REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Stalna služba u Donjoj Stubici
Matenačka cesta 3/1
Posl.br. P-278/2025-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji tog suda Vesni Posavec, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u OD Porobija i Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 15. travnja 2026.god. u prisutnosti pun. tužiteljice i odsutnosti punomoćnika tuženika, a objavljene dana 24. srpnja 2026.god.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 516,83 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.084,26 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
" Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.616,31 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana."
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.148,16 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana presuđenja, koja na taj iznos teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa Zagrebačkom bankom d.d. dana 25. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3208330524, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti joj na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se Korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
1.1. Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje.
1.2. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,50 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.
Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11).
1.3. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dakle, u predmetnom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.
1.4. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž- 7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u sladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 9. travnja 2015., pod brojem Revt-249/14. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07. , 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, NN br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivni interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao.
1.5. Tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,54 kn/ CHF. Tužiteljica i tuženik su 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZIDZPK.) sklopili Dodatak ugovoru u kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Tužiteljica neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZIDZPK-a koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Sud Europske unije je u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet BU protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
1.6.Tužiteljica je, sukladno Nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, precizirala tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF i zatražila isplatu s osnove preplate nastale kod plaćanja otplatnih obroka primjenom kamatne stope i valutnog tečaja CHF valute na dan plaćanja svakog obroka, koja kamatna stopa i valutni tečaj se povećavao, u pravilu, u odnosu na početno stanje - prilikom isplate kredita te zakonske zatezne kamate na te preplate, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u bitnome ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, jer tužitelj prihvatom konverzije nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovoga postupka. U konverziji su pretvoreni uplaćeni iznosi u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u Eure, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa Eur obroka, raspoređuju se kao preplata. Preplata je priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Više se i ne radi o kreditu u CHF valuti. Ugovor i dodatak, tužitelj je sklapao slobodnom voljom.
Zatezne kamate kao glavni zahtjev obračunate na uplate tužitelja do 30.09.2015. mogu biti samostalan tužbeni zahtjev tek po prestanku glavne tražbine. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule je dopušteno i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik je u daljnjem postupku predlagao i izračun tzv. negativnih razlika, što sud nije prihvatio, jer nije podnijet pravovremeni prigovor radi prebijanja.
3. U dokaznom je postupku sud izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu (list 18- 22 spisa), Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju otplate od 17.12.2015. (list 49-60), promet po kreditu (list 53-59), u izračun konverzije na dan 30.09.2015.(list 60-62), pregled promjena kamatnih stopa (list 63), obavijest o izračunu efekata konverzije kredita na dan 30.9.2015. i o prihvatu (list 47-48), provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću (list 143-153)), te je saslušana tužiteljica osobno.
3.1. Drugih dokaznih prijedloga nije bilo.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, donijeta je presuda posl.br. P-422/2023- 10 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, a na koju je tuženik uložio žalbu te odlučujući o žalbi, Županijski sud u Varaždinu, odlukom posl.br. Gž-1588/2024-2 od 12. lipnja 2025. potvrdio utvrđenje ništetnim odredaba ugovora (osim u toč.VII. izreke), a ukinuo toč. III., VIII., IX. i X. izreke i vratio u tom dijelu predmet na ponovno suđenje, uz izraženo pravno shvaćanje glede osnove za isplatu.
5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaključila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, broj 3208330524 dana 25.siječnja 2007., kao i da je tužiteljica sklopila dodatak ugovoru o kreditu u postupku konverzije kredita. Ovaj sud kao prvostupanjsko tijelo, ponovnim uvidom u provedene dokaze, a sukladno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nije izvodio nove dokaze, sudeći ponovno po ukinutim odredbama prvostupanjske presude, a koje se odnose na isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredaba. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 24.2.2026., a preinaka je prihvaćena raspravnim rješenjem, jer se temelji na rezultatima provedenog vještačenja.
6. Nesporno je da je tužiteljica potrošač. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., N, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
7.Tijekom prvostupanjskog postupka, radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.
Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je ugovoreni iznos kredita bio u iznosu od 23.000,00 CHF, a prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita mjesečni anuitet po prvotnom planu iznosio je 237,38 CHF. U tablici vještaka po mjesecima prikazan je iznos anuiteta po promjenjivoj kamatnoj stopi te po promjenjivom tečaju. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi 7.733,24 kn odnosno 1.026,38 eura i 25.371.10 kn odnosno 3.367,32 eura kao razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita. Nadalje, vještak je izračunao zatezna kamate na razlike po anuitetima s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.894,10 kn/516,84 eura i zatezne kamate na razlike po osnovi ništetne valutne klauzule u iznosu od 8.169,40 /1.084,27 eura. Nijedna strana nije prigovarala na izračun zateznih kamata, te je nalaz i mišljenje vještaka sud prihvatio.
6. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda jest da je sklapanjem Sporazuma o konverziji postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu. Primjenom odredaba o konverziji iz ZIDZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u euru. Nepoštene ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu u valuti CHF i sve što je do konverzije više plaćeno temeljem ništetnih odredaba, provođenjem konverzije iskorišteno je u korist tužiteljice i uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim sporazumom i stoga je, po stajalištu drugostupanjskog suda, da je potraživani iznos na ime preplaćenih razlika, bez osnove, ostao u imovini tuženika pogrešno.
7. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje iskazano u odluci posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.5.2026. koje odgovara na pravno pitanje:
"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", a odgovor je sastavljen pod toč. 26. Obrazloženja koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
8.Sukladno pravnim shvaćanjima viših sudova, ovaj sud je pihvatio tužbeni zahtjev koji se odnosi na zakonske zatezne kamate (toč. I. I II.izreke), a odbio tužbeni zahtjev na isplatu "preplaćenih iznosa" po mjesečnim anuitetima ( toč. III. Izreke).
Sukladno zauzetim pravnim shvaćanjima, zakonske zatezne kamate nisu bile uračunate kao benefit tužiteljice prilikom provođenje konverzije i stoga na iste tužiteljica ima pravo, kao do sada izostalo financijsko obeštećenje. Zakonska zatezna kamata na prihvaćene novčane iznose teče od dana postavljanja zahtjeva odnosno o dana 9. studenoga 2023. (list 183-185) sukladno čl. 31. st.2. ZOO-a.
Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a.
9.Tužiteljica je uspjela u ovome postupku s utvrđivanjem ništetnosti ugovornih odredaba kao pravne osnove za isplatu. Iako nije u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom za isplatu, valjalo je tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužiteljici. Naime, tužiteljica je u postupku sudjelovala kao potrošač koji se nesporno smatra slabijom ugovornom stranom prema trgovcu, ovdje tuženiku. Tužba nije bila nerazumna ili površna, na što ukazuje i sudska praksa koja se kroz sedam godina postupka mijenjala od strane najvišeg sudbenog tijela (Vrhovnog suda RH), a nije jednoznačna ni u odlukama Europskog suda. Time je tužiteljica bila u nepovoljnom položaju trpeći neizvjesnost, a istodobno, imala financijske troškove.
Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 04.02.2020., 15.05.2020., 25.09.2024. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 30.01.2020., 10.10.2023., 15.04.2020., 09.10.2023.god. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 1.600,00 eura što uvećano za 25% PDV u iznosu od 400,00 eura, ukupno iznosi 2.000,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, sudska pristojba na tužbu 132,72 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.398,16 eura. Nadalje je u ponovnom postupku priznat trošak za jedan podnesak od 24. veljače 2026. i raspravna ročišta održana dana 16.10.2025. i 15.4.2026., ukupno 600,00 eura uvećano za PDV od 150,00 eura. Ukupno priznati trošak iznosi 3.148,16 eura.
Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.
10. Stoga je odlučeno kao u izreci.
U Donjoj Stubici, 24. srpnja 2026.god.
S U D A C:
Vesna Posavec
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .
DN-a:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženiku
