REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P-1382/2019-45
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja NĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, Matije Vlačića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, 27. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate koje teku:
- na iznos 22,32 eura od 5. prosinca 2007. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 22,18 eura od 9. siječnja 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 22,56 eura od 9. veljače 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 22,76 eura od 6. ožujka 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 23,12 eura od 9. travnja 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 22,53 eura od 9. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 44,38 eura od 5. lipnja 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 132,96 eura od 5. rujna 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 92,51 eura od 3. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 97,16 eura od 2. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 98,18 eura od 21. travnja 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 97,12 eura od 6. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 47,65 eura od 8. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 46,93 eura od 27. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 47,05 eura od 7. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 94,59 eura od 13. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 46,85 eura od 24. studenog 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 47,44 eura od 24. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 47,90 eura od 25. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 48,59 eura od 1. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 48,36 eura od 31. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 49,30 eura od 12. travnja 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 49,04 eura od 10. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 160,34 eura od 9. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 105,03 eura od 11. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 76,74 eura od 14. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 132,52 eura od 13. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 106,32 eura od 31. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 81,27 eura od 29. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 88,56 eura od 18. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 181,64 eura od 2. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 88,27 eura od 16. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 121,84 eura od 19. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 125,10 eura od 18. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 153,15 eura od 17. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 138,73 eura od 19. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 122,95 eura od 14. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 121,24 eura od 15. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 120,01 eura od 17. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 127,53 eura od 17. veljače 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 263,02 eura od 20. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 251,97 eura od 18. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 129,55 eura od 19. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 126,08 eura od 19. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 126,99 eura od 18. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,39 eura od 19. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 118,77 eura od 18. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,76 eura od 24. studenog 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 127,64 eura od 20. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 125,62 eura od 25. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 114,33 eura od 21. veljače 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 123,92 eura od 23. travnja 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,76 eura od 23. travnja 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 121,00 eura od 7. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 109,30 eura od 28. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 109,01 eura od 1. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 111,88 eura od 8. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 116,48 eura od 30. rujna 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 122,87 eura od 9. listopada 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 119,57 eura od 11. prosinca 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 121,90 eura od 23. prosinca 2013. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,55 eura od 6. veljače 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 114,71 eura od 20. veljače 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 117,87 eura od 7. ožujka 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 342,40 eura od 2. lipnja 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 112,73 eura od 23. srpnja 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 116,70 eura od 29. kolovoza 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 120,04 eura od 29. rujna 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 241,57 eura od 28. studenog 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,19 eura od 19. prosinca 2014. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 123,04 eura od 2. ožujka 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 24. ožujka 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 16. travnja 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 25. svibnja 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 11. lipnja 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 10. srpnja 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 6. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 31. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015.,
- na iznos 124,61 eura od 17. rujna 2015. do 30. rujna 2015.,
do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 580,14 eura (petsto osamdeset eura i četrnaest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, u roku 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 14.073,18 eura (četrnaest tisuća sedamdeset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku: na iznos 8.697,83 eura (preplaćeni anuiteti do konverzije) od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos 5.241,60 eura (razlika glavnice po osnovi pretplate nakon konverzije) od 30. rujna 2015. do isplate te na iznos 133,75 eura (daljnji iznos po osnovi naknade za obradu kredita) od 30. rujna 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 17.708,58 eura (sedamnaest tisuća sedamsto osam eura i pedeset osam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate.
V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u iznosu 54.939,39 kuna (7.291,70 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose anuiteta od njihova dospijeća do isplate.
1.1. U tužbi je naveo da je, u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom, kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 114-50-3641084 5. rujna 2006., kojim mu je je odobren kredit u iznosu 93.828,24 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora. Kredit je ishodio kao potrošač radi kupovine kuće u privatne svrhe. Povrat kredita u kunama se obračunavao u švicarskim francima po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan plaćanja. Početna kamatna stopa iznosila je 4,95 % s time da je ona bila promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamatna stopa se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, bez poznate metode i određenih parametara. Tuženik ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti glede promjene kamatne stope, kao ni o rizicima i značaju valutne klauzule vezane za švicarski franak što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovelo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. O predmetnim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, već su one bile dio tipskog ugovora. Spornim ugovornim odredbama te pravima iz instrumenata osiguranja kredita (zalog nekretnine, polica osiguranja nekretnina i drugo) tuženik je zaštitio svoj položaj te je sav tečajni rizik prebacio na njega. Tijekom otplate kredita kamatna stopa se u više navrata povećavala te je rastao i tečaj švicarskog franka. Prema tome, ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu te su time te odredbe ništetne. U kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. S tuženikom je sklopio dodatak ugovora o kreditu na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/15.). Provedbom konverzije nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke to mu je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita. Na preplaćene mjesečne anuitete mu pripadaju i zatezne kamate od dana uplate pojedinog anuiteta do isplate. Pripada mu i pravo na isplatu razlike po osnovi nedovoljnog umanjenja glavnice u konverziji.
1. 2. U daljnjim podnescima od 18. kolovoza 2020., 29. listopada 2020., 23. lipnja 2022., 25. svibnja 2023. i 19. listopada 2023. tužitelj je u bitnom ponovio i dodatno argumentirao pravna shvaćanja iznijeta u tužbi s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu. Ujedno je osporio navode i prigovore tuženika. Uz to je naveo da je sporazum o konverziji kredita nepostojeći, a podredno ništetan. Kada bi on i bio valjan, nema utjecaja na njegova potraživanja dospjela do 30. rujna 2015. jer se nije odrekao tako dospjelih potraživanja prilikom sklapanja tog sporazuma. Uz to je u podnesku od 29. listopada 2020. naveo da je osnovni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan jer su odredbe o glavnom predmetu tog ugovora (kojim se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak) i cijeni (kamatna stopa promjenjiva prema jednostranoj odluci Banke) ništetne. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupio suprotno čl. 329. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) i s njime sklopio lihvarski ugovor.
1.3. Prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je u podnesku od 25. svibnja 2023. izvršio preinaku tužbe na način da je u t. II. zahtjeva zatražio isplatu i daljnjeg iznosa 5.378,50 kuna (713,89 eura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Radi se o netransparentnoj odredbi budući da mu je naplaćena naknada prema postotku odobrenog kredita. Zatražio je i isplatu potraživanja dospjelih nakon 30. rujna 2015. po osnovi razlike glavnice koju može potraživati samo kroz razliku anuiteta i to plaćenog prema anuitetu u eurima i početnog anuiteta, koji sadržava razliku u kamati, tako da je umjesto anuiteta u eurima trebao plaćati početni anuitet što do podnošenja tog podneska iznosi 5.241,60 eura uvećano za zatezne kamate od 30. rujna 2015. do isplate.
1. 4.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 25. rujna 2025. uskladio tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu točke I. u kojem potražuje isplatu po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, umanjeno za negativne tečajne razlike, ukupno 8.697,83 eura sa zateznim kamatama od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate. U točkama II. i III. njegov zahtjev je ostao istovjetan ranijem.
1.4.2.Tuženik se protivio preinakama tužbe te je izjavio i prigovor zastare za tako povećane zahtjeve tužitelja.
1. 4.3. Tužitelj je u podnescima od 25. svibnja 2023. i 25. rujna 2025. izvršio preinake tužbe, koje su dopuštene raspravnim rješenjem posl. br. P -1382/2019-41 od 27. svibnja 2026. u skladu s čl. 190. st. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Naime, tužitelj je u podnesku od 25. svibnja 2023. preinačio tužbu prije zaključenje prethodnog postupka te je navedena preinaka ocijenjena svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka, dok je u podnesku od 25. rujna 2025. uskladio tužbu i tužbeni zahtjev u točci I. s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti. Stranke su u čl. 13. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta kreditora, dakle suda u Zagrebu. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. Neosnovani su navodi da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tužiteljem je sklopio dodatak ugovoru broj Konv-01/2016 kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK/15. U skladu s čl. 19.c st. 1. t. 2. ZID ZPK/15. tužitelju je ponudio konverziju kredita jer su banke bile dužne obračunati i klijentima ponuditi konverziju kredita, ali klijenti nisu bili dužni ju prihvatiti. Tužitelj ju je dobrovoljno prihvatio. Njome je obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kad da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u eurima i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u eurima. Sve i da je vezanje glavnice kredita uz švicarski franak ili ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđenje njihove ništetnosti nije osnovano jer su te sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu bile ni ugovorene. Sve uplate izvršene po otplatnom planu u švicarskom franku uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora te je provedbom konverzije neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 15.182,05 eura. Time su konverzijom kredita prestale sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valutne klauzule vezane za švicarski franak ili kamate po otplatnom planu u švicarskim francima.
2. 1. U podnesku od 17. travnja 2020. (prije zaključenja prethodnog postupka) tuženik se pozvao na pravno shvaćanje iznijeto u oglednom postupku rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da su sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK/15. valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u švicarskim francima. Iz te odluke jasno je vidljivo da su provedbom konverzije ugovorne strane obnovile svoj ugovorni odnos s retroaktivnim učinkom na način kao da je otpočetka vezana uz valutnu klauzulu u švicarskim francima. Detaljno je obrazložio zašto sporne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu ništetne. Odluka iza kolektivnog spora, na koju se poziva tužitelj, ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori dovodi do utvrđenja ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog odnosa, bez potrebe utvrđivanja okolnosti tog konkretnog slučaja glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama. O toj ugovornoj odredbi stranke su pregovarale te je tužitelj mogao birati između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima ili eurima. Stoga se ta ugovorna odredba ne može smatrati nepoštenom i ništetnom. Sve promjene kamatne stope su također izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Ugovorne strane jasno su u vrijeme sklapanja ugovora očitovale svoju volju da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna kamatna stopa. Istaknuo je i procesni prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu 133.425,32 kuna (17.708,58 eura) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime utvrđene i podmirene pretplate iz postupka konverzije u iznosu 10.514,37 kuna (1.395,49 eura) te iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica 122.910,95 kuna (16.313,09 eura).
2. 2. U daljnjim podnescima od 24. rujna 2020. i 11. svibnja 2026. tuženik je u bitnome ponovio ranije iznijete navode u postupku.
3. Rješenjem ovog suda posl. br. P-1382/2019-14 od 25. rujna 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4461/2020-2 od 19. travnja 2021.
4. U dokaznom postupku pročitani su izračun (str. 13-14), rješenje o upisu od 8. rujna 2006. (str. 15), otplatni planovi (str. 16-24, 35-42, 76-79), otplatna tablica (str. 25- 32), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (str. 33), kontrolni ispis podataka (str. 34), pregled izvršenih uplata (str. 43-49, 80-82), dopis od 15. siječnja 2016. (str. 50-53, 74-75), ugovor o kreditu (str. 59-61), dodatak broj KONV- 01/2016 ugovoru o kreditu (str. 71-73), izjava o prihvatu izračuna konverzije (str. 83), dopis s otplatim planom (str. 84-86), zahtjev za kredit (str. 130), ponuda stambenih kredita (str. 131-135), pregled kretanja tržišnih parametara (str. 136) te nalaz i mišljenje financijskog vještaka Tomislava Prpića (str. 411-428). Pored toga saslušani su svjedokinja EĐ i tužitelj (str.513-515).
4.1. Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice odlučene za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prijeboja nije osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak te naknada za obradu kredita, uvećano za zatezne kamate. Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju isplate na način da se potražuje isplata kroz razliku anuiteta i to plaćenog prema anuitetu u eurima i početnog anuiteta, koji sadržava razliku u kamati.
7. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, PĐ (sada udana EĐ), kao sudužnik i TĐ, kao založni dužnik sklopili ugovor o kreditu broj 114-50-3641084 od 5. rujna 2006., koji je potvrdio javni bilježnik Tanja Ferenc pod brojem OU-1023/2006 dana 7. rujna 2006. Tužitelju je odobren kredit u iznosu 93.828,24 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U čl. 6. određeno je namjena kredita: stambeni kredit za kupnju bez počeka. U čl. 7. ugovoren je način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (primjena valutne klauzule). Anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Rok otplate iznosi 252 mjeseca. Također su ugovorili (čl. 2 ugovora o kreditu) da kamatna stopa iznosi 4,95 % godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama. Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se od početno ugovorene od 4,95 % u nekoliko navrata, kao i tečaj švicarskog franka. Tužitelj je u skladu s čl. 3. ugovora o kreditu tuženiku podmirio naknadu za odobravanje kredita u visini 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.
7. 1. Stranke su 24. veljače 2016. sklopile dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu u skladu ZID ZPK/15., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
7. 2. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, što tuženik nije ni osporio u postupku. Da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač u skladu s čl. 3. ZZP/03. utvrđeno je i iz iskaza svjedokinje EĐ te tužitelja, koji su u tom dijelu cijenjeni pozitivno. Oni su suglasno iskazali da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje kuće za stanovanju mjestu [adresa], gdje stanuje i danas. U vrijeme sklapanja tog ugovora nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva.
8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva (po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi za obradu kredita) te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može zahtijevati povrat s preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopio sporazum o konverziji u skladu sa ZID ZPK/15.
9. Kako tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“), to je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi da li se i u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
9. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
9. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014–2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
9. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
9. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.
9. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost navoda tužitelja da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, u bitnome, ponovio sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj, kao potrošač u postupnosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani.
9. 7. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje EĐ, sudužnika po kreditu, koji su u tom dijelu cijenjeni kao vjerodostojni, utvrđeno je da tužitelj od strane tuženika nije bio obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. U banci su mu ponudili kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju. Banka je sastavila ugovor o kreditu; nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima kreditiranja.
9. 8. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.
9. 9. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka DĐ, javnobilježničke prisjednice kod javnog bilježnika Tanje Feren sud je odbio jer izvođenje tog dokaza nije predloženo na bitnu činjenicu pojedinačnog pregovaranja stranaka kao ugovornika. DĐ je sudjelovala u solemnizaciji ugovora o kreditu i to kao javni bilježnik, dakle nije sudjelovao i u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora, a solemnizacija ugovora ne ukazuje na činjenicu da li se ili nije o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika nije dokaz da je javni bilježnik korisniku kredita protumačio učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope jer oni nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.
9. 10. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tuženik se pozvao Opće uvjete poslovanja sa stanovništvo i druge svoje akte priložene uz podnesak od 17. travnja 2020., međutim na temelju istih nije moguće utvrditi da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora utvrdio egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope i s time upoznao tužitelja.
9. 11. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.
10. Protivno navodima tuženika, tužitelj je ovlašten isticati da su ništetne sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu neovisno o činjenica da su stranke naknadno sklopile sporazum o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev–2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK/15. tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.
11. Slijedom navedenog, kao prethodno pitanje, utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke (čl. 2. 1.). ugovora) i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak (čl. 7. t. 1. ugovora).
12. Tužitelj je u postupku zatražio i isplatu preplaćenog iznosa na temelju ugovorne odredbe iz čl. 3 ugovora o kreditu po osnovi koje je podmirio tuženiku naknadu u visini 1 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita , pa je valjalo utvrditi da li je i ta odredba ugovora nepoštena i ništetna.
12. 1. Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03. na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. U postupku je utvrđeno da se radilo o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika prema kojim se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1 % iznosa kredita. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Dakle, tužitelju kao potrošaču nije bilo jasno i nedvosmisleno određeno u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.
12. 2. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).
12. 3. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitel ja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
13. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, kako je to istaknuo tužitelj u podnesku od 29. listopada 2020. Za odlučivanje o pitanju utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavan je č. 87. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, u kojem je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te čl. 324. st. 1. ZOO/05., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. tog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa i naknada za obradu kredita nisu bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda radi čega ništetnost navedenih odredbi ne utječe na valjanost ugovora. Ništetnost navedenih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora jer ugovor može opstati i bez njihove primjene jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. U postupku nije utvrđeno ni da bi se radilo o lihvarskom ugovoru, pa da bi iz tih razloga to bio ništetan ugovor.
14. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su ništetne navedene odredbe osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti o zahtjevu za isplatu koji se odnosi na potraživanje na ime više plaćenih anuiteta, razlike glavnice u konverziji u vidu razlike između euro anuiteta i početnog anuiteta te naknade za obradu kredita sve uvećano za zatezne kamate.
15. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tomislava Prpića od 8. rujna 2025. utvrđeno je da je nakon zaključenja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja švicarskog franka i do promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika tako što je kamatna stopa na dan 13. rujna 2006. iznosila 4,95 %, 1. studenog 2007. 5,45 %, 1. svibnja 2008. 5,95 %, 1. kolovoza 2010. 5,00 %, 1. veljače 2012. 4,75 %, dok je 1. siječnja 2014. kamatna stopa fiksirana na visinu 3,23 % u skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (Narodne novine br. 143/2013.). Uslijed povećanja kamatnih stopa i rasta tečaja došlo je i do povećanja mjesečnih anuiteta u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015.
Tužitelj je više uplatio na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 1.510,93 eura.
Po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, u razdoblju do 30. rujna 2015. više je uplatio 7.525,89 eura.
Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika manje uplatio 338,99 eura.
Razlika pozitivne i negativne pretplate po osnovi valute iznosi 7.186,90 eura, kojem iznosu kad se pribroji pretplata po kamati iznosi ukupno 8.697,83 eura (koliko iznosi zahtjev tužitelja po osnovi pretplate).
Preplaćeni iznosi anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u razdoblju do 30. rujna 2015., umanjeno za negativne tečajne razlike u skladu sa zahtjevom tužitelja, specificirani su u t. I. izreke.
Novčana razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po tečaju za švicarski franak koji je bio važeći na dan korištenja tečaja kredita iznosi 3.615,77 eura.
15. 1. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje u dijelu u kojem je vještak sačinio izračun preplaćenih anuiteta po kamati i valuti, kao i izračun manje uplaćenih iznosa zbog razlike u valuti. Međutim, naveo da je ne prihvaća nalaz i mišljenje u dijelu u kojem se vještak očitovao da je tuženik proveo konverziju kredita na dan 30. rujna 2015. u skladu s odredbama ZID ZPK/15. U bitnome je obrazložio da je vještak navedeni zaključak donio isključivo na temelju izračuna konverzije, sporazuma o konverziji te knjigovodstvene kartice bez da je od tuženika zatražio relevantnu dokumentaciju vezano za ulazne podloge simuliranog euro kredita. U odnosu na te navode valja reći da je upravo zadatak vještaka bio da da se očituje da li je tuženik u cijelosti postupio u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK/15., što je vještak i učinio. Tužitelj je predložio da se odredi dopuna financijskog vještačenja radi izračuna razlike anuiteta u eurima koje je plaćao nakon 30. rujna 2015. i početnog anuiteta u švicarskim francima, koji je prijedlog tužitelja nije prihvaćen s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu, kako je to obrazloženo u nastavku.
15. 2. Tuženik se usprotivio izboru osobe vještaka jer da vještak također vodi postupak glede potraživanja po osnovi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak. Navedeni prigovori tuženika otklonjeni su kao neosnovani budući da navedena okolnost ne dovodi u sumnju u objektivnost postupanja vještaka pri izradi matematičkih izračuna u nalazu i mišljenju. Po izradi nalaza i mišljenja, tuženik nije imao primjedbi na matematičke izračune vještaka, već su njegovi prigovori bili pravne naravi, odnosno da je vještak sačinio izračun prema otplatnom planu koji kao takav više ne postoji.
15. 3. Kako je vještak u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja, sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao argumentiran, jasan i objektivan.
16. Ostalo je sporno za utvrditi da li nakon sklapanja sporazuma o konverziji u skladu s ZID ZPK/15. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta do isplate na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.
17. Stranke su 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15., kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim Zakonom. Svrha tog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.
17. 1. Tužitelj je pristao na konverziju kredita na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, slijedom čega je došlo do promjene valute obveze, visine kamatne stope i iznosa anuiteta. Prema čl. 4. dodatka ugovora stanje neotplaćene glavnice kredita u švicarskim francima je, u skladu s izračunom konverzije, na dan 30. rujna 2015. iznosilo 64.660,56 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. U čl. 4. je utvrđeno da, prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u švicarskim francima, preračunatih u euro po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika predstavlja preplatu koja je na 30. rujna 2015. iznosila 1.377,66 eura (10.514,37 kuna). U skladu s čl. 8. pretplata je korištena za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta, preračunatog u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi. U čl. 8. je utvrđeno da ukupan zbroj preostalih anuiteta/obroka na dan 30. rujna 2015. izračunat uz primjenu promjenjive kamatne stope redovne kamate iz euro otplatnog plana iznosi 61.670,88 eura, koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.
17. 2. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je i u tom dijelu prihvaćen kao objektivan i jasan, utvrdio da je tuženik u izračunu konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja po kreditu u švicarskim francima te ih je stavio u odnos s uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom kreditu u eurima te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužitelja. Tuženik je time matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Radi se o usporedbi sa simuliranim euro kreditom, odnosno to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onom kada bi ga usporedili s kreditom s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj.
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je naveo i da je ZID ZPK/15. poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima, pa opća pravila tog Zakona o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
19. Dakle, stranke su sklapanjem sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15., odredile, umjesto početno ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, primjenu kamatnih stopa koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Time promjena kamatne stope više nije prepuštena jednostranoj odluci tuženika, već su određeni objektivni kriteriji prema kojima se mijenja kamatna stopa. Iz toga slijedi kako sklapanjem sporazuma o konverziji na temelju ZID ZPK/15. više nisu relevantne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koje su proglašene ništetnim, već su mjerodavne odredbe sporazuma koji predstavlja novu pravnu osnovu utemeljenu na posebnom zakonskom propisu prema kojoj se određuju prava i obveze stranaka i to ne samo ubuduće, već i retroaktivno odnosno od sklapanja ugovora o kreditu. Na taj način je ponovno uspostavljena ravnoteža između stranaka ovog ugovornog odnosa. Stoga više nije relevantno koliko je tužitelj više isplatio tuženiku na ime anuiteta dospjelih do 30. rujna 2015. zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer je sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima.
20. Vezano za praksu Suda Europske unije, na koju su se stranke pozivale u tijeku postupka, valja navesti da je Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022., povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Odgovarajući na navedeno pitanje izrazio je pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen u tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive.
21. Iznimno od navedenog, ZID ZPK/15. nije uređeno pitanje zateznih kamata na više plaćene anuitete. Prilikom obračuna konverzije nije propisano da se trebaju uračunati i zatezne kamate u odnosu na iznose preplaćenih anuiteta. U skladu s tim tužitelj ima pravo na osnovi čl. 1111. i 1115. ZOO/05. na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, odnosno na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve pretplate utvrđene dodatkom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
22. Prema tome potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa (tako ni razliku glavnice), osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, kao što je to zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom (30. rujna 2015.).
23. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.) jer je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada. Vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio, u skladu s prometom po kreditu, kada je tužitelj vršio uplate anuiteta.
24. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025., Rev-9/2025 od 15. srpnja 2025. i Rev-278/2025 od 27. siječnja 2026.
25. Visina zateznih kamata se od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
26. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 6. svibnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
26. 1. Valja nadodati da nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su -IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva
27. Tuženik u prijeboj stavlja potraživanje u iznosu 17.708,58 eura po osnovi pretplate koja je tužitelju priznata prilikom sklapanja dodatka ugovora u skladu s ZID ZPK/15. te iznosa za koji je umanjena neotplaćena glavnica. Tuženik je sačinio izračun konverzije u skladu s ZID ZPK/15., a kojim je utvrđena neotplaćena euro glavnica uzimajući u obzir sve uplate po kreditu tužitelja, kao i da je tužitelj preplatio kredit pa je pretplata korištena za djelomično namirenje budućih anuiteta. Time tužitelj nije ostvario nikakvu nepripadnu korist, pa prigovor radi prijeboja nije osnovan. Slijedom toga je odlučeno kao u točci IV. izreke.
28. Slijedom navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje teku od uplate anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.), kako je to specificirano u točci I. izreke.
29. Tužitelju pripada i pravo na isplatu iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.
30. Na temelju potvrde tuženika naslovljene "kontrolni ispis unosa korištenja" (str. 34 spisa) utvrđeno je da je tužitelj podmirio naknadu za obradu kredita u iznosu 938,28 švicarskih franaka dana 13. rujna 2006. Prema nalazu i mišljenju vještaka na dan 13. rujna 2006. srednji tečaj banke za jedan švicarski franak iznosio je 4,658583 kuna. Dakle, tužitelj je po osnovi naknade za obradu kredita podmirio iznos 4.371,06 kuna (580,14 eura), kako se to navodi i u prometu po kreditu (str. 43).
30. 1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). Tuženik je nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da mu ne pripada. Kako je tužitelj zatražio isplatu zateznih kamata na navedeni iznos od 30. rujna 2015., to su mu zatezne kamate dosuđene od toga dana u skladu s čl. 2. st. 1. ZPP-a.
31. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju isplati 580,14 eura na ime iznosa uplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate kako je to određeno u točci II. izreke. U preostalom dijelu u kojem je tužitelj po toj osnovi zahtijevao isplatu daljnjeg iznosa 133,75 eura sa zateznim kamatama odbijen je njegov zahtjev (dio točke III. izreke).
32. U preostalom dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu glavnice u iznosu 13.939,43 eura (po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, uključujući i razliku glavnice iz konverzije) sa zateznim kamatama koje teku na iznos 8.697,83 eura od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznos 5.241,60 eura od 30. rujna 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je odlučeno kao u dijelu točke III. izreke.
33. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
33. 1. Tužitelj je u sporu uspio sa zahtjevom za isplatu u manjem dijelu - glede zateznih kamata na pojedinačne iznose pretplate do 30. rujna 2015. te dijelom glede isplate naknade za obradu kredita. Prema tome, tuženik je uspio u većem dijelu u sporu, pa bi primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka. Međutim, odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača). Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu jer je trgovac u ugovor o kreditu unio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. U trenutku podnošenja tužbe glede prava na obeštećenje potrošača nakon konverzije kredita nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa glede tog pitanja. Prema tome tužitelj, kao potrošač nije mogao predvidjeti izglede za uspjeh u sporu jer sudska praksa o spornom pitanje nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, kao ni pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Kada bi tužitelj bio obvezan na naknadu troškova tuženiku bio bi mu nametnut znatan financijski teret, koji nije spojiv s pravom na pristup sudu.
33. 2. Sud Europske unije je u spojenim predmetima broj C-224/2019 i C- 259/2019 iznio pravno shvaćanje glede troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio troškova postupka snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti. Takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. Navedena odluka primjenjiva je i u ovom slučaju.
33. 3. Stoga ne postoji obveza tužitelja da tuženiku naknadi troškove spora razmjerno uspjehu u sporu tuženika, koji je u većoj mjeri uspio u sporu.
33. 4. Slijedom navedenog, na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka V. izreke).
U Pazinu 27. srpnja 2026.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.
