Zakon.hr

Posl.br. P-222/2026-9

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 21. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, dana 27. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj 346-69/2004 sklopljenog dana 15. studenoga 2004. između tužitelja EF, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženice Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 kao banke, u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,630%, jednokratno od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 736,55 eura, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove odluke, uvećan za zateznu kamatu po stopi od 5,15 % tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelji svojom tužbom od dana 13. ožujka 2026. tvrdi: da je kao korisnik kredita sa tuženom bankom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu; da je tuženica pasivno legitimirana, u ovoj pravnoj stvari. Dakle, da je sa bankom, zaključio dana 15. studenoga 2004., Ugovor o kreditu broj 346-69/2004; kojim mu je ugovorom Banka odobrila kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa, od 76.500,00 CHF, u vidu stambenog kredita, tj. za kupnju stana; da odredba čl. 5. Ugovora propisuje: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0.630% jednokratno.". Dakle, da odredba čl. 5. Ugovora propisuje: da je korisnik kredita obvezan platiti iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0.630% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita; s time da predmetna odredba Ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge i troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da navedena naknada je određena u aktima tuženice, konkretno u Odluci o naknadama za usluge banke (dalje u tekstu: Odluka); da predmetna odredba Ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge banke ova naknada i troškovi odnose, odnosno koje vrste troškova i naknada ona pokriva; da mu je dana 29. studenoga 2004., na ime tzv. "ulazne naknade" ustegnut iznos od 2.415,08 kuna; dakle, da mu je navedenog dana banka zaračunala i naplatila naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 2.415,08 kuna (0.630%, od iznosa odobrenog kredita): da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora on i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, da takva odredba nije određena niti odrediva, stoga da iznos koji je on uplatio na ime obrade kreditnog zahtjeva predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužitelja) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su joj u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te da on nije mogao niti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe; da je on ovako formulirani tipski ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ..."; dakle, da njegova pozicija i pozicija tuženice u ovom ugovornom odnosu nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj; da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora on i tuženica nisu pojedinačno pregovarale, zbog čega da iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača; da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da on nije mogao niti prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi; da takva odredba predstavlja netransparentan trošak; i da sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; te u konačnici ništetnim; da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; obzirom su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita; da joj je tuženica dužna vratiti utuženi iznos, zapravo: 0.630% od iznosa odobrenog kredita

2. Odgovorom na tužbu tuženica osporava osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja; i da je tužitelj suviše visoko naznačila vrijednost predmeta spora; da odgovara istini (podnesak tuženice list 27 predmeta): da je naknada za obradu kredita naplaćena (ustegnuta) dana 29. studenoga 2004., u iznosu od 2.415,08 kuna, zapravo: 0.630%, od ukupnog iznosa odobrenog kredita. Odgovorom na tužbu tuženica: ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odnosno ne spori: da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena, i ustegnuta dana 29. studenoga 2004., u iznosu od 2.415,08 kuna, zapravo: 0.630%, od ukupnog iznosa odobrenog kredita; i predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, jer je neosnovan; tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Osim toga, da je nesporno: da su stranke zaključile predmetne Ugovore o kreditu; međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe navedenih Ugovora nepoštene, a time i ništetne; da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača; a da se tuženica takvim tvrdnjama izričito protivi; i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: svih priloga uz tužbu; odgovora na tužbu tuženice s prilozima; svih podnesaka stranaka s prilozima; troškovnika stranaka; obračuna tuženice (list 27 predmeta), od dana 29. studenoga 2004. (u svezi troškova obrade kredita, a kada je tuženica ustegnula tužitelju predmetni iznos). Na kraju dokaznog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Iz iskaza tužitelja proizlazi (po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike): da je predmetni ugovor s tuženom bankom zaključio 2004.; da je trebao kredit za kupnju stana, jer nije imao riješeno stambeno pitanje; da mu je banka odobrila kredit u CHF; da se prethodno obratio tuženici; i da su mu bankari rekli da su to najbolji uvjeti za takvu vrstu kredita; da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika; da mu javni bilježnik nije ništa rekao u svezi sadržaja ugovora, jer da je samo formalizirao potpis na ugovoru; da su mu bankari jasno dali do znanja da su uvjeti tipskog ugovora određeni; da se o njima ne može pregovarati; i jednostavno da može prihvatiti takav ugovor ili ga ne prihvatiti; da odredbe ugovora ne mogu biti predmetom pregovaranja; da su mu bankari ustegli taj iznos, koji je sada predmetom ovog postupka; da za navedeno, mu bankari nisu ništa rekli; nego, da je jednostavno to tako; da s njima nije mogao pregovarati, niti zatražiti dodatno objašnjenja, u svezi odredbi ugovora; da je to u naravi bio tipski formular, kojeg je mogao ili potpisati ili ne potpisati; da su mu oni u svezi toga rekli, da je takva procedura; i da mora platiti taj iznos u trenutku ostvarenja kredita; da je u trenutku ostvarenja kredita taj iznos platio; zapravo, da su mu bankari ustegnuli taj iznos, u postotku od: 0.630%, od ukupnog iznosa odobrenog kredita; da mu oni u svezi svega toga, nisu ništa objašnjavali.

4.1. Osnovom prihvaćenih navoda tužitelja ovaj je sud zaključio: da je tužitelj kao potrošač, podigao kod tužene banke iznos, za stambeni kredit, u prije navedenom iznosu; da je ovjerio potpis ugovora, kod javnog bilježnika; da je Ugovor zaključen 15. studenoga 2004., sa Hypo Alpe-Adria bankom, dakle, pravnom prednicom, ovdje tuženice; da mu je bankar preporučio: zaključiti takav ugovor u valuti CHF; jer da su to najbolji uvjeti za takve kredite; da je to najpovoljniji kredit, sa najstabilnijom valutom i sa najnižom stabilnom kamatom; da su mu bankari jasno dali do znanja, da se jedino tako može zaključiti ugovor, sa ugovorenim uvjetima, koje određuje banka; da mu je bankar odmah rekao da su uvjeti banke nepromjenjivi; da ih mora prihvatiti u potpunosti; jer da u suprotnom neće moći ostvariti kredit. Dakle, da mu nisu dali mogućnost pregovaranja o tom kreditu; da su mu ponudili taj kredit po njihovim pravilima; tako i u svezi ulazne naknade o kojoj se sada raspravlja, tj. o iznosu koji je trebao platiti za obradu kredita, a koji su mu iznos ustegnuli. Da u svezi te naknade nije dobio nikakvo pojašnjenje; da živi u kupljenom stanu kreditom sa obitelji; da je kupilo taj stan upravo ostvarenim kreditom.

4.2. Dakle, osnovom prihvaćenih logičnih navoda tužitelja, sud je utvrdio: da je tužitelj razgovarao s bankarom u poslovnici; da nije pregovarao s djelatnikom banke niti prilikom zaključenja ugovora, niti neposredno prije toga; da se odredbe tipskog ugovora nisu mogle promijeniti; da nije imao utjecaja na sadržaj odredbi ugovora; da je sistem banke bio ustrojen na način "da ugovor prihvaća ili da ga ne prihvaća", upravo onako kako su ugovori prethodno napisani; u svezi ulaznih troškova i odredbi kredita, da su mu jednostavno rekli: da je to tako; jer da je politika banke takva i da to mora prihvatiti, u suprotnom da se ugovor neće zaključiti; da je potpisao i ovjerio potpis na ugovoru; zatim, da su mu opisanog dana ustegli gore navedeni iznos, tzv. "ulazna naknada"; jer je to bio uvjet za ostvariti i dobiti kredit; da je taj iznos morao u svakom slučaju platiti; da je taj iznos tuženica odmah ustegla po potpisu kredita; da nije razumio opće uvjete banke, jer nije diplomirani pravnik, niti ekonomist, već dipl. ing. elektrotehnike; da je razumio: da mora platiti iznos kako se navodi u ugovoru i zaključio da to mora platiti odmah prilikom potpisivanja ugovora, jer da u suprotnom neće moći nikako ostvariti kredit; da je ostvarena sredstva kreditom mogao koristiti isključivo za predviđenu namjenu; da je on tražio taj kredit od banke, radi rješavanja stambenog pitanja; da je tim sredstvima sebi kupio stan, u kojem živi sa obitelji.

4.3. Dakle, osnovom prihvaćenih logičnih navoda tužitelja, sud je utvrdio: da je tužitelj prije zaključenja ugovora s bankom primio od tuženice obrazac, tj. tipski ugovor; i od djelatnika banke saznao da mora platiti sada sporni iznos; jer u suprotnom, ukoliko ne želi potpisati tako sastavljen obrazac ugovora banke, da neće moći ostvariti ugovor. Dakle, da je morao potpisati predmetni ugovor i pristati na sve uvjete iz odredbi ugovora; da je želio ostvariti kredit kod tuženice radi kupnje stana; da se opredijelio za takav ugovor kod tužene banke, jer je tada imala najpovoljniju kamatnu stopu; da nije nikada, u svezi predmetnog ugovora, mogao pregovarati s djelatnicima banke u svezi točaka ugovora, tako ni u svezi sada utuženog iznosa; da mu djelatnici banke nisu htjeli, u svezi toga, ništa posebno objasniti; da su mu jasno rekli: da taj iznos mora platiti; da mu nisu objasnili na koji se način obračunava sada sporni iznos i zašto; tj. način na koji tuženica obračunava iznos i trošak "ulazne naknade"; naposljetku da je pristao na navedeno, jer je htio riješiti taj problema s bankom; da mu je bilo jedino jasno (u svezi poslovanja s bankom): da kredit neće dobiti ukoliko ne potpiše tipski ugovor; i ukoliko ne prihvati u cijelosti sadržaj Ugovora o kreditu.

4.4. Dakle, na osnovu iskaza saslušane tužitelja, ovaj je sud utvrdio: da mu djelatnici tuženice nisu posebice obrazložili sve točke potpisanog ugovora, niti mu predočili koji su realni troškovi zaključenja samog ugovora, a koji bi opravdali naplaćenu naknadu za obradu kredita; da mu djelatnici tužene banke nisu objasnili koje će sve realne troškove snositi ostvarenjem kredita; da sa službenicima banke nije nikada pregovarao, niti mogao pregovarati, o uvjetima ugovora; da su mu predočili "tipski ugovor" i objasnili mu da: ako ne prihvati odredbe tipskog ugovora, da jednostavno neće kredit ostvariti; da je ugovor potpisao, jer u suprotnom ne bi ostvario kredit i ne bi mogao sebi kupiti stan.

5. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer iz priloženog podneska tuženice (list 27 predmeta) proizlazi: da je navedenog dana 29. studenoga 2004. tuženica, u svezi troškova obrade kredita, ustegnula tužitelju taj iznos; dakle, da je od ukupnog iznosa kredita tuženica ustegnula tužitelju iznos u postotku od: 0.630%, od ukupnog iznosa odobrenog kredita.

5.1. Dakle, tuženica odgovorom na tužbu: ne spori visinu tužbenog zahtjeva; dakle, ne spori: da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena i ustegnuta dana 29. studenoga 2004.

5.2. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer upravo iz priloženog podneska proizlazi: da je tuženica ustegnula gore navedeni iznos tužitelju, u svezi obrade navedenog kredita; dakle, da je banka tužitelju naplatila, navedenu naknadu za obradu kredita. Stoga je ovaj sud zaključio: da je nepotrebno i neekonomično provesti financijsko vještačenje, slijedom nije provedeno; jer je navedeno tvrdi upravo i tuženica. S druge strane, tuženica nije osporila te navode tužitelja; a inače tuženica je bila i dužna dokazati protivno.

6. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno, što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, da su tužitelj (kao korisnik kredita) i banka (tj. pravna prednica tuženice, kao davateljica kredita, banka), zaključile predmetni Ugovor o kreditu i da je banka stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunama, dakle u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; i da je taj ugovor ovjeren kod javnog bilježnika.

7.1. Nije sporno među strankama, da je u točki 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da: "prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,630%. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe i dr... "; da je banka naplatila i ustegnula dana 29. studenoga 2004., naknadu za obradu kreditnog zahtjeva; i da je taj iznos navedenog dana ustegnut, od ukupnog iznosa odobrenog iznosa kredita tužitelju.

8. Sporna je valjanost navedene točke spomenutog ugovora, kojim je ugovoreno pravo banke, na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u navedenom iznosu kao gore.

9. Istaknuti prigovor zastare tuženice je u potpunosti neosnovan, jer je Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da: je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije); posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski. U svezi zastare kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje "ex tunc", dakle od trenutaka kada je ugovor zaključen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da: zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu); zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila je povreda, obzirom je tužitelja uslijed ništetne odredbe platila spornu naknadu temeljem koje je tuženica neosnovano stekla određeni novčani iznos. Posljedica ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje "restitutio in integrum", što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi. Povreda postoji i dalje, i postojati će sve dok ne bude otklonjena na način da tuženica tužitelju isplati preplaćene iznos kojeg potražuje u ovom postupku.

9.1. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."; u ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

10. Ukazivanje tuženice da u konkretnom slučaju tužba u kolektivnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se vodio pod posl.br. P-1401/2012 nije prekinula tijek zastarnog roka u potpunosti je promašeno; jer tužitelj u niti jednom dijelu historijata tužbe nije spomenula, niti se pozvala na presude iz kolektivnog postupka iz razloga što sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uopće nije bila predmetom postupka P-1401/2012; stoga je razvidno: da su ti navodi tuženice u potpunosti neosnovani. Na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji u odredbi čl. 81. propisuje: da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ti kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što je u ovom slučaju neupitno ispunjeno. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je: da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano je: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.1. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi "1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.". Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Ovaj sud drži da se tuženica, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo: savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Valja nadodati da jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste zaključiti ugovore o kreditu; a dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni i tipski ugovor, unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti bio u mogućnosti prigovoriti; niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo. Pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka, niti ravnopravna; stoga, da se nikako ne može zaključiti da je u tom poslovnom odnosu banka postupila pošteno prema potrošaču, korisniku kredita; jer tuženica je sklapanje ugovora vezala uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu ugovora i pritom nije bila moguća nikakva promjena. Dakle, radi se o tzv. "take it or leave it" ugovoru. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14: "...kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale"; dakle, da bi tužitelju bio odobren kredit, isti je morao platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva, odnosno banka si je taj iznos naplatila i ustegnula iz iznosa odobrenog kredita; da tužitelj nije pristao na plaćanje sporne naknade, isti ne bi mogao uopće ostvariti i dobiti kredit, a što je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud Europske Unije u predmetu broj C-26/13 u kojem se navodi "…propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti…". Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. pojašnjava i Sud Europske Unije u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 kada navodi: "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti..."; tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu kao banku, kako u pogledu njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja; što je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženice, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi.

12. Sud drži da su sporne odredbe neodređene i neodredive; te kao takve da su suprotne istaknutim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku zaključenja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu; tuženica tek sad ističe koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, što sada nije od odlučnog značaja budući da je isto trebala učiniti i objasniti tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te to navesti u sadržaju predmetnih Ugovora. Banka je bila dužna pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje i koji eventualni troškovi nastaju banci, da bi se ona mogla primijeniti; a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke; te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru; u predmetnom ugovoru sporna odredba ukazuje da tuženica ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima, niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge i troškove se ova naknada odnosi i zašto; naime, predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge i troškove ova naknada odnosi; niti koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim tužitelju.

13. Tuženica smatra da je u ugovoru sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pregovaralo, da predstavlja transparentan trošak, te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; dodatno da je kreditni referent, tj. djelatnik tuženice, prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje svih odredbi ugovora o kreditu, stoga da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istim odredbama. U svezi navedenog, sud zaključuje: da se navedene odredbe u ugovoru nalaze na vidljivom mjestu, tj. u svezi naknade za obradu kredita; međutim, sud isto tako zaključuje: da navedene odredbe ugovora, nisu nikako jasne, ni razumljive, a niti konkretizirane; jer se ovdje ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade; jer potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu se jasno očitovao sud Europske Unije u predmetima C-125/18, te C-84/19; kada tvrdi: da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, te iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti spornih odredbi treba uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP- a, odnosno fizička osoba koja predmetni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi: da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljive u usporedbi s tuženicom koja je zaključenju predmetnog Ugovora pristupila u okviru svoje trgovačke djelatnosti.

13.2. O spornim odredbama tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja Ugovora, niti je tužitelj imao ikakvu stvarnu mogućnost o istima pregovarati zbog čega iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica tužitelju nije prezentirala koje on točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnila strukturu tih troškova, niti zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao, niti bio u mogućnosti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada, tj. trošak odnosi. Stoga, takva odredba ugovora predstavlja netransparentan trošak; te da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

14. Navod tuženice da su sporne naknade jasno određene u aktima tuženice, konkretno u Odluci je irelevantno; jer se radi o aktu koji je donesen upravo od strane banke; a iz navedene Odluke tuženice ne proizlazi na temelju čega se određuju sporne naknade; što zapravo one predstavljaju, niti čemu služe tuženici. U odnosu na navode tuženice kako je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/2013), zakonodavac dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi; što je učinjeno 31. siječnja 2014.; slijedom se navedeni pravilnik i zakonski tekst ne mogu primijeniti na predmetni slučaj. Pozivanje tuženice na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi od čega se sastoje troškovi kredita je u potpunosti irelevantno; jer navedena direktiva je donesena u periodu kada Republika Hrvatska nije bila punopravna članica Europske unije te kao takva nije imala obvezu primjene iste; već je isto učinjeno nakon pristupanja Europskoj uniji, kada se hrvatsko zakonodavstvo usklađivalo s europskim. Tužitelj tvrdi: da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna; da je tuženica dužna vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primila.

14.1. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir i sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojoj navodi: "da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.".

15. Tuženica ne osporava visinu tužbenog zahtjeva; a tužitelj je uz tužbu priložio dokumentaciju, iz koje je razvidna visina tužbenog zahtjeva.

16. Na osnovu priloženog Ugovora o kreditu, koji je priložen predmetu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

17. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano je da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18.1. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnim tipskim formulacijskim obrascima ugovora, unaprijed sročenim i priređenim od strane banke, koje korisnik kredita "može ili potpisati ili ne potpisati". Isti Ugovori sadrže odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje prilikom ostvarenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tj. za obradu kredita, međutim u Ugovorima nije navedeno: od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u visini iznosa kao u tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samim ugovorima po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

19. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada logično i uvjerljivo navodi: da je predmetni ugovor bio tipski, tj. unaprijed sastavljen od strane tuženice; i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, niti da mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila, a niti je bio upoznat sa naknadom za obrade kredita u točnom iznosu; niti je mogao pregovarati s tuženicom o uvjetima kredita.

20. Iskaz tužitelja je sud prihvatio u potpunosti, jer je: životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti, te podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka.

21. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja; odnosno, tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenim standardnim ugovorima; što nije dokazala, niti ponudila dokaze u tom pravcu.

22. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni Ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

23. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužitelja su samo djelomično točni, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično; no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku Ugovora o kreditu, u kojima se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bili zaključeni.

23.1. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi: da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljiva (inače je tužitelj po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike, što dodatno ukazuje sudu, da nema pravnog niti ekonomskog znanja), i to sve za razliku od tuženice, koja je sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

24. S obzirom da je tužitelj temeljem navedene točke predmetnog Ugovora platio tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja; iz čega proizlazi: da su navedene odredbe ništetne sukladno prije navedenim odredbama ZZP-a; jer predstavljaju nepoštene odredbe, u smislu istog zakona.

25. Nadalje, budući da odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena: visina naknade tzv. "ulazne" za obradu kredita, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita ovdje tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora ovdje tuženicu, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade; jer da je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik kredita nema potom nikakvo pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetna je točka ugovorne odredbe (gore navedena) Ugovora utvrđena ništetnom.

25.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da: se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje: da je ništetna ugovorna odredba sadržana u prije gore navedenoj točki Ugovora o kreditu (kao u izreci ove odluke); te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva; te je stoga tuženica u obvezi tužitelju platiti iznos naknade koju je naplatila zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u prije gore navedenom iznosu; a imajući u vidu da je tuženica tijekom postupka učinila neprijepornim utuženi iznos; i učinila neprijepornim: da joj je tužitelj platio predmetnu naknadu; što sve proizlazi i iz priloženog podneska banke. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koji propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

30. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan.

31. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnom gore pobliže navedene točke Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva; i posljedično isplata navedenog iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti; te da se navedeni iznos prilikom otvaranja kredita naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora; te da je navedeni iznos, kao u izreci ove presude, banka naplatila, tj. tuženica isti iznos ustegnula. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je da: činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31.1. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u toj visini, u odnosu na iznos kredita; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez točne informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama citiranih ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja kojo uvjerljivo tvrdi: da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; i da se: prije i u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom, nije pojedinačno pregovaralo o nikakvim naknadama za obradu kredita; niti da mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila; a navode iz iskaza tužitelja ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a s druge stranke, tuženica nikakvim dokazima, nije osporila te njegove tvrdnje.

31.2. Odredbe Ugovora o kreditu koje utvrđuju obvezu korisnika kredita za plaćanje "ulazne naknade" za obradu kredita, ovaj sud drži: da su ništetne, ovo iz razloga jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom; te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim. Ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužitelj nije pregovarao, niti imao mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale; dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Zato sud zaključuje: da je navedena odredba Ugovora ništetna, jer ju je prethodno pripremila tuženica; jer da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo. Sud dodatno drži dokazanim: da je navedena odredbe ugovora ništetna, budući tuženica nije dokazala suprotno od toga.

32. Prema tome, očito je da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; sve jer je visina naknade promjenjiva sukladno odlukama banke; stoga je presuđeno kao u izreci.

33. Predmetne su sporne ugovorne odredbe ništetne i osnovom odredbi Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da: je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da: je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi; da u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži parametre ni metode osnovom kojih bi tužitelju bilo poznato kako se određuje visina tzv. "ulazne naknade"; obzirom je spornim ugovornim odredbama određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava "banka" sukladno svojoj jednostranoj odluci; da takve odredbe, odnosno visine naknada, nisu određene, a niti odredive; da je iz svega navedenog razvidno da je obveza tužitelja glede naknade za otvaranje kredita u trenutku zaključenja Ugovora bila neodređena i neodrediva; sve obzirom istu određuje tj. zaračunava sama banka, sukladno svojoj jednostranoj odluci. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Kako su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita, to je tuženica dužna platiti utuženi iznos tužitelju, sa zateznim kamatama, koje na navedeni iznos, teku od navedenog nadnevaka, kao u izreci ove presude, pa do isplate.

34. U svezi statusa potrošača, ovaj sud drži: da tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključila s tuženicom kao davateljicom kredita i to radi kupnje stana (u kojem živi). Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi kupnje stana, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga nije ni dokazala tijekom postupka; odnosno, jer nije dokazala, da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

34.1. Dakle, ovaj sud drži da: prije citirani ugovor propisuje iznos jednokratne naknade; i da se iznos naplaćuje prilikom otvaranja kredita; da predmetne odredbe ugovora ne preciziraju na koje se konkretne usluge, tj. troškove ove naknade odnose; i koje vrste usluga i troškova one pokrivaju; da je banka zaračunala i naplatila, zapravo ustegla jednokratnu naknadu, tzv. "ulaznu naknadu"; da u vrijeme zaključenja istog ugovora tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužitelja) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da su Ugovori o kreditu tipični formulacijski obrasci ugovora, unaprijed sročeni i priređeni od strane banke (tj. tipski ugovori) za veći broj korisnika i da tužitelj nije mogao prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa niti o predmetnoj; da je ovako formulirani tipske ugovore tužitelj mogao samo prihvatiti; a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, da do njegovog zaključenja ne bi niti došlo. Da pozicija tužitelja i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da se spornim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te nije niti razvidan razlog njihove naplate, jer su iste suviše općenite; da je tužitelj mogao samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega: ta okolnost stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve dakle, isključivo na štetu potrošača. Slijedom je ovaj sud zaključio: da takve odredbe predstavljaju netransparentan trošak; slijedom da: sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; a u konačnici ništetnim; te je presuđeno kao u izreci.

35. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor, nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati sa strankama o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok im nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF-a, prema valuti HRK, niti pojedinačne odredbe ugovora, u razdoblju otplate kredita.

36. Ovaj je sud drži da je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eura, pravilno iskazana po tužitelju, sukladno važećim propisima.

37. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženica je izgubila ovaj spor te je dužna naknaditi tužitelju troškove postupka. Tužitelju je priznat trošak postupka, u svezi: sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.); za sastav obrazloženog podnesaka: od dana 19. svibnja 2026. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); za zastupanje na ročištu od dana 21. srpnja 2026. 100 bodova (Tbr. 9.), odnosno ukupno 600,00 eura; pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i pristojbe na presudu u iznosu 110,00 eura; što ukupno iznosi 736,55 eura. Dakle, tuženica je dužna tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 736,55 eura, u roku od 15 dana, od dana donošenja ove odluke.

37.1. Valja navesti da tužitelj ne potražuje kamatu na utuženi iznos.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rovinju, 27. srpnja 2026.

Sudac:

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte