Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-477/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 12. lipnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, dana 27. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 663,15 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2016. do isplate;

- zakonske zatezne kamate na iznos od 3.829,55 EUR tekuće na:

iznos 2,36 EUR od 31. listopad 2004.

iznos 7,94 EUR od 30. studeni 2004.

iznos 4,09 EUR od 31. prosinac 2004.

iznos 3,79 EUR od 31. siječanj 2005.

iznos 3,82 EUR od 28. veljača 2005.

iznos 24,23 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 50,82 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 46,84 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 45,51 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 61,44 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 69,40 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 74,71 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 86,66 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 66,75 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 66,24 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 64,11 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 68,09 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 74,73 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 74,73 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 72,08 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 73,40 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 74,73 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 73,40 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 74,73 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 74,73 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 68,09 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 74,73 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 73,40 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 74,73 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 64,91 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 68,09 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 70,75 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 70,75 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 68,09 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 64,91 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 64,91 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 65,44 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 68,09 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 68,09 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 72,51 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 71,81 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 58,30 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 64,94 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 64,94 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 63,61 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 63,61 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 63,61 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 63,61 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 63,61 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 63,61 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 67,59 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 67,59 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 67,59 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 67,59 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 67,59 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 67,59 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 67,59 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 67,59 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 67,59 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 67,59 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 67,59 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 67,59 EUR od 30. rujan 2015.,

pa do 30. rujna 2015.;

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 31. listopad 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. 31. prosinca 2024. pod stopi od 7,25% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje ,

- za razdoblje od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

I/II. Tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 6.819,29 EUR, te za isplatu zateznih kamata iznad dosuđenih u točci I/I. izreke, odbija se kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 1.714,18 EUR povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 9. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj i tuženik sklopili su dana 16. srpnja 2004. u Čakovcu Ugovor o kreditu broj 146-125/2004 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 52..500,00 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, te da prema Ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima od 339,27 CHF, anuiteti dospijevaju posljednjeg dana u mjesecu, u kunama po srednjem tečaju banke za CHF, da kredit je iskorišten dana 28. srpnja 2004. kojeg dana je 52.500,00 CHF iznosilo 252.109,41 kn, da namjena kredita bila je adaptacija kuće; da u članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je kamatna stopa promjenjiva, te da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu kamatna stopa može mijenjati jednostranom odlukom tuženika, da ugovorena je početna kamatna stopa od 4,75 % godišnje; da Ugovor o kreditu u sadrži ništetnu odredbu čl. 8. o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, prema kojoj u slučaju prijevremene otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke, da takva odredba je ništetna, i nepoštena;

- da sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope; da sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III- 2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; dalje navodeći da o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, a ni o ugovornim odredbama prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke, nije se pojedinačno pregovaralo; da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora a na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed potrošači nisu utjecali, da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora ;

- da tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, te stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio kunske obveze koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećale u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 64.091,90 kn, a budući je tuženik nesavjesni stjecatelj jer je temeljem ništetnih – nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali, to tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od ukupno 64.091,90 kn, koliko je tuženik bez osnove od tužitelja naplatio zbog povećanja tečaja CHF, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate do povrata;

- da tužitelj potražuje i povrat izlazne naknade sadržane u čl. 8 ugovora na temelju koje je tuženik od tužitelja naplatio 3% iznosa preostale glavnice; da navedena odredba je ništetna, nepoštena i o njoj stranke nisu pregovarale već ju je tuženik jednostrano nametnuo na unaprijed formuliranom obrascu ugovora; te da kad je tužitelj podnio zahtjev za prijevremenom otplatom i izdavanjem pisma namjere za izdavanje brisovnog očitovanja, tuženik je uvjetovao isto naplatom 3% naknade, a na koju naknadu nije imao pravo, te da na taj način je tuženik naplatio od tužitelja 5.200,00 kn.

1.1. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 69.291,90 kn / 9.196,62 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose navedene u točki I tužbenog zahtjeva, do isplate; te pod točkom II tužbenog zahtjeva potražuje naknadu parničnog troška uvećanog za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, navodeći:

- da tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, jer da svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe;

- da iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 146-125/2004 od 16. srpnja 2004. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku, te da drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz navedeni Ugovor o kreditu (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka; da Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, da štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“; da ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača; da ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu; te da radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK;

- da tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku; da kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača, te da stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja;

- da tuženik osporava da bi odredbe iz Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli bile ništetne, navodeći da o istima se pojedinačno pregovaralo, da iste su bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ;

- da t užitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ; da spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu, te da uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu; da sporna je ugovorna odredba jasna i razumljiva, te da tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuj ; da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, da štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ17, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača; da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom; da odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, da odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, a da tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, da navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita; da uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima; da u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu), da prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao, te s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu ; a sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila , te da sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove; da u takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita, da štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika;

- da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora ;

- da zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.

2.1. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj navodi da navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovan i; da tužitelj je nesporno potrošač jer je pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu djelovao izvan bilo kakve poslovne djelatnosti, da namjena kredita je bila stambeni kredit., da riječ je o potrošačkom ugovoru, da tuženik je pravna osoba čija je registrirana djelatnost odobravanje kredita, uključujući potrošačkih kredita; da prigovor zastare je neosnovan, da Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijski zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.6.2014. - datum pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4.7.2013.) zbog čega zastara nije nastupila ; da prigovor nedostatka pravnog interesa je neosnovan: da konverzijom je uređen odnos za ubuduće, dakle tužitelj se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, da EUR simulirani otplatni plan banci je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice, a nipošto ne može značiti da se tužitelj ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, da tužitelj je formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao i o sadržaju dodatka se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj je imao opciju uzmi ili ostavi, a alternativa dodatku bilo je plaćanje izuzetno visokih anuiteta pod prijetnjom ovrhe, blokade svih računa i prodaje nekretnine na javnoj dražbi, da tužitelj nije imao n i najmanji utjecaj na sadržaj dodatka niti je mogao promijeniti nijednu njegovu odredbu, da tuženik ga nije upozorio na ništa i nije mu objasnio ništa, da nije ga upozorio ni čega se odriče sklapanjem dodatka, da s obzirom na značajno povećanje i tečaja CHF i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju, da konverzija je dakle svim potrošačima bila faktično nametnuta, da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula CHF još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači pa i tužitelj su imali kratki rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule, da tužitelj nije znao da je odredba ništetna, da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), da ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova , da ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane, da treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, da dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, da tuženik navodi kako je konverziju izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK, međutim navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju , da naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom, a kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule, ništetna je, da ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu; da osim toga, tuženik nije ponudio tužitelju sklapanje dodatka ugovora u skladu sa zakonom i zbog toga je aneks ugovoru ništetan, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o konverziji niti je tužitelj mogao utjecati na bilo koji dio konverzije, da utvrđenja u aneksu ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru, da tužitelj se potpisivanjem aneksa ugovora ničeg nije odrekao, da Aneks ugovoru nije nagodba, da Aneks ugovoru ne predstavlja prestanak obveza iz osnovnog ugovora; da u aneksu ugovoru piše da banka provodi konverziju isključivo s ciljem provođenja prisilnih odredbi ZID ZPK koje su trenutno na snazi i da osporava taj zakon; da provedbom navedene konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka., da o tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.; da tužitelj nije obeštećen konverzijom.

4. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom od 23. prosinca 2025., kojim se očitovao na Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Natalije Jambrečić, navodeći da u tužbi je navedeno da tužitelj od tuženika potražuje: vraćanje iznosa koliko je tuženik bez osnove od tužitelja naplatio zbog povećanja tečaja CHF, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate do povrata, a što sukladno vještačenju iznosi 3.842,81 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015., iznos od 2.976,48 EUR za razdoblje nakon 30. rujna 2015. do prijevremene otplate kredita, te vraćanje izlazne naknade sadržane u čl. 8 ugovora na temelju koje je tuženik od tužitelja naplatio 3% iznosa preostale glavnice a što sukladno vještačenju iznosi 667,97 EUR. Slijedom svega navedenog tužitelj precizira tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju i predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.487,26 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose navedene u tom zahtjevu do isplate.

6. Podneskom od 21. svibnja 2026. tužitelj očitujući se na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 27. travnja 2026., navodi da u dopuni vještak mijenja točku 4) zaključka Nalaza od 14.11.2025. godine, te utvrđuje da je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita naplaćena u iznosu od 663,15 EUR dana 27.4.2016., a ne u iznosu od 667,97 EUR, dakle, 4,82 EUR manje, te da slijedom svega navedenog tužitelj sukladno provedenom vještačenju konačno postavlja tužbeni zahtjev tako da ga smanjuje za 4,82 EUR i predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.482,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose navedene u tom končano postavljenom tužbom zahtjevu do isplate.

7. Tuženik, pozivajući se na provedenu konverziju, i nadalje osporava tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik navodi da tužitelj je podneskom od 21. svibnja 2026. djelomično povukao tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu , te da s tim u vezi, tuženik ističe da se povlačenju ne protivi, ali predlaže da sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu tuženiku razmjernog parničnog troška.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Specifikaciju uplata (listovi br. 12-14 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015 od 06.11.2015. (listovi br. 15- 17 spisa), Očitovanje na prigovor od 03.03.2016 (list br. 18 spisa), Zahtjev od 01.04.2016. (list br. 19 spisa), Otplatni plan (listovi br. 20-27 spisa), Efektivnu kamatnu stopu (list br. 28 spisa), Ugovor o kreditu broj: 146-125/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i zalaganjem sredstava na deviznom depozitu od 16.07.2004. (listovi br. 29-39 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu:

Izjavu svjedoka JHN od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 64-68 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 69-72 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi br. 73-74 spisa), stručne članke i promotivne materijale (listovi br. 75-165 spisa), sudsku praksu (listovi br. 166-172 spisa) i Troškove financiranja (listovi br. 173-187 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. (listovi br. 215-221 spisa), Simulirani otplatni plan (listovi br. 222-223 spisa), Izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom (listovi br. 225-228 spisa), Simulirani otplatni plan (listovi br. 229-232 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi br. 233-258 spisa) i Realizirani otplatni plan (listovi br. 346-348 spisa).

8.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedokinja EH i NH nije provedeno jer je tuženik od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje odustao.

8.2. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 14.11.2025., s prilozima: Otplatni plan, Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzolom u švicarskom franku, Simulirani otplatni plan u EUR, Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015 ., Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-125/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 06.11.2015., Prihvaćanje izračuna konverzije, Bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak, Otplatni plan (listovi br. 268-317 spisa), Dopunu nalaza – očitovanje sudskog vještaka od 27.4.2026. (listovi br. 358-362 spisa), Očitovanje sudskog vještaka od 6.5.2026. (listovi br. 367-369 spisa) i Dopunu nalaza II sudskog vještaka od 12.5.2026. (listovi br. 372-384 spisa).

9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.

10. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 16.07.2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-125/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i zalaganjem sredstava na deviznom depozitu.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud utvrđuje da je istim tužitelju odobren stambeni kredit, za adaptaciju kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom 4,75 % godšnje, promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa ugovorenim rokom otplate kredita 20 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 339,27 EUR, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

11.1. Nedvojbeno je da je u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita, u iznosu od 1 % od odobrenog kredita.

12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 06.11.2015. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-125/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

13. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj: 146- 125/2004 od 16.07.2004. ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

14.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da kredit je uzimao 2004., uzimao ga je isključivo za hipoteku, jedino taj kredit mu je, kako bi rekao, jedino je u toj banci mogao dobiti kredit, niti jednoj drugoj banci niti mogao dobiti kredit, jedino u Hypo banci, i to je to. Na pitanje zamjenika svog punomoćnika za što su mu trebali novci od kredita, tužitelj je odgovorio da za kupovinu kuće. Na pitanje za što mu je trebala kuća koju je kupio iz tog kredita, odgovorio je da za stanovanje. Na pitanje je li obavljao kakvu poslovnu djelatnost ili biznis u toj kući, je li ju iznajmljivao, odgovorio je da ne. Na pitanje po koju valutu je došao u banku kad je uzimao kredit, odgovorio da kunski. Na pitanje je li ga banka upozorila na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF, odgovorio je da nije. Na pitanje je li ga banka upozorila na bilo kakve rizike vezano uz taj kredit, odgovorio je da nije. Na pitanje je li mu banka rekla da je kredit u francima rizičniji od kredita u eurima, odgovorio je da ne, nije rekla. Na pitanje jesu li mu u banci rekli na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa, odgovorio je da ne, nisu rekli. Na pitanje je li ga ugovor o kreditu čekao pripremljen, unaprijed napisan, odgovorio je da Ugovor je bio unaprijed napisan. Na pitanje je li mogao pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, odgovorio je da ne. Na pitanje je li ga javni bilježnik upozorio na bilo što kad je solemnizirao kredit, vezano uz rizike, odgovorio je da nije. Na pitanje tko je plaćao rate kredita, odgovorio je da on osobno. Na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu, odgovorio je da je. Na pitanje je li razumio ugovor o kreditu, odgovorio je da mislim da je, ali, misli da, teško je to opisati riječima. Na pitanje je li znao da sklapa ugovor u švicarskim francima, odgovorio je da da. Na pitanje je li znao da rata može porasti ako poraste tečaj franka, odgovorio je da je. Na pitanje je li znao da može porasti toliko, da može porasti za više od polovice, odgovorio je da nije. Na pitanje sjeća li se kolika je bila početna rata kredita, odgovorio je da otprilike 1.550 – 1600 kuna je bila, tu negdje. Na pitanje sjeća li se kolika je bila najviša rata, odgovorio je da negdje oko 2.500 kuna, tu negdje, ne zna sad točno, 2.550 kuna. Na pitanje sjeća li se koji je bio ukupni iznos kredita koji je podigao, odgovorio je da 252.000 kuna. Na pitanje je li mu banka slala obavijesti o povećanju rata, odgovorio je da da. Na pitanje je li prigovarao banci, odgovorio je da je. Na pitanje što su mu rekli, odgovorio je da rekli su da mora potpisati i gotovo. Na pitanje je li mu banka ponudila konverziju, odgovorio je da da. Na pitanje je li prihvatio konverziju, odgovorio je da nije imao drugog izbora. Na pitanje je li mogao utjecati na sadržaj aneksa ugovora o konverziji i na obračun konverzije, odgovorio je da nije. Na pitanje jesu li mu u banci rekli čega se odričem ako potpiše konverziju, odgovorio je da nisu. Na pitanje jesu li ga u banci upozorili i informirali o bitnim parametrima konverzije, odgovorio je da nisu. Na pitanje je li u konverziji imao utvrđenu pretplatu, odgovorio je da ne. Na pitanje nego, odgovorio je da ne sjeća se. Na pitanje je li mu rata pala nakon konverzije, je li se smanjila, odgovorio je da ne, ostala je ista. Na pitanje zbog čega je potpisao konverziju onda, odgovorio je da nije imao drugog izbora, pa banka je pripremila ugovor, on nije imao drugog izbora nego to potpisati. Na pitanje je li se bojao da će rata i dalje rasti ako ne potpiše konverziju, odgovorio je da da, bojao se. Na pitanje jesu li mu pri konverziji rekli da je ugovor o kreditu oslobođen odredbi o otplati prema tečaju švicarskog franka i promjenjivoj kamatni stopi po odluci banke, odgovorio je da ne. Na pitanje jesu li mu pri konverziji rekli da se preostala glavnica na dan 30. rujna 2015. obračunava po tečaju na dan isplate kredita i da je manja od one koju su obračunali u konverziji, odgovorio je da ne. Na pitanje jesu li mu rekli pri konverziji da neotplaćena glavnica iznosi 140.817 kuna na dan 30. rujna 2015., odgovorio je da ne. Na pitanje jesu li mu rekli da ako ne potpiše konverziju, rata koju mora plaćati iznosi 1.629 kuna, odgovorio je da ne. Na pitanje bi li potpisao konverziju da je bio upozoreni i da je znao sve prethodno navedeno, odgovorio je da ne bi.

20. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača. Naime, tužiteljev status potrošača proizlazi iz ranije citiranih odredbi ZZP/03, jer nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom stambenom kreditu, a provedenim je dokazima utvrđeno da u kući na koju su utrošena sredstva predmetnog kredita tužitelj nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost i nije je davao u najam.

21. Nadalje, nedvojbena je činjenica da je upravo tuženik odnosno pravni prednik tuženika tužitelju ponudio konverziju kredita iz tog Ugovora o kreditu i s tužiteljem dana 06.11.2015. zaključio Aneks uz predmetni Ugovor o kreditu, a to sve pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju, iz čega je razvidno kako je sam tuženik cijelo vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju priznavao status potrošača.

22. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik odnosno pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane pravnog prednika tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

23. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

24. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

25. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

26. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

27. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

28. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

29. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

30. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

32. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

33. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

34. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

35. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

36. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

38. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

39. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, ničime nije dokazano da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi.

40. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

41. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

42. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

44. U presudi EHN i JHNA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

45. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

46. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

47. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

49. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

50. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

51. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

52. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

53. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

54. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

55. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

56. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

57. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

58. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

59. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

60. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

61. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, i to Nalazom i mišljenjem od 14.11.2025., utvrđeno je:

- da tužitelj je tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.09.2015. godine više platio 3.842,81 EUR , sa Specifikacijom pojedinačnih preplaćenih iznosa navedenih na stranicama 18 i 19 Nalaza;

- da po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen je manjak uplata u iznosu od 1.824,23 EUR;

- da u odnosu na konvertiranu glavnicu, da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,75%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 140.817,53 kuna; da tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 46.922,77 kuna; da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 4,75%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.860,67 EUR (21.553,71 kuna);

- da u odnosu na više plaćeno nakon 30. rujna 2015. zbog više obračunate glavnice, da ukoliko se na više obračunatu glavnicu u iznosu od 2.860,67 EUR (tabela 4) obračuna kamata po stopi od 7,20% za razdoblje od 1.10.2015. do 27.4.2016. (prijevremeni konačni povrat), razlika više plaćenog zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji iznosila bi 2.976,48 EUR;

- da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita naplaćena je u iznosu od 667,97 EUR dana 27.1.2016.;

- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

61.1. Dopunom nalaza sudskog vještaka od 27.4.2026. utvrđeno je da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita naplaćena je u iznosu od 663,15 EUR dana 27.4.2016.

61.2. Dopunom nalaza II imenovanog sudskog vještaka od 12.5.2026. utvrđeno je da tužitelj je tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.09.2015. godine više platio 3.829,55 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih preplaćenih iznosa navedenih u Zaključku na stranicama 12 i 13 navedene Dopune nalaza II.

62. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, sa navedenim dopunama nalaza, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, te imajući u vidu da su primjedbe tuženika na matematički izračun vještaka otklonjene danim dopunama nalaza i mišljenja vještaka, dok su primjedbe tuženika koje predstavljaju prigovore pravne prirode već prethodno raspravljene.

63. Na temelju danog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj je uslijed ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove promjene tečaja CHF preplatio iznos od 3.829,55 EUR.

64. Dana 27. svibnja 2026. donesena je Presuda i Rješenje u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-457/2025, donesena u proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je prema objavi na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpremljena dana 18. lipnja 2026.

65. U obrazloženju prednje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je da: "21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. 22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kred it primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.", te je u toj Odluci Vrhovnog suda zauzet slijedeći pravni stav: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

66. Shodno iznesenom, za ovaj sud obvezujućem pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu traženog iznosa od 3.842,81 EUR, a niti pravo na isplatu utvrđenog preplaćenog iznosa od 3.829,55 EUR, već tužitelj ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na navedeni utvrđeni preplaćeni iznos od 3.829,55 EUR za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015., tj. pravo na isplatu zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog preplaćenog iznosa sadržanog u navedenom ukupnom iznosu od 3.829,55 EUR, a koji su pojedinačni iznosi utvrđeni u Tabeli 2 Dopune nalaza II od 12.5.2026. i navedeni pod naslovom:

Specifikacija pojedinačnih iznosa (3.829,55 EUR) na stranicama 12-13 navedene Dopuna nalaza II sudskog vještaka, pa zaključno do dana 30.09.2015.

67. Osnovom prednje izloženog nedvojbeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.976,48 EUR plaćenog za razdoblje nakon 30. rujna 2015. do prijevremene otplate kredita /s osnova više plaćenog nakon 30. rujna 2015. zbog više obračunate glavnice/, u cijelosti neosnovan, a iz razloga kako slijedi.

68. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu od 06.11.2015. između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Aneks ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

69. Naime, ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Dodatka, Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos-1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

70. Nesporno je da je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio, i to prijevremenom otplatom kredita.

71. Također je nesporno da je tuženik tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplatio tzv. izlaznu naknadu, a koja je naknada prema provedenom vještačenju naplaćena u iznosu od 663,15 EUR dana 27.4.2016.

72. Prema odredbi članka 1024. st. 1. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

73. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je glede prijevremene otplate u članku 8. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

74. Osnovnom utvrđenja iz čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., te Direktive 2008/48/EEZ, ugovorna odredba kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada može predstavljati nepoštenu i time ništetnu ugovornu odredbu.

75. Nadalje, prema stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih udova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV – 308/2020, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo:

76. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju naknada koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje u skladu s važećim općim aktima banke, znači jednostranom odlukom koju je donio tuženik, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

77. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina, a koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03.

78. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi zbog navedene prijevremene otplate predmetnog kredita tuženik pretrpio kakvu štetu, a u smislu ranije citirane odrede 1024. st. 2. ZOO-a. Osim toga, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu ne može se zaključiti da bi se naknada za prijevremenu otplatu kredita uopće odnosila na naknadu za pretrpljenu štetu.

79. Stoga ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog obogaćenja banaka (tuženika), budući da banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje kreditoru, koju u pogledu prijevremeno otplaćenog iznosa kredita uopće nisu izvršile, u prilog čemu govori i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023.

80. Slijedom navedenoga, tužitelj osnovano ukazuje na ništetnosti navedene odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

81. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu s osnove ništetnosti odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na tzv. izlaznu naknadu, ništetne.

82. Obzirom da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

83. Stoga je utvrđen osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 663,15 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. travnja 2016. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

84. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a).

85. Nadalje, u odnosu na novčane tražbine tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

86. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

87. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

88. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 9. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

89. U odnosu pak na tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene tzv. izlazne naknade petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

90. Na temelju svega iznesenoga odlučeno je kao u točkama I/I. i I/II. izreke.

91. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa iz tužbe, tj. iznos od 1.714,18 EUR (9.196,62 EUR - 7.482,44 EUR), koji tužitelj više ne potražuje, sukladno odredbama članka 193. st. 2. ZPP-a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.

92. Glede troškova ovog postupka, a obzirom na činjenicu da je tužitelj u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.482,44 EUR sa traženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, uspio samo sa zahtjevom za isplatu iznosa od 663,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27.4.2016. do isplate, te za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.829,55 EUR i to od dospijeća pojedinačnih preplaćenih iznosa pa samo do 30. rujna 2015., tužitelj je uspio u relativno malom dijelu, slijedom čega bi tužitelj razmjerno svom neuspjehu u sporu bio u obvezi tuženiku naknaditi troškove postupka.

92.1. Međutim, o pitanju obeštećenja potrošača kod konvertiranih kredita, u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu, pa i tijekom ovog postupka, nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa, a što uostalom proizlazi i same činjenice da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije navedenom predmetu poslovni br. Rev- 457/2025 Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta prepustilo odluku u povodu revizije u toj pravnoj stvari proširenom vijeću od 13 sudaca Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 390. st. 2. ZPP-a, kojom je odredbom propisano da " Ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena, odluku će prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.".

92.2. Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa je obzirom na raniju sudsku praksu imao razloga vjerovati u uspjeh, jer u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatu utuženog glavničnog iznosa nema razumne izglede za uspjeh, to ovaj sud zauzima stajalište da bi obvezivanje tužitelja na podmirenje troškova tuženika predstavljalo prekomjerni teret pa bi došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekta prava na pošteno suđenje, a u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), te je slijedom navedenog, a primjenom članka 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Čakovec, 27. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku