REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-845/2019-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika PĐ, odvjetničkog vježbenika u Puli, 27. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se, kao neosnovan, glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.049,96 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 20,73 eura od 1.11.2006. do isplate,

- na iznos od 20,72 eura od 1.12.2006. do isplate,

- na iznos od 20,71 eura od 1.1.2007. do isplate,

- na iznos od 20,70 eura od 1.2.2007. do isplate,

- na iznos od 20,70 eura od 1.3.2007. do isplate,

- na iznos od 20,69 eura od 13.4.2007. do isplate,

- na iznos od 20,68 eura od 12.5.2007. do isplate,

- na iznos od 20,68 eura od 14.6.2007. do isplate,

- na iznos od 20,66 eura od 12.7.2007. do isplate,

- na iznos od 20,65 eura od 11.8.2007. do isplate,

- na iznos od 20,65 eura od 13.9.2007. do isplate,

- na iznos od 36,64 eura od 12.10.2007. do isplate,

- na iznos od 36,62 eura od 14.11.2007. do isplate,

- na iznos od 36,62 eura od 13.12.2007. do isplate,

- na iznos od 36,60 eura od 12.1.2008. do isplate,

- na iznos od 36,59 eura od 13.2.2008. do isplate,

- na iznos od 36,57 eura od 12.3.2008. do isplate,

- na iznos od 64,33 eura od 11.4.2008. do isplate,

- na iznos od 64,31 eura od 14.5.2008. do isplate,

- na iznos od 64,29 eura od 12.6.2008. do isplate,

- na iznos od 64,27 eura od 13.8.2008. do isplate,

- na iznos od 64,25 eura od 13.8.2008. do isplate,

- na iznos od 64,23 eura od 11.9.2008. do isplate,

- na iznos od 64,21 eura od 14.10.2008. do isplate,

- na iznos od 64,19 eura od 13.11.2008. do isplate,

- na iznos od 64,17 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 79,83 eura od 8.1.2009. do isplate,

- na iznos od 79,81 eura od 3.2.2009. do isplate,

- na iznos od 79,78 eura od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos od 79,76 eura od 2.4.2009. do isplate,

- na iznos od 79,73 eura od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 79,71 eura od 3.6.2009. do isplate,

- na iznos od 79,68 eura od 2.7.2009. do isplate,

- na iznos od 79,65 eura od 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 79,62 eura od 2.9.2009. do isplate,

- na iznos od 79,59 eura od 2.10.2009. do isplate,

- na iznos od 79,57 eura od 3.11.2009. do isplate,

- na iznos od 79,53 eura od 2.12.2009. do isplate,

- na iznos od 79,50 eura od 6.1.2010. do isplate,

- na iznos od 79,47 eura od 2.2.2010. do isplate,

- na iznos od 79,44 eura od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos od 79,41 eura od 2.4.2010. do isplate,

- na iznos od 79,38 eura od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 79,34 eura od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 79,31 eura od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 79,27 eura od 5.8.2010. do isplate,

- na iznos od 79,24 eura od 2.9.2010. do isplate,

- na iznos od 79,20 eura od 2.10.2010. do isplate,

- na iznos od 79,16 eura od 3.11.2010. do isplate,

- na iznos od 79,13 eura od 2.12.2010. do isplate,

- na iznos od 69,59 eura od 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 69,55 eura od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 69,51 eura od 2.3.2011. do isplate,

- na iznos od 69,47 eura od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 69,44 eura od 3.5.2011. do isplate,

- na iznos od 69,40 eura od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 69,36 eura od 2.7.2011. do isplate,

- na iznos od 69,31 eura od 3.8.2011. do isplate,

- na iznos od 69,27 eura od 3.9.2011. do isplate,

- na iznos od 69,22 eura od 4.10.2011. do isplate,

- na iznos od 50,48 eura od 3.11.2011. do isplate,

- na iznos od 50,45 eura od 2.12.2011. do isplate,

- na iznos od 50,41 eura od 4.1.2012. do isplate,

- na iznos od 50,37 eura od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 50,33 eura od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 50,29 eura od 3.4.2012. do isplate,

- na iznos od 50,25 eura od 3.5.2012. do isplate,

- na iznos od 50,21 eura od 2.6.2012. do isplate,

- na iznos od 50,16 eura od 3.7.2012. do isplate,

- na iznos od 50,12 eura od 7.8.2012. do isplate,

- na iznos od 50,08 eura od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 50,04 eura od 3.10.2012. do isplate,

- na iznos od 50,00 eura od 3.11.2012. do isplate,

- na iznos od 49,95 eura od 4.12.2012. do isplate,

- na iznos od 49,91 eura od 3.1.2013. do isplate,

- na iznos od 49,86 eura od 2.2.2013. do isplate,

- na iznos od 49,82 eura od 2.3.2013. do isplate,

- na iznos od 49,77 eura od 3.4.2013. do isplate,

- na iznos od 49,73 eura od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 49,68 eura od 4.6.2013. do isplate,

- na iznos od 49,63 eura od 2.7.2013. do isplate,

- na iznos od 49,59 eura od 7.8.2013. do isplate,

- na iznos od 49,54 eura od 4.9.2013. do isplate,

- na iznos od 49,49 eura od 2.10.2013. do isplate,

- na iznos od 49,44 eura od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 49,39 eura od 6.12.2013. do isplate,

- na iznos od 49,34 eura od 3.1.2014. do isplate,

- na iznos od 3,62 eura od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 3,61 eura od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 3,60 eura od 1.4.2014. do isplate,

- na iznos od 3,59 eura od 1.5.2014. do isplate,

- na iznos od 3,58 eura od 1.6.2014. do isplate,

- na iznos od 3,57 eura od 1.7.2014. do isplate,

- na iznos od 3,56 eura od 1.8.2014. do isplate,

- na iznos od 3,55 eura od 1.9.2014. do isplate,

- na iznos od 3,54 eura od 1.10.2014. do isplate,

- na iznos od 3,53 eura od 1.11.2014. do isplate,

- na iznos od 3,53 eura od 1.12.2014. do isplate,

- na iznos od 3,51 eura od 1.1.2015. do isplate,

- na iznos od 3,51 eura od 1.2.2015. do isplate,

- na iznos od 3,49 eura od 1.3.2015. do isplate,

- na iznos od 3,48 eura od 1.4.2015. do isplate,

- na iznos od 3,47 eura od 1.5.2015. do isplate,

- na iznos od 3,46 eura od 1.6.2015. do isplate,

- na iznos od 3,45 eura od 1.7.2015. do isplate,

- na iznos od 3,44 eura od 1.8.2015. do isplate,

- na iznos od 3,43 eura od 1.9.2015. do isplate,

- na iznos od 3,42 eura od 1.10.2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. ("Narodne novine" broj 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.110,32 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,05 eura od 1.1.2006. do isplate,

- na iznos od 6,45 eura od 13.11.2008. do isplate,

- na iznos od 10,09 eura od 8.1.2009. do isplate,

- na iznos od 13,37 eura od 3.2.2009. do isplate,

- na iznos od 14,70 eura od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos od 11,15 eura od 2.4.2009. do isplate,

- na iznos od 11,57 eura od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 6,24 eura od 3.6.2009. do isplate,

- na iznos od 1,90 eura od 2.7.2009. do isplate,

- na iznos od 3,13 eura od 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 5,44 eura od 2.9.2009. do isplate,

- na iznos od 4,89 eura od 2.10.2009. do isplate,

- na iznos od 2,84 eura od 3.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,97 eura od 2.12.2009. do isplate,

- na iznos od 10,26 eura od 6.1.2010. do isplate,

- na iznos od 15,03 eura od 2.2.2010. do isplate,

- na iznos od 13,95 eura od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos od 20,60 eura od 2.4.2010. do isplate,

- na iznos od 19,15 eura od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 21,52 eura od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 42,05 eura od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 36,70 eura od 5.8.2010. do isplate,

- na iznos od 51,44 eura od 2.9.2010. do isplate,

- na iznos od 46,16 eura od 2.10.2010. do isplate,

- na iznos od 39,10 eura od 3.11.2010. do isplate,

- na iznos od 55,42 eura od 2.12.2010. do isplate,

- na iznos od 71,46 eura od 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 58,46 eura od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 63,32 eura od 2.3.2011. do isplate,

- na iznos od 57,63 eura od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 58,71 eura od 3.5.2011. do isplate,

- na iznos od 83,88 eura od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 85,74 eura od 2.7.2011. do isplate,

- na iznos od 109,17 eura od 3.8.2011. do isplate,

- na iznos od 98,88 eura od 3.9.2011. do isplate,

- na iznos od 84,73 eura od 4.10.2011. do isplate,

- na iznos od 79,70 eura od 3.11.2011. do isplate,

- na iznos od 78,76 eura od 2.12.2011. do isplate,

- na iznos od 83,99 eura od 4.1.2012. do isplate,

- na iznos od 88,80 eura od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 89,43 eura od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 86,19 eura od 3.4.2012. do isplate,

- na iznos od 88,20 eura od 3.5.2012. do isplate,

- na iznos od 89,76 eura od 2.6.2012. do isplate,

- na iznos od 87,35 eura od 3.7.2012. do isplate,

- na iznos od 87,92 eura od 7.8.2012. do isplate,

- na iznos od 86,13 eura od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 82,00 eura od 3.10.2012. do isplate,

- na iznos od 86,36 eura od 3.11.2012. do isplate,

- na iznos od 88,40 eura od 4.12.2012. do isplate,

- na iznos od 87,01 eura od 3.1.2013. do isplate,

- na iznos od 79,03 eura od 2.2.2013. do isplate,

- na iznos od 85,65 eura od 2.3.2013. do isplate,

- na iznos od 86,39 eura od 3.4.2013. do isplate,

- na iznos od 83,66 eura od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 75,54 eura od 4.6.2013. do isplate,

- na iznos od 74,94 eura od 2.7.2013. do isplate,

- na iznos od 76,86 eura od 7.8.2013. do isplate,

- na iznos od 80,40 eura od 4.9.2013. do isplate,

- na iznos od 85,10 eura od 2.10.2013. do isplate,

- na iznos od 82,62 eura od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 84,37 eura od 6.12.2013. do isplate,

- na iznos od 86,07 eura od 3.1.2014. do isplate,

- na iznos od 72,46 eura od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 74,55 eura od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 73,87 eura od 1.4.2014. do isplate,

- na iznos od 71,55 eura od 1.5.2014. do isplate,

- na iznos od 70,81 eura od 1.6.2014. do isplate,

- na iznos od 71,14 eura od 1.7.2014. do isplate,

- na iznos od 73,77 eura od 1.8.2014. do isplate,

- na iznos od 75,99 eura od 1.9.2014. do isplate,

- na iznos od 75,53 eura od 1.10.2014. do isplate,

- na iznos od 77,44 eura od 1.11.2014. do isplate,

- na iznos od 78,74 eura od 1.12.2014. do isplate,

- na iznos od 77,98 eura od 1.1.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.2.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.3.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.4.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.5.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.6.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.7.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.8.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.9.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 eura od 1.10.2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. ("Narodne novine" broj 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.504,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.352,59 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Djelomično se prihvaća prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.802,59 eura sa zateznim kamatama od 8. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to za:

- isplatu iznosa od 15.017,69 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.802,59 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 7. siječnja 2026.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.025,00 eura sa zateznim kamatama od 27. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je 7. studenoga 2005. s pravnim prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 366- 141/2005, kojim mu je odobren stambeni kredit radi kupnje kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.500,00 CHF, prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren uz početnu kamatnu stopu od 3,99 % godišnje i otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti iznosa 374,32 CHF, po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Kredit je još uvijek u otplati.

1.1. Odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda njihova izračuna koji bi utjecali na promjenu ugovorene kamatne stope. Od početka otplate kredita kamatna stopa povećavana je u više navrata, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Tužitelj ukazuje da je takav način promjene kamatne stope u cijelosti prepušten jednostranoj odluci banke, zbog čega ugovorna činidba nije određena niti odrediva, a sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu prema svojoj jednostranoj odluci bez prethodnog ugovaranja egzaktnih parametara i metode njihova izračuna.

1.2. Nadalje, u čl. 2. Ugovora ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.500,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, dok je čl. 3. Ugovora ugovoreno da se mjesečni anuiteti u iznosu od 374,32 CHF plaćaju u kunama prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja te da se i kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Tvrdi da ga banka prije sklapanja Ugovora nije obavijestila o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF niti o mogućim posljedicama rasta tečaja CHF na visinu anuiteta i ukupnu obvezu vraćanja kredita, već mu je kredit predstavljala kao povoljan i isplativ proizvod. Smatra da je banka kao profesionalac raspolagala stručnim znanjima o kretanjima na financijskom tržištu, dok on kao prosječan potrošač nije mogao procijeniti dugoročne gospodarske posljedice ugovaranja takve valutne klauzule. Stoga tvrdi da su odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz CHF nepoštene i ništetne. Pritom se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutnu klauzulu u CHF bez prethodnog potpunog informiranja potrošača o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke.

1.3. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljen je dodatak Ugovoru kojim je predmetni kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Međutim, konverzijom nisu otklonjene posljedice nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Navodi da je tuženik prilikom konverzije utvrdio manjak u iznosu od 10.191,12 kuna, koji je tužitelj uplatio na dan provedbe konverzije, pa smatra da i taj iznos predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ističe i da dodatak kojim je provedena konverzija nije nastao jer su ga stranke sklopile pogrešno vjerujući da među njima postoji suglasnost, iako je odlučujuća pobuda za njegovo sklapanje bila ništetna valutna klauzula u CHF. Podredno tvrdi da je dodatak ništetan jer su prilikom konverzije primijenjeni tečaj CHF na dan konverzije i promjenjive kamatne stope koje proizlaze iz ništetnih odredaba osnovnog Ugovora.

1.4. Ističe da ništetnost spornih ugovornih odredaba ima za posljedicu obvezu tuženika vratiti tužitelju sve iznose koje je na temelju takvih odredbi primio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana primitka svakog pojedinačnog iznosa. Prema njegovu stavu, obračun međusobnih obveza potrebno je izvršiti primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,99 % i početnog tečaja CHF, kao jedinih parametara koji su mu bili poznati u vrijeme sklapanja Ugovora. Budući da ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za izračun visine preplate, a tuženik mu je unatoč prethodnom zahtjevu nije dostavio, podnosi stupnjevitu tužbu, navodeći da će određeni zahtjev za isplatu postaviti nakon što mu tuženik dostavi dokumentaciju (određenu u tužbi) i nakon provedbe financijskog vještačenja. Podredno i opreza radi zahtijeva da mu tuženik isplati iznos od 85.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe jer tužitelj raspolaže dokumentacijom o kreditu i vlastitim uplatama, dok mu je ostala relevantna dokumentacija bila uručena prilikom sklapanja osnovnog Ugovora i dodatka kojim je provedena konverzija. Ukazuje i na nedostatak pravnog interesa za traženu pravnu zaštitu jer su sklapanjem dodatka i provedbom zakonske konverzije u cijelosti uređena međusobna prava i obveze stranaka.

2.1. Nadalje, tvrdi da se pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača ne mogu automatski primijeniti na svaki pojedinačni ugovor. U kolektivnom postupku nisu utvrđivane okolnosti sklapanja konkretnog Ugovora niti činjenice o kojima ovisi ocjena jesu li pojedine odredbe bile jasne i razumljive, je li se o njima pojedinačno pregovaralo te jesu li u konkretnom ugovornom odnosu uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu tužitelja. Stoga smatra da je na tužitelju teret dokazivanja nepoštenosti i ništetnosti spornih odredaba upravo u odnosu na predmetni Ugovor.

2.2. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u predmetnom ugovoru jasne, lako uočljive i razumljive jer iz njih nedvojbeno proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u kunama prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Smatra da je tužitelju bilo poznato kako se vrijednosti valuta mijenjaju i da promjena tečaja može utjecati na visinu njegove obveze. Navodi da je tužitelj prije sklapanja Ugovora upoznat sa značenjem i svrhom valutne klauzule, kao i s mogućim ekonomskim posljedicama promjene tečaja CHF. Ukazuje i na okolnost da je Ugovor solemniziran te da je javni bilježnik bio dužan strankama objasniti smisao i pravne posljedice posla i utvrditi odgovara li Ugovor njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. S druge strane, tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF niti je na njega mogao utjecati, stoga ugovorena valutna klauzula nije djelovala isključivo na štetu tužitelja, već u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja.

2.3. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi također je, prema stavu tuženika, jasna, uočljiva i razumljiva, uz napomenu da promjenjiva kamatna stopa sama po sebi nije nedopuštena ni ništetna. Ističe da je Ugovorom bilo predviđeno razdoblje u kojem se početno ugovorena kamatna stopa nije mogla mijenjati, dok je nakon toga banka bila ovlaštena mijenjati je prema svojoj Odluci o kamatnim stopama i pripadnosti tužitelja određenoj skupini klijenata. Tužitelj je potpisom Ugovora prihvatio primjenu Odluke o kamatnim stopama, njezine naknadne izmjene i dopune te ostale opće akte banke. Tuženik tvrdi da kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, već zbog promjena objektivnih tržišnih kriterija, među kojima navodi troškove pribave sredstava i troškove regulacije. Također navodi da su tužitelju tijekom kreditnog odnosa dostavljane obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatni planovi nakon izvršenih promjena.

2.4. Nadalje, ističe da je konverzija provedena u skladu s odredbama posebnog zakona. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije, koji je mogao prihvatiti ili odbiti, a tužitelj je prijedlog prihvatio i sklopio Aneks Ugovoru. Konverzijom su glavnica, kamate i sve uplate izvršene prema osnovnom Ugovoru preračunate prema uvjetima odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima. Tuženik tvrdi da je time osnovni Ugovor u cijelosti promijenjen, s učinkom kao da je od početka bio sklopljen uz valutnu klauzulu u eurima, te da nakon konverzije ugovorni odnos stranaka postoji isključivo na temelju Aneksa. Stoga smatra da iznosi plaćeni prije konverzije nisu bez pravne osnove ostali u njegovoj imovini, nego su obuhvaćeni konverzijom, pa tužitelj nema pravo zahtijevati njihov povrat.

2.5. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja o nevaljanosti Aneksa, pozivajući se na pravno shvaćanje da sporazum o konverziji proizvodi pravne učinke i valjan je i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da je tužitelj imao mogućnost prihvatiti ili odbiti prijedlog konverzije te da ga je prihvatio sklapanjem Aneksa. Prema podacima iz Aneksa, prilikom konverzije utvrđena je preplata u iznosu od 0,00 kuna i manjak u iznosu od 1.334,12 eura, zbog čega tuženik smatra da tužitelj u trenutku konverzije nije imao nikakvu tražbinu prema njemu.

2.6. Podredno, tuženik osporava visinu potraživanja i metodologiju njegova izračuna. Smatra da se predmetni kredit ne može naknadno obračunavati kao kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom jer su stranke ugovorile kredit uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Ističe da pri eventualnom vještačenju treba ispitati ispravnost izračuna konverzije i je li za iznos koji tužitelj potražuje već umanjena njegova obveza po konvertiranom kreditu. Konačno, ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška.

2.7. U nastavku postupka tuženik je osporio i status potrošača tužitelja.

3. Podneskom od 7. siječnja 2026., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka. Konačno uređenim glavnim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 15.017,69 eura, i to 5.049,96 eura na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 5.110,32 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, 3.504,82 eura na ime razlike u glavnici te 1.352,59 eura na ime manjka utvrđenog pri konverziji. Na pojedinačne iznose preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule zahtijeva zatezne kamate od dana navedenih u tužbenom zahtjevu do isplate, na iznos razlike u glavnici od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznos manjka utvrđenog pri konverziji od 30. rujna 2015. do isplate.

3.1. Ujedno je postavio dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 19.820,28 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Navedeni iznos obuhvaća iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od ukupno 10.160,28 eura, razliku u glavnici od 3.504,82 eura, manjak utvrđen pri konverziji od 1.352,59 eura te uglavničene zatezne kamate obračunate na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.802,59 eura.

3.2. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 4.802,59 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji predstavlja zatezne kamate obračunate na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015.

3.3. Tuženik se usprotivio preinaci, a sud je, unatoč njegovu protivljenju, raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2026. dopustio preinaku. Naime, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je, u skladu s čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), postavio manifestacijski zahtjev, uz obrazloženje da ne raspolaže potrebnim ispravama niti stručnim znanjem za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva prije provedbe financijskog vještačenja. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem tužbeni zahtjev uskladio je s rezultatima vještačenja pa je takva preinaka dopuštena jer je tužitelj nije mogao učiniti prije provedbe financijskog vještačenja, a ujedno je svrsishodna za konačno uređenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP).

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa (detaljno navedenih u točki 3. obrazloženja) preplaćenih zbog primjene nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 366-141/2005 od 7. studenoga 2005. o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kao i iznosa razlike u glavnici i manjka utvrđenog pri konverziji, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 3. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita 7. studenoga 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 366-141/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, na temelju kojeg je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.500,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao vratiti kredit u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 374,32 CHF, plativih u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Člankom 3. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 3,99 % godišnje, dok je čl. 6. određeno da je banka od 1. listopada 2006. ovlaštena mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojom Odlukom o kamatnim stopama i ovisno o skupini klijenata kojoj tužitelj pripada.

7.1. Nije sporno da je zbog promjene tečaja švicarskog franka kao i zbog povećanja kamatne stope došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.2. Također nije sporno da je 3. veljače 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 366-141/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 43.177,39 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za euro. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna, dok manjak na isti dan iznosi 1.334,12 eura, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Rok vraćanja kredita određen je do 30. studenoga 2035.

8. Sporni su osnovanost i visina glavnog i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva te je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Pritom je odlučno može li se tužitelj nakon sklapanja Aneksa u skladu sa ZID ZPK/15 osnovano pozivati na ništetnost odredaba osnovnog Ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF te ima li, unatoč provedenoj konverziji, pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju tih odredaba, razlike u glavnici i zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do 30. rujna 2015. Sporna je i osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa od 1.352,59 eura s osnove manjka utvrđenog pri konverziji.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik ovdje tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na pravnog prednika tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i pravnog prednika tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo u relevantnom razdoblju obuhvaćenom spomenutim odlukama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba bila je sadržana i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj, ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno da mu je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. On je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor sklopio 2005., kada je imao 35 godina te je sa suprugom i djetetom živio kao podstanar, dok im je drugo dijete bilo na putu. Kredit mu je bio potreban radi kupnje prve nekretnine i rješavanja stambenog pitanja jer mu je za plaćanje kupoprodajne cijene nedostajalo 50.000,00 eura. Iako je od pravnog prednika tuženika zatražio kredit u eurima, djelatnica banke usmjerila ga je na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, predstavljajući ga kao najpovoljniji i najisplativiji zbog nižeg anuiteta, jednostavnije dokumentacije i činjenice da, za razliku od kredita u eurima, nisu bili potrebni jamci. Budući da nije poznavao valutu CHF, raspitivao se o mogućem kretanju njezina tečaja, na što mu je rečeno da je riječ o stabilnoj valuti kod koje se ne očekuju značajnije promjene. Rizici koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF nisu mu objašnjeni. Početna kamatna stopa iznosila je 3,99 %, a Ugovorom je bilo predviđeno da se mijenja prema odluci banke. Međutim, nisu mu objašnjeni kriteriji ni parametri njezine promjene, već mu je rečeno da eventualne promjene mogu biti tek minimalne. Početni mjesečni anuitet iznosio je približno 1.500,00 kuna, a poslije se povećao na gotovo 3.000,00 kuna. Budući da se anuitet naplaćivao s njegova računa, zbog njegova povećanja morao je dodatno odlaziti u banku i uplaćivati razliku kako ne bi došao u zakašnjenje. Kuća za čiju je kupnju kredit odobren služi isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji, nekretnina nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. Također, on nije vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a, već je zaposlen u društvu Hrvatski Telekom d.d. i ostvaruje plaću. Aneks kojim je provedena konverzija sklopio je nakon što je od banke primio ponudu i izračun konverzije. Prihvatio ga je jer mu je anuitet tada bio vrlo visok, a daljnje kretanje tečaja CHF neizvjesno, pa je konverziju smatrao jedinim načinom da smanji mjesečnu obvezu i kredit veže uz euro. Kao uvjet provedbe konverzije platio je manjak od približno 1.334,00 eura. Izračun konverzije nije u cijelosti razumio, ali ga je prihvatio. Osnovni Ugovor i Aneks sastavila je banka, a on nije mogao utjecati na njihov sadržaj niti pregovarati o pojedinim odredbama. Javni bilježnik prilikom solemnizacije nije ga posebno upozorio na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Iako mu je bio poznat opći pojam tečaja i razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope, nisu mu bili objašnjeni konkretni parametri promjene kamatne stope ni moguće posljedice znatnog rasta tečaja CHF.

10.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao jasno, uvjerljivo i životno, a njegov je iskaz u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju njegova iskaza utvrđeno je da je kredit ugovoren radi kupnje prve nekretnine, odnosno kuće koja je tužitelju i njegovoj obitelji služila i još uvijek služi za stanovanje te da nekretnina nikada nije bila iznajmljivana niti korištena u poslovne svrhe. Tužitelj nije vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a, već je zaposlen i ostvaruje plaću. Stoga je predmetni Ugovor sklopio kao potrošač, u svrhu koja nije povezana s njegovim zanimanjem, poslovnom aktivnošću ili poduzetničkom djelatnošću, pa je riječ o potrošačkom ugovoru (čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora). Tuženik nije dokazao suprotno.

10.3. Iskazom tužitelja utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao povoljniji i isplativiji, bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njegovih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima pravnog prednika tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane prednika tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

10.4. S druge strane, tuženik, na kojemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju u predugovornoj fazi predočio informacije koje su sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, kojemu su instituti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznati samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredaba Ugovora koje je unaprijed odredio trgovac, odnosno da je pravni prednik tuženika pokazao spremnost izmijeniti njihov sadržaj. Predmetni Ugovor tipski je, unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Sama činjenica da je Ugovor solemniziran ne dokazuje da je tužitelj bio potpuno obaviješten o navedenim rizicima niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu pravnog prednika tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužitelja kao potrošača i pravnog prednika tuženika kao banke, u cijelosti obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv pravnog prednika tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja aneksa radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., odnosno pozivati se na ništetnost kao prethodno pitanje u parnici radi isplate .

12. Glede ostalih navoda istaknutih po tuženiku valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.2. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.3. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje u tekstu: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene parametre.

14. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Aneksa osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

14.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji."

14.3. U spomenutoj odluci navedeno je da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

14.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

14.5. Slijedom navedenog, revizijski sud zaključuje da potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015., jer taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

15.1. Za izradu nalaza i mišljenja vještak je koristio početne ugovorne parametre, i to iznos kredita od 78.500,00 CHF, početnu kamatnu stopu od 3,99 % godišnje, početni tečaj na dan isplate kredita od 4,751088 kuna za 1 CHF te početni mjesečni anuitet od 374,32 CHF.

15.2. Vještak je naveo da je prema obračunu banke iznos preostale glavnice konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. iznosio 43.177,39 eura. Pri obračunu konverzije utvrđeno je da tužitelj svojim dotadašnjim uplatama nije dosegnuo iznos potreban za podmirenje obveza prema simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, pa je utvrđen manjak od 1.334,12 eura, odnosno 10.191,12 kuna. Preračunat prema fiksnom tečaju konverzije, navedeni manjak iznosi 1.352,59 eura.

15.3. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužitelj do konverzije po osnovi promjene kamatne stope, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, preplatio 5.049,96 eura, dok po toj osnovi nije bilo negativnih razlika;

- da je tužitelj do konverzije po osnovi promjene tečaja CHF, u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita, preplatio 5.110,32 eura, dok negativne tečajne razlike iznose 390,39 eura;

- da razlika između preostale glavnice prema obračunu banke i iznosa preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu, uz primjenu tečaja CHF na dan isplate kredita, iznosi 3.504,82 eura, odnosno da je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu pri provedbi konverzije;

- da manjak utvrđen pri konverziji, preračunat prema fiksnom tečaju konverzije, iznosi 1.352,59 eura;

- da ukupni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, razlike u glavnici i manjka utvrđenog pri konverziji iznosi 15.017,69 eura.

15.4. Konačno, vještak je zaključio da je tuženik proveo konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelja matematički izjednačio s korisnikom odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve njegove dotadašnje uplate. Pojasnio je, međutim, da takvo matematičko izjednačavanje ne odgovara položaju u kojem bi tužitelj bio prema kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz isključenje nepoštenih i ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

15.5. U dopuni nalaza i mišljenja od 9. prosinca 2025. vještak je izračunao da zakonske zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, obračunate od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., ukupno iznose 4.802,59 eura.

16. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te njegovu dopunu pa je, u skladu s rezultatima vještačenja, podneskom od 7. siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3. obrazloženja ove presude.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da predmetni kredit nakon provedene konverzije nije preplaćen jer svaka tužiteljeva uplata ima pravnu osnovu u Aneksu, kojim su s retroaktivnim učinkom izmijenjene sporne odredbe osnovnog Ugovora. Podredno je osporio zadatak vještaku i primijenjenu metodologiju obračuna. Smatra da bi se, u slučaju ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, predmetni kredit trebao promatrati kao kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom te primijeniti kamatna stopa koja je u vrijeme njegova sklapanja vrijedila za takve kredite, a ne početno ugovorena kamatna stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je predložio dopuniti vještačenje usporedbom stvarnog otplatnog plana s izračunom u kojem bi se primijenile kamatne stope koje su u vrijeme sklapanja Ugovora vrijedile za kunske kredite. Međutim, na upit suda naveo je da su prigovori na nalaz i mišljenje pravne prirode te da nije potrebno saslušavati vještaka na raspravi.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka te njegovu dopunu prihvatio u cijelosti, ocijenivši ih jasnima, potpunima i objektivnima te izrađenima na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode i razmotreni su u prethodnim točkama obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost vještakovih izračuna. Također, sud nije prihvatio ni prigovor da je pri izračunu trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Ništetnost spornih odredaba ne daje sudu ovlast da ugovorenu početnu kamatnu stopu zamijeni kamatnom stopom koju stranke nikada nisu ugovorile. Početna kamatna stopa od 3,99 % bila je jasno i određeno ugovorena, dok je ništetna odredba kojom su njezine naknadne promjene prepuštene jednostranoj odluci banke bez jasnih kriterija. Jednako tako, posljedice ništetnosti valutne klauzule utvrđuju se isključenjem njezinih štetnih učinaka, a ne pretvaranjem predmetnog ugovora u hipotetski kunski kredit uz tržišnu kamatnu stopu za takve kredite. Stoga predložena dopuna vještačenja ne bi bila odlučna za rješavanje spora pa taj dokaz nije izveden.

17. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

17.1. Naime, sklapanjem Aneksa, kojim su stranke s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužitelju ne pripadaju iznosi od 5.049,96 eura po osnovi promjenjive kamatne stope i 5.110,32 eura po osnovi valutne klauzule, sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose.

17.2. Tužitelju ne pripada ni iznos od 3.504,82 eura po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke provedene konverzije, kojom je predmetni kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je sklapanjem Aneksa prihvatio iznos preostale glavnice od 43.177,39 eura, a odredbe Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Pritom je i vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17.3. Neosnovan je i zahtjev za isplatu iznosa od 1.352,59 eura po osnovi manjka utvrđenog pri konverziji. Naime, ugovorne su strane Aneksom suglasno utvrdile da manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.334,12 eura te su uredile način njegova podmirenja. Navedeni manjak rezultat je zakonom propisanog obračuna kojim je tužitelj doveden u položaj korisnika odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima, a obveza njegova podmirenja ima pravnu osnovu u valjanom Aneksu. Stoga nema osnove da se tužitelju taj iznos vrati prema pravilima o stjecanju bez osnove.

17.4. Slijedom navedenog, odbijen je glavni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 15.017,69 eura, koji obuhvaća iznose od 5.049,96 eura po osnovi promjenjive kamatne stope, 5.110,32 eura po osnovi valutne klauzule, 3.504,82 eura po osnovi razlike u glavnici i 1.352,59 eura po osnovi manjka utvrđenog pri konverziji, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

17.5. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

18. Prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično je osnovan. Tim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 19.820,28 eura, koji se sastoji od iznosa obuhvaćenih glavnim tužbenim zahtjevom u ukupnoj visini od 15.017,69 eura i uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 4.802,59 eura.

18.1. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do dana prestanka obveze provedenom konverzijom, nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos eventualne preplate utvrđene pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

18.2. Dopunom nalaza i mišljenja od 9. prosinca 2025. vještak je izračunao da zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, obračunate od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., ukupno iznose 4.802,59 eura. Sud je navedeni izračun prihvatio pa je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prihvaćen za taj iznos.

18.3. Budući da iznos od 4.802,59 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na njega se, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je zahtjev za isplatu osamostaljenih kamata prvi put postavio podneskom od 7. siječnja 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na iznos od 4.802,59 eura pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025). Zahtjev za njihovu isplatu za razdoblje od 1. listopada 2015. do 7. siječnja 2026. odbijen je kao neosnovan.

18.4. U preostalom dijelu, za iznos od 15.017,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama, prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbijen je iz razloga navedenih u točkama 17.1. do 17.3. obrazloženja ove presude.

18.5. O drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije trebalo odlučivati. Naime, njime tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 4.802,59 eura po istoj osnovi po kojoj je taj iznos već sadržan u prvom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i u odnosu na koju je taj zahtjev prihvaćen. Budući da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen upravo za cjelokupan iznos obuhvaćen drugim eventualno kumuliranim zahtjevom, nije nastupila procesna pretpostavka za odlučivanje o tom zahtjevu.

18.6. Stoga je odlučeno kao u točkama II i III izreke presude.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

19.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužitelj tek podneskom od 7. siječnja 2026., nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da će visinu zahtjeva odrediti nakon dostave potrebne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Okolnost da su daljnje zatezne kamate na uglavničeni iznos kamata zatražene tek navedenim podneskom relevantna je samo za početak njihova tijeka, kako je obrazloženo u točki 18.3. ove presude, no ne i za tijek zastare. Stoga nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP. Pri odmjeravanju uspjeha u sporu uzet je u obzir samo eventualno kumulirani tužbeni zahtjev s kojim je tužitelj djelomično uspio. Okolnost da je glavni tužbeni zahtjev odbijen nije uzeta u obzir prilikom odmjeravanja uspjeha u sporu, jer u odnosu na glavni tužbeni zahtjev nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

20.1. Tužitelj je osnovano pokrenuo ovaj postupak pa se smatra da je uspio u pogledu osnova, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljen eventualno kumulirani zahtjev, uspio u omjeru od 24 % (4.802,59 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 19.820,28 eura), pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 62 %, dok uspjeh tuženika iznosi 38 %. Na temelju čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 24 % (62 % − 38 %).

20.2. Tužitelju pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 2. veljače 2021., 27. studenog 2024., 17. veljače 2025. i 17. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 28. siječnja 2021., 28. svibnja 2021., 19. studenog 2024. i 7. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), 100 bodova za sastav podneska od 7. veljače 2026. (Tbr. 8.3. Tarife) te 25 bodova za sastav podneska od 2. prosinca 2025. (Tbr. 8.4. Tarife), ukupno 2.375 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.750,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.187,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.937,50 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 5.937,50 eura tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 24 %, dakle u iznosu od 1.425,00 eura.

20.3. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužitelj bio dužan snositi, i načelno gledajući, platio bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužitelju u konačnici priznate bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je tužitelju navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

20.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.025,00 eura (1.425,00 eura + 600,00 eura). Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

20.5. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza o njezinu plaćanju niti je tužitelj pozvan na platež (a u međuvremenu je nastupila zastara naplate), kao ni trošak izdavanja dokumentacije jer u zahtjevu za naknadu troška nije određeno navedeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi niti je dostavljen dokaz o njegovu nastanku. Nije mu priznat ni trošak sastava žalbe od 26. ožujka 2024. jer je riječ o žalbi protiv rješenja o nastavku postupka s kojom tužitelj nije uspio pa trošak njenog sastavljanja ne može pasti na teret tuženika.

20.6. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli 27. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima