo moguće utvrditi u kojem je dijelu eventualni zahtjev ostao na raspolaganju sudu za odlučivanje. Dakle, kako prvostupanjski sud nije razjasnio pravnu narav tako postavljenih zahtjeva niti je utvrdio njihov konačan sadržaj, ostalo je nejasno o kojem je tužbenom zahtjevu sud odlučivao, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

16. Dalje, prvostupanjski sud nije potpuno i jasno raspravio odnos između bjanko zadužnice i novčane tražbine koja je predmet ovoga spora, odnosno tražbine koju tužitelj potražuje na ime vrijednosti robe koja mu nije vraćena ili je u međuvremenu propala. Točno je da iz spisa proizlazi da je tužitelj naplatio iznos od 5.450,00 kn (723,34 €) po bjanko zadužnici, ali je isto tako iz spisa razvidno da je među strankama od početka bilo sporno odnosi li se ta naplata upravo na robu koja je predmet ove parnice. Tužitelj je izričito tvrdio da roba naplaćena po zadužnici nije roba koju ovdje potražuje, dok je tuženik tvrdio suprotno. Prvostupanjski sud je, međutim, bez potpunog razjašnjenja toga spora i bez jasnog navođenja dokaza na kojima temelji takav zaključak, jednostavno uzeo da se naplaćeni iznos odnosi na predmetnu robu i taj iznos odbio od vrijednosti nevraćene robe. Time presuda ostaje nejasna upravo u dijelu koji je za ishod spora odlučan, jer nije dovoljno obrazloženo zašto je sud prihvatio zaključak da se zadužnica odnosi upravo na robu koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom, osobito imajući u vidu da je sam vještak naznačio da to pitanje nije bilo predmet njegova vještačenja.

17. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka ne proizlazi i utvrđenje odgovornosti tuženika za nevraćenu robu niti za robu koja je propala, jer vještak nije utvrđivao sadržaj pravnog odnosa među strankama, niti urednost ponude povrata robe, niti pravni učinak eventualnog odbijanja primitka robe, niti odnos bjanko zadužnice i navedene novčane tražbine koja je predmet ovoga spora, već isključivo količinu, identitet i vrijednost robe. Prvostupanjski sud nije jasno razgraničio činjenična utvrđenja koja proizlaze iz vještačenja od zaključaka o odgovornosti stranaka, zbog čega se ne može ispitati na koji je način iz tih utvrđenja izveo zaključak o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga ostaje nejasno kako je prvostupanjski sud došao do zaključka da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu upravo u iznosu od 136,51 €.

18. Dalje, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik još 2014. godine pokušao vratiti robu, da je tužitelj primio samo dio robe, a da je dio robe odbio primiti, pa da zbog toga rizik propasti robe snosi tužitelj. Međutim, takav zaključak nije u dovoljnoj mjeri konkretiziran i raspravljen. Iz iskaza stranaka proizlazi da je među njima doista bilo govora o povratu robe još 2014. godine, ali iz presude ne proizlazi dovoljno jasno koja je točno roba tada bila ponuđena na povrat, je li riječ upravo o istoj robi koja je u konačnici vraćena 20. listopada 2023., u kakvom je stanju ta roba bila u prosincu 2014. godine, zbog čega je tužitelj preuzeo samo dio robe, te je li odbijanje primitka preostalog dijela bilo bez osnovanog razloga. Bez takvih utvrđenja nije bilo mjesta zaključku da je tužitelj bio u zakašnjenju kao vjerovnik u smislu odredaba čl. 184. i čl. 185. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) niti da upravo zbog toga nema pravo na naknadu štete za robu koja je u međuvremenu propala.

19. U odnosu na pravomoćnu presudu ovog suda poslovni broj Pž -4898/2018, ovaj sud prihvaća da se ono što iz te presude proizlazi u odnosu na isti poslovni odnos stranaka, a osobito u dijelu u kojem je već raspravljeno ovlaštenje ME i postojanje dogovora o povratu neprodane robe, mora smatrati odlučnim i utvrđenim za potrebe ovoga spora. Međutim, iz te ranije presude ne proizlazi automatski i odgovor na sva preostala već naprijed navedena činjenična pitanja ovoga spora, osobito ne na pitanje koja je točno roba ostala nevraćena, koja je roba vraćena 2023. godine, koja je u međuvremenu propala, te odnosi li se bjanko zadužnica upravo na robu obuhvaćenu ovim postupkom.

20. Prvostupanjski sud nije dovoljno razjasnio ni razloge zbog kojih je odbio zahtjev za predaju robe. Točno je da iz spisa proizlazi da je dio robe vraćen 20. listopada 2023., da dio robe tuženik nije vratio, a da je dio vraćene robe u međuvremenu propao. Međutim, ako je sud smatrao da dio robe više nije u posjedu tuženika jer je otuđen ili uništen, tada je bio dužan takva utvrđenja jasno povezati s pitanjem konačnog sadržaja tužbenog zahtjeva te s meritornim zaključkom o tome u kojem dijelu još može opstati zahtjev za predaju stvari, a u kojem dijelu eventualni novčani zahtjev. U tom smislu tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, navodeći da je podneskom od 22. studenoga 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje samo isplatu naknade štete u iznosu od 1.789,42 €, pa da je time povukao ranije postavljeni zahtjev za predaju stvari, slijedom čega smatra da je sud odlučivanjem o točki I. izreke odlučio o zahtjevu koji više nije bio predmet raspravljanja. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi, kako je već navedeno, da je tužitelj povukao zahtjev za predaju stvari niti da je tužbu u tom dijelu nedvojbeno preinačio, zbog čega se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da taj zahtjev više nije bio predmet odlučivanja. Ipak, neovisno o tome, prvostupanjski sud bio je dužan jasno razjasniti o kojem tužbenom zahtjevu odlučuje, osobito imajući u vidu višekratne i neujednačene izmjene tužiteljevih zahtjeva tijekom postupka. Kako takvo razjašnjenje izostaje, odluka o odbijanju zahtjeva za predaju robe ne može se valjano ispitati.

21. Iz pobijane presude nije jasno ni na koji je način prvostupanjski sud utvrdio razliku između dosuđenog iznosa od 136,51 € i odbijenog dijela eventualnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.652,91 €. Naime, iako sud polazi od ukupno utvrđene vrijednosti robe prema nalazu i mišljenju vještaka, iz obrazloženja ne proizlazi jasan i logičan slijed kojim bi se moglo ispitati na koji način je sud izvršio razgraničenje između osnovanog i neosnovanog dijela zahtjeva. Posebno nije razvidno na koji se točno konačno postavljeni tužbeni zahtjev odnosi odbijanje iz točke III. izreke pobijane presude, imajući u vidu višekratne izmjene i različito označavanje tužbenih zahtjeva tijekom postupka. Takav nedostatak razloga čini pobijanu presudu nejasnom i u tom dijelu.

22. Nadalje, tužitelj u žalbi osnovano ukazuje da mu nije dosuđen trošak građevinskog vještačenja, premda je taj dokaz bio proveden i trošak predujmljen. Iz zapisnika od 14. veljače 2025. proizlazi da je tužitelj predao troškovnik i da je tim troškovnikom zatražio i naknadu troška za provedeno građevinsko vještačenje. Pobijana presuda o tom dijelu troška ne daje jasne razloge. Međutim, kako se pobijana presuda ukida u cijelosti, za sada nije moguće dati konačnu odluku o pojedinim troškovima, pa tako ni o trošku vještačenja. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, nakon nove odluke o glavnoj stvari, ponovno odlučiti i o svim troškovima, uzimajući u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, kako to propisuju odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, prije svega, jasno i određeno razjasniti konačan sadržaj tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome postoji li i dalje zahtjev za predaju robe, postoji li eventualno kumulirani zahtjev za isplatu novčanog iznosa, ili je tijekom postupka došlo do preinake tužbe na način da tužitelj potražuje isključivo isplatu novčanog iznosa. U tom dijelu sud će izričito utvrditi koje procesne radnje tužitelja smatra odlučnima te kakav im pravni učinak daje. Nadalje, prvostupanjski sud će potpuno i određeno utvrditi odnosi li se iznos naplaćen po bjanko zadužnici na robu koja je predmet ovoga postupka ili na drugu robu, te će o tome dati jasne i potpune razloge, uz navođenje konkretnih dokaza na kojima temelji svoje utvrđenje. Sud će također potpuno i određeno utvrditi koja je roba bila ponuđena na povrat 2014. godine, u kakvom se stanju tada nalazila, je li tuženik tom prilikom ponudio uredno ispunjenje svoje obveze, je li tužitelj takvu ponudu odbio bez osnovanog razloga, te jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredaba o zakašnjenju vjerovnika.

25. Tek nakon potpunog i pravilnog utvrđenja svih navedenih činjenica prvostupanjski sud će moći donijeti zakonitu odluku o osnovanosti zahtjeva za predaju robe, kao i o osnovanosti zahtjeva za isplatu novčanog iznosa na ime vrijednosti robe, uključujući i utjecaj naplate po bjanko zadužnici na visinu eventualno osnovane tražbine. Pritom će prvostupanjski sud jasno razgraničiti koja utvrđenja proizlaze iz pravomoćne presude poslovni broj Pž-4898/2018, koja iz nalaza i dopune nalaza i mišljenja vještaka, a koja iz iskaza stranaka i ostalih dokaza u spisu, te će o svakom odlučnom pitanju dati jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge. Nakon toga prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o troškovima postupka, vodeći računa o konačnom uspjehu stranaka, te će za svaku odluku o troškovima dati jasne i potpune razloge.

Zagreb, 27. srpnja 2026.

Sudac

Maja Bilandžić