REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7638/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Kreditna unija Zagreb, Zagreb, Gundulićeva ulica 5, OIB: 50489450502, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mateša & Kapitan d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Ive Škunca, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri d.o.o. iz Zagreba i punomoćnice tuženika Sanje Nevešćanin Mateša, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o. iz Zagreba, dana 27. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o standard kreditu broj 5-03216-5 od 07.11.2023. sklopljenog između tužiteljice VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Kreditna unija Zagreb, OIB: 50489450502, Gundulićeva ulica 5, 10000 Zagreb a koja:

- u čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje da će prije korištenja kredita, iz vlastitih sredstva ili iz iznosa odobrenog kredita, platiti troškove za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita u visini od 2,15 % od odobrenog iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Kreditna unija Zagreb, OIB: 50489450502, Gundulićeva ulica 5, 10000 Zagreb da isplati tužiteljici VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 849,68 EUR sa zateznim kamatama od dana 27. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 28.11.2025. godine podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi da je ona dana 7. studenog 2023. sklopila s tuženikom Ugovor o standard kreditu broj 5-03216-5, a kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 2.800,00 EUR (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Tužiteljica navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita u visini od 2,15% od odobrenog iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora, bez da joj je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, odnosno zbog čega je obračunao baš taj postotak, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, u skladu s odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada).

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, tužiteljica nije mogla komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

4. Tužiteljica tvrdi da je tako tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, tereteći ju prilikom isplate kredita, nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu, te je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

5. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.: toč 26. obrazloženja: - ''Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.''

-toč. 26.1. obrazloženja: ''To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.''; kao i dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024. te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024.:

toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.'', te i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

6. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o standard kreditu broj 5-03216-5 od 07.11.2023. sklopljenog između tužiteljice VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Kreditna unija Zagreb, OIB: 50489450502, Gundulićeva ulica 5, 10000 Zagreb a koja:

- u čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje da će prije korištenja kredita, iz vlastitih sredstva ili iz iznosa odobrenog kredita, platiti troškove za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita u visini od 2,15 % od odobrenog iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

2. Nalaže se tuženiku Kreditna unija Zagreb, OIB: 50489450502, Gundulićeva ulica 5, 10000 Zagreb da isplati tužiteljici VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“ 7. Tužitelj osporava osnovanost tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, protiv se po tuženiku predloženom financijskom vještačenju, smatrajući da isto nije relevantno za predmet spora, te čini nespornim tvrdnju tuženika da efektivna kamatna stopa čini ukupan trošak kredita, pa da i ovaj trošak naknade koji je predmet spora banka zaračunava u kamatnu stopu, ali da isto nema veze s isticanjem ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora, kao pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva. Tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljica ostaje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje i troškove postupka prema troškovniku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da istu i osporava kao i postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako će korisnik kredita platiti troškove za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,15% od odobrenog iznosa kredita.

9. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik obrazlaže da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Dodatno se napominje kako troškovi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita predstavljaju trošak koji se naplaćivao u trenutku ugovaranja kredita, slijedom čega jasno proizlazi kako je tužitelj prije ugovaranja kredita bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja istoga te svim naknadama, a što je razvidno iz potpisanog nacrta ugovora o kreditu od strane tužitelja.

10. Osim što je tužiteljica kao korisnica kredita potpisala nacrt ugovora, potpisala je i europski standardizirani informativni obrazac i otplatni plan u prilogu podneska, dokument koji banka mora uručiti potrošaču prije potpisivanja ugovora o kreditu iz kojih su jasno vidljiva glavna obilježja kredita – njegov iznos, trajanje, redovnu i efektivnu kamatnu stopu koja predstavlja ukupan trošak kredita te obuhvaća kamatu i sve dodatne naknade, uključujući jednokratni trošak naknade za ugovaranje i odobravanje kredita u iznosu od 60,20 EUR. Osim toga, sadrži i plan otplate s iznosima anuiteta, glavnice, kamata i troškova, uključujući trošak naknade za ugovaranje i obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 60,20 EUR.

11. Tuženik napominje da je svrha uručenja takvog obrasca prije potpisivanja ugovore o kreditu pružiti jasne informacije kako bi klijent mogao lakše razumjeti sve rizike i troškove, te je iz svega razvidno da s obzirom da je naknada od 60,20 EUR uglavljena u samom ugovoru o kreditu, ali i nacrtu ugovora o kreditu, europskom standardiziranom obrascu i otplatnom planu, da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s čijim sadržajem tužiteljica nije bila upoznata ili koja joj je bila nametnuta. ESIS je kreiran kako bi omogućio bolju usporedbu kredita između različitih financijskih institucija. Budući da svi zajmodavci u EU koriste isti format, ESIS omogućuje brzo uspoređivanje ponuda različitih banaka i ostalih financijskih institucija, olakšavajući odabir najpovoljnije opcije za korisnika kredita. Također, ESIS osigurava da svi uvjeti, troškovi i rizici kredita budu predstavljeni na jednostavan, razumljiv i krajnje transparentan način, što štiti potrošače od skrivenih troškova ili nerazjašnjenih pojmova koji mogu povećati troškove kredita.

12. Vezano uz navedeno, tuženik posebno ukazuje kako je predmetni trošak obrade kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita sadržan u efektivnoj kamatnoj stopi. Tuženik ukazuje kako efektivna kamatna stopa (dalje u tekstu: EKS) iskazuje ukupne troškove kredita za potrošača, izražene kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, te se ista, izjednačujući na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih obveza (iskorišteni iznos kredita, otplata i naknada), budućih ili postojećih, dogovorenih između vjerovnika i potrošača, izračunava u skladu s metodologijom definiranom aktom Hrvatske narodne banke kojim se uređuje EKS. Tuženik ističe da EKS predmetni trošak obrade kreditnog zahtjeva dio je efektivne kamatne stope, a koja predstavlja za korisnika stvarnu cijenu kredita, uključujući sve troškove, te omogućava bolju usporedbu različitih kreditnih ponuda, a slijedom čega jasno proizlazi kako je tužiteljica bila jasno i nedvosmisleno upoznata sa cijenom kredita i svim troškovima kredita za krajnjeg korisnika, i to prije ugovaranja kredita, a kako proizlazi iz Europskog standardiziranog informativnog obrasca kojeg je tužiteljica potpisala, slijedom čega se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim u cijelosti.

13. U svom odgovoru na tužbu, tuženik ističe da je životno logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik podmiruje naplatom troškova za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja.

14. Tuženik nadalje ističe kako, suprotno navodima tužitelja, odredba o troškovima za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

15. Tuženik također ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, dok zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, te da je uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu posebno uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, poglavito načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

16. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka.

17. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem dokumentacije dostavljene po strankama u spis, te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke, te saslušanjem svjedokinje OĆ, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, a u tijeku postupka je među strankama učinjeno nespornim da ulazna naknada čini dio EKS, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

18. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

19. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužiteljica u ovom sporu, da je tužiteljica temeljem iste ugovorne odredbe platila tuženiku 12,15% od odobrenog kredita, što čini iznos od 60,20 EUR s naslova troškova obrade kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i da je sporna ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora ništetna, te spori svojstvo potrošača tužiteljice u predmetnom Ugovoru.

20. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica rođena 1945. u Zagrebu, po zanimanju umirovljena medicinska sestra, koja navodi da je ona prvo htjela dići kredit kod svoje banke što je HPB d.d., ali obzirom da je imala već 77 godina nisu joj htjeli dati kredit, jer je bila starija od 72 godine. Onda je došla do tuženika koji je pristao dati joj kredit gdje je tužiteljica dobila kredit od 2.800,00 EUR na rok otapate od 2 godine i bila je sretna da je dobila taj kredit. Kada su tužiteljici rekli da joj odobravaju kredit, ništa više nije niti pitala, jer joj je trebao kredit kako bi mogla popraviti nadgrobni spomenik na Mirogoju koji su joj uništili djelatnici groblja. Jedan dio troškova popravka financiralo je osiguranje, a drugi dio je tužiteljica morala namaknuti sama pa joj je za to trebao gotovinski kredit. Novac od kredita utrošila je za popravak groba. Tužiteljica u iskazu navodi kako misli da joj nitko nije objasnio da mora platiti nekakvu naknadu za dizanje kredita, a nitko joj nije objasnio od čega bi se sastojala ta naknada. Tužiteljica navodi da ona nije kod tuženika donosila svoj novac kod dizanja kredita nego su joj oni sve odobrili i naplatili. Tužiteljica navodi da je ona taj kredit otplatila u cijelosti.

21. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da ona nije ništa utjecala na sadržaj Ugovora, te da je od tuženika tražila kredit koliko joj mogu odobriti.

22. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je ona od tuženika dobila papire i potpisala gdje su joj rekli, ali da je nitko kod tuženika nije požurivao kod potpisa, već su ju naručili kada da dođe da bi njihova komisija mogla odobriti kredit, pa da je tužiteljica došla u vrijeme kada je bila naručena, potpisala i isplata je izvršena na račun HPB-a.

23. Punomoćnik tuženika uz dozvolu raspravnog suca prezentira obrazac Europskog standardiziranog informativnog obrasca na što tužiteljica odgovara da bez obzira što ima naočale ne vidi pročitati, ali prepoznaje svoj potpis na istome. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da se ne sjeća da joj je prije potpisivanja Ugovora bio prezentiran nacrt Ugovora o kreditu te punomoćnik tuženika uz dozvolu raspravnog suca prezentira tužiteljici nacrt Ugovora o kreditu, a tužiteljica potvrđuje autentičnost svog potpisa na istome.

24. Sud je na prijedlog tuženika proveo i dokaz saslušanjem svjedokinje OĆ, koja je zaposlenica tuženika, koja iskazuje da je ona osobno pregovarala s tužiteljicom vezano uz njezin kredit što je svjedokinja utvrdila uvidom u dokumentaciju pripremajući se za današnje ročište. Svjedokinja navodi da je ona tužiteljicu upozorila da mora platiti naknadu za obradu kredita, te da je svjedokinja to učinila usmeno, a da je tužiteljica dobila i pismeno obrazloženje na obrascu ESIS.

25. Svjedokinja obrazlaže da se ti troškovi sastoje od zaprimanja dokumentacije, provjere podatak u njoj i slično, što čine svjedokinja ili njezina kolegica, a da je svjedokinja zaposlena kao administrator kod tuženika i to je sastavni dio njezinog dnevnog posla.

26. Od iznosa odobrenog kredita rečeni su joj svi troškovi prilikom realizacije kredita, pa tako ova naknada za obradu kredita koju je trebala platiti te je tu naknadu platila od iznosa samog iznosa odobrenog kredita. Tužiteljica se tome nije protivila te je prihvatila uvjete tuženikova poslovanja. U slučaju da se protivila morala je to učiniti pismeno i to se prosljeđuje našoj upravi. Ne postoji mogućnost da osoba dobije isplatu kredita ako ne plati utvrđenu naknadu za obradu.

27. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je tužiteljici bio uručen nacrt ugovora o kreditu te tužiteljica nije bila požurivana u čitanju tog nacrta niti u donošenju odluke o uzimanju kredita. Na poseban upit punomoćnika tužitelja svjedokinja odgovara da se ona osobno same tužiteljice ne sjeća zbog protoka vremena, te na daljnji poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da je samo zbirno tužiteljici bio prikazan nominalni novčani iznos koji mora platiti, a ne nominalni iznosi od čega se taj zbir sastoji.

28. Punomoćnik tužitelja prigovora istinitosti navoda svjedoka koji su u suprotnosti s navodima koje je iznijela tužiteljica.

29. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, obzirom da mu je bila namjena i na to je utrošen vezano uz popravak groba tužiteljice na Mirogoju, za što nije imala dovoljno novčanih sredstava bez dizanja kredita, a da je tuženik bez obzira na dob tužiteljice pristao joj odobriti kredit, što je za tužiteljicu bilo izuzetno značajno, obzirom da ju je njezina banka HPB d.d. odbila zbog životne dobi. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade u čl. 2. Ugovora, da je tužiteljica istu naknadu platila, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu i isplatila jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od 2,15 % od odobrenog kredita, iz sredstava odobrenog kredita, te joj nitko nije pojasnio od čega se točno ta naknada sastoji i zašto u upravo navedenom iznosu. I sama svjedokinja zaposlenica tuženika OĆ potvrđuje da je bilo nemoguće dobiti kredit bez da se plati tzv. ulazna naknada iz čl. 2. Ugovora, a to što su tužiteljici predočeni obrasci i sl. koje koristi tuženik, pa čak i evropskog značaja, ne objašnjava potrošaču, tj. tužiteljici od čega se točno naknada sastoji i zašto u upravo ugovorenom postotku.

30. Sud je utvrdio temeljem stanja spisa i očitovanja i samog tuženika, da nije sporno da je tužiteljica tu naknadu platila tuženiku u ugovorenom postotku od iznosa kredita, te da joj je isplaćena razlika od odobrenog kredita umanjena za naplatu naknade, nije sporno da su dokumenti morali biti zaprimljeni od tužiteljice i izvršena njihova obrada prije odobrenja predmetnog kredita, ali isto tako nije sporno, a to proizlazi i iz iskaza svjedokinje OĆ, da su upravo svi ti poslovni njezini redovni radni zadaci zbog kojih je i zaposlena kod tuženika i za što prima plaću, pa tuženik nije dokazao prema utvrđenju ovog suda, osnovanost naplate navedenih troškova obrade, kao niti njihovu visinu, kao niti da bi tužiteljici bilo objašnjeno od čega se oni sastoje, zašto ih uopće mora platiti i to u navedenom postotku od 2,15% od odobrenog iznosa kredita.

31. Sud je i iskaz svjedokinje OĆ prihvatio kao istinit, jer on u bitnome potvrđuje navode tužiteljice, ali ne može dati objašnjenje zašto su ti troškovi bili naplaćeni upravo u navedenom postotku i zašto se naplaćuju kada je upravo svjedokinja i njezina kolegica bile zaposlene kod tuženika da iste poslove odrađuju kao njihovo redovno radno zaduženje i zadatak.

32. Sud je na temelju spisu priležeće dokumentacije, kao i iskaza prvenstveno tužiteljice, a i iskaza svjedokinje OĆ, utvrdio da je tužiteljica dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva i ništetnost utužene ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora, kao i potrošački status tužiteljice u predmetnom ugovoru i takav način trošenja sredstava po tužiteljici za popravak groba na Mirogoju, što zasigurno nije poslovna svrha. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe i vođenje ovog parničnog postupka, ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora, te osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

33. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim pojedinačnim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik te troškove pojedinačno specificirane u pojedinim iznosima ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, pa tako niti u tijeku ovog parničnog postupka, jer isti pojedini iznosi tih troškova nisu nominalno navedeni. Dakle, sud je temeljem izvedenih dokaza u ovom postupku utvrdio da je tuženik samoinicijativno naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,50 % kredita.

34. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 2,15 % od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Na isti način propisuju i kasnije zakonske odredbe.

35. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

36. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

37. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužiteljici naknada naplaćena u iznosu od sadašnjih 60,20 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

38. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

39. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. To što su tužiteljici dani na uvid obrasci na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku ovog postupka, još uvijek ne znači da je time tužiteljica dobila zadovoljavajuće i nedvosmisleno obrazloženje za naplatu navedene i ovdje sporne naknade.

40. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o standard kreditu broj 5-03216-5, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika kako tužitelj ne bi imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, te je sud utvrdio da se ovdje ne bi svakako radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

41. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 2. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da tužiteljica je imala i ima pravni interes ustati ovom tužbom na samo deklaratorno utvrđenje ništetnosti, bez istovremenog traženja i isplate, jer joj pravo na isplatu pripada i po pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

42. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.).

43. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, te je isti kao osnovan usvojio u cijelosti.

44. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost svog tužbenog zahtjeva i ništetnost sporne ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora.

45. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. izreke ove presude.

46. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari.

47. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 14.05.2026., ročište 10.06.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini ukupno 300 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 600,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 150,00 EUR, te čini zbir od 750,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,45 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 849,68 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. II. izreke ove presude. Treba napomenuti da je sudska pristojba na presudu odmjerena prema tome kakva je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

48. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 27. srpnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

49. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. srpnja 2026. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,45 EUR

2. tuženiku po pun.