Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-290/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tee Tončić, temeljem čl.335. i čl. čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 27. srpnja 2026. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj 112-50-3530604 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.06.2006.god. a koja glasi:

«U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-3530604kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.06.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.»,

u odredbi čl.7. koje glase:

« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...» « Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

»…i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.», «.

IV Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 112 -50- 3530604kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 20.06.2006.god., a koja glasi:

«3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

»IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi više plaćene kamate isplati iznos od 544,31 (petstočetrdesetčetiri eura i tridesetjedan cent) euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

na iznos od 4,13 EUR od 01.12.2007. do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 01.01.2008. do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 01.02.2008. do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 01.03.2008. do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 01.04.2008. do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 01.05.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.06.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.07.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.08.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.09.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.10.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.11.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 02.12.2008. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.01.2009. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.02.2009. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.03.2009. do isplate

na iznos od 6,24 EUR od 01.04.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.05.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.06.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.07.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.08.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od0 2.09.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 11.10.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 03.11.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.12.2009. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.01.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.02.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.03.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.04.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.05.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.06.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.07.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.08.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 02.09.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 11.10.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 03.11.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.01.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.02.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 03.03.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 03.04.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 04.05.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.06.2011. do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 01.07.2011. do isplate

na iznos od 9,07 EUR od 03.08.2011. do isplate

na iznos od 9,07 EUR od 01.09.2011. do isplate

na iznos od 9,07 EUR od 04.10.2011. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.11.2011. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 04.12.2011. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.01.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 02.02.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 03.03.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.04.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.05.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.06.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.07.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 02.08.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.09.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.10.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.11.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.12.2012. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 11.01.2013. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.02.2013. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.03.2013. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.04.2013. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 04.05.2013. do isplate

na iznos od 8,00 EUR od 01.06.2013. do isplate

na iznos od 7,99 EUR od 01.07.2013. do isplate

po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena,od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.«.

VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi tečajne razlike isplati iznos od 1.936,78 (tisućudevetstotridesetšest eura i sedamdesetosam centi) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

na iznos od 2,03 EUR od 30.09.2006. do isplate

na iznos od 0,31 EUR od 27.10.2006. do isplate

na iznos od 9,10 EUR od 01.11.2008. do isplate

na iznos od 7,57 EUR od 01.01.2009. do isplate

na iznos od 8,46 EUR od 01.02.2009. do isplate

na iznos od 12,69 EUR od 01.03.2009. do isplate

na iznos od 12,94 EUR od 01.04.2009. do isplate

na iznos od 10,09 EUR od 01.05.2009. do isplate

na iznos od 6,97 EUR od 02.06.2009. do isplate

na iznos od 4,66 EUR od 02.07.2009. do isplate

na iznos od 5,97 EUR od 01.08.2009. do isplate

na iznos od 6,46 EUR od 02.09.2009. do isplate

na iznos od 6,43 EUR od 11.10.2009. do isplate

na iznos od 5,15 EUR od 03.11.2009. do isplate

na iznos od 7,56 EUR od 01.12.2009. do isplate

na iznos od 9,42 EUR od 01.01.2010. do isplate

na iznos od 11,94 EUR od 02.02.2010. do isplate

na iznos od 11,28 EUR od 02.03.2010. do isplate

na iznos od 14,93 EUR od 01.04.2010. do isplate

na iznos od 14,07 EUR od 01.05.2010. do isplate

na iznos od 16,19 EUR od 02.06.2010. do isplate

na iznos od 26,87 EUR od 02.07.2010. do isplate

na iznos od 22,42 EUR od 01.08.2010. do isplate

na iznos od 30,79 EUR od 02.09.2010. do isplate

na iznos od 29,20 EUR od 11.10.2010. do isplate

na iznos od 25,35 EUR od 03.11.2010. do isplate

na iznos od 33,71 EUR od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 44,46 EUR od 01.01.2011. do isplate

na iznos od 36,89 EUR od 01.02.2011. do isplate

na iznos od 39,45 EUR od 03.03.2011. do isplate

na iznos od 36,36 EUR od 03.04.2011. do isplate

na iznos od 36,76 EUR od 04.05.2011. do isplate

na iznos od 50,50 EUR od 01.06.2011. do isplate

na iznos od 52,63 EUR od 01.07.2011. do isplate

na iznos od 64,37 EUR od 03.08.2011. do isplate

na iznos od 58,27 EUR od 01.09.2011. do isplate

na iznos od 51,43 EUR od 04.10.2011. do isplate

na iznos od 50,57 EUR od 01.11.2011. do isplate

na iznos od 49,91 EUR od 04.12.2011. do isplate

na iznos od 52,11 EUR od 01.01.2012. do isplate

na iznos od 56,01 EUR od 02.02.2012. do isplate

na iznos od 56,28 EUR od 03.03.2012. do isplate

na iznos od 54,30 EUR od 01.04.2012. do isplate

na iznos od 54,28 EUR od 01.05.2012. do isplate

na iznos od 56,49 EUR od 01.06.2012. do isplate

na iznos od 54,93 EUR od 01.07.2012. do isplate

na iznos od 55,48 EUR od 02.08.2012. do isplate

na iznos od 54,36 EUR od 01.09.2012. do isplate

na iznos od 50,70 EUR od 01.10.2012. do isplate

na iznos od 54,55 EUR od 01.11.2012. do isplate

na iznos od 55,61 EUR od 01.12.2012. do isplate

na iznos od 54,68 EUR od 11.01.2013. do isplate

na iznos od 49,24 EUR od 01.02.2013. do isplate

na iznos od 51,50 EUR od 01.03.2013. do isplate

na iznos od 51,76 EUR od 01.04.2013. do isplate

na iznos od 52,83 EUR od 04.05.2013. do isplate

na iznos od 48,88 EUR od 01.06.2013. do isplate

na iznos od 48,63 EUR od 01.07.2013. do isplate

po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od01.01.2008.god. do 31.07.2015.god po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 348,37 (tristočetrdesetosam eura i tridesetsedam centi) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27.06.2006.god. do isplate po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena,od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdobljekoje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

VIII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju VT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.690,26 (tisućušestodevedeset eura i dvadesetšest centi) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 27. srpnja 2026. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 758,76 (sedamstopedesetosam eura i sedamdesetšest centi) eura, kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom taži da se u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. ugovora, utvrdi ništetnost odredbi o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanih u čl.1. i u čl.7. ugovora, te traži isplatu novčanog iznosa od 544,31 eura po osnovi više plaćene kamate, od 1.936,78 eura po osnovi tečajne razlike, te od 348,37 eura po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj od bitnog navodi kako je kao korisnik kredita i tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 17.139,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedeni ugovor u čl.12. sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Kreditora -Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna obzirom da tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

Tužitelj dalje navodi ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, te tvrdi da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te da je tuženik od početka otplate kredita pa nadalje mijenjao kamatna stopa na način da je istu povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

U konkretnom slučaju visina kamate stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, te ugovor ne sadrži parametre pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, te je stoga odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna kao neodrediva.

Tužitelj dalje tvrdi kako je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Tužitelj dalje tvrdi da mu je tuženik, kao banka, sukladno čl.3. ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, te je na ime tzv. ulazne naknade tužitelj banci uplatio iznos od 2.624,78 kuna dana 27.06.2006.

Tužitelj navodi kako predmetna odredba iz čl.3. ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva tako da ista ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena , te da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Tužitelj navodi kako je predmetni ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe.

Navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pţ-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pţ-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veţe za valutu švicarskog franka,

te se radi o presudama koje su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

Tužitelj navodi kako je sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima posljedica ništetnosti ugovornih odredbi obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, slijedom čega predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, potvrđuje da je u čl.12. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, međutim dodaje kako je ugovorena prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti. Registrirano sjedište tuženika je u Zagrebu, a sukladno odredbama čl. 46. u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu.

Nadalje, tuženik, u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, navodi kako je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate, te dodatno tvrdi kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, te je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno.

Tuženik dalje, u odnosu na o ništetnost i nepoštenost ugovorene valutne klauzule, navodi kako je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, te da je tužitelja obavijestio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule pri sklapanju ugovora, te da je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF, te da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu), a osim toga svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja, tako da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik isto tako tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita iz čl.3. ugovora ništetna, tuženik tvrdi kako je tužitelju pojašnjena sporna odredba ugovora, te da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita , jer je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor , te tuženik dodatno ističe prigovor zastare po čl.225. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 15.02.2023. godine, razvidno je da je tražbina zastarjela.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. O tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti sud je odlučio rješenjem od 31. srpnja 2023.godine na način da je isti prigovor odbijen kao neosnovan (stranica 115-119), a koje rješenje nije pobijano žalbom niti jedne parnične stranke, tako da je postalo pravomoćno dana 12.10.2023.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu:

Odluke suda EU C84/19 i C-224/19 (stranica 12-42), otplatni plan (stranica 43-46), dopis tuženika od 04.08.2022. (stranica 47-48), dopis tužitelja od 28.07.2022. (stranica 49-50), sudske odluke (stranica 59-78), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 79-83), Ugovor o kreditu broj: 112-50-3530604, od 20.06.2006. godine (stranica 84-88), Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IV – 308/2020 od 5.11.2020.godine, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2462/2003, Zahtjev za kredit (stranica 97), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 133-134), otplatni plan (stranica 135-138), otplatni plan (stranica 139-140), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 141-145, te Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dipl. oecc., od studenog 2025. (stranica 156-169).

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja kao parničnu stranku.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja kojim traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. ugovora, utvrdi ništetnost odredbi o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanih u čl.1. i u čl.7. ugovora, te kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa od 544,31 eura po osnovi više plaćene kamate, od 1.936,78 eura po osnovi tečajne razlike, te od 348,37 eura po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Između parničnih stranaka je nesporno:

- da su dana 20.06.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 112-50-3530604 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 17.139,52 uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu.

10. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim i visinu tužbenog zahtjeva, međutim osporava osnov tužbenog zahtjeva.

11. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnost ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti;

- ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita;

- proces informiranosti tužitelja i pregovaranja vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

12. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P - 1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima, kao i obzirom na okolnost da tuženik izričito osporava tužitelju status potrošača.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), utvrđeno je da je vjerovnik bila Raiffeisenbank Austria d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu bila četvrtotuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

14. Isto tako, iz pročitanog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 20.06.2006. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika, te da ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ne sadrže unaprijed ugovorene kriterije tj. parametre temeljem kojih se vršila promjena visine kamatne stope, te da sadrže valutnu klauzulu u švicarskim francima.

15. Iz pročitanog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 17.139,52 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u čl.2. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,20% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke, u čl.6. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se o kreditu za kupnju novih vozila marke „opel“, te je u čl.7. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća.

16. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako je namjena predmetnog ugovora bila je kupnja osobnog automobila, koje vozilo je tužitelj koristio za osobne potrebe kao što su odlazak na posao i dolazak kući, te da predmetnim vozilom nije obavljao nikakvu gospodarsku aktivnost.

17. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja osobnog vozila koje služi isključivo za njegove privatne potrebe, slijedom čega sud smatra kako se tužitelj u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazala da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač.

19. Po ocjeni ovog prvostupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari ne postoje okolnost koje bi isključivale vezanost za pravomoćne odluke donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, već se radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenim pravomoćnim presudama u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje se protežu se na sve potrošačke ugovore jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. Suprotno navodima tuženika, sud smatra kako se tužitelj u ovoj pravnoj stvari može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

21. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. I po čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

25. Vezano uz sporni proces informiranosti tužitelja i pregovaranja vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetni kredit vezan uz valutnu klauzulu švicarskog franka, do toga je došlo jer je u Puli u autokući "Opel" prilikom kupnje predmetnog vozila dobio ponudu da kod njih može riješiti kredit, a da će u banku morati samo otići potpisati ugovor o kreditu pa je stoga prihvatio predmetni kredit kod tuženika, te da je u tuženikovu poslovnicu prvi puta išao tek nakon što je iz autokuće upućen da tamo potpišem ugovor o kreditu, u poslovnici ga je dočekao već napisan ugovor u čijem sastavljanju nije sudjelovao, te se ne sjeća da bi mu bankovni službenik govorio nešto o kriterijima pod kojima bi moglo doći do promjene kamatne stope, ali se sjeća da mu je bankovni službenik rekao kako se radi o malom iznosu kredita i o niskoj mjesečnoj rati tako da bi i u slučaju promjene kamatne stope promjena bila mala, također se ne sjeća da bi mu tom prilikom bankovni službenik govorio nešto o rizičnosti CHF-a.

26. Sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na koji zaključak upućuje okolnost što je isti ugovor sastavljen na poslovnom papiru tuženika (memorandum) koji sadrži naznačen naziv i logo tuženika na vrhu prve stranice, a što je sudu notorno poznato, te podatke o tuženikovoj tvrtci, kao i okolnost što se na prvoj stranici ugovora u donjem dijelu nalazi vrsta tuženikovog logotipa (R۰B۰A), kao dio njegovog vizualnog identiteta, te je na dnu svake stranice ugovora naveden tekst "Member of the Austrian Raiffeisen Banking Group", što sve upućuje da je ugovor unaprijed sastavljen i zatim otisnut na poslovnom papiru tuženika.

27. Dovodeći u međusobnu povezanost pregledani Ugovor o kreditu broj: 112-50- 3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), s iskazom tužitelja, sud zaključuje kako se o predmetnom ugovoru o kreditu odnosno o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te kako je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika i dat tužitelju na potpis, tako da, suprotno navodima tuženika, tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa stoga sud zaključuje kako se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

28. Isto tako, prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

29. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva, između ostalog, i na svoje opće akte kojima je regulirano kreditiranje građana (čl.9.st.2. ugovora) ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

30. Osim toga u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatnim stopama Kreditora, niti je tuženik u spis dostavio kao dokaz Opće uvjete, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a na koje se poziva u odgovoru na tužbu.

31. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg deklaratornog tužbenog zahtjeva odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), iz čl.7. ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dospijeća.

32. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), u dijelu koji glasi «… … po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.. ». Člankom 1. predmetnog ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 17.139,52 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Razvidno je da članak 1. predmetnog ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača, pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni dio članka 1. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju.

33. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti sud je uvidom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), utvrdio da je člankom 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, dok je iz zaglavlja ugovora sud utvrdio da ovdje tuženik ima svoje sjedište u [adresa].

34. Točno je da je u čl.70. ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, da se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti, uz uvjet da je isti sud stvarno nadležan (st.1.), te da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa (st.3).

35. Kao što je već navedeno pod točkom 27. ovog obrazloženja sud je utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, a iz iskaza tužitelja je utvrđeno da se isti sjeća da li mu je bankovni službenik govorio nešto o mjestu i nadležnosti suda u slučaju spora iz predmetnog ugovora o kreditu.

36. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (Narodne novine 96/2003 – dalje ZZP/03), u čl.81. propisao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

37. Isti zakon ZZP/03 u čl.82.alineja 19. propisuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogla smatrati nepoštenima i primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom.

38. Nadalje, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva), koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje kroz interpretaciju internog prava u svjetlu prava EU, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

39. Sud stoga smatra da članak 12. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, jer se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, te sud ocjenjuje da ista odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi tužitelj, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora imao prebivalište u [adresa] nedaleko Pule, u Istarskoj županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagreb, bio izložen dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u zagrebu.

40. Sud smatra da okolnost što tužitelja zastupa punomoćnica iz redova odvjetnika dodatno utječe na postojanje znatne neravnoteže, jer se radi o odvjetnici iz Pule, u Istarskoj županiji, čiji bi odlasci na ročišta na sud u Zagreb, također rezultirali dodatnim troškovima za tužiteljicu, što je sudu notorna činjenica.

41. Isto tako angažiranje odvjetnika iz Zagreba, bi tužitelju uzrokovalo određene troškove, što je također notorna činjenica, te nije isključeno da radi toga tužitelj ne bi morao putovati na sud u Zagreb radi svojeg saslušanja, što bi također doprinijelo dodatnim troškovima i dodatnom vremenu, na svoju štetu.

42. Obzirom da je sud utvrdio da je odredba članka 12. Ugovora o kreditu broj: 112-50- 3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), nepoštena ugovorna odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ista je ništava temeljem čl.87.st.1. ZZP/03, slijedom čega se istom odredbom ne može zasnovati m jesna nadležnosti prema mjestu sjedišta tuženika.

43. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda odredba članka 12. predmetnog ugovora o kreditu ne predstavlja glavni predmet ugovora, niti uvjet, niti odlučujuću pobudu, te ugovor može opstati i bez predmetne odredbe.

44. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl.3. ugovora u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetno, sud je o ništetnosti navedene ugovorne odredbe odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

45. Iz prethodnih utvrđenja u ovom postupku proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, da se radi o tipu standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora.

46. Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) u čl.82. taksativno navodi ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. istog zakona, mogle smatrati nepoštenima, pa između ostalo navodi i odredbu kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

47. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

48. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 20.06.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

49. Pojam ugovora o kreditu sadržan je u ZOO-u u čl.1021. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

50. Iz tako zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je „predmet“ ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je „cijena“ iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

51. Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

52. Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

53. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

54. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u čl.3. ugovora. te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

55. Nadalje, sud smatra kako je sporna odredba sadržana u čl.3. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 3,30% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

56. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.3. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer je iznos visine naknade za odobravanje kredita naznačen u visini od 3,30% od u iznosa kredita, međutim u ugovoru nisu objašnjeni niti specificirani razlozi niti kriteriji izračuna naknade, tako da tužitelju nije poznato što to odnosno koje to troškove i usluge banke mora platiti prije nego što mu kredit bude isplaćen na račun.

57. Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene.

58. Nakon provedenog postupka sud zaključuje kako tuženik nije tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje sporne naknade i zašto visina iste naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita upravo u tom postotku tj. od 3,30%, nadalje nije objasnio niti koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, niti koje su to usluge koje banka pruža tužitelju, kao korisniku kredita, za tu naknadu, niti koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga, pa ovaj prvostupanjski sud ocjenjuje kako je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade, niti saznanja koji troškovi se tom naknadom podmiruju, te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, slijedom čega sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), po ocjeni ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

59. Prema stajalištu ovog suda, tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužitelju, kao potrošaču, ugovornu odredbu, čija mu ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata.

60. Time što je odredba o ugovaranju izračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita unaprijed formulirana od strane tuženika, što na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, što se o istoj odredbi nije pregovaralo, te što je tako ugovorena odredba utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos, sud ocjenjuje da je odredba čl.3. predmetnog ugovora o kreditu očito uzrokovala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

61. Prema ocjeni ovog prvostupanjskom suda obračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same naplate, što u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi.

62. Nakon provedenog testa poštenosti, sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.3. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi čl.3. predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo.

63. Slijedom prethodno navedenog sud utvrđuje kako je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, kao potrošača.

64. Stoga sud zaključuje kako sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 112- 50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), koja sadrži obvezu tužitelja, kao korisnika kredita tj. potrošača, da prije korištenja kredita plati 3,30% naknade na iznos kredita, koja mu se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03.

65. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega sud, utvrđuje da je odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine (stranica 84-88), ništetna, međutim predmetni ugovor može opstati i bez takve ništetne ugovorne odredbe u smislu članka 324. stavka 1. ZOO- a budući da ista ne predstavlja »glavni predmet ugovora« kod ugovora o kreditu.

66. Premda je tuženik je tijekom postupka na pripremnom ročištu održanom 01.03.2024. godine učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, sud je u postupku proveo financijsko vještačenje kako bi se prvobitno utuženi iznos, koji je postavljen u ukupnom iznosu, razgraničio posebno na iznos s osnova valutne klauzule, te posebno na iznos s osnova kamatne stope.

67. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dipl. oecc., od studenog 2025. (stranica 156-169) vještak je utvrdio:

- da preplata više plaćenih iznosa zbog uvećanja kamatne stope iznosi 4.100,84 kuna / 544,31 eura;

- da preplata više plaćenih iznosa zbog na ime tečajnih razlika iznosi 14.592,36 kuna / 1.936,78 eura;

- da je na dan isplate kredita 27.06.2006. godine tuženik prije isplate kredita tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.624,80 kuna / 348,37 eura.

68. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u svojem podnesku od 18. veljače 2026. (stranica 180-188) na način da prihvaća izračun napravljen po stalnom sudskom vještaku te je sukladno istome uredio tužbeni zahtjev.

69. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u svojem podnesku od 04. veljače 2026. (stranica 177-179) na način da ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, te je ustrajao na osporavanju osnova obzirom da tužitelj i tuženik nisu nikada ugovorili fiksni tečaj, već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća , niti fiksnu kamatnu stopu, te je ustrajao i kod prigovora zastare, posebice s osnova promjenjive kamatne stope.

70. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, niti su stranke to predlagale.

71. Točno je da tužitelj i tuženik u predmetnom ugovoru o kreditu nisu nikada ugovorili fiksni tečaj, već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća, međutim navedena primjedba tuženika je irelevantna, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari, kao postupka koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, ugovaranje valutne klauzule švicarskog franka na način da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije, kao trgovac, tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a nije predmet da li je ugovoren fiksni tečaj.

72. Vezano uz tuženikovu primjedbu da tužitelj i tuženik nisu nikada ugovorili fiksnu kamatnu stopu, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

To iz razloga jer se obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 20.06.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

73. Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 5,20% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 5,20% iz čl.2. predmetnog ugovora

74. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, slijedom čega sud utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 544,31 eura, s osnova promjene tečaja CHF/HRK u iznosu od 1.936,78 eura, te s osnova naplaćene naknadu za obradu kredita u iznosu od 348,37 eura.

75. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sud nalazi kako isti prigovor djelomično osnovan.

Kao što je već navedeno, obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 20.06.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se ZOO/05 kojim je u čl.225. propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

76. U pogledu računanja zastarnog roka ovaj prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći eura od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

77. Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

78. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.).

79. Budući da je iz stanja spisa utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda dana 15.02.2023., te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da je tužba podesena izvan zastarnog roka, koji je istekao dana 13.06.2014. godine za potraživanja s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, slijedom čega ovaj sud prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom novčanog iznosa od 544,31 eura.

80. Nadalje, drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.), a kao što je prethodno navedeno tužba je podnesena dana 15.02.2023. godine, slijedom čega sud utvrđuje da je tužitelj tužbu podnio unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za potraživanja s osnove valutne klauzule u švicarskim francima, pa je u odnosu na taj dio tuženikov prigovor zastare neosnovan.

81. Vezano uz tuženikov prigovor zastare koji se odnosi na pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade sud nalazi kako dio tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

U odnosu na navedeno potraživanje ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, a to iz razloga jer za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, slijedom čega sud utvrđuje da u vrijeme donošenja ove odluke, ovaj zahtjev nije zastario jer zastarni rok još nije niti počeo teći.

82. Vezano uz početak tijeka zateznih kamata za potraživanja s osnove valutne klauzule u švicarskim francima, a budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P -1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo kao četvrtotuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kod takvog pravomoćnog utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik nikako ne može smatrati pošten im stjecateljem, tako da stoga isti duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

83. Vezano uz tužiteljev zahtjev za isplatom zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita 27.06.2006., pa do isplate, sud nalazi kako taj zahtjev nije osnovan, već zatezna kamata sukladno čl.277.st.1. i čl.324.st.1. ZOO-a, teče od prvog idućeg dana nakon dana kada je naplaćena naknada tj. od dana 28.06.2006. godine.

Budući da je tuženik taj koji je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, te je temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos od 348,37 eura, stoga sud ocjenjuje da je tuženik nepošten stjecatelj, te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

84. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva ;

- članak 225. ZOO/05 koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

85. Obzirom da je tužitelj, s jedne strane, usp io dokazati da je odredba iz članka 12. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, te je istu odredbu unaprijed formulirao trgovac tj. tuženik zbog čega tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud stoga temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05 utvrđuje kako je u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, u cijelosti ništetna ugovorna odredba iz članka 12. ugovora koja glasi: » U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. .«, te je u tom dijelu prihvatio dio tužbenog zahtjeva kao osnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

86. Isto tako obzirom da je tužitelj, s jedne strane usp io dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P - 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, nalazi kako su u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u čl.7. ugovora u dijelu koji glasi: « ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...» i u dijelu koji glasi: « Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.», te je u tom dijelu prihvatio dio tužbenog zahtjeva kao osnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

87. Međutim, sud ocjenjuje da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3530604, od dana 20.06.2006. godine,, u dijelu koji glasi « … po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.», kako je detaljnije navedeno pod točkom 32. ovog obrazloženja, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

88. Isto tako vezano uz ugovornu odredbu iz čl.3. Ugovora o kreditu broj: 112-50- 3530604, od dana 20.06.2006. godine, koja glasi: «3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. », provedenim testom poštenosti utvrđeno je da je ista odredba bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, kao potrošača, tako da se radi o nepoštenoj odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03, a člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

89. Sud je temeljem 225. ZOO/05 odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika u iznosu od 544,31 eura, zbog nastupanja zastare, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude

90. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno da preplata tužitelja, kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju isplate kredita, iznosi 1.936,78 eura, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 1.936,78 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom VI izreke ove presude

91. Isto tako, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa od 348,37 eura s osnove naplaćene naknade, koju je tuženik naplatio temeljem osnove koja je otpala, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VII izreke ove presude

92. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa s osnova ništetnih odredbi s osnova preplaćenog tečaja i s osnove naplaćene ulazne naknade za obradu kredita bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VI i točkom VII izreke ove presude.

93. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

94. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio na iznos od 2.829,46 eura (544,31 + 1.936,78 + 348,37 = 2.829,46), a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

95. U konkretnom slučaju tužitelj u pogledu osnove nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi « … po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.», međutim zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi, pa je sud odlučio priznati uspjeh u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti tj. u omjeru od 100%, dok je obzirom na istaknutu visinu tužbenog zahtjeva od 2.829,46 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 2.285,15 eura, uspio u ovoj parnici u odnosu na visinu u omjeru od 80,76%, odnosno tužitelj je u parnici s obzirom na osnovu i visinu uspio u omjeru od 90,38% (100 + 80,76 = 180,76 / 2 = 90,38), dok je tuženik u odnosu na osnovu i visinu uspio u omjeru od 9,62% (100 – 90,38 = 9,62).

96. Razlika uspjeha u sporu utvrđuje se u omjeru od 80,76% (90,38 – 9,62 = 80,76) u korist tužitelja.

97. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46. Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

98. Sud je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 3 ročišta dana 01.03.2024., 11.09.2024. i 27.04.2026. svako u visini od po 100 bodova što za ukupno 300 bodova iznosi 600,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 27.09.2024. u iznosu od 50,00 eura (ostali podnesci - 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova) po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za sastav 2 obrazložena podneska od 18.02.2026. i 27.04.2026. svaki u visini od po 100 bodova što za 200 bodova ukupno iznosi 400,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 312,50 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 493,43 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 37,01 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje: Uredba).

99. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 eura koji bi mu pripadao po Tbr.9.st.3. Tarife, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj ili njegov punomoćnik na to ročiš te pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.

100. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

101. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.092,94 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 80,76%, što iznosi 1.690,26 eura, te je temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.690,26 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 758,76 eura, kao neosnovanom, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom V III izreke ove presude.

102. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

103. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

104. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 27. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.