Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-718/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj tužiteljice: OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu,, protiv tuženika:

Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026., u prisutnosti odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužitelja BF i punomoćnika tuženika ŽF, temeljem članka 335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 27. srpnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.714,83 (slovima: osamtisućasedamstočetrnaest eura i osamdesettri centa) eura, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

0,11 EUR od 18.12.2006. do isplate,

2,12 EUR od 15.03.2008. do isplate,

0,14 EUR od 15.04.2008. do isplate,

1,81 EUR od 15.10.2008. do isplate,

9,87 EUR od 15.11.2008. do isplate,

29,33 EUR od 15.01.2009. do isplate,

29,65 EUR od 15.02.2009. do isplate,

19,27 EUR od 15.03.2009. do isplate,

21,65 EUR od 15.04.2009. do isplate,

22,12 EUR od 15.05.2009. do isplate,

18,02 EUR od 15.06.2009. do isplate,

18,74 EUR od 15.07.2009. do isplate,

15,84 EUR od 15.08.2009. do isplate,

20,33 EUR od 15.09.2009. do isplate,

15,34 EUR od 15.10.2009. do isplate,

18,57 EUR od 15.11.2009. do isplate,

18,05 EUR od 15.12.2009. do isplate,

26,76 EUR od 15.01.2010. do isplate,

32,35 EUR od 15.02.2010. do isplate,

31,14 EUR od 15.03.2010. do isplate,

36,70 EUR od 15.04.2010. do isplate,

46,88 EUR od 15.05.2010. do isplate,

48,43 EUR od 15.06.2010. do isplate,

60,24 EUR od 15.07.2010. do isplate,

59,85 EUR od 15.08.2010. do isplate,

84,33 EUR od 15.09.2010. do isplate,

70,07 EUR od 15.10.2010. do isplate,

73,37 EUR od 15.11.2010. do isplate,

86,46 EUR od 15.12.2010. do isplate,

87,80 EUR od 15.01.2011. do isplate,

82,44 EUR od 15.02.2011. do isplate,

85,69 EUR od 15.03.2011. do isplate,

85,86 EUR od 15.04.2011. do isplate,

95,76 EUR od 15.05.2011. do isplate,

116,81 EUR od 15.06.2011. do isplate,

140,77 EUR od 15.07.2011. do isplate,

164,95 EUR od 15.08.2011. do isplate,

124,15 EUR od 15.09.2011. do isplate,

110,42 EUR od 15.10.2011. do isplate,

111,34 EUR od 15.11.2011. do isplate,

113,23 EUR od 15.12.2011. do isplate,

1.261,37 EUR od 20.12.2011. do isplate,

111,42 EUR od 15.01.2012. do isplate,

114,59 EUR od 15.02.2012. do isplate,

111,14 EUR od 15.03.2012. do isplate,

110,62 EUR od 15.04.2012. do isplate,

112,37 EUR od 15.05.2012. do isplate,

115,41 EUR od 15.06.2012. do isplate,

111,61 EUR od 15.07.2012. do isplate,

110,56 EUR od 15.08.2012. do isplate,

101,25 EUR od 15.09.2012. do isplate,

109,28 EUR od 15.10.2012. do isplate,

113,02 EUR od 15.11.2012. do isplate,

110,53 EUR od 15.12.2012. do isplate,

107,55 EUR od 15.01.2013. do isplate,

106,85 EUR od 11.02.2013. do isplate,

504,37 EUR od 11.02.2013. do isplate,

99,18 EUR od 15.03.2013. do isplate,

106,15 EUR od 15.04.2013. do isplate,

95,89 EUR od 15.05.2013. do isplate,

94,21 EUR od 15.06.2013. do isplate,

95,22 EUR od 15.07.2013. do isplate,

94,16 EUR od 15.08.2013. do isplate,

97,92 EUR od 15.09.2013. do isplate,

100,35 EUR od 15.10.2013. do isplate,

101,53 EUR od 15.11.2013. do isplate,

105,76 EUR od 15.12.2013. do isplate,

101,49 EUR od 15.01.2014. do isplate,

99,28 EUR od 15.02.2014. do isplate,

101,73 EUR od 15.03.2014. do isplate,

99,59 EUR od 15.04.2014. do isplate,

96,53 EUR od 15.05.2014. do isplate,

97,19 EUR od 15.06.2014. do isplate,

99,38 EUR od 15.07.2014. do isplate,

101,12 EUR od 15.08.2014. do isplate,

101,57 EUR od 15.09.2014. do isplate,

103,44 EUR od 15.10.2014. do isplate,

106,13 EUR od 15.11.2014. do isplate,

106,64 EUR od 15.12.2014. do isplate,

107,03 EUR od 15.01.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.02.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.03.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.04.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.05.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.06.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.07.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.08.2015. do isplate,

106,83 EUR od 15.09.2015. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, da tužiteljici OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.675,00 (slovima: tisućušestosedamdesetpet eura) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 27. srpnja 2026. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška u visini od 50,00 (pedeset eura) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 8.714,83 eura s osnove preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj (CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Tužiteljica obrazlaže tužbeni zahtjev na način da je s tuženikom sklopi la Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, na iznos od 71.635,50 CHF, u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak).

Tužiteljica navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i bez da su mu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Tužiteljica dalje navodi da je iznos kredita ugovoren u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž -6632/2017 od 14.06.2018. godine.

Tužiteljica dalje navodi da joj je tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („NN” 102/15) ponudio mogućnost konverzije predmetnog ugovora iz valute CHF u valutu EUR., što je tužitelj ica prihvatila radi lošeg financijskog stanja u kojem se naš la, pa je sa tuženikom zaključila Aneks (dodatak) ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u EUR, međutim da konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je konverzijom kredita izvršena djelomična, ali ne i potpuna restitucija tužiteljici.

Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Tužiteljica na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva.

Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, te je teret dokaza navedene okolnosti na tužiteljici.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare navodeći kako se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti trogodišnji zastarni rok po čl.126. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl.230. Zakona o obveznim odnosima budući da zakonodavac jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a obzirom da je predmetna tužba podnesena dana 31.07.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, pa čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare od pet godina i tada da bi za sva potraživanja tužitelj ice dospjela prije 31.07.2018. godine nastupila zastara.

Tuženik tvrdi da bi zastara nastupila i u slučaju da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužiteljica je mogla podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužiteljica podnošenjem tužbe na dan 31.07.2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužiteljica i tuženik dana 19.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim dodatkom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik smatra kako iz odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Gos 1/2019 proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama , te da tužiteljica stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Vezano za tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 18.12.2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine prema kojemu se ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Tuženik predlaže sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelj ice kao neosnovane i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, od 04.07.2013., te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14.06.2018., te u Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., doneseno u oglednom postupku, a koje su odluke sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (stranica 18 -23), Ugovor o namjenskom kreditu 3207782868 od 02.11.2006. (stranica 24-29), prometi po kreditu/specifikacija uplata (stranica 30-39), sudske odluke (stranica 451-458, 467- 487, 511-518), odluka VSRH broj: 2781/2011, od 16.03.2015. (stranica 459-461) i Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 462), izračun konverzije (stranica 519-532), Dodatak Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine (stranica 538-543), pregled prometa po partiji kredita (stranica 547-563), sudske odluke (stranica 564-586), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo OFA, dipl. oecc. u ime pravne osobe Marimar-fin d.o.o., od 21. studenog 2025. (stranica 674-707).

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu novčanog iznosa od 8.714,83 eura s osnove preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj (CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate .

8. Između parničnih stranaka u postupku su nesporne činjenice:

- da su zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 3207782868 od 02.11.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 71.635,50 CHF,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine.

9. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima,

- vezanosti suda presudama iz kolektivnog spora,

- status tužitelja kao potrošača,

- visine tužbenog zahtjeva i pravilnosti izračuna konverzije,

- osnovanost prigovora zastare tužiteljevog potraživanja,

- savjesnost tuženika u pogledu tijeka zateznih kamata.

10. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

11. U Republici Hrvatskoj, u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P -1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

13. Obzirom da se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari pozvala na pravomoćna utvrđenja iz prethodno navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, potrošačkim ugovorom, budući da tuženik izričito osporava tužiteljici status potrošača, kao i da bi se radilo o potrošačkom ugovoru.

14. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, utvrđeno je da je vjerovnik bila Zagrebačka banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila prvotuženik i za kojeg je pravomoćno utvrđeno između ostalog i da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03), i to u razdoblju od 01.04.2005. do 06. kolovoza 2007. protivno člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 02. studenog 2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

16. Nadalje, čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 71.635,50 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te povrat kredita uz primjenu valutne klauzule, u članku 6. ugovora ugovorena je namjena kredita radi adaptacije obiteljske kuće, te je u članku 7. ugovora ugovorena otplata kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

17. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je sredstva odobrenog kredita iskoristila za uređenje stana u [adresa], a radi se o stanu koji služi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, te da se u istom stanu ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost niti se isti stan iznajmljuje.

18. Tuženik, s druge strane, nije predlagao nikakve dokaze u smislu osporavanja statusa potrošača tužiteljice.

Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik.

19. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje korisnika kredita odnosno tužiteljice, već uređenje stana, koji se koristi isključivo za privatne svrhe tužiteljice i njezine familije, slijedom čega sud smatra kako se tužiteljica u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

21. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.126. i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

22. Točno je da je u odredbama čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (koja više nije na snazi od 25.06.2023. donošenjem Zakona o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača – op. suda) i čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, međutim ovaj prvostupanjski sud se snagom autoriteta priklanja pravnom stavu da termin "naknada štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe - olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača, a što je izraženo u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. i Ustavnog suda RH br. U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020. godine, a koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe da za odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove jer je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, koju je dužan vratiti tužiteljici.

23. Podvodeći Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. , sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenim pravomoćnim presudama, slijedom čega se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na navedene presude.

24. Te su presude donesene na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. I po čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/2022, 59/2023, 59/2026), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.114.st.1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Isto tako tužiteljica se poziva i na čl.502.c ZPP-a koji propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

28. Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka.

29. Vezano uz okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bila informirana o valutnim rizicima švicarskog franka, te da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, tužiteljica je u svojem iskazivanju potvrdila da je kod predmetnog kredita glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarskog franka, dodaje da je imala namjeru uzeti kredit koji je vezan u valutnu klauzulu EUR, te je takav zahtjev i predočila službenici banke, koja joj je tom prilikom rekla da su bolji i povoljniji krediti koji su vezani uz CHF jer je manja kamatna stopa a time i mjesečna rata, tako da je na kraju uzela kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, međutim iz njenog iskaza je dodatno utvrđeno da joj vezano uz valutnu klauzulu CHF jedino rečeno da je to bolja ponuda, nisu joj spominjani nikakvi rizici vezano uz tu valutu. Pored navedenog tužiteljica je na izričit upit suda iskazala kako nije sudjelovala u sastavljanju isprave ugovora o kreditu, da banka već ima gotove takve ugovore na kojima se samo mijenjaju osobni podaci i iznosi kredita te da je dobila već napisan ugovor o kreditu.

30. Da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, sud je utvrdio vizualnim pregledom predmetnog ugovora na što upućuje tekst naveden na lijevom vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika „Zagrebačka banka d.d.“ i njegov organizacijski dio „014712 Umag“, te broj predmetnog ugovora „3207782868“, dok je u dnu svake stranice ugovora na desnoj strani navedeno „Obrazac 02/06“, što sve upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske tj. na obrascima i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

31. Stoga iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje kao vjerodostojan budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njegovom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u dijelu sastavljanja predmetnog ugovora potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. čitanjem i pregledom predmetnog ugovora.

32. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.).

33. Kao što je već navedeno sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, a sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli.

34. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj ica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka.

35. Vezano uz tuženikovu tvrdnju da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, obzirom da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, sud smatra kako u konkretnom slučaju tužiteljici to pravo pripada.

36. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine (stranica 538-543), ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

37. Osim toga u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljila na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

38. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

39. Nadalje, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), pa tako i odredbe čl.19.b i čl.19.c na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a istog zakona.

40. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove.

41. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

42. Ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine (stranica 538-543), kojim je provedena konverzija, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem takvog sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

43. Iz pročitanog sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine (stranica 538-543), kojim je provedena konverzija, ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, a na takav zaključak upućuje odredba čl.1.st.2. i čl.2.st.2. Dodatka gdje je izričito navedeno da se tim dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, slijedom čega sud smatra kako ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO -a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

44. Stoga sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba.

45. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

46. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Dodatka ugovoru o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.

47. Tužiteljica se, kao korisnik kredita u CHF, mogla nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

48. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužiteljica, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

49. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužiteljica , koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

50. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

51. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužiteljima, koji su izvršili konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

52. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

53. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

54. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

55. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

56. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu CF protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

57. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije, bez obzira na Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-457/2025-21, od 27. svibnja 2026., prema kojoj korisnici kredita u švicarskim francima koji su prihvat ili konverziju kredita nemaju pravo tražiti povrat preplaćene glavnice iz ništetnih odredbi, već samo pravo na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije.

58. Prema pravu Europske unije utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica, kao potrošač, nalazila da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužiteljica ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

59. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, od 19.01.2016. godine (stranica 538-543), kojim je provedena konverzija, nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja dodatka, a niti iz njezinog iskaza, proizlazi zaključak da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno pod točkom 46. ovog obrazloženja.

60. Sud stoga odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog sporazuma kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužiteljica, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije.

61. Upravo suprotno ovaj prvostupanjski sud smatra kako tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno na povrat iznosa pretplate s osnove ništetne ugovorne odredbe s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, sve pod uvjetom da takve razlike postoje.

62. Da takva razlika na štetu tužiteljice postoji, utvrđeno je čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo OFA, dipl. oecc. u ime pravne osobe Marimar-fin d.o.o., od 21. studenog 2025. (stranica 674-707) vještak je po zadanom zadatku utvrdio:

- da preplate s osnova pozitivnih tečajnih razlika kao više plaćene razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznose 8.714,83 eura;

- da preplate s osnova negativne tečajne razlike u razdoblju kad je tečaj CHF spram HRK bio niži ukupno iznose 124,01 eura;

- da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);

- da je tuženik tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 4.706,23 EUR za namirenje do 50% budućih dosp ijevajućih anuiteta konvertiranog kredita do potpunog iskorištenja;

- da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljičine kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine, ali da pri izračunu konverzije nije uzeta u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) već kune s valutnom klauzulom u CHF i kune s valutnom klauzulom u EUR.

63. Mišljenje je vještaka da tuženik tužiteljici u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta nije izvršio restituciju u cijelosti, odnosno tužiteljičinu obvezu nije sveo na onaj iznos koliko bi iznosila prema početnim uvjetima kredita.

64. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok se tuženik u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 22.04.2026. (stranica 718-727) u kojem navodi kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice koja nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu navodeći od bitnog razloge da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koje pravno shvaćanje je zauzeo Vrhovni sud RH u rješenju posl.br. Gos-1/2019 donesenom u oglednom postupku, kao i Sud EU u odluci C-567/2020.

Dodatno navodi da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužiteljica plaćala manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredita, a prema nalazu i mišljenju vještaka radi se o iznosu od 124,01 eura obzirom da Zakon o obveznim odnosima kao pravni učinak ništetnosti u članku 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

65. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka , niti su parnične stranke imale takav prijedlog.

66. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne tečajne razlike sud je stava da se iste ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu.

Osim toga pravna osnova tužiteljičine tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće.

Tuženik točno navodi da kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ZOO u članka 323. propisuje da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj ica inicijalno plaćala sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio, sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

67. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještak je utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i one dijelove uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, koje su iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, ovaj prvostupanjski sud ocjenjuje kako tuženikova primjedba nije osnovana.

68. To samo znači da je tužiteljica podmirila svoje obveze po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata i to kako s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i s osnova promjene tečaja CHF/HRK u utuženom iznosu od 8.714,83 eura, koja je predmetom ovog postupka, a i po drugim osnovama koje nisu predmetom ovog postupka (npr. s osnove nedovoljno umanjene glavnice u konverziji u iznosu od 560,21 eura – op. suda), što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i sve te prethodno navedene iznose, slijedom čega sud zaključuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti, kao što je utvrdio i vještak, što znači da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama, već je za potpunu restituciju tj. obeštećenje potrebno tužiteljici vratiti sve prethodno navedene iznose.

69. To iz razloga jer je prema načelu konverzije kredita iz čl.19.b ZPK -a propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

70. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i smatra da se temeljem istog nalaz može nedvojbeno utvrditi visina tužiteljičinog potraživanja prema tuženiku u iznosu od 8.714,83 eura, kao pozitivnu tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita .

71. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, radi čega bi stjecatelju, ovdje tužiteljici, pripadale zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva . Sud utvrđuje kako se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a to iz razloga što je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je kao prvotuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Kod takvog pravomoćnog utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik nikako ne može smatrati poštenim stjecateljem, pa stoga isti duguje tužiteljici zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

72. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužitelja treba primijeniti trogodišnji zastarni rok, niti je osnovna tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužitelj izvršio plaćanja pojedinog iznosa, niti da do prekida zastre nije došlo podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12. obzirom da se ne radi o postupku radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove kao što je detaljnije navedeno pod točkom 22. ovog obrazloženja. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 02. studenog 2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/95, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

73. U pogledu računanja zastarnog roka ovaj prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći eura od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je iz stanja spisa utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda dana 13.06.2023., što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan, kao i tuženikova tvrdnja da je tužba podnesena dana 31.07.2023. godine.

74. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).

75. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.).

76. Člankom članak 324. stavak 1. ZOO/05 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Člankom 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Člankom 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.). Člankom 1115. ZOO/05 propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva .

77. Obzirom da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji, sud stoga nalazi kako je tužitelj ica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva odnosno kako je u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207782868, od 02. studenog 2006. godine, djelomično ništetna ugovorna odredba u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF).

78. Nadalje, obzirom da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno da preplata tužiteljice, kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju isplate kredita, iznosi 8.714,83 eura, sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužbe za isplatom, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 8.714,83 eura, kojeg je naplatio bez valjane osnove, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

79. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 8.714,83 eura bio nesavjestan sud je temeljem čl.214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamatu koja teče od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude..

80. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

81. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 8.714,83 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova.

82. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za pribavljanje isprava u visini od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.36.st.3. Tarife;

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 27.05.2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. što iznosi 50,00 eura po Tbr.9. toč.5. Tarife;

- za zastupanje na 3 ročišta dana 05.11.2024., 14.03.2025. i 27.04.2026. svako u iznosu od po 100 bodova što za ukupno 300 bodova iznosi 600,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 26.03.2026. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 275,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u polovici stvarno utrošenog iznosa od 300,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj ica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika .

83. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na tužbu i na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

84. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 1.675,00 eura, dok se ista odbija s razlikom zatraženog troška u visini od 50,00 eura kao neosnovanom, slijedom čega je presuđeno kao pod točkom II izreke ove presude.

85. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno članka 151.st.3. ZPP-a.

86. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

87. Sud je temeljem članka 328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 27. srpnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.