REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3120/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Nikoline Kruk kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice BUĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Blaženki Musulin, odvjetnici u odvjetničkom društvu Musulin i suradnici, Zagreb, Palmotićeva 37/I, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, zastupanog po BU, službenoj osobi, radi obustave postupka priznavanja prava na inkluzivni dodatak, 27. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-09/25-01/2760, URBROJ: 524-11-01/6-25-3 od 17. srpnja 2025.

Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Dubrava, KLASA: UP/I-551-06/24-10/1230, URBROJ: 139-116- 09-09-24-4 od 10. ožujka 2025.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 60 dana, dok se tužiteljica odbija s ostatkom zatraženog iznosa troška.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-09/25- 01/2760, URBROJ: 524-11-01/6-25-3 od 17. srpnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Dubrava, KLASA: UP/I-551-06/24-10/1230, URBROJ: 139-116-09-09-24-4 od 10. ožujka 2025. Navedenim prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak u predmetu priznavanja prava na inkluzivni dodatak MU, prednici tužiteljice.

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, navodeći u bitnome da nisu bile ispunjene pretpostavke za obustavu postupka. Osporava tuženikovo tumačenje članka 39. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09; dalje: ZUP) i smatra da se u konkretnom slučaju mogao nastaviti postupak za priznavanje prava na inkluzivni dodatak s nasljednikom umrle podnositeljice. Iako se radi o osobnom pravu, i dalje ostaje neostvareno imovinsko potraživanje, što opravdava nastavak postupka s nasljednikom. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Sud je riješio spor bez održavanja rasprave (čl. 98. toč. 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“ broj 36/24; dalje: ZUS). Tužiteljica nije izričito tražila održavanje rasprave, pravno relevantne činjenice nisu sporne, sporna je primjena prava. Osim toga, na temelju stanja spisa se može utvrditi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu izričito ne traži održavanje rasprave niti predlaže izvođenje dokaza koji bi bio usmjeren na utvrđenje neke konkretne činjenice.

6. Prema članku 39. stavku 1. ZUP-a, ako u tijeku postupka stranka umre ili pravna osoba prestane postojati, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.

7. Prema članku 2. Zakona o inkluzivnom dodatku („Narodne novine“ broj 156/23; dalje: ZID) u provedbi tog Zakona na odgovarajući se način primjenjuju načela Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda i načela propisana zakonom kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi.

Prema članku 40. stavku 5. ZID-a korisnik prava na osobnu invalidninu priznatog na temelju Zakona o socijalnoj skrbi (»Narodne novine«, br. 18/22., 46/22., 119/22. i 71/23.) i korisnik prava na doplatak za pomoć i njegu priznatog na temelju Zakona o socijalnoj skrbi (»Narodne novine«, br. 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20.) odnosno Zakona o socijalnoj skrbi (»Narodne novine«, br. 18/22., 46/22., 119/22. i 71/23.) ostvaruju priznato pravo i nakon stupanja na snagu ZID-a, dok Zavod rješenjem ne utvrdi ispunjavaju li uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak po ZID-u.

Prema članku 40. stavku 6. ZID-a za korisnike prava iz stavka 5. članka 40. ZID- a Zavod je dužan po službenoj dužnosti provesti postupak radi utvrđivanja ispunjavaju li uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak na temelju ZID-a najkasnije do 31. prosinca 2024.

Prema članku 40. stavku 7. ZID-a, ako Zavod tijekom postupka iz 40. stavka 6. ZID-a, utvrdi da korisnik iz stavka 5. članka 40. ZID-a ispunjava uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak na temelju ZID-a, pravo na inkluzivni dodatak priznat će se korisniku od dana stupanja na snagu ZID-a.

8. Prema članku 7. stavku 2. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 18/22, 46/22, 119/22, 71/23 i 156/23; dalje: ZSS) prava u sustavu socijalne skrbi su osobna, neprenosiva i ne mogu se nasljeđivati.

Prema članku 7. stavku 3. ZSS-a dospjele novčane naknade koje nisu isplaćene do smrti korisnika nasljeđuju nasljednici korisnika, prema zakonu kojim se uređuje nasljeđivanje, a ako nema nasljednika, vraćaju se u državni proračun, osim naknade za troškove stanovanja.

9. Iz podataka spisa u bitnome proizlazi da je MU, prednica tužiteljice, bila korisnik prava na doplatak za pomoć i njegu, da je u odnosu na prednicu tužiteljice po službenoj dužnosti 9. rujna 2024. pokrenut postupak radi priznavanja prava na inkluzivni dodatak u smislu članka 40. stavka 5. ZID-a, da u propisanom roku iz članka 40. stavka 6. ZID-a nije doneseno rješenje javnopravnog tijela. Tijekom postupka, dana 12. veljače 2025., preminula je MU, nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o obustavi postupka. Protiv tog rješenja žalbu je podni jela tužiteljica kao nasljednica, a ista je odbijena ovdje osporenim rješenjem tuženika.

10. U konkretnom slučaju sporna je primjena prava, odnosno sporno je pitanje je li odlučivanje o pravu na inkluzivni dodatak stvar koja je strogo osobne naravi, što onda ima za posljedicu obustavu postupka u slučaju smrti stranke u smislu članka 39. ZUP- a.

11. Tuženik u osporenom rješenju navodi da je prvostupanjsko tijelo pravilno odlučilo kada je obustavilo upravni postupak sukladno članku 39. ZUP-a, jer je MU preminula u tijeku postupka i prije donošenja pobijanog rješenja, a riječ je o osobnom i neprenosivom pravu na inkluzivni dodatak.

12. Suprotno navodima tuženika, sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala osnova za obustavu postupka. Sud polazi od toga da se dan od kojeg pripada pravo na inkluzivni dodatak ne vezuje, primjerice, uz dan donošenja upravnog akta ili uz dan njegove izvršnosti, nego se u smislu članka 40. stavka 7. ZID-a priznaje unatrag od dana stupanja na snagu ZID-a (1. siječanj 2024.). Posljedično, stranka koja ispunjava propisane pretpostavke može osnovano očekivati da će joj samo pravo, kao i pojedini mjesečni iznosi dodatka koji proizlaze iz tog prava (nakon odgovarajućeg odbitka doplatka za pomoć i njegu u smislu članka 40. stavka 9. ZID-a), biti priznati od trenutka stupanja na snagu ZID-a, tj. od 1. siječnja 2024. Nastavno tome, ako bi u slučaju smrti stranke tijekom postupka došlo do njegove obustave, onemogućilo bi se ostvarenje onoga što logično proizlazi iz uređenja koje priznavanje prava vezuje uz dan stupanja na snagu ZID-a, tj. onemogućilo bi se da se priznaju oni iznosi dodatka (nakon obračuna razlike u smislu članka 40. stavka 9. ZID-a) koji se odnose na razdoblje od stupanja na snagu ZID-a do smrti stranke. U tom kontekstu, predmetni postupak, iako se odnosi na pravo koje je strogo osobne naravi, u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega ne bi smjelo biti zapreke da se postupak nastavi s nasljednicima stranke. Dodatno se ovdje ne smije zanemariti da je riječ o odnosu iz područja upravnog prava u kojem jedan subjekt (javnopravno tijelo) odlučuje o pravu drugog subjekta koji, nakon što je pokrenut postupak, osnovano očekuje da se u roku iz članka 40. stavka 6. ZID-a donese odluka. U suprotnom, odnosno u slučaju obustave postupka uslijed smrti stranke, a koja je nastupila nakon proteka roka iz članka 40. stavka 6. ZID-a (što je slučaj s prednicom tužiteljice), javnopravno tijelo izvodi korist od vlastitog nepoštivanja propisa, a nasljednik ostaje lišen mogućnosti da se ispita je li njegov prednik ispunjavao sve propisane pretpostavke i ima li on kao nasljednik pravo na pojedine iznose dodatka (nakon obračuna razlike prema članku 40. stavku 9. ZID- a) koji pokrivaju razdoblje od stupanja na snagu ZID-a, tj. od 1. siječnja 2024., do dana smrti prednika.

13. Sud napominje da se u smislu članka 7. stavka 2. ZSS-a neprenosivost prava iz sustava socijalne skrbi, pa tako i prava na inkluzivni dodatak, odnosi na samo temeljno pravo kao takvo, a ne i na pojedine iznose dodatka koji proizlaze iz tog prava i koji pripadaju od 1. siječnja 2024. do nekog kasnijeg trenutka (npr. smrti prednika). U tom kontekstu, na ogovarajući način primjenjivo je stajalište koje je već izraženo u sudskoj praksi (npr. presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 3021/2024-2 od 18. prosinca 2024., toč. 14. obrazloženja; pravomoćna presuda ovog suda broj Us I-3006/2025-8 od 23. siječnja 2026., donesena u oglednom sporu). Odredbe članka 7. stavka 2. i 3. ZSS-a u svojoj biti su istovjetne odredbama članka 7. stavka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 96/25; dalje: ZMO/25), odnosno odredbi članka 4. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22; dalje: ZMO/13), koje također govore o neotuđivosti i neprenosivosti prava iz mirovinskog osiguranja te nasljedivosti dospjelih novčanih primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika. Stoga, sud ne nalazi zapreke da se kod tumačenja pravila koja se tiču inkluzivnog dodatka na odgovarajući način primjenjuju stajališta koja su u sudskoj praksi izražena kod tumačenja u bitnome istih pravila glede (ne)prenosivosti i nasljedivosti prava, kao što je to, primjerice, slučaj s navedenim člankom 4. stavkom 1. ZMO/13.

14. Sud napominje da odredbe ZSS-a, za razliku od ranijeg Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20 i 138/20; dalje: ZSS/13), ne sadrže odredbu poput članka 109. ZSS/13 koja je izričito određivala da se postupak obustavlja, ako prije izvršnosti rješenja o priznavanju prava iz socijalne skrbi umre osoba o čijem se pojedinačnom pravu rješava lo na temelju ZSS/13. U okviru tog ranijeg uređenja bilo je izraženo stajalište u sudskoj praksi o potrebi obustave postupka u kojem se odlučuje o pravu stranke na temelju ZSS/13, ako je stranka umrla prije donošenja rješenja o priznavanju prava (npr. presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-423/2020-2 od 19. veljače 2020.). Međutim, kao što je napomenuto, novo zakonsko uređenje ne predviđa odredbu kakva je ranije bila sadržana u članku 109. ZSS/13, slijedom čega otpada zapreka da se u tom novom pravnom kontekstu primijeni stajalište prema kojem se postupak može nastaviti prema pravnim sljednicima umrle osobe, iako se radi o osobnom pravu, kada ono sadrži – po prirodi stvari – i neostvareno imovinsko pravo. Upravo izostavljanje odredbe poput članka 109. ZSS/13 u novom zakonodavnom uređenju govori u prilog tome da se u sustavu socijalne skrbi više nije htjelo uz nastup smrti stranke tijekom upravnog postupka nadovezati obustavu tog postupka kao pravnu posljedicu.

15. Uvažavajući navedeno, valjalo je zaključiti da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, jer se u konkretnom slučaju ne radi o stvari koja je takve naravi da se postupak ne može nastaviti s nasljednicima umrle stranke . Stoga je osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocjenjeno nezakonitim te su ista poništena pozivom na članak 117. stavak 1. ZUS-a (točka I. izreke presude). Time je, prema ocjeni suda, sporno pitanje nastavka postupka konačno riješeno, a poništavanje navedenih rješenja ima za posljedicu nastavak upravnog postupka u predmetnoj stvari s nasljednicima OU. Naime, o obustavi postupka donosi se rješenje (članak 39. stavak 2. ZUP-a), dok se o nastavku postupka nakon smrti stranke – za što su ostvarene pretpostavke kako je naprijed obrazloženo – ne donosi rješenje, nego se podrazumijeva daljnje postupanje prvostupanjskog javnopravnog tijela.

16. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, sud je pod točkom II. izreke presude naložio tuženiku plaćanje troška po osnovi sastava tužbe u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za PDV-e, što ukupno daje 1.250,00 eura, sukladno čl. 147. st. 1. ZUS-a u svezi Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa). U preostalom dijelu, odbijen je zahtjev za naknadu troška. Sastav podneska od 9. prosinca 2025. nije bio neophodan za donošenje odluke u sporu, budući da je tužitelj ica temeljnu i relevantnu argumentaciju iznijela u tužbi, a u predmetnom podnesku istu u bitnome ponavlja, odnosno obavještava o činjenici (vođenju oglednog spora u predmetu Us I - 3006/2025) koja je sudu poznata.

U Zagrebu 27. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. opunomoćenica tužiteljice

2. tuženik