Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
P-287/2024-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, u pravnoj stvari tužiteljice JO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Krešimiru Rastija, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene 17. lipnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Dražena Pandurević, odvjetnika u Osijeku, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 27.srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se nepoštenom i ništetnom dio odredbe čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05 i koji je zaključen između tužiteljice JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao Kreditora, a sve u dijelu u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadi Kreditora, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravni učinak.
II.Utvrđuje se nepoštenom i ništetnom dio odredbe čl. 1., članka 4. i čl.8. Ugovora o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05 i koji je zaključen između tužiteljice JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao Kreditora, a u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula odnosno u dijelu u kojem glavnica kredita vezana uz švicarski franak i u dijelu u kojem ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravni učinak.
III.Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], da tužiteljici JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovu ništetnih i nedopuštenih odredbi Ugovora o kreditu isplati iznos od 2.575,23 EUR (dvijetisućepetstosedamdesetpeteuradvadesettricenta),sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1,12 eura, od 23.04.2008. godine
- 1,12 eura, od 23.04.2008. godine
- 1,12 eura, od 08.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 09.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 28.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 03.07.2008. godine
- 1,12 eura, od 13.08.2008. godine
- 79,48 eura od 23.09.2008. godine
- 15,30 eura, od 13.11.2008. godine
- 12,03 eura, od 13.01.2009. godine
- 12,05 eura, od 20.01.2009. godine
- 15,30 eura, od 19.02.2009. godine
- 12,07 eura, od 20.03.2009. godine
- 12,08 eura, od 17.04.2009. godine
- 15,30 eura, od 01.06.2009. godine
- 71,05 eura, od 10.07.2009. godine
- 14,39 eura, od 12.08.2009. godine
- 15,30 eura, od 14.09.2009. godine
- 15,30 eura, od 11.11.2009. godine
- 12,03 eura, od 23.12.2009. godine
- 81,66 eura, od 14.01.2010. godine
- 81,66 eura, od 19.02.2010. godine
- 57,05 eura, od 24.03.2010. godine
- 41,85 eura, od 31.03.2010. godine
- 28,71 eura, od 06.04.2010. godine
- 91,03 eura, od 24.05.2010. godine
- 87,04 eura, od 01.06.2010. godine
- 55,27 eura, od 07.07.2010. godine
- 35,21 eura, od 18.08.2010. godine
- 55,12 eura, od 30.09.2010. godine
- 28,57 eura, od 16.11.2010. godine
- 28,57 eura, od 10.12.2010. godine
- 28,57 eura, od 17.01.2011. godine
- 28,57 eura, od 01.02.2011. godine
- 54,16 eura, od 09.03.2011. godine
- 47,16 eura, od 10.03.2011. godine
- 15,30 eura, od 21.04.2011. godine
- 28,57 eura, od 30.05.2011. godine
- 28,57 eura, od 29.06.2011. godine
- 80,83 eura, od 21.07.2011. godine
- 55,12 eura, od 30.08.2011. godine
- 81,66 eura, od 30.09.2011. godine
- 81,66 eura, od 03.11.2011. godine
- 204,39 eura, od 23.11.2011. godine
- 84,72 eura, od 30.12.2011. godine
- 80,34 eura, od 27.01.2012. godine
- 72,37 eura, od 07.02.2012. godine
- 80,34 eura, od 27.03.2012. godine
- 68,39 eura, od 02.05.2012. godine
- 85,78 eura, od 18.05.2012. godine
- 81,66 eura, od 02.07.2012. godine
- 85,65 eura, od 30.07.2012. godine
- 81,66 eura, od 28.08.2012. godine
- 81,66 eura, od 01.10.2012. godine
- 56,84 eura, od 18.10.2012. godine,
sve do 01.08.2015. godine, po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.176,55 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 27.srpnja 2026. po stopi u po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, sve u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 13.lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, zaključili su Ugovor o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou - 1.277/05, a temeljem kojega ugovora je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 19.835,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovorom o kreditu je ugovorena kamatna stopa od 5,99 %, a koja ugovorna kamata je promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kamatama i naknadama, a glavnic3. Pravni prednik tuženika je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu, svojim jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/2003 (nadalje ZZP) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Istodobno, uz povećanje kamatne stope, tečaj švicarskog franka je rasta u odnosu na kunu, slijedom čega je tijekom perioda otplate kredita konstantno dolazilo do povećanja mjesečnog anuiteta u odnosu na prvi i početni anuitet. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, djelomično je potvrđena presuda Trgovačkog suda Zagreb, broj P-1401/12, od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, između ostalog i pravni prednik tužene banke VOLKSBANK d.d., kasnije SBERBANK d.d., povrijedili kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita i koje povrede traju i dalje, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je ništetna. Naknadnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine je također potvrđena prvostupanjska presuda P-1402/12, od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17, su donesene u okviru postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te stoga obvezuju ostale sudove u posebnim postupcima koje pokrenu pojedini potrošači radi individualne pravne zaštite, čime su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sada čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, 100/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos tužitelja i tuženika. Osim toga, člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na izneseno, tužiteljica se u zaštiti svojih prava i interesa poziva na gore navedene sudske presude i na pravna utvrđenja iz tih presuda, te drži da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu koji je zaključio s tuženikom također nepoštene i ništetne i to odredbe u kojima je određena promjenjivost kamatne stope koja se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, bez posebnog zaključenja Aneksa, te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica napominje kako osim Ugovora o kreditu, te pojedinih uplatnica za određeni period, ne posjeduje kompletnu dokumentaciju u vezi predmetnog Ugovora o kreditu kojega je otplatila dana 22.10.2022. godine, pa tako ne posjeduje prvi otplatni/integralni plan, podatke o promjenama kamatnih stopa, te sve uplatnice odnosno pregled svih uplata, slijedom čega ista nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev dok tuženik ne dostavi sve potrebne podatke. Stoga se predlaže Naslovnom sudu da službenim putem pribavi ove dokaze, a tužiteljica bi po pribavi potrebnih podataka i po provođenju financijskog vještačenja u potpunosti uredila tužbeni zahtjev, kako po visini, tako i po mjesečnim intervalima. Prema tome, tužitelj u ovom postupku potražuje razliku na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u odnosu na prvotno određeni anuitet prema tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan plasmana kredita, a koja razlika će se utvrditi nakon pribave podataka od tuženika i provođenja financijskog vještačenja. Slijedom navedenog tužitelj je prisiljen podnijeti ovu tužbu sukladno čl. 186.b.st.3. ZPP-a te predlaže Naslovnom sudu da donese slijedeće rješenje:
Nalaže se tuženiku Novoj hrvatskoj banci d.d. OIB: 78427478595, Zagreb (Grad Zagreb), Varšavska ulica 9, kao pravnom sljedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, da u ovosudni spis dostavi prvi i početni otplati plan po Ugovoru o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05, a koji je zaključen između tužiteljice i VOLKSBANK d.d., te podatke o promjenama kamatnih stopa od zaključenja Ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate, kao i pregled svih uplata po navedenom Ugovoru o kreditu, koje je izvršila tužiteljica, sve u roku 15 dana. Tužiteljica navodi da će nakon pribave tražene dokumentacije i nakon provedenog odgovarajućeg vještačenja tužiteljica će urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu donijeti sljedeću presudu:
I:Utvrđuje se kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05 i koji je zaključen između tužiteljice JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnice kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao Kreditora, a sve u dijelu u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku - CHF uz koju je vezana glavnica.
II. Nalaže se tuženiku Novoj hrvatskoj banci d.d., OIB: 78427478595, Zagreb (Grad Zagreb), da tužiteljici JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli ima isplatiti tužiteljici, pa do isplate, sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja visina tražbine će se odrediti nakon što se od tuženika pribave potrebni podaci te provede odgovarajuće vještačenje, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
(Tužiteljica će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi nadležni sud, u kojem je slučaju, sukladno odredbama članka 186.b. stavak 4. i 5. ZPP-a, ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora)
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pa do isplate, u roku 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Navodi da u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:
a.Potraživanje tužitelja je u zastari;
b.Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;
c.Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
d.Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
e.Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
f.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96 ZZP /07);
g.O visini tužbenog zahtjeva;
Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga.
a.Potraživanje tužitelja je u zastari
Tuženik ističe prigovor zastare.
Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tuženik navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Navodi da iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 735611 sklopljen 2005. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Nadalje, navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Navodi da slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Navodi da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ .Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao. Dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS -a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS -a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 28 godina u iznosu od 19.835,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,99 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. .Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS -a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
-da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
-da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
-da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 9.21. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine:„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“.Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03:„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ .Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). .Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke
– jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 44. ugovorena je . ugovorena je valutna klauzula, a predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa valutna klauzula, a predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. .Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. .VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP -a nije dopuštena.. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. .Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO -u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. .Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavu odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. Do primjene odredbe članka186.b ZPP-a dolazi tek ako tuženik odbije dati tuženiku podatke bez kojih se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Tuženik, iako se protivi korištenju navedene metode i osnovi tužbenog zahtjeva, radi procesne ekonomičnosti dostavlja obračun koji je sam izradio prema anticipiranoj metodi koju predlaže tužitelj, a sve kako bi se izbjeglo odugovlačenje i troškovi koji proizlaze iz financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3.U pisanom podnesku 28. siječnja 2026. (stranica 138 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da u skladu s izračunom u Nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., na koji ne stavlja primjedbe postavlja tužbeni zahtjev te predlaže da sud donese slijedeću presudu:
Utvrđuje se nepoštenom i ništetnom dio odredbe čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05 i koji je zaključen između tužiteljice JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnice kredita i pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao Kreditora, a sve u dijelu u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadi Kreditora, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravni učinak. Utvrđuje se nepoštenom i ništetnom dio odredbe čl. 1., članka 4. i čl.8. Ugovora o kreditu broj 735611, od 10.10.2005. godine, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, iz Osijeka, pod brojem Ou-1.277/05 i koji je zaključen između tužiteljice JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnice kredita i pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao Kreditora, a u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula odnosno u dijelu u kojem glavnica kredita vezana uz švicarski franak i u dijelu u kojem ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, te u tom dijelu iste odredbe ne proizvode pravni učinak.
Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB: 87939104217, [adresa], da tužiteljici JO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovu ništetnih i nedopuštenih odredbi Ugovora o kreditu isplati iznos od 2.575,23 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1,12 eura, od 23.04.2008. godine
- 1,12 eura, od 23.04.2008. godine
- 1,12 eura, od 08.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 09.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 28.05.2008. godine
- 1,12 eura, od 03.07.2008. godine
- 1,12 eura, od 13.08.2008. godine
- 79,48 eura od 23.09.2008. godine
- 15,30 eura, od 13.11.2008. godine
-12,03 eura, od 13.01.2009. godine
-12,05 eura, od 20.01.2009. godine
-15,30 eura, od 19.02.2009. godine
-12,07 eura, od 20.03.2009. godine
-12,08 eura, od 17.04.2009. godine
-15,30 eura, od 01.06.2009. godine
-71,05 eura, od 10.07.2009. godine
-14,39 eura, od 12.08.2009. godine
-15,30 eura, od 14.09.2009. godine
-15,30 eura, od 11.11.2009. godine
-12,03 eura, od 23.12.2009. godine
-81,66 eura, od 14.01.2010. godine
-81,66 eura, od 19.02.2010. godine
-57,05 eura, od 24.03.2010. godine
-41,85 eura, od 31.03.2010. godine
-28,71 eura, od 06.04.2010. godine
-91,03 eura, od 24.05.2010. godine
-87,04 eura, od 01.06.2010. godine
-55,27 eura, od 07.07.2010. godine
-35,21 eura, od 18.08.2010. godine
-55,12 eura, od 30.09.2010. godine
-28,57 eura, od 16.11.2010. godine
-28,57 eura, od 10.12.2010. godine
- 28,57 eura, od 17.01.2011. godine
- 28,57 eura, od 01.02.2011. godine
- 54,16 eura, od 09.03.2011. godine
- 47,16 eura, od 10.03.2011. godine
- 15,30 eura, od 21.04.2011. godine
- 28,57 eura, od 30.05.2011. godine
- 28,57 eura, od 29.06.2011. godine
- 80,83 eura, od 21.07.2011. godine
- 55,12 eura, od 30.08.2011. godine
- 81,66 eura, od 30.09.2011. godine
- 81,66 eura, od 03.11.2011. godine
- 204,39 eura, od 23.11.2011. godine
- 84,72 eura, od 30.12.2011. godine
-80,34 eura, od 27.01.2012. godine
-72,37 eura, od 07.02.2012. godine
-80,34 eura, od 27.03.2012. godine
-68,39 eura, od 02.05.2012. godine
-85,78 eura, od 18.05.2012. godine
-81,66 eura, od 02.07.2012. godine
-85,65 eura, od 30.07.2012. godine
-81,66 eura, od 28.08.2012. godine
-81,66 eura, od 01.10.2012. godine
-56,84 eura, od 18.10.2012. godine
sve do 01.08.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do 30.12.2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. godine do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pa do isplate, u roku 15 dana.
4.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u dopis Volksbank d.d. od 12.10.2025., Ugovor o kreditu, Naloge za plaćanje, Potvrdu Volksbank d.d. od 22.10.2012.,rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 3.srpnja 2023.,proveo vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., saslušao vještaka financijsko - knjigovodstvene struke i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
5.Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.
6.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 735611, utvrđeno je da je sklopljen 10. listopada 2005. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. ,kao kreditora.
Navedenim ugovorom prednik tuženika, kao kreditor je tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.835,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate(čl.1). Ugovorom o kreditu je ugovorena kamatna stopa od 5,99 %, a koja ugovorna kamata je promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kamatama i naknadama
Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.).
Efektivna kamatna stopa iznosi 7,67 % (st.2.)
Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (st.3.).
Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva,po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate (st.4.). Namjena kredita je kupnja vozila (čl. 3 ugovora).
Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl.4.).
Rok otplate kredita je 84 mjeseca (čl.5),
Člankom 8. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 289,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 01.studenog 2005.,a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta. Kredit se otplaćuje uplatom na žiro račun banke.
7.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka 10.listopada 2005., br.OV-160/2008 (stranica 12 spisa)
8.Nije sporno da je pravni sljednik Volksbank d.d. - Sberbank d.d., te nije sporno da je zbog promjene tvrtke izmijenjen naziv Sberbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d.,dok je OIB ostao isti ,te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.
9.Tužiteljica JO saslušana u svojstvu stranke izjavila je da se ne može točno sjetiti zbog proteka vremena koje godine je to bilo, ali se sjeća da je trebala sredstva za kupovinu osobnog automobila, da je osobni automobil odabrala u auto-kući Škaro moto u Osijeku, te su joj u navedenoj auto kući rekli da imaju poslovnu suradnju sa Volksbankom. Stoga je otišla u navedenu banku radi podizanja kredita za kupovinu automobila. Odmah su joj ponudili kredit u valuti CHF kao najbolji i najpovoljniji. Nije joj ništa objašnjeno niti je upozorena na rizik tečaja CHF. Ugovor je bio unaprijed pripremljen, a ona je na njihov poziv došla radi potpisa ugovora. Ugovor je pročitala, ali u ugovoru nije ništa mogla mijenjati. Mogla ga je prihvatiti i potpisati ili ga ne prihvatiti. Nije mogla promijeniti niti jednu odredbu u tom ugovoru. Nisu je upozorili na promjenjivost kamatne stope. Samo su isticali da je kredit najpovoljniji i najsigurniji. Kredit je podignut na rok od 7 godina. Ne može se točno sjetiti ali misli da su sredstva kredita isplaćena na račun auto kuće. U vrijeme podizanja ugovora o kreditu bila je u radnom odnosu u svojoj privatnoj firmi Grafopak. Taj automobil koji je kupila sredstvima ugovora o kreditu koristila je isključivo za svoje osobne potrebe .Imala je za potrebe posla drugi automobil na ime firme u njezinom vlasništvu. Kada se rata kredita počela povećavati, nije mogla na to utjecati, već je otplaćivala rate kredita. Kredit je redovno otplatila. Ugovor o kreditu je sklopila u poslovnici Volksbank d.d. u Ulici Republike Hrvatske u Osijeku. Sredstvima kredita je kupljen automobil, koji je kao što je rekla koristila u svoje privatne svrhe. Kredit je redovito otplatila u cijelosti (stranica 92 spisa).
10.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 14.siječnja 2026. (stranica 108 spisa) naveo:
Visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 735611 po osnovu povećanja kamatne stope uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 232,17 EUR, dok visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu iznosi 1.367,08 EUR (sa negativnim tečajnim razlikama), odnosno 2.575,23 EUR-a (bez negativnih tečajnih razlika) a koji svakomjesečni pregled je dao na stranicama 16. do 20. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.
Datumi uplata tužitelja JO navedeni su u tabelarnom pregledu na stranicama 10. do 12. pismenog Nalaza i mišljenja, gdje je vidljivo da je dolazilo do kašnjenja u plaćanju anuiteta.
10.1.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. U nalazu i mišljenju dao je izračun preplaćenih iznosa kamata i tečaja. U konkretnom slučaju tijekom otplate kredita kamata nije bila manja od početno ugovorene, a glede izračuna tečajne razlike dao je dvije varijante kada je tečaj bio niži od početno ugovoreno i samo pozitivne tečajne razlike. Pozitivna tečajna razlika iznosi 2.575,23 eura. Izračun je dao na datume uplata. Nakon što je vještak izvršio uvid u precizirani tužbeni zahtjev od 28. siječnja 2026. izjavio je da je postavljen sukladno njegovom nalazu i mišljenju sa kamatama od datuma uplata (stranica 151 spisa).
11.Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
12.Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).
13.Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
14.Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i prednika tuženika sklopljen Ugovor o kreditu 10.listopada 2005.,koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku istog dana. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne.
15.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i prednik tužene u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).
16.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, tete čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007).
17.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.
18.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.
19.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
20. Odredbom čl. 104 ZOO/91 (323. st.1. ZOO/05) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
21.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženiku ukupno iznos od 2.575,23 EUR (više plaćeno zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 232,17 EUR plus više plaćeno zbog ništetnih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli od 2.343,06 EUR –stranica 18 nalaza i mišljenja), te je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.214. ZOO/91,čl.1115. ZOO;čl.29 ZOO,čl.1165 ZOO/05). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ),proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
22. S obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu povećanja kamatne stope i tečajne razlike, stoga je relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli,dok prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko - knjigovodstvene struke tijekom otplate kredita kamatna stopa nije bila manja od početno ugovorene. Dakle,za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi,te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove,te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).
23.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO -a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
23.1.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.s.t.1. ZOO) od dana pravomoćnosti navedene presude broj P -1401/12 u odnosu na prednika tuženika, dakle nakon 14. lipnja 2018. godine (Pž-6632/17),a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 13.lipnja 2019. godine, pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su -IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).
24.Za navesti je da je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama, navodeći da će određeni tužbeni zahtjev postaviti i nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju odnosno sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovog spora i nakon što se provede financijsko - knjigovodstveno vještačenje. U svezi navedenog za navesti je da je tuženik tek po pozivu vještaka u obavljanju vještačenja dostavio potrebnu dokumentaciju za davanje nalaza i mišljenja (stranica 2 i 3 nalaza i mišljenja),te je tužitelj po provedenom vještačenju u pisanom podnesku od 28.siječnja 2026. (stranica 138 spisa) precizirao deklaratorni tužbeni zahtjev,te specificirao tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka,te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R - 469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).
25. U odnosu na činjenicu da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke specificirao tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, za navesti je da glede utuženog iznosa nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
26.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čL154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).
26.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.176,55 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) u visini od 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 2.7.2024. i 28.1.2026. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100bodova,
te za zastupanja na ročištima kod suda dana 3.7.2024.,7.4.2025.,1.10.2025. i 17.6.2026. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova,
koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,
te troška sudska pristojbe na tužbu 26,54 EUR.
U odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbi na presudu za navesti je da je čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi,a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“,pa s obzirom na navedeno tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu, te joj ne pripada pravo na naknadu navedenog troška.
26.2.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).
27. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 27. srpnja 2026.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe posebna žalba nije dopuštena (čl.190 ZPP).
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužiteljice
-punomoćniku tuženika
