REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-1014/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja ST, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom te punomoćnikom tuženice, 27. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 060530033458 SM od dana 30.05.2006., koji je zaključen između parničnih stranaka i ovjeren u potpisu kod javnog bilježnika Marije Blečić, iz Pazina, pod brojem OV-3766/06 dana 02.06.2006., ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 5. (troškovi kredita), točka 5.1. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (slovima: nulacijeladevedestdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833 da tužitelju ST, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 95,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02.06.2006. do isplate, a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak postupka u visini od 156,64 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. srpnja 2026. do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 156,64 EUR do zatraženog iznosa od 1.220,00 EUR, odbija se kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u visini od 500,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 12. studenog 2024. podnio tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti članka 5. točke 5.1. ugovora o kreditu, broj: 060530033458 SM od 30. svibnja 2006. u dijelu u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Navodi da je 2. lipnja 2006. zaključio s tuženicom ugovor o kreditu, broj: 060530033458 SM, kojim mu je odobren stambeni kredit za mlade u iznosu od 15.600,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Potpis tužitelja na predmetnom ugovoru ovjeren je kod javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OV-3766/06. Tvrdi da prilikom sklapanja ugovora nije bilo pojedinačnih pregovora o navedenoj odredbi, već da je ista bila unaprijed sastavljena od strane banke te kao takva nametnuta potrošaču bez mogućnosti utjecaja na njezin sadržaj. Navodi da mu tuženica nije dala nikakve informacije o sadržaju, strukturi, ekonomskom opravdanju niti o konkretnim uslugama i radnjama koje bi činile osnovu za naplatu predmetne naknade. Navodi da je iz dokumentacije iz ranije vođenog postupka pod brojem P-1723/2019, osobito iz podneska tuženice od 31. kolovoza 2021. i priložene tablice usporedbe otplatnih planova, razvidno kako je tuženica od tužitelja naplatila ulaznu naknadu u iznosu od 154,44 CHF na dan isplate kredita 2. lipnja 2006. Pozivajući se na odredbe članka 81. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), tužitelj tvrdi da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, jer nije jasno, razumljivo i transparentno formulirana, da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da nije jasno kako je tuženica odredila visinu predmetne naknade, niti zašto je iznos određen kao 0,99% iznosa kredita. Smatra da banka nije dokazala postojanje realnih troškova koji bi opravdali naplatu naknade, zbog čega je odredba, prema njegovom stanovištu, ništetna. U prilog svojim navodima poziva se i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., kojom je zauzeto stajalište da odredbe o troškovima obrade kredita, ukoliko nisu jasno prezentirane potrošaču niti pojedinačno prigovarane, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj stoga zahtijeva utvrđenje da je ugovorna odredba članka 5., točka 5.1. predmetnog ugovora ništetna u cijelosti, isplatu iznosa nezakonito naplaćene naknade od 95,33 EUR (u protuvrijednosti 718,26 HRK), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do isplate te naknadu parničnih troškova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 26. studenog 2024. u cijelosti osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, istakla je prigovor zastare i prigovor da tužitelj nema status potrošača u smislu propisa o zaštiti potrošača. Ne spori da su stranke 30. svibnja 2006. zaključile predmetni ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.600,00 CHF. Ne osporava ni postojanje ugovorne odredbe članka 5. kojom je ugovorena jednokratna naknada za troškove odobravanja kredita u visini 0,99% iznosa odobrenog kredita. Međutim osporava sve ostale navode tužitelja te negira da bi predmetna ugovorna odredba bila ništetna, nepoštena ili nejasna. Navodi da je ugovor izričito i jasno odredio visinu naknade, da je odredba bila uočljiva, pisana standardnom veličinom slova i formulirana tako da ju je prosječan korisnik mogao razumjeti. Ističe da je tužitelj potpisom ugovora prihvatio sve obveze iz ugovora, uključujući obvezu plaćanja naknade. Posebno naglašava da je predmetna naknada bila propisana Odlukom o tarifi naknada Banke, koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila važeća i javno dostupna. Navodi da je tužitelj, potpisom ugovora, izričito prihvatio sve važeće akte i isprave banke, uključujući tarifnu odluku, te da je iz tog razloga bio upoznat i s obvezom plaćanja naknade i njezinim izvorom. Ističe da se prema odredbama ZZP/03 ne može ispitivati poštenost ugovornih odredbi koje su jasne, razumljive i uočljive, a smatra da se upravo takva situacija odnosi na predmetnu odredbu. Naglašava da je naknada određena i odrediva u smislu članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 152/23.; dalje u tekstu: ZOO), budući da ugovor upućuje na tarifnu odluku banke koja sadrži parametre potrebne za određivanje visine naknade. U prilog svojim navodima poziva se na odluke županijskih sudova, osobito Županijskog suda u Puli-Pola (Gž-311/2018) i Županijskog suda u Bjelovaru (Gž-86/2018), ističući kako je sudska praksa već prihvatila valjanost odredbi koje upućuju na tarifne odluke banaka kao izvore za određivanje naknada. Nadalje ističe da su opći akti banke stalni i stabilni dokumenti koji se ne mijenjaju često, te da su predmet regulacije i nadzora Hrvatske narodne banke. Navodi da bi unošenje svih odredbi važećih općih akata banke u svaki pojedini ugovor bilo neprovedivo, nepregledno i financijski opterećujuće, osobito kod solemniziranih ugovora. Polazeći od navedenog, tvrdi da predmetna odredba nije nepoštena, da ne stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se o njoj nije moglo smatrati da je nejasna ili iznenađujuća, te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da je s njome bio upoznat i da ju prihvaća. S obzirom na istaknuti prigovor zastare i stajalište o neosnovanosti tužbenih navoda, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti te obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu: 060530033458 SM od 30. svibnja 2006 (list spisa 8-10), nalaz i mišljenja vještaka Galprom d.o.o. od 30. ožujka 2021. (list spisa 11-20), otplatni plan (list spisa 23-26), presudu Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P-1723/2019-30 od 19. siječnja 2022. (list spisa 44-58), presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-750/2022-2 od 29. ožujka 2022. (list spisa 59-65) te Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o tarifi naknada broj 1-2004, broj: 1-2004-34 od 31. ožujka 2006. (list spisa 89) te saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita te isplata iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate koje teku od plaćanja do isplate.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, 30. svibnja 2006. zaključili ugovor o kreditu, broj: 060530033458 SM koji je ovjeren kod javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OV-3766/2006 2. lipnja 2006., a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za mlade za adaptaciju stambenog objekta u iznosu 15.600,000 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 5.1. ugovora naslovljenog „TROŠKOVI KREDITA“ ugovoreno je: „da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (slovima: nulacijeladevedestdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“.

7. Nije sporna ni činjenica da je tuženica na temelju članka 5.1. ugovora i te Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o tarifi naknada broj 1-2004, broj: 1-2004-34 od 31. ožujka 2006. od tužitelja naplatila naknadu za obradu kredita u visini 154,44 CHF/718,26 HRK (podnesak tuženice od 7. svibnja 2025.) te da da tužitelj ima status potrošača.

8. Međutim, između stranaka je sporan osnov tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Člankom 3. ZZP/03. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. U članku 1.1. ugovora određeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za mlade za adaptaciju stambenog objekta.

11. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj. U iskazu je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženicom zaključio 2006. te mu je odobren kredit u visini od 15.600,00 CHF za adaptaciju kuće u [adresa] na adresu [adresa] u vlasništvu njegova oca OT. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao, ali da mu djelatnik banke nije skrenuo pozornost na članak 5.1. ugovora naslovljenog „TROŠKOVI KREDITA“ kojim je ugovore: „da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (slovima: nulacijeladevedestdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti o istom mogao pregovarati i da je ugovor o kreditu sastavila djelatnica tuženice.

12. Iskaz tužitelja prihvaćen je u cijelosti kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

13. Člankom 81. stavak 1.-3. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Tužitelj je u iskazu naveo da nije imao mogućnost da s tuženicom pregovara o sadržaju ugovora o kreditu, kojeg je prethodno pripremila tuženica. Sud je i u tom di jelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit s obzirom na to da je iskazivao životno i uvjerljivo.

15. Tuženica se u tijeku postupka pozvala na članak 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijen i ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Iako je sporna odredba članka 5.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 0,99 % jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom na da se ona ne odnosi na predmet ugovora i cijenu, to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.

17. Tuženica u ovom postupku nije dokazala, a u skladu s člankom 81. stavak 4. ZZP/03. na njoj je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženice, na čiji sadržaj tužitelj, u skladu s njegovim iskazom, nije imao utjecaj. Protivno navodima tuženice, okolnost da je tužitelj, kao potrošač bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bio obaviješten o učincima njezina ugovaranja. Posebno uzimajući u obzir da tužitelj, kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženica u ovom postupku nije obrazložila (time ni dokazala) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Okolnost da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da sporna odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utvrđeno je i iz dijela iskaza tužitelja da bi neprihvaćanjem te odredbe bio ograničen u ostvarenju svog prava (sklapanja ugovora o kreditu).

18. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

19. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da plaćanje sporne naknade za obradu kredita u visini 0,99 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s člankom 81. ZZP/03 te ništetnoj u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. te Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.

21. Prema tome, utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 5.1. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (slovima: nulacijeladevedestdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“.

22. Člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tuženica je u odgovoru na tužbu paušalno osporila visinu tužbenog zahtjeva, ali je u daljnjem tijeku postupka (u podnesku od 7. svibnja 2025.) učinila nespornim da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 154,44 CHF. Stoga tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u svezi članka 1115. ZOO). Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na članak 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primila, da joj ne pripada.

24. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članku 3. izmijenjen članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 114/22.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 156/22.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

25. Što se tiče istaknutog prigovora zastare tuženice valja navesti sljedeće.

25.1. U članku 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom na to da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijske zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

26. U odnosu na istaknuti prigovor tuženice o pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valja navesti sljedeće.

26.1. Na ročištu održanom 14. srpnja 2026. ovaj sud je odredio vrijednost predmeta spora na iznos od 95,33 EUR. Naime, u konkretnom slučaju je na temelju članka 35. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi imajući u vidu vrijednost kondemnatornog zahtjeva, budući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u konkretnom slučaju računa prema vrijednost zahtjeva za činidbu (isplatu), pa je slijedom toga utvrđeno da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 95,33 EUR.

27. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

27.1. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 95,33 EUR, priznat je trošak jednokratne nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova (Tbr. 7/9. OT), a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 100,00 EUR. Istome pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 25,00 EUR, odnosno 125,00 EUR.

27.2. Istome je nadalje priznat trošak na sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 EUR na temelju Tbr 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.) u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.; dalje u tekstu: ZSP) te sudske pristojbe na presudu u visini od 25,00 EUR na temelju Tbr. 2/1. u svezi Tbr. 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 50/26.) i članka 7. stavka 2. ZSP.

27.3. Prema tome, naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 156,64 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. srpnja 2026. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO. uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tuženice u cijelosti (iznos od 500,00 EUR) te tužitelja u preostalom dijelu.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 27. srpnja 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnos i elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun - uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. Tuženici po pun.