REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-325/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 16. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5103881571 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.3.2008., a koja glasi:

"U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke."

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103881571 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.3.2008., a koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5103881571, koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.3.2008., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi:

"… tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."

- odredba čl. 7. u dijelu koji glasi:

"… obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Odbija se, kao neosnovan, glavni (kondemnatorni) tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 6.704,94 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 17,90 eura počev od 1.11.2008. do isplate;

- na iznos od 21,71 eura počev od 1.1.2009. do isplate;

- na iznos od 23,26 eura počev od 1.2.2009. do isplate;

- na iznos od 24,83 eura počev od 1.3.2009. do isplate;

- na iznos od 20,16 eura počev od 1.4.2009. do isplate;

- na iznos od 20,61 eura počev od 1.5.2009. do isplate;

- na iznos od 15,30 eura počev od 1.6.2009. do isplate;

- na iznos od 9,08 eura počev od 1.7.2009. do isplate;

- na iznos od 11,64 eura počev od 1.8.2009. do isplate;

- na iznos od 16,15 eura počev od 1.9.2009. do isplate;

- na iznos od 11,76 eura počev od 1.10.2009. do isplate;

- na iznos od 11,33 eura počev od 1.11.2009. do isplate;

- na iznos od 16,55 eura počev od 1.12.2009 do isplate;

- na iznos od 20,73 eura počev od 1.1.2010 do isplate;

- na iznos od 26,20 eura počev od 1.2.2010 do isplate;

- na iznos od 24,88 eura počev od 1.3.2010 do isplate;

- na iznos od 34,29 eura počev od 1.4.2010 do isplate;

- na iznos od 32,25 eura počev od 1.5.2010 do isplate;

- na iznos od 34,49 eura počev od 1.6.2010 do isplate;

- na iznos od 59,53 eura počev od 1.7.2010 do isplate;

- na iznos od 53,99 eura počev od 1.8.2010 do isplate;

- na iznos od 74,38 eura počev od 1.9.2010 do isplate;

- na iznos od 64,27 eura počev od 1.10.2010 do isplate;

- na iznos od 54,10 eura počev od 1.11.2010 do isplate;

- na iznos od 79,48 eura počev od 1.12.2010 do isplate;

- na iznos od 92,42 eura počev od 1.1.2011 do isplate;

- na iznos od 82,74 eura počev od 1.2.2011 do isplate;

- na iznos od 85,72 eura počev od 1.3.2011 do isplate;

- na iznos od 77,61 eura počev od 1.4.2011 do isplate;

- na iznos od 78,51 eura počev od 1.5.2011 do isplate;

- na iznos od 100,99 eura počev od 1.6.2011 do isplate;

- na iznos od 105,12 eura počev od 1.7.2011 do isplate;

- na iznos od 133,50 eura počev od 1.8.2011 do isplate;

- na iznos od 129,49 eura počev od 1.9.2011 do isplate;

- na iznos od 107,21 eura počev od 1.10.2011 do isplate;

- na iznos od 102,79 eura počev od 1.11.2011 do isplate;

- na iznos od 101,29 eura počev od 1.12.2011 do isplate;

- na iznos od 106,84 eura počev od 1.1.2012 do isplate;

- na iznos od 113,05 eura počev od 1.2.2012 do isplate;

- na iznos od 113,19 eura počev od 1.3.2012 do isplate;

- na iznos od 109,32 eura počev od 1.4.2012 do isplate;

- na iznos od 110,59 eura počev od 1.5.2012 do isplate;

- na iznos od 112,98 eura počev od 1.6.2012 do isplate;

- na iznos od 110,71 eura počev od 1.7.2012 do isplate;

- na iznos od 110,88 eura počev od 1.8.2012 do isplate;

- na iznos od 108,70 eura počev od 1.9.2012 do isplate;

- na iznos od 104,37 eura počev od 1.10.2012 do isplate;

- na iznos od 109,35 eura počev od 1.11.2012 do isplate;

- na iznos od 110,77 eura počev od 1.12.2012 do isplate;

- na iznos od 110,88 eura počev od 1.1.2013 do isplate;

- na iznos od 103,68 eura počev od 1.2.2013 do isplate;

- na iznos od 108,31 eura počev od 1.3.2013 do isplate;

- na iznos od 109,57 eura počev od 1.4.2013 do isplate;

- na iznos od 106,79 eura počev od 1.5.2013 do isplate;

- na iznos od 98,98 eura počev od 1.6.2013 do isplate;

- na iznos od 95,90 eura počev od 1.7.2013 do isplate;

- na iznos od 99,74 eura počev od 1.8.2013 do isplate;

- na iznos od 102,39 eura počev od 1.9.2013 do isplate;

- na iznos od 109,14 eura počev od 1.10.2013 do isplate;

- na iznos od 105,42 eura počev od 1.11.2013 do isplate;

- na iznos od 107,09 eura počev od 1.12.2013 do isplate;

- na iznos od 108,45 eura počev od 1.1.2014 do isplate;

- na iznos od 97,47 eura počev od 1.2.2014 do isplate;

- na iznos od 99,86 eura počev od 1.3.2014 do isplate;

- na iznos od 98,63 eura počev od 1.4.2014 do isplate;

- na iznos od 96,25 eura počev od 1.5.2014 do isplate;

- na iznos od 95,17 eura počev od 1.6.2014 do isplate;

- na iznos od 95,64 eura počev od 1.7.2014 do isplate;

- na iznos od 98,64 eura počev od 1.8.2014 do isplate;

- na iznos od 101,71 eura počev od 1.9.2014 do isplate;

- na iznos od 101,44 eura počev od 1.10.2014 do isplate;

- na iznos od 102,98 eura počev od 1.11.2014 do isplate;

- na iznos od 105,19 eura počev od 1.12.2014 do isplate;

- na iznos od 104,29 eura počev od 1.1.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.2.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.3.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.4.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.5.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.6.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.7.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.8.2015 do isplate;

- na iznos od 105,54 eura počev od 1.9.2015 do isplate;

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.253,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.134,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

V Djelomično se prihvaća eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.210,48 eura sa zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to za:

- isplatu iznosa od 13.093,09 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 2.210,48 eura za razdoblje od 1. listopada 2015. do 5. veljače 2026.

VII Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 78,47 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,36 eura od 2.4.2008. do isplate,

- na iznos od 10,76 eura od 2.5.2008. do isplate,

- na iznos od 13,43 eura od 2.6.2008. do isplate,

- na iznos od 10,51 eura od 2.7.2008. do isplate,

- na iznos od 16,33 eura od 2.8.2008. do isplate,

- na iznos od 15,02 eura od 2.9.2008. do isplate,

- na iznos od 9,28 eura od 2.10.2008. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 2.12.2008. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužiteljice od 5. veljače 2026.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.373,74 eura sa zateznim kamatama od 27. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 30. travnja 2023. navodi da je s tuženikom 14. ožujka 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 51400607-5103881571, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.400,00 CHF. Kredit je ugovoren uz otplatu u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 547,44 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

1.1. Ugovor u čl. 16. sadrži odredbu prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Tužiteljica tvrdi da je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojom je tuženik ugovorio nadležnost suda prema svojem sjedištu isključivo radi pogodovanja vlastitim interesima. Smatra da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer joj nameće dodatne troškove u slučaju potrebe za ostvarivanjem sudske zaštite, zbog čega je nepoštena i ništetna.

1.2. Nadalje, čl. 8.2. Ugovora ugovoreno je da se za vrijeme njegova trajanja mogu mijenjati ugovorena kamatna stopa te način njezina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Tužiteljica navodi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da Ugovor ne sadrži egzaktne parametre ni metodu njihova izračuna na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjene kamatne stope i njihove ekonomske posljedice. Budući da je promjena kamatne stope u cijelosti prepuštena jednostranoj odluci tuženika, smatra da je sporna odredba nepoštena, neodrediva i ništetna. Pritom se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

1.3. U odnosu na valutnu klauzulu tužiteljica navodi da je Ugovorom određeno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.400,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj te da se mjesečni anuiteti u iznosu od 547,44 CHF plaćaju u kunama prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tvrdi da je tuženik prije sklapanja Ugovora nije potpuno obavijestio o naravi i posebnim rizicima valutne klauzule u CHF niti o mogućim posljedicama promjene tečaja na visinu anuiteta i ukupnu obvezu vraćanja kredita. Stoga smatra da su odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz CHF nepoštene i ništetne. Poziva se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, osobito na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.

1.4. Tužiteljica i tuženik sklopili su 14. siječnja 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103881571, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica smatra da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija jer je banka pri izračunu konverzije uzela u obzir svako povećanje tečaja CHF valute (a koja je naknadno utvrđena ništetnom) te svako povećanje kamatne stope iz osnovnog Ugovora. Tvrdi da zbog toga ima pravo na povrat iznosa preplaćenih primjenom valutne klauzule, kao i na isplatu razlike između glavnice utvrđene konverzijom i glavnice koja bi na dan konverzije postojala primjenom početnog tečaja.

1.5. Ističe da ništetnost spornih ugovornih odredaba djeluje od trenutka sklapanja Ugovora i da je tuženik dužan vratiti sve što je na temelju ništetnih odredbi primio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga u tužbi, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o isključivoj mjesnoj nadležnosti, načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 6.662,59 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća do isplate, te iznosa od 5.253,84 eura na ime razlike u glavnici sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Potražuje i parnični trošak. Tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih po osnovi promjenjive kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenih zahtjeva.

2.1. U odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti navodi da ista ne može biti ništetna jer su ugovorne strane ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općoj mjesnoj nadležnosti sadržane u odredbama čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku, jer se i sjedište tuženika i ugovoreni sud nalaze u Rijeci. Ističe i da se o nepoštenosti odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti može odlučiti tek nakon provedenog kontradiktornog postupka u kojem će se strankama omogućiti izjašnjavanje i izvođenje dokaza.

2.2. Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju status tužiteljice kao potrošača ne pretpostavlja, već je na tužiteljici teret dokaza da je predmetni Ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ujedno smatra da se utvrđenja iz kolektivnog postupka ne mogu automatski primijeniti na svaki pojedinačni ugovor jer u tom postupku nisu utvrđivane okolnosti sklapanja konkretnog Ugovora ni sadržaj obavijesti danih pojedinom potrošaču.

2.3. Kao odlučnu okolnost ističe da su stranke 14. siječnja 2016. sklopile Aneks kojim je provedena konverzija kredita u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Smatra da je time stvorena nova i valjana pravna osnova, bez učinka obnove, kojom je položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojem bi bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u eurima. Sve uplate izvršene prema osnovnom Ugovoru uzete su u obzir pri izračunu konverzije, pa iznosi plaćeni prije konverzije nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. Stoga tužiteljica nakon sklopljenog Aneksa nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredaba osnovnog Ugovora niti pravo na isplatu iznosa po toj osnovi.

2.4. U odnosu na zahtjev za isplatu razlike u glavnici tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je Aneks kojim je utvrđena nova glavnica u eurima sklopljen 14. siječnja 2016., dok je tužba podnesena nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina. Osim toga, tužiteljica je sklapanjem Aneksa prihvatila da nedospjela glavnica iznosi 58.229,99 eura, a Aneks u tom dijelu nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim. Stoga smatra da tužiteljica nema pravo zahtijevati razliku između tako ugovorene glavnice i glavnice obračunate primjenom početnog tečaja CHF.

2.5. U odnosu na isplatu po osnovi valutne klauzule tuženik također ističe prigovor zastare, smatrajući da se radi o zahtjevu za naknadu štete na koji se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Nadalje, tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i da je stoga isključena od ispitivanja nepoštenosti. Podredno navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i razumljive te da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora bila upoznata sa značenjem valutne klauzule i mogućnošću promjene tečaja, kao i s ekonomskim posljedicama koje takva promjena može imati na njezine obveze. Ističe da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF niti na njega utjecati te da je valutna klauzula mogla djelovati u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja.

2.6. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi da je sve promjene provodio u skladu s tada važećim propisima te da je tužiteljicu obavještavao o promjenama kamatne stope i dostavljao joj izmijenjene otplatne planove. Ističe da je naknadno donesena metodologija kojom su (počevši od 1. siječnja 2014.) definirani parametar, fiksna marža i razdoblja promjene kamatne stope te da je za kredite s valutnom klauzulom u CHF zakonom ograničena kamatna stopa na 3,23 %, što se primjenjivalo i na sporni Ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika. Zbog toga smatra da je tužiteljici već pružena odgovarajuća zakonska zaštita.

2.7. Podredno osporava visinu potraživanja i tijek zateznih kamata. Tvrdi da nije bio nepošteni stjecatelj pa bi zatezne kamate, ako bi zahtjev za isplatu bio osnovan, mogle teći tek od podnošenja tužbe. Navodi i da se pri izračunu eventualne preplate moraju uzeti u obzir razdoblja u kojima je zbog tečaja CHF nižeg od početnog tužiteljica plaćala manje iznose, odnosno tzv. negativne tečajne razlike. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve i naložiti tužiteljici naknadu parničnog troška.

2.8. U podnesku od 30. listopada 2024. (list 259) tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 78,47 eura s osnove manje plaćenih anuiteta u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose (navedene u podnesku) od njihova dospijeća do isplate. Predložio je da sud, u slučaju prihvaćanja zahtjeva tužiteljice, njegovu tražbinu prebije s tražbinom tužiteljice.

3. Podneskom od 5. veljače 2026., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem i dopune nalaza i mišljenja, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, uskladivši njegov kondemnatorni dio s rezultatima vještačenja. Konačno uređenim glavnim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 13.093,09 eura, i to iznosa od 6.704,94 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, iznosa od 5.253,84 eura na ime razlike u glavnici te iznosa od 1.134,31 eura na ime manjka utvrđenog pri konverziji, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

3.1. Ujedno je postavila dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored istih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 15.303,57 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Taj iznos obuhvaća iznose iz glavnog tužbenog zahtjeva u ukupnoj visini od 13.093,09 eura i iznos od 2.210,48 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule do 30. rujna 2015. Drugim eventualno kumuliranim zahtjevom, pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, potražuje isplatu iznosa od 2.210,48 eura s daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

3.2. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se usprotivio preinaci, posebno u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu s osnova manjka utvrđenog u konverziji, ističući da tužiteljica navedeno potražuje po novoj pravnoj osnovi o kojoj u tijeku postupka nije bilo riječi. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenog 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

3.4. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev ukazuje se da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. S obzirom na to da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, sud smatra da je tužiteljica istaknula deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (o mjesnoj nadležnosti, promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli), a da se kondemnatorni tužbeni zahtjev sastoji od glavnog zahtjeva i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar-fin d.o.o. uz pisanu dopunu nalaza i mišljenja te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba su osnovani. Kondemnatorni dio glavnog tužbenog zahtjeva nije osnovan, dok je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredaba o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 51400607 - 5103881571 od 14. ožujka 2008., kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih zbog primjene nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, iznosa razlike u glavnici i manjka utvrđenog pri konverziji, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 14. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103881571 u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

6.2. Predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice s njegovom tražbinom u iznosu od 78,47 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika nastalih u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

7. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 14. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5103881571, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 101.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica se obvezala vratiti kredit u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 547,44 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

7.1. Nije sporno da je čl. 8. Ugovora ugovorena početna kamatna stopa od 5,05 % godišnje te da je određeno kako se za vrijeme trajanja Ugovora mogu mijenjati ugovorena kamatna stopa te način njezina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Nije sporno ni da je Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu kojom su glavnica i mjesečni anuiteti vezani uz valutu švicarskog franka. Također nije sporno da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.2. Također nije sporno da je 14. siječnja 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103881571, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema obračunu konverzije obveza tužiteljice na ime nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosila je 58.229,99 eura. Aneksom je utvrđeno i da obveza tužiteljice na ime manje uplaćenog iznosa na dan njegova sklapanja iznosi 1.054,92 eura, uzimajući u obzir sve uplate i nedostatak uplata u razdoblju od 1. listopada 2015. do sklapanja Aneksa. Navedeni manjak namiren je povećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita.

8. Sporni su osnovanost i visina glavnog i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice te osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja. Pritom je odlučno može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nakon što je sklopila Aneks u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na isplatu iznosa preplaćenih po osnovi valutne klauzule, razlike u glavnici, manjka utvrđenog pri konverziji i zateznih kamata obračunatih do dana konverzije.

9. Najprije je valjalo odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 16. Ugovora, kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci.

9.1. Kako predmetni Ugovor predstavlja potrošački ugovor (što će nastavno biti obrazloženo), za ocjenu ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), a koje odredbe su usklađene s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

9.2. Prema čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.3. Prema praksi Suda Europske unije, izraženoj i u spojenim predmetima Océano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocío Murciano Quintero i drugih, ugovorna odredba kojom se u potrošačkom ugovoru ugovara isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge može predstavljati nepoštenu ugovornu odredbu ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

9.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor sklopljen je u Puli, tužiteljica ima prebivalište na području [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda u mjestu svojega sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, dok bi tužiteljica, zbog udaljenosti svoga prebivališta od suda u [adresa] (približno 105 km u jednom smjeru), bila izložena dodatnim troškovima dolaska na sud i otežanom ostvarivanju pravne zaštite. Takva odredba stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9.5. Slijedom navedenog, odredba čl. 16. Ugovora o mjesnoj nadležnosti nepoštena je i ništetna u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

9.6. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

10. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten dokazivati da je u predugovornoj fazi pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, da joj je dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na visinu njezine novčane obveze te da je tužiteljica, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristala sklopiti takav ugovor.

11.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Ona je u svom iskazu navela da je Ugovor sklopila 2008. radi kupnje stana u kojem i danas živi sa svojom obitelji. U banku je došla s namjerom ugovaranja kredita vezanog uz euro, no rečeno joj je da nije kreditno sposobna ni za kredit u eurima ni za kunski kredit. Ponuđen joj je kredit uz valutnu klauzulu u CHF uz obrazloženje da je riječ o stabilnoj valuti, usporedivoj s eurom, te da je mjesečni anuitet niži zbog niže kamatne stope. Bila je upoznata s time da je kamatna stopa promjenjiva, ali joj nisu objašnjeni razlozi, kriteriji ni parametri njezine promjene. Nitko je nije upozorio na rizike povezane s valutnom klauzulom u CHF, već joj je ta valuta predstavljena kao stabilna i sigurna. Tekst Ugovora sastavila je banka, a ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Tužiteljica je nadalje iskazala da je početni mjesečni anuitet iznosio približno 2.450,00 kuna, a naknadno se povećao do približno 3.500,00 kuna, dok je njezina plaća iznosila od 4.000,00 do 4.200,00 kuna. Aneks kojim je provedena konverzija prihvatila je zbog znatnog rasta mjesečnih obveza i tečaja CHF, iako nije bila zadovoljna izračunom kojim je utvrđen manjak od približno 1.050,00 eura. Kredit je ugovoren radi kupnje stana koji nikada nije bio iznajmljivan ni korišten u poslovne svrhe, već isključivo za stanovanje njezine obitelji.

11.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala jasno, uvjerljivo i životno, a njezin je iskaz u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju njezina iskaza utvrđeno je da je predmetni Ugovor sklopila radi kupnje stana za stanovanje sebe i svoje obitelji, dakle u svrhu koja nije povezana s njezinim zanimanjem ili poslovnom djelatnošću. Stoga ga je sklopila u svojstvu potrošača u smislu ZZP/07.

11.3. Iskazom tužiteljice utvrđeno je i da u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s parametrima njihove promjenjivosti te da joj je kredit uz valutnu klauzulu u CHF ponuđen kao povoljniji, stabilan i siguran, bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njezinih obveza.

11.4. Tuženik, na kojemu je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužiteljici u predugovornoj fazi predočio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredaba. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti njihov sadržaj, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni Ugovor predstavlja unaprijed formulirani tipski ugovor trgovca na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.5. Pisani iskaz BO i općenite upute, brošure i druga dokumentacija o informacijama koje su trebale biti dostupne korisnicima kredita, koji su dostavljeni od strane tuženika, ne dokazuju koje su konkretne informacije dane upravo tužiteljici niti da se s njom pojedinačno pregovaralo. BO nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora s tužiteljicom, pa njezin pisani iskaz ne može dovesti u sumnju neposredan i uvjerljiv iskaz tužiteljice o tijeku predugovorne faze.

12. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je predmetni Ugovor, sklopljen između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćen pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 10. obrazloženja. Stoga je sud, u skladu s čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

13. Glede ostalih navoda istaknutih po tuženiku valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

13.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13.2. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer su neizvjesni i iznos glavnice kredita koju tužiteljica kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.3. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisnici kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II i III izreke presude.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužiteljica bi stoga imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten parametar.

15. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103881571 sukladno odredbama ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornom zahtjevu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužiteljice.

15.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev - 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

15.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

15.3. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

15.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

15.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita , odnosno do 30. rujna 2015., jer taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš iz društva Marimar- fin d.o.o.

16.1. Za izradu nalaza i mišljenja vještakinja je koristila početne ugovorne parametre, i to iznos kredita od 101.400,00 CHF, početnu kamatnu stopu od 5,05 % godišnje, početni tečaj na dan isplate kredita od 4,638700 kuna za 1 CHF te početni mjesečni anuitet od 547,44 CHF.

16.2. Vještakinja je utvrdila da je tužiteljica u razdoblju do 30. rujna 2015. po osnovi promjene tečaja CHF, u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita, više platila ukupno 6.704,94 eura. U razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja utvrđene su negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 78,47 eura.

16.3. Nadalje je izračunala da razlika između preostale glavnice konvertiranog kredita i stvarno preostale glavnice kredita u CHF preračunate po početnom tečaju iznosi 5.253,84 eura, koliko je viša protuvrijednost konvertiranog kredita. Utvrdila je i da manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.134,31 eura te da je taj iznos podmiren povećanjem nedospjele glavnice kredita u poslovnim knjigama tuženika.

16.4. Vještakinja je zaključila da je tuženik konverziju proveo pravilno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te tužiteljicu matematički izjednačio s položajem korisnika odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve njezine dotadašnje uplate.

16.5. Dopunom nalaza i mišljenja od 28. prosinca 2025. vještakinja je izračunala da zakonske zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule, obračunate od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., ukupno iznose 2.210,48 eura.

17. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještakinje i njegovu dopunu te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3. obrazloženja ove presude.

17.1. Tuženik nije prigovorio matematičkim izračunima vještakinje niti je predložio njezino saslušanje, ali je osporio pravnu osnovu zahtjeva, pozivajući se na pravne učinke provedene konverzije. Istaknuo je i prigovor radi prebijanja tražbine od 78,47 eura s osnove negativnih tečajnih razlika.

17.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje te njegovu dopunu prihvatio u cijelosti, ocijenivši ih jasnima, potpunima i objektivnima te izrađenima na temelju dokumentacije sadržane u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode te nisu doveli u sumnju pravilnost izračuna vještakinje.

18. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF.

18.1. Svi iznosi koje je tužiteljica uplatila do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Stoga iznos od 6.704,94 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika nije bez pravne osnove ostao u imovini tuženika, pa tužiteljica nema pravo na njegovu isplatu.

18.2. Tužiteljici ne pripada ni iznos od 5.253,84 eura po osnovi razlike u glavnici. Taj iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i preostale glavnice kredita u CHF preračunate primjenom početnog tečaja. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke konverzije kojom je kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa prihvatila novu glavnicu izraženu u eurima, a odredbe Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Vještačenjem je, osim toga, utvrđeno da je konverzija pravilno provedena u skladu sa ZID ZPK/15.

18.3. Neosnovan je i zahtjev za isplatu iznosa od 1.134,31 eura na ime manjka utvrđenog pri konverziji. Ugovorne strane Aneksom su uredile visinu manjka i način njegova podmirenja, a navedeni je manjak rezultat zakonom propisanog obračuna kojim je tužiteljica dovedena u položaj korisnice odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima. Njegovo podmirenje ima pravnu osnovu u valjanom Aneksu pa nema osnove za povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove.

18.4. Slijedom navedenog, odbijen je kondemnatorni dio glavnog tužbenog zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 13.093,09 eura, koji se sastoji od iznosa od 6.704,94 eura po osnovi preplate zbog valutne klauzule, iznosa od 5.253,84 eura po osnovi razlike u glavnici i iznosa od 1.134,31 eura po osnovi manjka utvrđenog pri konverziji, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

18.5. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

19. Prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično je osnovan. Tim zahtjevom tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 15.303,57 eura, koji se sastoji od iznosa obuhvaćenih glavnim zahtjevom u ukupnoj visini od 13.093,09 eura i zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.210,48 eura.

19.1. Zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužiteljici pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

19.2. Dopunom nalaza i mišljenja vještakinja je izračunala da navedene zatezne kamate ukupno iznose 2.210,48 eura. Sud je taj izračun prihvatio pa je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prihvaćen za navedeni iznos.

19.3. Budući da iznos od 2.210,48 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na njega se, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužiteljica je zahtjev za isplatu osamostaljenih kamata prvi put postavila podneskom od 5. veljače 2026., pa joj daljnje zatezne kamate na iznos od 2.210,48 eura pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025). Zahtjev za zatezne kamate za ranije razdoblje nije osnovan te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

19.4. U preostalom dijelu, za iznos od 13.093,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama, prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbijen je iz razloga navedenih u točkama 18.1. do 18.3. obrazloženja.

19.5. O drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije trebalo odlučivati jer se njime zahtijeva isplata istog iznosa od 2.210,48 eura, po istoj osnovi po kojoj je taj iznos već sadržan u prvom eventualno kumuliranom zahtjevu i u odnosu na koju je taj zahtjev prihvaćen.

19.6. Stoga je odlučeno kao u točkama V i VI izreke presude.

20. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i ne zastarijeva pa u tom dijelu nema govora o nastupanju zastare.

20.1. U odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve sud ističe da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

20.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 30. travnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja uredila visinu zahtjeva i postavila eventualno kumulirane zahtjeve. Već je tužbom zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara prekinuta podnošenjem tužbe. Okolnost da su daljnje zatezne kamate na uglavničeni iznos kamata zatražene tek navedenim podneskom relevantna je samo za početak njihova tijeka, kako je obrazloženo u točki 19.3. ove presude, no ne i za tijek zastare. Stoga nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

21. Tražbina koju tuženik ističe prigovorom radi prebijanja nije osnovana.

21.1. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 78,47 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove manje plaćenih anuiteta u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Iako je vještakinja u nalazu i mišljenju obračunala i tzv. negativne tečajne razlike, u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještakinje, a ni stranke ga nisu osporile, tuženik neosnovano smatra da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice.

21.2. Propisi o zaštiti potrošača ugovornu odredbu smatraju nepoštenom i ništetnom u dijelu u kojem djeluje na štetu potrošača, ali ne i u dijelu u kojem potrošaču ide u korist. Ništetnost ugovornih odredaba u kolektivnom sporu utvrđena je radi zaštite potrošača i iz razloga koji se mogu pripisati bankama kao profesionalcima. Upravo je zbog postupanja banaka nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. U razdobljima u kojima je tečaj bio niži od početnog tužiteljica nije stekla nešto iz imovine tuženika, nego je samo svoju ugovornu obvezu podmirila u iznosu koji je proizlazio iz tečaja koji je tuženik tada primjenjivao.

21.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

21.4. Stoga nije utvrđeno postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 78,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama te je odlučeno kao u točki VII izreke presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP. Pri odmjeravanju uspjeha u sporu uzet je u obzir prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, s kojim je tužiteljica djelomično uspjela. Okolnost da je glavni tužbeni zahtjev odbijen nije uzeta u obzir pri odmjeravanju uspjeha u sporu jer u odnosu na glavni tužbeni zahtjev nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev- 1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

22.1. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je s kondemnatornim dijelom prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 14 % (2.210,48 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 15.303,57 eura). Stoga njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 57 %, dok uspjeh tuženika iznosi 43 %. Na temelju čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 14 % (57 % − 43 %).

22.2. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 14. studenog 2024., 19. veljače 2025. i 12. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 2. studenog 2024., 8. siječnja 2025., 18. prosinca 2025. te 5. veljače 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 2.000 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.000,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.000,00 eura. Pripada joj i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 169,58 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 5.169,58 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 14 %, dakle u iznosu od 723,74 eura.

22.3. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 650,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužiteljici u konačnici priznate bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po valutnoj klauzuli. Stoga je tužiteljici navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

22.4. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.373,74 eura (723,74 eura + 650,00 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

22.5. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Naime, tužiteljici nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Osim toga, nema dokaza da je opomena dostavljena tuženiku. Nadalje, ne pripada joj trošak sastava podneska od 17. siječnja 2024. jer navedeni podnesak u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice. Nije joj priznat ni trošak izdavanja dokumentacije jer u zahtjevu za naknadu troška nije određeno na koju se dokumentaciju taj trošak odnosi niti je dostavljen dokaz o nastanku toga troška.

22.6. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 27. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima