Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-7/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari I. tužitelja NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. tužiteljice GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Luki Kuduzu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2026. u prisutnosti II. tužiteljice, punomoćnika I. tužitelja i II. tužiteljice, po objavi 27. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe točka 4. i točka 7. Ugovora o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, sklopljen između I. tužitelja NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika i bivše Volksbank d.d. sada tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa] kao banke i/ili predlagatelja osiguranja od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka od 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou- 833/04 u dijelu u kojima su ugovorene kamatne stope promjenjive po jednostranim odlukama banke i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banki d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti I. tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime povrata stečenog bez osnove uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, iznos od 2.094,22 EUR-a (slovima: dvije tisuće devedeset četiri eura dvadeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to na iznos:

- 0,18 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2004.,

- 0,32 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2004.,

- 3,33 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2004.,

- 5,51 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2004.,

- 3,72 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2004.,

- 2,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2005.,

- 2,15 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2005.,

- 1,36 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2005.,

- 0,76 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2005.,

- 0,24 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2005.,

- 1,05 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2005.,

- 0,14 EUR-a s danom dospijeća 16. siječnja 2006.,

- 0,32 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2009.,

- 0,72 EUR-a s danom dospijeća 16. veljače 2009.,

- 1,56 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2010.,

- 1,20 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2010.,

- 3,30 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2010.,

- 6,63 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2010.,

- 6,72 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2010.,

- 11,31 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2010.,

- 11,90 EUR-a s danom dospijeća 16. kolovoza 2010.,

- 18,58 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2010.,

- 14,25 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2010.,

- 15,52 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2010.,

- 21,23 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2010.,

- 21,44 EUR-a s danom dospijeća 21. siječnja 2011.,

- 19,68 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2011.,

- 20,83 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2011.,

- 20,94 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2011.,

- 24,49 EUR-a s danom dospijeća 16. svibnja 2011.,

- 31,53 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2011.,

- 39,7o EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2011.,

- 45,03 EUR-a s danom dospijeća 16. kolovoza 2011.,

- 37,72 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2011.,

- 31,23 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2011.,

- 31,59 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2011.,

- 32,30 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2011.,

- 33,31 EUR-a s danom dospijeća 16. siječnja 2012.,

- 40,87 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2012.,

- 37,25 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2012.,

- 34,00 EUR-a s danom dospijeća 16. travnja 2012.,

- 41,76 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2012.,

- 39,90 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2012.,

- 35,38 EUR-a s danom dospijeća 16. srpnja 2012.,

- 38,10 EUR-a s danom dospijeća 16. kolovoza 2012.,

- 37,47 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2012. god.,

- 37,72 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2012.,

- 39,25 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2012.,

- 38,33 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2012.,

- 37,22 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2013.,

- 36,87 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2013.,

- 36,51 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2013.,

- 39,51 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2013.,

- 35,26 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2013.,

- 34,61 EUR-a s danom dospijeća 18. lipnja 2013.,

- 35,10 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2013.,

- 31,91 EUR-a s danom dospijeća 16. kolovoza 2013.,

- 36,34 EUR-a s danom dospijeća 16. rujna 2013.,

- 40,26 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2013.,

- 38,02 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2013.,

- 37,03 EUR-a s danom dospijeća 16. prosinca 2013.,

- 37,44 EUR-a s danom dospijeća 17. siječnja 2014.,

- 56,36 EUR-a s danom dospijeća 21. veljače 2014.,

- 57,48 EUR-a s danom dospijeća 20. ožujka 2014.,

- 56,31 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2014.,

- 54,70 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2014.,

- 53,39 EUR-a s danom dospijeća 16. lipnja 2014.,

- 57,48 EUR-a s danom dospijeća 21. srpnja 2014.,

- 55,21 EUR-a s danom dospijeća 16. kolovoza 2014.,

- 58,34 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2014.,

- 57,65 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2014.,

- 58,87 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2014.,

- 59,02 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2014.,

- 59,09 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2015.,

- 51,55 EUR-a s danom dospijeća 16. veljače 2015.,

- 52,85 EUR-a s danom dospijeća 16. ožujka 2015.,

- 54,14 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2015.,

- 52,62 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2015.,

- 52,52 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2015.,

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige sklopljen između I. tužitelja NP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika i bivše Volksbank d.d. sada tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, sa sjedištem u [adresa] kao banke i/ili predlagatelja osiguranja od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka od 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou-833/04.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti I. tužitelju NP na ime povrata stečenog bez osnove uslijed ništetnosti ugovora o kreditu glavnični iznos od 25.547,96 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2004.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2004.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2004.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2004.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2004.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2005.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2006.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2007.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2008.,

- 129,40 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2009,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2009.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2010.,

- 144,83 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2010.,

- 503,18 EUR-a s danom dospijeća 21. siječnja 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2011.,

- 199,09 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2011.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2012.,

- 247,47 EUR-a s danom dospijeća 15. rujna 2012.,

- 241,94 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2012.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. siječnja 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. veljače 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. ožujka 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2013.,

- 199,75 EUR-a s danom dospijeća 18. lipnja 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. srpnja 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. kolovoza 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. listopada 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. studenoga 2013.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. prosinca 2013.,

- 219,00 EUR-a s danom dospijeća 17. siječnja 2014.,

- 219,00 EUR-a s danom dospijeća 21. veljače 2014.,

- 219,00 EUR-a s danom dospijeća 20. ožujka 2014.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. travnja 2014.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2014.,

- 179,18 EUR-a s danom dospijeća 15. lipnja 2014.,

- 165,90 EUR-a s danom dospijeća 21. srpnja 2014.,

- 587,11 EUR-a s danom dospijeća 04. rujna 2014.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 02. ožujka 2017.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 18. travnja 2017.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 15. svibnja 2017.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 19. lipnja 2017.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 19. srpnja 2017.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 28. kolovoza 2017.,

- 199,08 EUR-a s danom dospijeća 11. lipnja 2018.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 19. srpnja 2018.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 27. kolovoza 2018.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 29. listopada 2018.,

- 199,08 EUR-a s danom dospijeća 28. studenoga 2018.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 21. prosinca 2018.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 09. siječnja 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 30. siječnja 2019.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 01. travnja 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 26. travnja 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 03. lipnja 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 17. lipnja 2019.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 12. kolovoza 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 18. rujna 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 30. listopada 2019.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 11. studenoga 2019.,

- 119,45 EUR-a s danom dospijeća 31. prosinca 2019.,

- 146,00 EUR-a s danom dospijeća 08. siječnja 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 07. veljače 2020.,

- 773,49 EUR-a s danom dospijeća 17. veljače 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 02. ožujka 2020.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 13. svibnja 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 14. srpnja 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 04. rujna 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 05. listopada 2020.,

- 265,45 EUR-a s danom dospijeća 08. prosinca 2020.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 14. siječnja 2021.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 09. veljače 2021.,

- 132,72 EUR-a s danom dospijeća 09. ožujka 2021.

a obračunatoj prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB o izmjeni odluke o kamatnim stopama a od 1. kolovoza 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena na svaki pojedinačni iznos pa do isplate.“

IV. Odbija se tužena sa zahtjevom da se utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužiteljima u iznosu 19.752,72 eura / 148.826,85 kn uvećano za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 7. srpnja 2004. pa sve do dana isplate, kao neosnovanim.

V. Odbijaju se I. tužitelj i II. tužiteljica s dijelom eventualnog tužbenog zahtjeva kojim traže utvrđenje ništetnosti točke 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banki d.d., OIB: 87939104217, [adresa], naknaditi I. tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. tužiteljici GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.650,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. I. tužitelj i II. tužiteljica u tužbi od 22. srpnja 2021. navode da je I. tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, s tadašnjom Volksbankom d.d. – sada tuženom - kao bankom i/ili predlagateljem osiguranja 17. lipnja 2004. zaključio Ugovor o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou- 833/04 (dalje: Ugovor). Ugovorom se banka obvezala I. tužitelju isplatiti iznos kredita od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita a koji iznos se I. tužitelj obvezao vratiti banci u 240 mjesečnih anuiteta od 201,18 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća – uz valutnu klauzulu u CHF – i uz redovnu kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora ugovorena od 4,80% godišnje a koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke i dr. Tužena je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranim odlukama mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na početno ugovorene kamate u predmetnom Ugovoru, a za koju razliku bi tužena teretila I. tužitelja. I. tužitelj je prosječan potrošač, prosječne naobrazbe. Tužena I. tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora kao i prilikom svake jednostrane promjene kamatne stope nije pružila potpune i valjane podatke o značaju ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope. I. tužitelj nije mogao niti pregovarati o sadržaju tih odredbi, niti je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora mogao predvidjeti ekonomske posljedice, a kamoli da je istih mogao biti stvarno svjestan, posljedično čemu I. tužitelj drži da su odredbe predmetnog Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nepoštene i time ništetne. Predmetni Ugovor u spornom dijelu identičan je ugovorima koji su bili predmet pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kao i kasnijih pravorijeka Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Ustavnog suda Republike Hrvatske a u kojim postupcima je utvrđeno da su upravo banke, između ostalih, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koje je ništetna.

Predmetnim Ugovorom ugovorena je i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o značenju i posljedicama takve klauzule tužena I. tužitelja nije u potpunosti informirala, niti mu pružila dovoljno podataka i obavijesti o navedenome kao što o tome I. tužitelj nije mogao niti pregovarati – štoviše tužena je I. tužitelju o značaju takve klauzule pružila samo šture i djelomične „parametre“ koji nisu predstavljali potpunu obavijest koju je tužena bila dužna pružiti I. tužitelju kao potrošaču, što je za posljedicu imalo ozbiljnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u tom odnosu do te mjere da je I. tužitelj bio u krajnje podređenom položaju naspram tužene i to bez ikakve mogućnosti utjecanja na svoj položaj posljedično čemu I. tužitelj drži da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne. I u ovome spornom dijelu predmetni Ugovor identičan je ugovorima koji su bili predmet presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i dr. a gdje je zauzeto stajalište kako bi, između ostalih, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključivanjem ugovora o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u vidu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim Ugovorom ništetna. Pod zaštitom prednje izloženoga - sam mehanizam Ugovora koji je razradila, sastavila i ponudila tužena baziran je na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu I. tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je bila odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, tužena je postupila i formirala ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz članka 6. ZOO- a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz članka 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Druga nepoštena odredba je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi koja stopa se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, što znači da tužena ugovorenu kamatnu stopu, prema izričitoj odredbi članka 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenja samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Treća odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati - odredba o anuitetnoj otplati, koja znači da I. tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Kada se ovaj mehanizam Ugovora stavio u funkciju i to na način da se sva tri elementa kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, sasvim je jasno da je tužena suprotno članku 6. ZOO-a, ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu I. tužitelja, sve suprotno članku 81. stavku 1. ZZP03, i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze, kao i sam anuitet pa je I. tužitelj za isplaćenih mu 147.844,84 kn ostvarenih kreditnih sredstava tuženoj do 16. siječnja 2017. (dan kada je tužena protiv II. tužiteljice kao založnog dužnika pokrenula ovrhu na Ugovornom zalogu – nekretnini sada u vlasništvu II. tužiteljice) platio 142.664,80 kn a preostalo dugovanje za koje se pred ovim sudom pod posl.br. Ovr-272/17 vodi ovršni postupak protiv II. tuženice (ispravno II. tužiteljice) kao ovršenice i to ovrhom na nekretnini iste na taj dan iznosilo je još 144.978,76 kn sa sp.p. Pored činjenice da je tužena sastavila takav Ugovor koji joj je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu ugovora kao bitan sastojak ugovora o kreditu što kamata nedvojbeno jest, na ovaj način preko anuitetne otplate poremetila i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavala anuitet pa time, protivno ugovoru, usporila i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Dakle, bez obzira na samovoljno povećanje same kamatne stope, i to iz razloga što povećanje tečaja valute također iznos kamate koji je I. tužitelj dužan platiti, kakav ugovorni mehanizam je u skladu s odredbama članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP-a ništetan, a ništetan je i prema odredbi članka 322. ZOO-a te odredbama 295. i 296. istog zakona. Poziva se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/2016, N. Tužena je bila dužna I. tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje mehanizma konkretnih ugovornih odredaba te povezanost tog mehanizma sa drugim ugovornim odredbama – što tužena uopće nije učinila. Činjenica što obveza I. tužitelja istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu I. tužitelja i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Sukladno izloženom, I. tužitelj kao korisnik kredita i II. tužiteljica kao sada založni dužnik tj. stranka s pravnim interesom da u ovoj parnici pobija predmetni Ugovor kao u cijelosti ništetan obzirom se nad njom kao ovršenicom provodi ovosudni ovršni postupak pod posl.br. Ovr-272/17 za obveze I. tužitelja iz odnosnog Ugovora; ističu kako pravomoćna pravna utvrđenja iz parnica „Potrošač“ jesu upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet i ovog konkretnog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega u ovom predmetu dolazi do primjene članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP-a i propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz članka 12. ZPP-a, a koji učinak podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova, a kakav se pravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite naziva „izravnim učinkom“ koji omogućava potrošačima restituciju neosnovano stečenog od strane nepoštenog trgovca bez obzira na pravnu kvalifikaciju individualnog spora koji potrošač vodi na temelju utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite – to tužitelji smatraju kako je predmetni Ugovor u cijelosti ništetan te i postavljaju odnosni tužbeni zahtjev tražeći takvo utvrđenje obzirom su ključne odredbe u Ugovoru bile nepoštena odredba o valuti švicarski franak, nepoštena odredba o primjeni tečajnog mehanizma banke i nepoštena odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, sve ove nepoštene odredbe povezane odredbom o anuitetnoj otplati koja je odredba, iako sama po sebi valjana, u sklopu ugovornog mehanizma dodatno omogućila tuženoj da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu I. tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, a koje su sve odredbe zajedno tvorile ugovorni mehanizam ovog ugovora i to na način da se radilo o neodvojivo povezanim ugovornim odredbama koje su zajedničkim i povezanim djelovanjem formirale obvezu I. tužitelja i to na način koji je kao cjelina protivan članku 103. ZOO-a, protivan članku 81. i 83. ZZP-a, odnosno koji je protivan načelu savjesnosti i poštenja, na način da je ovaj ugovor kao cjelina uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, sve na štetu I. tužitelja. Obzirom na ništetnost cijelog Ugovora o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka od 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou-833/04 tj. barem obzirom na ništetnost odredbi tog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli – to I. tužitelj ima prema tuženoj novčanu tražbinu s osnova restitucijskog zahtjeva i to za sve što je plaćeno po ništetnoj osnovi koja je kao takva otpala posljedično čemu I. tužitelj od tužene predmetnom tužbom s ovoga osnova potražuje ukupni glavnični iznos od 192.492,64 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana svako mjesečnog plaćanja pa do isplate. Sukladno izloženome, tužitelji predlažu sudu donijeti presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige sklopljen između I. tužitelja NP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika i bivše Volksbank d.d. sada tuženika Sberbank d.d., OIB 78427478595, sa sjedištem u [adresa] kao banke i/ili predlagatelja osiguranja od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka od 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou-833/04.

II. Nalaže se tuženoj da I. tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove u razdoblju od kolovoza 2004. do ožujka 2021. isplati glavnični iznos od 192.492,64 kn / 25.548,16 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate,

III. Nalaže se tuženoj da I. tužitelju i II. tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka, sve u roku 15 dana.“

1.1. U podnesku od 7. listopada 2021. I. tužitelj i II. tužiteljica su, među ostalim, istaknuli da se protive istaknutom prigovoru radi prebijanja, kako glede osnove, tako i glede visine.

1.2. U podnesku od 29. prosinca 2023. I. tužitelj i II. tužiteljica su postavili glavni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. u cijelosti te zahtjev I. tužitelja za isplatom iznosa od 25.547,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno su postavili i podredni tužbeni zahtjev (eventualno kumulirani zahtjev) kojim traže utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (točka 4.) i koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF (točka 1. i 7.), kao i zahtjev II. tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.3. Na ročištu 7. svibnja 2026. tužitelji po punomoćniku izjavljuju da ostaju kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 29. prosinca 2023., time da točka I. i II. istoga predstavlja glavni zahtjev, dok točka III. i IV. predstavlja alternativno postavljeni zahtjev. II. tužiteljica ĆP ima pravni interes radi utvrđenja ništetnim cijelog ugovora odnosno alternativnog, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga što je ista nakon zaključenja predmetnog ugovora stekla nekretninu na kojoj je temeljem ugovora o kreditu sklopljen s I. tužiteljem upisano založno pravo, a na kojoj nekretnini je kasnije prednik ovdje tužene pokrenuo ovrhu radi naplate duga I. tužitelja prema tuženoj odnosno njegovom predniku. II. tužiteljica nije vršila otplate po predmetnom ugovoru pa niti ne potražuje povrat na ime otplate odnosno alternativno pretplate.

2. Prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tužena prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu br. 310157, sklopljenog između tužitelja i prednika tužene, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91. - 114/22., dalje u tekstu: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Obzirom u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, pa tužena predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu . Tužena smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana te ju osporava u cijelosti. Navodi da eventualna ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora. Naime, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocjeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF. Tužena napominje da je sud u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu i traži, ocijenio kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Slijedom navedenog, neosnovano je potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno.

Eventualna ništavost spornih odredaba nije u korelaciji sa vođenjem ovršnog postupka protiv II. tužiteljice. Tužitelji u tužbi navode kako se u vezi naplate potraživanja temeljem ovog Ugovora vodi ovršni postupak na nekretnini II. tužiteljice. Tužena napominje da je iz tužbi priloženog izvatka iz zemljišnih knjiga nesporno vidljivo njezino upisano založno pravo, koje joj daje pravo na namirenje njezine dospjele, a nepodmirene tražbine. Slijedom navedenog, jedino što se ovom tužbom želi postići jest onemogućavanje provođenja ovršnog postupka radi uredne naplate potraživanja, a ista svrha ne predstavlja legitiman interes za vođenje ove parnice, obzirom tužitelji nisu dokazali niti učinili vjerojatnim nastup bilo kakve štete a povrh toga, nisu dokazali niti učinili vjerojatnim postojanje uzročno-posljedične veze između konkretnih odredaba Ugovora o kreditu i eventualnog utvrđenja ništetnosti istih i činjenice pokretanja ovršnog postupka radi naplate dospjelog potraživanja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. U individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da istu ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž-7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici. Naime, tužitelj je sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa uređena kao promjenjiva ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Ovo osobito uzevši u obzir da tužiteljica nije taj potrošač o kojem je bilo govora u Parnici Potrošač jer ona nije niti bila strankom ugovora o kreditu. Nema mjesta izravnoj primjeni Presuda VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda VTS-a Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tužene 17. lipnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu, kao i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,80% godišnje. Netočno je da tužitelj i tužena prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamatne stope. U članku 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.“ Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Banke.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i trebalo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBOR-a (što je podatak dostupan svima, a ne samo tuženoj), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tužene i drugim općim aktima tužene. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Tužena je upravo u razdoblju za koje tužitelj smatra da je u istome došlo do pretplate, bila izložena velikom porastu troškova.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom, budući nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na Presudu VTS-a budući takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u Parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. U konkretnom slučaju kamatna stopa nije promjenjiva jednostranom odlukom banke već je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF, stoga se praksa utvrđena u Parnici Potrošač ne može primijeniti na ovaj slučaj. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., 79/07., 125/07., 79/09.), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15.). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tužena smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Ne može se govoriti o nejasnoći, nerazumljivosti i neuočljivosti odredbe u situaciji gdje je tužitelju ostavljena na raspolaganju mogućnost da se tuženoj obrati sa svim eventualnim nejasnoćama i pitanjima, a posebice je neprihvatljiva kada se uzme u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, temeljem čega nastaje neoboriva predmnijeva da su ugovorne strane razumjele sve odredbe jer su im one prethodno protumačene i razjašnjene. Obzirom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti. Tužena u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužitelju je, kao i svakom drugom klijentu kreditne institucije, pa tako i tužene, bila dostupna mogućnost izbora između niza financijskih proizvoda koje je tužena kao svoje usluge nudila – pa tako i sklapanje ugovora o kreditu ne samo s promjenjivom nego i s fiksnom kamatnom stopom, te ugovaranje kredita u različitim valutama, a ne samo u CHF. Tužitelj je bio slobodan informirati se o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Tako i Europski sud pravde definira prosječnog potrošača kao „dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu“ (presude C-120/78 Rewe-ZentralAg v Bundesmonopolverwaltungfur Branntwein, C-238/89 Pall Corp. V P.J. Bahlhausen&Co, C-210/96 GutSpringenheide GmbH, ŽP v Oberkreis direktordesKreisesSteinfurt i sl.). Člankom 1. Ugovora je propisano da je iznos odobrenog kredita 31.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, dok je odredbama članka 7. Ugovora predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Povrh toga, na tužitelju je odgovornost u smislu pristupanja ugovoru o kreditu koji se s korisnikom kredita zaključio pod upravo ovakvim parametrima. Potpisivanjem i solemnizacijom ugovora koji sadrži izjavu o upoznatosti sa pravima i obvezama te pravnim posljedicama koje iz Ugovora proizlaze, tužiteljevo eventualno propuštanje primjene dužne pažnje ili korištenja prava na informiranje nema nikakvog utjecaja na obvezu koju je potpisivanjem predmetnog Ugovora preuzeo. Opravdanost gornjeg navoda proizlazi iz toga što je tužitelj, prethodno sklapanju Ugovora od strane raspoloživih službenika tužene u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tužitelj budući se u točki 9.14. navodi da: „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanje kredita.“ Da je tužitelj znao za rizike uzimanja kredita u CHF dokazuje i sljedeća izjava: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.“, a koja izjava je sadržana u članku 9.13. Ugovora o kreditu. Da je tužitelj smatrao kako je obveza koju (uz korisnika kredita) ima na temelju Ugovora o kreditu, suviše otegotna uslijed kretanja tečaja CHF, imao je cijelo vrijeme na raspolaganju mogućnost zatražiti i provesti konverziju ugovora o kreditu promjenom valutne klauzule CHF u EUR. Ta mogućnost stajala je tužitelju i korisniku na raspolaganju cijelo vrijeme, budući je ista eksplicitno predviđena člankom 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. U pogledu ocjene je li tužena u ugovornom odnosu tužitelja i tužene postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, tužena upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. (dalje u tekstu kao: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tužene u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tužene u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tužena „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tužena, kao i ostale banke, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužena ukazuje da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tužena kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Tužena prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja. Osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

Tužena stavlja prigovor radi prebijanja svojih potraživanja koje ima prema tužitelju sa svim eventualnim potraživanjima koja bi sud utvrdio da tužitelj ima prema tuženoj. Budući tuženik (ispravno tužitelj) svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kreditu i povrat svega što je tužena primila na temelju takvog ugovora, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana bila bi dužna drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora pa bi tako i tuženik imao potraživanje prema tužitelju. Tužitelj je od tužene primio mogućnost korištenja novca u iznosu od 377.832,60 kn kroz duži vremenski period. Obzirom vraćanje te koristi nije moguće, tužena potražuje od tužitelja iznos naknade u novcu za tako ostvarenu korist. Naknadu za korištenje novca predstavlja kamatu pa tužena od tužitelja potražuje: povrat iznosa koji je tužitelj primio na temelju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno povrat iznosa od 377.832,60 kn ako bi predmetni ugovor o kreditu sud ocijenio ništavim; te povrat iznosa koji predstavlja kamatu koja na iznos od 377.832,60 kn teče od dana kada je isti tužitelju stavljen na raspolaganje, odnosno od 26. lipnja 2006. po stopi zatezne kamate. Stoga, u slučaju i samo ako sud ocijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da postoji potraživanje tužitelja prema tuženoj, tužena predlaže sudu da utvrdi postojanje njezinog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 377.832,60 kn uvećan za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 26. lipnja 2006. pa sve do dana isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženičina potraživanja. Tužena predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 23. rujna 2021. tužena ispravlja podneseni prigovor radi prijeboja te navodi da je tužitelj od nje primio mogućnost korištenja novca u iznosu od 148.826,85 kn kroz duži vremenski period. Obzirom vraćanje te koristi nije moguće, potražuje od tužitelja iznos naknade u novcu za tako ostvarenu korist. Naknadu za korištenje novca predstavlja kamatu pa tužena od tužitelja potražuje: povrat iznosa koji je tužitelj primio na temelju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno povrat iznosa od 148.826,85 kn ako bi predmetni ugovor o kreditu sud ocijenio ništavim; te povrat iznosa koji predstavlja kamatu koja na iznos od 148.826,85 kn teče od dana kada je isti tužitelju stavljen na raspolaganje, odnosno od 7. srpnja 2004. po stopi zatezne kamate. Stoga, u slučaju i samo ako sud ocijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da postoji potraživanje tužitelja prema tuženoj, tužena predlaže sudu da utvrdi postojanje tuženičinog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 148.826,85 kn / 19.752,72 eura uvećan za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 7. srpnja 2004. pa sve do dana isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova potraživanja.

3. Presudom ovoga suda poslovni broj P-823/2021-23 od 15. travnja 2024. je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige sklopljen 17. lipnja 2004. između I. tužitelja NP kao korisnika kredita i založnog dužnika i bivše Volksbank d.d. sada tužene Hrvatske poštanske banke d.d. [adresa] kao banke, te je naloženo tuženoj da I. tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove uslijed ništetnosti ugovora o kreditu isplati glavnični iznos od 25.547,96 eura uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose (točka II. izreke). Pod točkom III. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe točke 1., točke 4. i točke 7. Ugovora o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na od 17. lipnja 2004. u dijelu u kojima su ugovorene kamatne stope promjenjive po jednostranim odlukama banke i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je naloženo tuženoj da I. tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF isplati glavnični iznos od 2.094,22 eura uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose (točka IV. izreke). Pod točkom V. izreke naloženo je tuženoj da I. tužitelju i II. tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.263,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2024. do isplate.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2863/2024-4 od 16. prosinca 2025., a rješavajući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-823/2021-23 od 15. travnja 2024., presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj poslovni broj P-823/2021-23 od 15. travnja 2024. je ukinuta u cijelosti.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/03) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP).

4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

4.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

4.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 10. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju I. tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sjedištu tužene te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. I. tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje (osoba sa završenom osnovnom školom), a obzirom se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja.

4.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

4.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. proizlazi da je sklopljen u Poslovnici pravnog prednika tužene u Osijeku, da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra pravni prednik tužene Volksbank d.d. imao registriranu Podružnicu za bankarske poslove u Osijeku, da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto su se tužitelji opredijelili za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

5. Tijekom postupka je utvrđeno da je Nova hrvatska banka d.d. od 14. lipnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa]. Prema tome pasivno je legitimirana Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa].

6. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 310157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. lipnja 2004. potvrđenog pred javnim bilježnikom Zdenkom Pavelić-Musa iz Osijeka 26. lipnja 2004. pod posl.br. Ou-833/04. (stranica 13-21 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, posl.br. Ovr-272/17-2 od 18. siječnja 2017. (stranica 22-27 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (stranica 32- 35 spisa), otplatni plan (stranica 36-43 spisa), plaćanje nakon otkaza (stranica 44 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 310157 (stranica 45-82 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 4. prosinca 2023. (stranica 134- 154 spisa), iskaz I. tužitelja (stranica 171 spisa), iskaz II. tužiteljice (stranica 225 spisa), te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

7. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. u cijelosti i zahtjev I. tužitelja za isplatom iznosa od 25.547,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te podredni tužbeni zahtjev (eventualno kumulirani zahtjev) I. tužitelja i II. tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopi prema jednostranoj odluci kreditora (točka 4. Ugovora) i koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF (točka 1. i 7. Ugovora), kao i zahtjev I. tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 17. lipnja 2004. I. tužitelj kao korisnik kredita, ujedno i založni dužnik, i pravni prednik tužene (Volksbank d.d.) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu br. 310157 kojim je kreditor stavio I. tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita (točka 1.),

- da je radi osiguranja svih tražbina banke po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini u vlasništvu korisnika kredita upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na kč. br. [katastarska čestica], koja se sastoji od kuće br. 36, dvor. i oran. u [adresa], ukupne površine 7a i 70m2 (točka 8.6.),

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće u [adresa],

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,80% godišnja, promjenljiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF (točka 4.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 20 godina, time da će korisnik kredita otplaćivati glavnicu i kamatu u 240 mjesečnih anuiteta, da anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti, da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 201,18 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća (točka 7.) ,

- da su nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu II. tužiteljica i IP, stekli pravo vlasništva, svaki u ½ dijela, na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na kč. br. [katastarska čestica], koja se sastoji od kuće br. 36, dvor. i oran. u [adresa], ukupne površine 7a i 70m2,

- da I. tužitelj nije uredno otplaćivao predmetni kredit, pa je prednik tužene - Sperbank d.d. pokrenuo ovrhu pred Općinskim sudom u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, na nekretnini u vlasništvu IP i II. tužiteljice, svakog u ½ dijela, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na kč. br. [katastarska čestica], koja se sastoji od kuće br. 36, dvor. i oran. u [adresa], ukupne površine 7a i 70m2, a koji postupak se vodi pod posl.br. Ovr- 272/17,

- da je tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

9. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu Sperbank d.d. (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama

Zakona o obveznim odnosima, te

- da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Među strankama je prije svega sporno je li Ugovor o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. ništetan u cijelosti.

10.1. Primarno istaknuti tužbeni zahtjev usmjeren je na ništetnost cijelog ugovora. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da I. tužitelj i II. tužiteljica smatraju da ništetnost valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, kao predmeta i cijene odnosno bitnih sastojaka ugovora dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, a o nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti navedenih odredaba već je pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu u slučaju „Franak“, koja utvrđenja da imaju izravan učinak i na predmetni ugovorni odnos.

10.2. Stoga, u svezi ništetnosti cijelog ugovora pravno je pitanje, dovodi li ništetnost valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, kao predmeta i cijene odnosno bitnih sastojaka ugovora do ništetnosti cijelog ugovora.

10.3. Odredbom članka 81. ZZP/03 reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je člankom 82. istog Zakona propisao koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim. Iz odredbi članka 81. i članka 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.

10.4. Nadalje, člankom 2. stavka 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.

10.5. Kraj činjenice da ZZP/03 nije propisao da se može tražiti ništetnost cijelog potrošačkog ugovora već samo ništetnost pojedinih ugovornih odredbi to u konkretnom slučaju ocjenu ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu valja razmatrati po odredbi članka 103., članka 105., članka 1065. i članka 1066. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list" SFRJ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. - dalje ZOO/91), važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

10.5.1. Odredbom članka 103. stavka 1. ZOO/91, propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništavan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10.5.2. Odredbom članka 105. stavka 1. ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10.5.3. Ugovorom o kreditu, prema odredbi članka 1065. ZOO/91, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Odredbom članka 1066. stavka 1. ZOO/91 propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

10.5.4. Sukladno navedenim zakonskim odredbama bitni elementi ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

10.6. Obzirom na činjenične navode I. tužitelja i II. tužiteljice valja navesti da su razlozi radi kojih I. tužitelj i II. tužiteljica smatraju da su u cijelosti ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli identični razlozima koji su u pogledu tog pitanja navedeni u presudama iz kolektivnog spora.

10.7. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tuženice mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

10.8. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 139/09., 72/12. i 56/13.) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

10.9. U kolektivnom sporu nisu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli te da se na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora može zatražiti individualna pravna zaštita, kao što su to učinili I. tužitelj i II. tužiteljica, ali u tom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

10.10. Naime, u kolektivnom sporu glede utvrđenja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli ništetne, odnosno da bi bile ništetne u cijelosti isto ne proizlazi iz navedenih pravomoćnih presuda već se tijekom kolektivnog spora ocjenjivalo da li su tužene banke, a među kojima je i tuženica u ovom konkretnom slučaju, postupale na način da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe koje su zbog povrede kolektivnih prava potrošača u određenom dijelu ništetne.

10.11. Da je tome tako proizlazi iz zakonske definicije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP, kao i s obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c istog Zakona, a iz koje slijedi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.12. Međutim, postupanje tužene na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu nema za posljedicu ništetnost cijelih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli.

10.13. Ovo stoga što odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenja jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. Kako je u kolektivnom sporu nedvojbeno utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja. Znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi.

10.14.

Daljnje je prijeporno pitanje može li Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog suda da takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10.15.

Dakle, po stavu ovog suda I. tužitelj i II. tužiteljica neosnovano traže ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi.

10.16.

Obzirom ne iznijeto valjalo je odbiti glavni tužbeni zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. u cijelosti kao i zahtjev I. tužitelja za isplatom iznosa od 25.547,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime povrata stečenog bez osnove uslijed ništetnosti tog ugovora o čemu je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

11. Tužena je uvjetno istaknula prigovor radi prebijanja, i samo u slučaju ako sud ocijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. u cijelosti, osnovan te je predložila sudu da tada utvrdi postojanje tuženičinog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 148.826,85 kn uvećan za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 7. srpnja 2004. pa sve do dana isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženičina potraživanja. Obzirom je ovaj sud odbio glavni tužbeni zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu br. 310157 od 17. lipnja 2004. u cijelosti, kao i zahtjev za povratom svega što je I. tužitelj dao na ime otplate predmetnog kredita, to se prigovor radi prebijanja tužene ukazuje neosnovanim, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

12. Nadalje, a u smislu odredbe članka 188. stavka 2. ZPP, kojim je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, valjalo je odlučiti o osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva (eventualno kumuliranog zahtjeva), gdje se spornim ukazuje jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li I. tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

13.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14. Prema stavu ovoga suda I. tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza I. tužitelja proizlazi da je sklopljen ugovor o kreditu - za adaptaciju kuće, dok je I. tužitelj iskazao da u vrijeme realizacije kredita nije imao obrt niti nekakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu. Tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru poslovne djelatnosti I. tužitelja. Dakle, I. tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

14.1. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

15. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s I. tužiteljem prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu I. tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo.

16.1. Iz iskaza I. tužitelja proizlazi da mu je 2004. godine trebao jedan stambeni kredit kako bi mogao renovirati potkrovlje u kući, pa je došao kod tužene gdje je u razgovoru saznao, da bi, obzirom na svoja primanja, mogao dobiti kredit u CHF. Nakon ovoga je nakon nekoliko dana došao potpisati ugovor o kreditu koji je već bio pripremljen od strane tužene i on ga je samo pročitao, te potpisao. Pregovarao o sadržaju nije, konkretno nije ni tražio da pregovara jer mu je ugovor kao takav bio povoljan. Nije primijetio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ne sjeća se da li je pročitao o promjenjivoj kamatnoj stopi. Početna otplatna rata kredita je bila oko 800,00 do 900,00 kn, te je potom skočila čak do 1.500,00 ili 1.600,00 kn. Kada se događao ovaj veliki porast otplatnih rata, nije išao do tužene kako bi sa tuženom riješio problem oko takvog porasta otplatnih rata. Da je znao u ono vrijeme da će doći do takvog porasta otplatnih rata kredita zasigurno takav kredit ne bi zaključio. Ima osnovnu školu. Ugovor o kreditu je pročitao međutim nije shvatio da bi moglo doći do takvog porasta otplatnih rata kredita.

16.2. Iz iskaza II. tužiteljice proizlazi da zna da je njezin sin, ovdje I. tužitelj podigao kredit radi adaptacije kuće i da je pod hipoteku stavio njihovu kuću u [adresa], koje je on u tom trenutku bio vlasnik. Naknadno 2006. godine NP kuću koja je bila predmet hipoteke, darovao je njoj i njezinom suprugu IP svakom u ½ dijela, time da je ona nakon smrti IP naslijedila i njegovu polovinu. Daje sudu povijesni prikaz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Kako njezin moj sin nije otplaćivao predmetni kredit to je banka radi naplate predmetnog kredita pokrenula ovrhu protiv nje i njezinog supruga i to na nekretnini, kući u [adresa]. Predmetna ovrha nije provedena, odgođena do zaključenja ovog postupka. Što se tiče samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nema nikakvog saznanja, budući je isti I. tužitelj sklopio ugovor bez njezinog znanja. Ima pravni interes da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi, a obzirom je u ovom trenutku založni dužnik i protiv nje se radi naplate predmetnog kredita vodi ovršni postupak, a visina naplate duga ovisi o ništetnosti spornih odredbi.

16.3. Cijeneći prije svega iskaz I. tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti I. tužitelja, prilikom pregovaranja s I. tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka, jer je izrijekom naveo da je znao, da će doći do tako velikog porasta rate kredita uslijed promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu, da takav kredit ne bi podigao. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s I. tužiteljem kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu I. tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim.

17. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

18. Budući se o odredbama točke 4. i točke 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i I. tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, to i ovaj sud utvrđuje da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nepoštene, te ništetne.

18.1. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim I. tužitelj i II. tužiteljica traže utvrđenje ništetnosti točke 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, ovaj sud je s istim I. tužitelja i II. tužiteljicu odbio, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač, pa je o njemu odlučeno kao u točki V. izreke presude.

19. Prema stavu ovoga suda, a temeljem odredbe članka 109. stavka 1. ZOO/91 kojom je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, ovaj sud je stava da II. tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli, budući se protiv iste kao založnog dužnika vodi postupak ovrhe radi naplate iznosa temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

20. U odnosu na prigovor tužene da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ne mogu biti ništetne, jer da su iste zakonom dopuštene, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu odnosno valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

21. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplatnog razdoblja, zatim visinu razlike između početno ugovorene valute i svih kasnijih izmjena tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, kao i kasnije izmjene tečaja sve do otkaza ugovora o kreditu, kao i koliki su iznos tužitelji ukupno platili tuženoj na temelju odnosnog ugovora o kreditu za vrijeme otplate istog iskazanog kroz mjesečne iznose s naznačenim danom plaćanja svakog pojedinog iznosa. Također, vještaku je naloženo u nalazu i mišljenju iskazati i negativnu razliku anuiteta.

21.1. Iz nalaza vještaka od 4. prosinca 2023. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa, kamata plaćena više u ukupnom iznosu od 803,69 eura,

- da ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata, ista bi iznosila 1.152,52 eura, dok bi samo negativne stavke razlike plaćenih kamata iznosile 348,83 eura,

- da tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 2.094,22 eur,

- da ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više, tečajna razlika bi iznosila 2.367,88 eur, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 273,66 eur,

- da ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 2.896,91 eur.

21.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

21.3. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

22. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja odnosno dana kojipredmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

23. I. tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja postavio zahtjev za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.094,22 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kojem zahtjevu se tužena nije protivila, pa je isti valjalo u cijelosti usvojiti i odlučiti kao u točki II. Izreke presude.

23.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

24. Odlučujući o trošku postupka, potrebno je istaknuti da u slučaju eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, kao što je konkretan slučaj, tužitelji ne traže da se prihvate svi zahtjevi već samo jedan od njih sukladno odredbi članka 188. stavak 2. ZPP-a, iz kojeg razloga se omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje u odnosu na usvojeni tužbeni zahtjev. Kako su tužitelji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavili tek u podnesku od 29. prosinca 2023., dok je do tada egzistirao isključivo glavni tužbeni zahtjev s kojim su u cijelosti odbijeni, to tužiteljima ne pripada trošak zastupanja za radnje koje su prethodile podnesku od 29. prosinca 2023. (sastav tužbe, sastava podneska od 2. rujna 2021., sastav podneska od 7. listopada 2021., zastupanje na ročištu 3. listopada 2023., sastav podneska od 16. listopada 2023.). Kako tužitelji u odnosu na usvojeni tužbeni zahtjev nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu to se odluka suda o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljima priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za: - sastav podneska od 29. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. ožujka 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 7. svibnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. srpnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 800,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 1.000,00 eura, koji iznos uvećan za 10% (zastupanje dvije osobe) iznosi 1.100,00 eura. Tužiteljima je dosuđena i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 150,97 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu 400,00 eur. Dakle, tužiteljima je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.650,97 eura na koji iznos im je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 27. srpnja 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

24.1. Tužiteljima nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu 15. travnja 2024., budući taj trošak nisu imali, nisu pristupili na ročište za objavu presude.

25. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude i rješenja.

U Osijeku 27. srpnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Luka Kuduz, odvjetnik u Osijeku

2. Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]