Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-593/2025-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dinu Čekadi, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Porobija & Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 27. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. a) Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206850303, kreditna partija broj: 7103182312 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 16. lipnja 2006., i to u odredbi čl. 2.1. koja glasi:

« …u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.… »

i u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

« … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…. »,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

b) Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206850303, kreditna partija broj: 7103182312 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 16. lipnja 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu ... »,

u odredbi čl. 2.1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.», te u odredbi čl. 7.1. koja glasi:

« … obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Dodatku Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 07. kolovoza 2014. i to u odredbi čl. 2. koja glasi:

« … obračunatoj po srednjem tečaju HNB, na dan plaćanja za CHF... » « … obračunato po srednjem tečaju HNB, na dan plaćanja za CHF... » pa stoga navedena odredbe Dodatku ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Dodatku Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 07. kolovoza 2014. i to odredba čl. 4. koja glasi:

« Korisnik kredita i kreditor su suglasni da se ovom uvećanom uplatom smanji visina mjesečnog anuiteta utvrđena Ugovorom broj 3206850303, tako da po smanjenju mjesečni anuitet sada iznosi =62,16 CHF.»,

pa stoga navedena odredbe Dodatku ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom tvrdi da su 16. lipnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 3206850303, kreditna partija broj: 7103182312, kojim ugovorom da je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženica da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl .br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tune, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl. 7. Ugovora da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 611,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica da je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (16. lipnja 2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a da je iznosio 4,673604. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nakon što je tužitelj na ime otplate kredita izvršio uvećanu uplatu u iznosu od 500.000,00 kn, tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor da su sklopili 07. kolovoza 2014. Dodatak ugovoru, te se nakon uvećane uplate tužitelju umanjila visina mjesečnog anuiteta na iznos od 62,16 CHF-a. Obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tune), na dan 07. kolovoza 2014. prema početnom otplatnom planu da je preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 87.057,71 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora-4,673604) iznosi 406.873,26 kn. Dakle, na dan 07. kolovoza 2014. tužitelj da je banci na ime kredita bio dužan iznos od 406.873,26 kn. Uplatom od 500.000,00 kn tužitelj ne samo da je u cijelosti zatvorio kredit, već da je kredit i znatno preplatio za iznos od cca. 94.000,00 kn, koji iznos je tuženik neosnovano stekao. Također, su sve kasnije uplate koje su izvršene nakon navedene jednokratne uplate (500.000,00 kn), značile pretplatu kredita, odnosno prekomjerno vraćanje istog, za koji iznos je tužitelj oštećen, a banka ga je kao takvog stekla neosnovano. Od 10. ožujka 2015. do 07. siječnja 2016., tužitelj da je uplaćivao mjesečne obroke, da bi ponovno jednokratnom uplatom iznosa od 63.975,47 kn, 07. siječnja 2016. u cijelosti „zatvorio" kredit, preplativši ga i za sve te iznose. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a - 4,673604 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit u razdoblju do 15. ožujka 2015. preplatio za iznos od 176.957,28 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže donošenje presude sadržaja citiranog u točkama I., II., III., zatim kojom će se utvrditi da je tužitelj 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu broj 3206850303, kreditna partija broj 7103182312 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 16. lipnja 2006., te još i uz nalog tuženici da mu isplati ukupno 176.957,28 kuna (23.438,49 eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tužbi, kao i nadoknadu parničnog troška.

1.1. U svom podnesku od 23. rujna 2022. (str. 87-95) tužitelj navodi da prema stavu tuženice postupci koji se odnose na konvertirane kredite bi se trebali okončati na način da se tužitelje odbija s njihovim zahtjevom jer da je konverzijom uspostavljeno obeštećenje potrošača. No ovakvi zaključci da su neosnovani. Neosnovan da je stav tuženice da tužitelj ne bi imao pravni interes za vođenjem ovog postupka, a sukladno odluci Vrhovnog suda donesenoj u oglednom postupku posl.br. C1/2019, jer da se u navedenom postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana sklapanja konverzije, što znači da će u svakom pojedinačnom slučaju biti potrebno utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Dodatkom Ugovora o kreditu ugovorne strane da su uredile svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Dodatka tužitelj da svoj kredit otplaćuje u EUR valuti u kunskoj protuvrijednosti, dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka kojim se provela konverzija, tužitelj da je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EUR valutom da je raspravio Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Navedenom odlukom da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, da nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripada – pravo na povrat novčanog iznosa. Dakle, bez obzira na provedenu konverziju kredita, Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 da izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. To što su tužitelj i tužena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Stoga, u svakom pojedinačnom postupku da treba raspraviti pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača koji su svoje Ugovore o kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR. Konverzija kredita, da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbi čl. 55. ZZP-a. Iz navedenog da je razvidno da se potrošačima ni u kojem slučaju ne može ograničiti pravo na potpunu restituciju na koju imaju pravo uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020., a riječ da je o činjenično i pravno identičnom predmetu. Vrhovni sud RH da ponovno ukazuje na već od ranije zauzeti pravni stav u svojoj odluci broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., kojom odlukom je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmIjenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ukazuje i na odluku VSRH broj: Rev 2868/2018. Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu RC protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14. ožujka 2019., koja se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Sud EU u svojoj odluci C-118/17 da izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju Sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno je pravo svakog potrošača, koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Navedena odluka da se može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, u trenutku konverzije kredita još da nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka ponovno da ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, nije dao informiran i slobodan pristanak, niti se odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i prava na potpunu restituciju uslijed ništetnosti. Tužitelj ukazuje i na odluke županijskih sudova u kojim odlukama je također utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i banci je naložena isplata preplaćenih iznosa. Vezano za stav tuženice da je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen s danom 07. kolovoza 2014. nedopušten jer da je takav zahtjev usmjeren na utvrđenje činjenica, ukazujući na odredbu čl. 187. ZPPa – ističe da se sukladno navedenoj odredbi tužba na utvrđenja može se podnijeti i kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju, a sve uslijed ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, na dan 07. kolovoza 2014. da je preostala neotplaćena glavnica bila znatno manja od iznosa koji je tuženica prezentirala tužitelju. Naime, kada se uzme u obzir početni otplatni plan preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 07. kolovoza 2014. da je iznosila 87.057,71 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora) iznosi 406.873,26 kn (54.001,37 eura). Na dan 07. kolovoza 2014. tužitelj da je izvršio uvećanu uplatu po kreditu u iznosu od 500.000,00 kn, a kojim iznosom je ne samo zatvorio kredit u cijelosti, već je kredit i znatno preplatio za iznos od cca. 94.000,00 kn (12.874,12 eura), a koji iznos je tuženik uslijed ništetnosti ugovornih odredbi neosnovano stekao. No unatoč tome što je kredit već bio znatno preplaćen, tuženica da je Dodatkom Ugovora od 07. kolovoza 2014. obvezala i nametnula tužitelju daljnja plaćanja po kreditu, pa da je tuženica uslijed ništetnosti ugovornih odredbi sve uplate nakon 07. kolovoza 2014. neosnovano stekla. Zbog nepoštenog i nesvjesnog postupanja tuženice tijekom otplate kredita, zbog netočnog prikazivanja preostale glavnice kredita na dan 07. kolovoza 2014., te obzirom da je uvećanom uplatom tužitelj na dan 07. kolovoza 2014. zapravo otplatio kredit i zatvorio kreditnu partiju, tužitelj smatra da ima pravni interes da sud utvrdi da je tužitelj dana 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu broj: 3206850303, kreditna partija broj: 7103182312. Zatim, unatoč tome što je tužitelj predmetni kredit otplatio i zatvorio s danom 07. kolovoza 2014. tužitelj i tuženica da su zaključili 05. siječnja 2016. Sporazum kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. No, u trenutku zaključenja Sporazuma (05. siječnja 2016.) uopće da nije postojalo ikakvo dugovanje po kreditu, niti je postojala neotplaćena glavnica po kreditu, a što da je tuženica neosnovano prikazivala, zbog čega tužitelj također smatra da ima pravni interes da sud utvrdi da je tužitelj dana 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio predmetni kredit. Vezano za valutnu klauzulu tuženica u podnesku ukazuje na odluku suda EU broj C-81/19, a koja u konkretnom slučaju uopće nije primjenjiva. Prema pogrešnom shvaćanju tuženice presuda C-81/19, svaka nacionalna odredba dispozitivnog karaktera, jednako kao i prisilna, a koja je unesena u ugovor, bila bi isključena od primjene Direktive, odnosno testa poštenosti pod njenom primjenom. No Europski sud u ovoj odluci nije utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti predstavlja dispozitivnu odredbu koja je isključena od primjene Direktive, niti je to igdje spomenuto. Navedena presuda da se odnosi na propis u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, no naš zakonodavac nije na jednak način definirao monetarni nominalizam kao rumunjski. U rumunjskom pravu odredba o monetarnom nominalizmu primjenjuje se automatski, ako nešto drugo nije ugovoreno, te su stranke sukladno načelu monetarnog nominalizma povrat ugovorile u istoj valuti koja je valuta obveze. U predmetu C-81/19 se ne utvrđuje ništetnom valutna klauzula jer nema valutne klauzule, nego odredba ugovora u kojoj se daje kredit u CHFu i prema kojoj se kredit vraća u CHFu (načelo monetarnog nominalizma). Dakle, u rumunjskom predmetu i valuta plaćanja i valuta obveze su izraženi u CHF, što kod nas nije slučaj, stoga da je razvidno da se ova odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Kod predmetnog ugovora, kao i kod drugih ugovora o kreditu u RH, valuta u kojoj su korisnici otplaćivali kredit je upravo hrvatska kuna, a obveza korisnika kredita je uslijed porasta tečaja CHFa znatno uvećana od iznosa kojeg je tužitelj po ugovoru o kreditu primio. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, da nisu razumljive krajnjim korisnicima. Ovdje da ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbi, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi da je proveden u postupku pred Trgovačkim sudom, te je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela tužitelju sve bitne informacije vezano za CHF valutnu klauzulu, da se postavlja pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći. Obvezu transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. da pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula R i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16. Ukazuje i na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13. Upravo na temelju te odluke sudovi u postupku kolektivne zaštite da su proveli test poštenosti spornih ugovornih odredbi (odredbi o kamatnoj stopi i odredbi o valuti švicarskog franka) te utvrdili kako su ove odredbe nerazumljive te u konačnici nepoštene i ništetne. Dakle, u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom ocijenjeno je da odredba o CHF valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, te je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o CHF valutnoj klauzuli, a kojim utvrđenjem su vezani sudovi u pojedinačnim postupcima. Tužitelj ukazuje i na značajne odluke suda EU vezano za pitanje valutne klauzule: presuda C-119/17, presuda C-126/17, presuda C-260/18. Sud unije navodi da odredba o indeksaciji strane valute i odredba o riziku promjene tečaja predstavlja glavni predmet ugovora, te da nacionalni sud nema ovlaštenje preispitivati njen sadržaj već ima eliminirati nepoštenu odredbu i utvrditi da je ugovor kao cjelina ništetan. Tužitelj ističe da ga tuženica niti u jednom trenutku nije upozorila na smisao niti na posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti kako to tuženica pokušava netočno prikazati. Kredit u CHF valuti da mu je od strane djelatnika banke prezentiran kao najpovoljniji kredit za njega, bez ikakvog detaljnijeg pojašnjenja o mogućim eventualnim promjenama/posljedicama u budućnosti. Tužitelj je takav kredit i prihvatio, vjerujući upravo ono što mu je tuženica prezentirala. Ugovor o kreditu također da ne sadrži odredbu iz koje bi se dalo naslutiti rizik i posljedice CHF valutne klauzule. CHF valutna klauzula da ima svoje specifične rizike koji nisu općepoznati potrošačima već isključivo bankama, stoga su banke potrošače, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebale upozoriti na te specifične rizike. No tuženica to nije učinila, odnosno prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelja nije upozorila na specifične rizike koje sa sobom nosi CHF valutna klauzula. Tužitelj ukazuje i na dio obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 (str. 138.-140.) u kojem je sud utvrdio da je blagi do umjereni rast tečaja švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, ali tužene banke nisu o tome ništa prenijele potrošačima, a isto nije učinila niti ovdje tužena banka prema tužitelju. Vezano za valutnu klauzulu, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je donio presudu i rješenje broj Rev-2221/2018 dana 03. rujna 2019., kojom odlukom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su banke u točno određenom vremenskom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Zaključno, ističe kako je nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli konačno potvrđena i od strane Ustavnog suda, koji je dana 03. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka (između kojih je i tuženica) protiv revizije Rev-2221/18 u kolektivnom predmetu Udruge franak, odnosno i od strane Ustavnog suda potvrđena su utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Time su iscrpljeni svi pravni lijekovi, a tužene banke su obvezne postupati po presuđenom. U pogledu prigovora tuženice da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, te da upravo tužitelj treba dokazati status potrošača, ukazuje da su ovakvi navodi u potpunosti neosnovani, a što je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 18/2018. U navedenoj odluci Vrhovni sud izričito navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač. Dakle, status potrošača se presumira, a teret pobijanja takve činjenice je isključivo na tuženici. Potrošački kredit da je mogao biti odobren isključivo fizičkoj osobi koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj je ugovor zaključio kao fizička osoba, a iz sadržaja ugovora da je nesporno da je ugovor odobren za osobne potrebe tužitelja. Stoga, prilikom odobravanja kredita banka je jasno znala namjenu kredita, i znala je poziciju tužitelja. U protivnom takav kredit ne bi bio niti odobren. Zatim, tužitelj ukazuje da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl.19b. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) mogli biti konvertirani. Da predmetni ugovor nije potrošački ugovor tada se u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija. Budući da je upravo tuženica potpisao Dodatak ugovoru (Sporazum) u konkretnom slučaju da je razvidno da predmetnom ugovoru priznaje svojstvo potrošačkog ugovora. Tuženica da je sadašnjim navodima zapravo kontradiktorna sama sebi, a što je očito usmjereno na odugovlačenje ovoga postupka. Navod tuženice da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu da je neosnovan. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana da je nastupila u trenutku sklapanja ugovora, jer u tom trenutku tužitelj od banke nije dobio ključne informacijama koje se odnose na kriterije i način promjene kamatne stope. Zatim, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj od strane tuženice da nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, te tužitelj u trenutku sklapanja ugovora zapravo na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule, a da to niti nije znao. Pravomoćnim odlukama sudova najviše instance kao nesporno da je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita te da je postupanje tuženice prilikom sklapanja ugovora imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, te ništetnost odredbi ugovora. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila je povreda. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Tuženica, kao nesavjesna ugovorna strana koji je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekla novčani iznos koji joj ne pripada, zapravo je nepošteni stjecatelj pa stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekla novčani iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Glede odluke Suda EU broj C-567/20 sud kaže da isti nije nadležan za odlučivanje jer da su krediti zaključeni u razdoblju kada Republika Hrvatska nije bila dio Europske unije. No istovremeno ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača. Ukazuje da konverzija nije dovela do ravnoteže obzirom da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa (što znači da banka nije poštivala primjenu odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka) kao i svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom). Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka kredit je preplaćen po osnovi kamatne stope i tečaja CHF valute, zbog čega dolazi i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj se tog prava nije odrekao sklapanjem Dodatka. Dakle, u svakom pojedinačnom postupku, a primjenom navedenih Zakona, na sudu je da utvrdi je li uspostavljena ravnoteža potrošača. Temeljem svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije primjedbe i prijedloge tuženice kao neosnovane.

1.2. U podnesku od 20. siječnja 2023. (str. 100-101) tužitelj replicira na podnesak tuženice od 13. siječnja 2023. te ističe da je ovaj parnični postupak pokrenut radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi, te radi isplate preplaćenog novčanog iznosa, a do koje preplate je došlo uslijed jednostrane promjene kamatne stope te uslijed povećanja tečaja švicarskog franka. Stoga, predmet tužbenog zahtjeva da je preplata po kreditu. Tuženica uslijed ništetnih odredbi da ne trpi nikakvu povredu, u vrijeme kada je tečaj CHFa bio manji od početnog tečaja tužitelj da nije ostvario nikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, niti kod tuženice dolazi do umanjenja imovine. Stoga, da je razvidno da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju. No ukoliko bi sud i utvrdio da postoji tražbina tuženice prema tužitelju (a iz svega navedenog razvidno je da takva tražbina ne postoji) takvo potraživanje tuženice prema tužitelju da je u zastari temeljem odredbe čl.226. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, u konkretnom slučaju tuženica da je nesavjesna ugovorna strana obzirom da postupanje tuženice prilikom sklapanja ugovora ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, te ništetnost odredbi ugovora. Stoga, čak i ako bi se prihvatilo stajalište tuženice da postoji tražbina tuženice prema tužitelju (a ne postoji), tada da bi se radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete, a koja tražbina ne može prestati prijebojem (odredba čl.200. ZOO). Ukazuje i na to da je pravomoćnim odlukama već utvrđeno da se negativne mjesečne razlike ne mogu uzeti u obzir iz razloga što su predmet tužbenog zahtjeva samo preplaćeni iznosi. Osim toga, preplatu iz konverzije u iznosu od 60.239,84 kn (7.995,20 eura) tužitelj da nije uopće stekao. Kao što je već navedeno, tužitelj da je 07. kolovoza 2014. izvršio uvećanu uplatu po kreditu u iznosu od 500.000,00 kn (66.361,14 eura). Kada se primjeni početni otplatni plan, s početno ugovorenom kamatnom stopom i početnim tečajem, da je razvidno da je tužitelj navedenom uplatom ne samo zatvorio kredit u cijelosti, već je kredit i znatno preplatio, a koji iznos je tuženica uslijed ništetnosti ugovornih odredbi neosnovano stekla. U trenutku zaključenja Sporazuma (05. siječnja 2016.) uopće da nije postojalo ikakvo dugovanje po kreditu, niti je postojala neotplaćena glavnica po kreditu (što je tuženica neosnovano prikazivala), niti je postojala ikakva preplata.

1.3. U svom podnesku od 20. travnja 2023. (str. 167-178) tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, a kojoj preinaci se tuženica usprotivila, ali je stajalište suda da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Sada tužitelj traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako je navedeno u izreci (točka I. i II. tužbenog zahtejva) zatim, da se utvrdi da je tužitelj 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu broj 3206850303 (osnovni ugovor) (toč. III. tužbenog zahtjeva), u toč. IV. tužbenog zahtjeva da se utvrde ništetnom pojedine odredbe sadržane u Dodatku ugovora o kreditu od 07. kolovoza 2014., u točki V. tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je Sporazum kojeg su stranke zaključile 05. siječnja 2016. nepostojeći odnosno da nije ni nastao uz još i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev posebno u odnosu na točku V. tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnim Sporazum od 05. siječnja 2016. godine; zatim u točki VI. tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate u roku 15 dana isplati iznos u visini 5.589,56 eura/42.114,65 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u podnesku; u točki VII. tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenog CHF tečaja u roku od 15 dana isplati iznos 5.898,19 eura/44.439,81 kunu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku; u točki VIII. tužbenog zahtjeva da se naloži još i tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenog CHF-a u roku 15 dana isplati iznos 13.047,77 eura/98.308,21 kunu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku, a u točki IX. da mu se naloži naknada tužitelju parničnog troška. Ukoliko sud smatra neosnovanim zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužitelj 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio Ugovor o kreditu broj 3206850303 kreditna partija broj 7103182312 (točka III. tužbenog zahtjeva) postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži istovjetno kao i u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu vezano za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te pojedinih odredbi sadržanih u Dodatku tom ugovoru od 07. kolovoza 2014. (točka I., II. i III. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva) no međutim uz nalog tuženici da tužitelju s osnova preplaćene kamate u roku 15 dana isplati iznos 5.589,56 eura/42.114,65 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. IV. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva); zatim da mu se naloži da tužitelju s osnove preplaćenog CHF tečaja u roku 15 dana isplati iznos 23.270,56 eura/175.331,70 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka V. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva), sve uz nadoknadu parničnog troška (točka VI. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva)

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Ističe da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja te prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15, dalje ZID ZPK/15)s obzirom na to da su tužitelj i tuženica dana 05. siječnja 2016. sklopili sporazum kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Istog dana kada je izvršena konverzija da je izvršena od strane tužitelja prijevremena konačna otplata kredita, pa da je tužitelju izvršen povrat preplate s kojim je izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) da su uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Ukazuje na to da je sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije tužena banka bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, da je nastupila: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19. c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 da je bilo naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka da je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa da je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime da je isključivo po svom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Tužitelj da je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem sporazuma između tužitelja i tuženice da je nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženica morala prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (sporazum) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime, ugovorne strane da su suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženica (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to općepoznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Pri tome da je po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR", te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, da nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru (ovdje sporazuma), te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope - prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem sporazuma, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više da ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U odnosu na ovo i pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije. Iz navedenoga da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj da je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pada sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko da nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, usvojena je u odnosu na procesno- pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, da je potpuno promašeno. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, podredno ističe da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate da se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj da se, izravno i neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne). Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate da su uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.l. t. 4. ZID ZPK/15 da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR da su predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, ukazuje i na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Slijedom svega predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelju naloži podmiriti tuženici parnične troškove.

2.1. U svom podnesku od 02. rujna 2022. (str. 64-86) tuženica navodi da je Vrhovni sud u izreci rješenja Gos 1/2019 potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud da je došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju rješenja. To pak da znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više da ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ističe i to kako je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj otplatio kredit očigledno neosnovan, jer nije usmjeren na utvrđenje opstojnosti prava/pravnog odnosa/istinitosti/neistinitosti isprave u skladu s čl. 187. ZPP, već je usmjeren na utvrđenje činjenica. Takav zahtjev da je nedopušten pa predlaže da ga sud bez daljnjeg raspravljanja, odbaci podredno odbije. Dalje obrazlaže presudu u predmetu A. H - protiv Zagrebačke banke, C-567/20, te ističe da je odluku u tom predmetu sud utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV. a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU da je nadovezao na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; a iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje da proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU da se temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV. a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga više da nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tome, u nastavku ovog parničnog postupka da je potrebno posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud da je odgovorio na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije da se temeljila na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To da proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: (5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj, međutim, u ovoj parnici da traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka.

25. Tužitelj da neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tome, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju ranije navedenog rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu. To znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Dodatno, ukazuje i na stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 09. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5325 koje je potvrdilo pravno shvaćanje tuženice. U bitnome, presuda C-81/19 da se svodi na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava da nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena da je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule iz ugovora o kreditu tužitelja. Osim toga, iz predmetnog ugovora da proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje kuće. S tim u vezi, ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora da nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo na njemu da je kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. 51. U tome smjeru da ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, da nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, da se izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženici nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Nadalje da nije jasan ni početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženicu nepoštenom i nesavjesnom kako to tužitelj prikazuje, što tuženica osporava - ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj da nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, pa tuženica drži da ju se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to osporava), vraćanje sa zateznim kamatama da ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, poziva se na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 05. ožujka 2004.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Vrhovni sud da je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015., te u odlukama Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. i Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004.

2.2. U svom podnesku od 13. siječnja 2023. (str. 96-99) tuženica u bitnom ističe kako nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (60.239,84 kn/7.995,20 eura) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj.

3. U ranijem tijeku postupka, u predmetu je bila donesena presuda i rješenje posl. br. 30 P-1980/2019-25 od 26. listopada 2023., kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelovima adV., VI., VII., VIII., IX. (točka I) izreke te presude), zatim kojom su odbijeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi da se utvrdi ništetnim sporazum kojeg su tužitelj i tuženica zaključili dana 05. siječnja 2016., zatim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu adIV., V., VI. (sve točka II) izreke presude), i kojom je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.109,38 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. listopada 2023. (točka III) izreke presude), te kojim rješenjem je odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva i u dijelu eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, a vezano za zahtjeve kako su navedeni u točkama I., II. i III. izreke ove presude, uz još i zahtjev da se utvrdi da je tužitelj 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio ugovor o kreditu broj 3206850303, kreditna partija broj 7103182312 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 16. lipnja 2006. Presudom i rješenjem Županijskog suda u zagrebu posl. br. Gž-4807/2023-2 od 15. srpnja 2025. odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je ranije opisana presuda pod stavcima I) i II) izreke presude, dok je pod stavkom III) izreke presude ista preinačena i suđeno je da se odbija zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu 3.109,38 eura, sa zateznim kamatama od 20. listopada 2023. do isplate; također je odbijena kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje ranije opisano pod stavkom III) izreke, a kojom je odbačen dio tužbenog zahtjeva/eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je tužitelj 07. kolovoza 2014. u cijelosti otplatio ugovor o kreditu broj 3206850303, kreditna partija broj 7103182312 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 16. lipnja 2006. Rješenje ovog suda posl. br. P-1980/2019-25 od 26. listopada 2023. je u preostalom dijelu ukinuto i vraćeno na ponovno suđenje.

3.1. Ostaje dakle u ponovljenom postupku odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva kako je naveden u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

4. U dokaznom postupku pročitano je: Ugovor o namjenskom kreditu (str.11- 14), otplatni plan (str. 15-18), Dodatak ugovora o kreditu ( str. 19), iskazana stanja po partiji kredita ( str. 20-22), promet po kreditu (str. 23-26), izvješće o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF (str. 37-39), dopis od 12.11.2015. (str. 40-41), izračun konverzije na dan 30.09.2015. (str. 42-51), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 52-53), promet po kreditu (str. 54), sporazum (str. 55- 56), nalaz i mišljenje vještaka od 27.03.2023. (str. 138-156), iskaz tužitelja na zapisniku od 11.09.2023. (str. 217-218), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc.

5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile 16. lipnja 2006. ugovor o kreditu broj: 3206850303, kreditna partija broj: 7103182312 (Ugovor o namjenskom kreditu na str. 11-18) između tuženice kao kreditora, te tužitelja korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa u kunskoj protuvrijednosti 111.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženicu u anuitetima iznos kredita 111.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 2.). Isto tako nije sporno da su se ugovorne stranke usuglasile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 611,30 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, kao i da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (čl. 7. Ugovora).

5.1. Nije sporno niti to da su stranke sklopile Dodatak ugovora o namjenskom kreditu 07. kolovoza 2014. (str. 19) kojim je korisnik kredita, ovdje tužitelj izvršio kreditoru, ovdje tuženici, uvećanu uplatu (vezano za ranije opisani osnovni ugovor o kreditu) u iznosu 500.000,00 kn (66.361,41 eura), te da su se isti stranke usuglasile da se uvećanom uplatom smanji visina mjesečnog anuitet na iznos 62,16 CHF, te da sve ostale odredbe Ugovora broj 3206850303 ostaju nepromijenjene i dalje na snazi.

5.2. Isto tako nije sporno, da su sklopile Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 05. siječnja 2016. (str. 55-56), a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Sporazuma od 05. siječnja 2016. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.

6. Među strankama je sporno zapravo:

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te nastavno na to i dijelovi dodatka osnovnom ugovoru od 07. kolovoza 2014.,

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka, a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici, dok je vezano pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu već pravomoćno odlučeno ranije opisanom presudom posl. br. 30 P-1980/2019-25. od 16. listopada 2023.

7. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljena kuća, kako to tužitelj tvrdi u svom iskazu, a tuženica tijekom postupka taj njegov iskaz nije dovela u pitanje i suprotno stavu tuženice upravo je na njoj bio teret dokaza da su sredstva dobivena kreditom utrošena u svrhe koje su bile namijenjene zanimanju tužitelja odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ali to tuženica u postupku niti tvrdi niti predlaže izvođenje dokaza na te okolnosti);

- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;

- da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti mu je pojasnila način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženica na navedene odlučne okolnosti nije predložila nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2.1., 7.1. i 7.2. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu, te čl. 2. Dodatka Ugovoru o kreditu od 07. kolovoza 2014. kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke presude utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

8. Ipak kako su osnovani su navodi na koje ukazuje tuženica vezano za kondikcijski dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a nastavno na koje je isti odbijen ranije opisanom presudom posl. br. 30 P-1980/2019-25. od 16. listopada 2023. stajalište je suda da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi sadržanih u Dodatku Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 07. kolovoza 2014. i to konkretno odredba čl. 4. koja glasi: «Korisnik kredita i kreditor su suglasni da se ovom uvećanom uplatom smanji visina mjesečnog anuiteta utvrđena Ugovorom broj 3206850303, tako da po smanjenju mjesečni anuitet sada iznosi =62,16 CHF.», te da stoga navedena odredba Dodatku ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

8.1. Naime, nakon sklapanja Sporazuma temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 05. siječnja 2016. (str. 55-56) tužitelja ne obvezuju ni sporne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, a ni dodatka tom ugovoru od 07. kolovoza 2014. o valutnoj klauzuli kojom se njegova obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 05. siječnja 2016. (str. 55-56) parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Sporazumom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu podmirenja kredita u EUR u cijelosti, a razlika je preplate i zbroja anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan sklapanja Sporazuma je tužitelju od strane tuženice vraćena (čl. 5. Sporazuma) pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Sporazuma temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 05. siječnja 2016. postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba, pri čemu je kod sklapanja predmetnog sporazuma uzet u obzir i dodatak osnovnom ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 07. kolovoza 2014.

9. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužitelj uspio s većim dijelom deklaratornih zahtjeva, dok odbijajući dio tužbenih zahtjeva valja pripisati u uspjeh tuženice, stajalište je suda da pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. Zakona o parničnom postupku ((Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva jer deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu služi samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora – istovjetno i VS RH u odluci broj Rev x – 155/2010-2 od 30. lipnja 2010.) tužitelj bi trebalo naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unijela nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici, to bi troškovi tužitelja predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu.

9.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

9a.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka (točka IV. izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Poreču, 27. srpnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.