REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-116/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja HM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Bojan Bacinger, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 15. lipnja 2026.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Leone Srša Kristofić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u OD, dana 24. srpnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja UM, te se nalaže tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 6.533,39 EUR (šesttisućapetstotridesetitri eura i tridesetidevet centi ), u roku od 15 dana, tekuće na iznose:

– iznos 50,86 EUR od 10. srpanj 2010.

– iznos 86,17 EUR od 10. kolovoz 2010.

– iznos 73,56 EUR od 21. rujan 2010.

– iznos 66,26 EUR od 27. listopad 2010.

– iznos 57,63 EUR od 25. studeni 2010.

– iznos 74,22 EUR od 23. prosinac 2010.

– iznos 94,79 EUR od 29. siječanj 2011.

– iznos 86,17 EUR od 04. ožujak 2011.

– iznos 101,43 EUR od 31. ožujak 2011.

– iznos 86,17 EUR od 10. svibanj 2011.

– iznos 112,71 EUR od 21. lipanj 2011.

– iznos 61,08 EUR od 29. lipanj 2011.

– iznos 155,18 EUR od 09. kolovoz 2011.

– iznos 119,35 EUR od 09. rujan 2011.

– iznos 114,17 EUR od 27. rujan 2011.

– iznos 110,19 EUR od 28. listopad 2011.

– iznos 112,71 EUR od 02. prosinac 2011.

– iznos 128,64 EUR od 30. prosinac 2011.

– iznos 113,24 EUR od 27. siječanj 2012.

– iznos 126,86 EUR od 24. veljača 2012.

– iznos 116,89 EUR od 30. ožujak 2012.

– iznos 120,48 EUR od 03. svibanj 2012.

– iznos 120,48 EUR od 31. svibanj 2012.

– iznos 120,48 EUR od 30. lipanj 2012.

– iznos 110,52 EUR od 24. srpanj 2012.

– iznos 117,42 EUR od 08. kolovoz 2012.

– iznos 106,01 EUR od 11. listopad 2012.

– iznos 110,52 EUR od 03. studeni 2012.

– iznos 113,84 EUR od 30. studeni 2012.

– iznos 110,79 EUR od 28. prosinac 2012.

– iznos 111,72 EUR od 30. siječanj 2013.

– iznos 102,29 EUR od 27. veljača 2013.

– iznos 110,13 EUR od 29. ožujak 2013.

– iznos 107,47 EUR od 30. travanj 2013.

– iznos 111,58 EUR od 29. svibanj 2013.

– iznos 98,04 EUR od 29. lipanj 2013.

– iznos 99,24 EUR od 31. srpanj 2013.

– iznos 102,96 EUR od 31. kolovoz 2013.

– iznos 100,17 EUR od 27. rujan 2013.

– iznos 109,33 EUR od 30. listopad 2013.

– iznos 106,80 EUR od 29. studeni 2013.

– iznos 108,66 EUR od 30. prosinac 2013.

– iznos 153,29 EUR od 29. siječanj 2014.

– iznos 98,47 EUR od 28. veljača 2014.

– iznos 97,81 EUR od 31. ožujak 2014.

– iznos 96,48 EUR od 30. travanj 2014.

– iznos 98,74 EUR od 30. svibanj 2014.

– iznos 93,96 EUR od 30. lipanj 2014.

– iznos 90,97 EUR od 31. srpanj 2014.

– iznos 104,84 EUR od 06. kolovoz 2014.

– iznos 104,46 EUR od 29. rujan 2014.

– iznos 101,79 EUR od 31. listopad 2014.

– iznos 103,12 EUR od 28. studeni 2014.

– iznos 103,52 EUR od 29. prosinac 2014.

– iznos 103,78 EUR od 30. siječanj 2015.

– iznos 105,24 EUR od 27. veljača 2015.

– iznos 104,92 EUR od 30. ožujak 2015.

– iznos 108,43 EUR od 29. travanj 2015.

– iznos 101,79 EUR od 29. svibanj 2015.

– iznos 103,52 EUR od 30. lipanj 2015.

– iznos 106,83 EUR od 29. srpanj 2015.

– iznos 104,44 EUR od 31. kolovoz 2015.

– iznos 103,78 EUR od 30. rujan 2015.

II. Djelomično s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu gdje traži od tuženika isplatu iznosa od 6.533,39 EUR (šesttisućapetstotridesetitri eura i tridesetidevet centi) u roku od 15 dana.

III. Svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka.

IV. Utvrđuje se da prigovor prijeboja istaknut po tuženiku nije osnovan.

Obrazloženje:

1. Tužitelj UM (dalje: tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 13. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-700/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3962517 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 12. ožujka 2007. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita UM kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 360 mjeseci, u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa]. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 11. veljače 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da mu dostavi svu dokumnetaciju, te će nakon toga sukladno čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku postaviti svoj tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koje je tuženiku previše uplatio i to s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka, uz nalog tuženiku da mu te iznose isplati.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osporava da je tužitelj potrošač. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Tužitelj je postavio svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 21. studenog 2019.god. temeljem čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku tako da sada od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 59.569,51 kunu s osnova preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja i zbog promjene kamatne stope i to za razdoblje dospijeća od 31. svibna 2008.god. do 31. srpnja 2019.god.

4. Ovaj sud je Rješenjem broj P-700/19-8 od dana 27. studenog 2019.god. odbio prigovor tuženika da ovaj sud nije nadležan. Isto Rješenje je potvrdio Županijski sud u Zagrebu Rješenjem broj Gž-1397/2020 od dana 18. kolovoza 2020.god. Dakle, ovaj sud je nadležan za provođenje postupka i donošenje odluke.

5. Tuženik tijekom postupka u podnesku od 09. prosinca 2019.god. stavlja i prigovor prijeboja u iznosu od 161.043,41 kunu u tom ukupnom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015.god., a koji iznos se odnosi na umanjenu preostalu glavnicu koja je utvrđena u postupku konverzije.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Zatim je tužitelj u podnesku zaprimljenom 15. listopada 2020.god. svoj tužbeni zahtjev specificirao nanačin da sada tri isplatu ukupnog iznosa od 49.668,78 kuna sa razdobljem dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa od 31. svibnja 2008.god. do zaključno samo do 30. rujna 2015.god.

8. Tuženik se usprotivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

9. Naime, sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika je donio i odluku - rješenje da tužitelj nije preinačio tužbu u Rješenju od dana 11. siječnja 2021.god. sukladno čl. 190. st. 2. i čl. 191. te i 186.b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se primjenjivao s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ). Razlozi donošenja istog su navedeni u obrazloženju toga Rješenja. Protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

10. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-700/19-22 dana 11. siječnja 2021.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20, a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Sud je pod brojem P-700/19-26 dana 27. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka. Rješenje je postalo pravomoćno.

12. Po pozivu suda stranke su se očitovale.

13. Sud je Rješenjem broj P-700/2019-34 od dana 15. travnja 2024.god. odbio prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji na strani tužitelja, a razlozi takve odluke su obrazloženi u tom Rješenju. Odlučeno je da protiv toga Rješenja nije dopuštena posebna žalba.

14. Tužitelj je zatim nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 13. rujna 2024.god. tužbeni zahtjev postavio na isplatu iznosa od ukupno 6.533,39 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 10. srpnja 2010.god. do 30. rujna 2015.god. ) do isplate. U tom ukupnom iznosu su sada iznosi koji se odnose i na utuženo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

15. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-288/2024.

17. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog temeljem čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, u konačnici specificiranog nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, u podnesku od 13. rujna 2024.god. s time da je u izreci naveden iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH.

18. Sud je rješenjem od dana 08. kolovoza 2024.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Marodi Ivan, a protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba. U obrazloženju tog Rješenja su navedeni razlozi donošenja istog.

19. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje AM i ŽM, a u konačnici i od saslušanja svjedokinje CM. Niti jedna stranka nije predlagala usmeno saslušanje vještaka.

20. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 24. rujna 2024.god. tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i konačno specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 13. rujna 2024.god., dok je tuženik ostao kod svih navoda i kod prigovora radi prebijanja. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

21. Stoga je sud na ročištu održanom dana 24. rujna 2024.god. izvršio uvid još u dokumentaciju, te je nakon toga glavnu raspravu zaključio.

22. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-288/2024-4 dana 07. listopada 2024.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja UM (postavljeni specificirani tužbeni zahtjev, kako je obrazloženo), te je odbio prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.

23. Po žalbi tuženika na tu presudu, Županijski sud u Zagrebu je pod brojem Gž- 5301/2024 dana 04. ožujka 2026.god. donio Rješenje da se ukida presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-288/2024-4 dana 07. listopada 2024.god. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. Sukladno Sudskom poslovniku nakon te ukidne odluke spis je dobio novi broj P- 166/2026.

25. Sud je u ovom ponovljenom postupku pozvao obje stranke da se očituju nakon te ukidne odluke, međutim niti jedna stranka se nije očitovala. Tuženik s eočitovao tek dana 01. lipnja 2026.god.

26. Na ročištu održanom dana 15. lipnja 2026.god. punomoćnica tužitelja je navela da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva specioficiranog u podnesku od dana 13. rujna 2024.god., dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i svih prigovora.

27. Stranke nisu predložile provođenje daljnjih dokaza , niti su predložile usopmeno saslušanje vještaka.

28. Tako je sud na tom ročištu održanom 15. lipnja 2026.god. proveo postupak dokazivanja, te je nakon toga glavnu raspravu u ovom ponvljenom postupku zaključio.

29. Odluka se donosi na temelju specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od dana 13. rujna 2024.god. s obzirom da u ovom ponovljenom postupku nije došlo do nikakve promjene istog.

30. U ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 7 spisa), dopis – konverzija (list 8 spisa), ugovor o kreditu (list 17-19 spisa), sudsku praksu (list 20-28 spisa), dodatak broj 1 ugovoru o kreditu (list 29-31 spisa), dopis – konverziju (list 32-33 spisa), otplatni plan (list 34-36 spisa), novi otplatni plan (list 37-39 spisa), pregled izvršenih uplata (list 40-42 spisa), izjave o prihvatu izračuna konverzije (list 43 i 44 spisa), dopis – konverziju (list 45 spisa), otplatni plan (list 45-48 spisa), prijedlog zakona (list 49-51 spisa), sudsku praksu (list 52-56 spisa), sudsku praksu (list 69-80 spisa), ugovor o kreditu i solemnizaciju (list 82-84 spisa), dodatak broj 1 ugovoru o kreditu (list 84-86 spisa), otplatni plan (list 87- 93 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 94-102 spisa), sudsku praksu (list 111- 116 spisa), zahtjev za kredit (list 125 spisa), promotivne uvjete odobravanja kredita (list 126-128 spisa), pregled kretanja kamatnih stopa (list 129 spisa), mišljenja (list 130-141 spisa), sudsku praksu (list 158-164 spisa), mišljenje – izvještaj (list 165-168 spisa), sudsku praksu (list 162-184 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka zaprimljeno 31. svibnja 2024. (list 242-256 spisa), zatim u sudsku praksu ( list 331-351 ), te je uz suglasnost prisutnih pročitan iskaz tužitelja UM sa raspravnog zapisnika od 10. travnja 2024.god., koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

31. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - koji se primjenjuje nakon II.stupanjske ukidne odluke ), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan (specificiran podneskom od 13. rujna 2024.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, a što će dalje biti obrazloženo.

32. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

33. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

34. Nije sporno da su tužitelj UM kao korisnik kredita i s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3962517 dana 12. ožujka 2007. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita UM kredit i to stambeni u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa], a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Tuženik ( banka) je na nekretnini upisao založno pravo. Ugovor je kao založni dužnik potpisala osim tužitelja i KM.

35. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,95 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

36. Nije sporno da su tužitelj UM i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o namjenskom kreditu dana 11. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom do 30.09.2015. godine nije utvrđena preplata, te je utvrđena neotplaćena glavnica u iznosu od 52.101,98 EUR.

37. Nije sporno da je taj kredit još uvijek nije otplaćen.

38. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

39. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

40. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

41. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

42. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

43. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

44. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

45. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

46. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

47. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

48. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

49. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

50. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

51. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

52. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

53. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

54. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

55. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

56. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

57. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

58. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

59. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

60. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

61. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje točno dana 13. lipnja 2019.god. (putem pošte preporučeno ).

62. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

63. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

64. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

65. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, putem pošte preporučeno.

66. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

67. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13. lipnja 2019.god. (zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-700/2019 ) podnošenjem tužbe ovome sudu, putem pošte preporučeno, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

68. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

69. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

70. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima. Osim toga tuženik je odustao od salušanja svjedoka.

71. Tužitelj UM je u iskazu izjavio da je njegova adresa ista kao i u vrijeme dok je uzimao taj sporni kredit. On je 2007. godine trebao kredit za izgradnju obiteljske kuće koja se nalazi na adresi [adresa] u kojoj kući sada živi sa suprugom i kćerkom. Za kredit je išao pitati u PBZ, ali onda je iz razgovora čuo da su u Raiffeisenbank povoljniji krediti, a tamo je radila i jedna gospođa iz [adresa]. U Raiffeisenbank je rekao da treba kredit za izgradnju kuće, tamo su rekli da je kredit u CHF najpovoljniji, tada je bio hit, jer su bile najpovoljnije kamate i to 4,9%, dok su kamate u to vrijeme bile od 9-10%. Nisu mu ništa previše govorili o promjeni kamatne stope, niti pak o promjeni tečaja, a u to vrijeme je CHF bio najpovoljnija valuta koja je 30 godina bila stabilna što se tiče kamata i tečaja. Po ničemu nisu posumnjali da bi se s tom valutom nešto dogodilo i onda se u dogovoru sa suprugom KM koja je založni vjerovnik odlučio da je to najbolje za njih. Tako su uzeli kredit u visini 95.000,00 CHF na 30 godina. Kada se odlučio za kredit bitno mu je bilo da mu mjesečna rata bude oko 2.000,00 kuna što je mogao bez problema otplaćivati. Djelatnica banke mu je predočila otplatni plan gdje je bilo navedeno da će mu mjesečne rate biti 2.300,00 kuna i onda se sa suprugom odlučio da to mogu plaćati. Bili su kod javnog bilježnika, on ih je samo pitao da li su pročitali ugovor, njemu je bio bitan iznos i visina rate koju može plaćati, bilježnik im je rekao da će se upisati založno pravo na nekretnini i da to moraju otplaćivati, a što se tiče same valute CHF ništa nije bilo rečeno. Iznos kredit je uplaćen na njegov tekući račun u kunama. Svi ti novci su potrošeni na izgradnju kuće, a misli da banci nisu morali pravdati troškove. Kuću su gradili nekih 10 godina, od 2007. do 2017. godine i kada je ista dovršena procijenjena je na iznos od 170.000,00 EUR-a. U toj kući žive supruga, kćer i on negdje od 2015. ili 2016. godine. Mjesečne rate cijelo vrijeme redovno plaća, nosi ih na šalter banke, taj kredit još uvijek otplaćuje. Kada su rate porasle pitao je u banci da li će se to stabilizirati, tamo su mu rekli da će se, ali da tako mora plaćati jer je tako potpisao. Najviše je mjesečno plaćao 3.500,00 kuna. Negdje 2015. ili 2016. godine je banka poslala papire za konverziju tog kredita, a kada je pitao zbog čega rečeno mu je da je to najbolje napraviti jer ako to potpiše da će mu se rate vratiti na početno stanje. Tako se odlučio potpisati za tu konverziju i rata mu je pala na ono početno stanje, na 2 i nešto tisuća kuna, a sada plaća ratu 330,00 EUR-a mjesečno. Kada je potpisao aneks ugovora o konverziji banka mu ništa nije pitala za što je kredit potrošen. Po zanimanju je grafički inženjer. Ovu kuću za koju je rekao da ju je izgradio nije nikada iznajmljivao ili na njoj na bilo koji način zarađivao. Imao je povjerenje u djelatnicu banke, puno. Djelatnica banke mu nije prezentirala nikakve odluke banke o promjenama kamatne stope ili kakve grafove o povijesnom kretanju tečaja CHF. Nije mu rekla što je valuta utočišta to prvi puta čuje. Pročitao je taj ugovor o kreditu. U to vrijeme je taj kredit bio hit i nije se drugo nudilo. Nije tražio kredit u drugoj valuti jer mu je kod ovog kamata bila dobra i primamljiva. Ne zna što znači valutna klauzula. Kada mu je gospođa prezentirala taj ugovor i kada mu je taj ugovor bio predočen njemu je bio bitan iznos kredita, rok i rata prema otplatnom planu koji mu je predočen te iako nije sve razumio bila mu je bitna ta mjesečna rata. Kada su se rate povisivale, onda je na šalteru banke pitao da li će se to i kako riješiti, to je svaki puta pitao, te mu je rečeno da čeka i da će se riješiti, a onda je kroz neko vrijeme došla i ta konverzija koju su onda i prihvatili. On je plaćao rate tog kredita, nosio je novce na šalter banke.

72. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

73. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik (banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.

74. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

75. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

76. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

77. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

78. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

79. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

80. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

81. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

82. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

83. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

84. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

85. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

86. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

87. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

88. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

89. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

90. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

91. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

92. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

93. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

94. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

95. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

96. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

97. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

98. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

99. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

100. U ranijoj sudskoj praksi i to odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

101. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

102. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

103. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 11. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

104. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

105. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 11. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

106. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 11. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

107. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

108. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

109. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

110. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

111. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

112. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

113. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

114. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

115. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

116. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

117. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

118. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

119. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

120. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

121. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

122. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

123. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

124. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspos-tavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

125. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

126. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

127. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 11. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da nema utvrđene preplate, a kao ostatak neotplaćene glavnice je utvrđen u iznosu od 52.101,98 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

128. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

129. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegov prigovor nije osnovan.

130. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

131. Rješenjem od 15. travnja 2024.god., određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje u svezi Ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru o kreditu i to : kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu broj 218-50-3962517 do dana konverzije, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije, po dodatku broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 218-50-3962517 specificirano po datumima uplata, kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, specificirano po datumima uplata, koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na preplaćene iznose iz toč 1. i 2. na dan konverzije, uz umanjenje istih za priznati iznos preplate ako zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje s preplatom iz konverzije, izračun prijeboja s preplaćenim anuitetima, koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije kamata po ugovoru o kreditu, koliki je iznos kunski preostale glavnice dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju?. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Radiković Zdravku iz Šenkovca.

132. Vještak Radiković Zdravko je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

133. Stalni sudski vještak Zdravko Radiković je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 31. svibnja 2024.god. u kojem navodi da preplata anuiteta kredita izraženih u kunama i eurima u odnosu na iznose koje je tužitelj bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, iznosi 443,71 kuna/58,93 eura. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita s osnove promjene kamatne stope sa datumima dospijeća prikazan je u posebnoj tablici, stupac 2. Preplata anuiteta kredita izraženih u kunama i eurima koje je tužitelj preplatio tuženiku na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose anuiteta kredita koje bi bio dužan platiti po srednjem tečaju kreditora za CHF prema kuni na dan isplate kredita, a uzimajući u obzir i takozvane negativne razlike ( preplata s osnove promjene tečaja valute ), iznosi 49.225,65 kuna/6,533,39 eura. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita s osnove promjene tečaja valute sa datumima dospijeća prikazan je u tablici, stupac 3. Zatim je vještak naveo da zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose anuiteta kredita nakon prijeboja manje uplaćenih iznosa sa istovjetno više uplaćenim iznosima iz točke 1 i 2 nalaza ( prema specifikaciji iz tablice mišljenja ), obračunate do 30.09.2015. godine, iznose 14.910,06 kuna/1.978,91 eura. Izračunom iz konverzije kredita utvrđen je manje uplaćeni iznos od 512,58 eura. Zatezne kamate od 14.910,06 kuna/1.978,91 eura, umanjene ili prebijene za manje uplaćeni iznos iz konverzije kredita od 512,58 eura, iznose 1.466,33 eura/11.048,06 kuna ( 1.978,91 € - 512,58 € = 1.466,33 €/11.048,06 HRK ).

134. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

135. Tuženik je stavio primjedbe koje se odnose na pravno pitanje o čemu odlučuje sud.

136. U ovom ponovljenom postupku stranke nisu predlagale dodatno vještačenje ili dodatno očitovanje vještaka, pa se odluka donosi na temelju ovog nalaza im išljenja.

137. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

138. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

139. Tužitelj tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, tužitelju obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljem, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna ostatka glavnice i preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

140. Na temelju danog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj je uslijed ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove promjene tečaja preplatio iznos od 6.533,39 EUR, za koji iznos tužitelj u konverziji nije obeštećen.

141. Međutim, dana 27. svibnja 2026. donesena je Presuda i Rješenje u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-457/2025, donesena u proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je prema objavi na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpremljena dana 18. lipnja 2026.

142. U obrazloženju prednje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je da: "21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. 22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. 23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.", te je u toj Odluci Vrhovnog suda zauzet slijedeći pravni stav: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

143. Shodno iznesenom, za ovaj sud obvezujućem pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu utvrđenog preplaćenog iznosa od 6.533,39 EUR koji predstavlja preplaćeni iznos umanjen za iznos priznat u konverziji, već tužitelj ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na navedeni utvrđeni preplaćeni iznos od 6.533,39 EUR za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015., tj. pravo na isplatu zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog preplaćenog iznosa sadržanog u navedenom ukupnom iznosu od 6.533,39 EUR, a koji su pojedinačni iznosi utvrđeni u Tabeli 4 Nalaza sudskog vještaka i navedeni pod naslovom: Specifikacija pojedinačnih iznosa Nalaza sudskog vještaka, pa zaključno do dana 30.09.2015.

144. Osnovom prednje izloženog nedvojbeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.533,39 EUR, u cijelosti neosnovan, a iz razloga kako slijedi.

145. Sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu od 11. veljače 2016.god. između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

146. Naime, ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Dodatka, Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C- 567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos-1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

147. Dakle, iznos koji je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-457/2025, tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 10. srpnja 2010.god. do zaključno 30. rujna 2015.god., nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

148. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

149. Na osnovu svega iznesenoga samo djelomično je usvojen tužbeni zahtev tužitelja koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate i odlučeno je kao u točki I. izreke, dok je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom gdje traži isplatu iznosa od 6.533,39 EUR i odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

150. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut općenito u ukupnom iznosu od 21.374,13 EUR (ranije u iznosu od 161.043,41 kunu ) koji se odnosi na iznos za koji je umanjena preostala glavnica kod konverzije konkretnog kredita, ističe se da je isti kasnije tijekom postupka, a pogotovo nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije specificiran.

151. Vještak Radiković Zdravko je u svom nalazu i mišljenju u svezi sa iznosom glavnice nakon provedene konverzije sve objasnio i izračunao, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe, niti je isti prije zaključenja glavne rasprave postavio.

152. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamatu. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

153. Obzirom na donesenu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, po tuženiku istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

154. U svezi s navedenim prigovorom također valja istaknuti da odredbama Zakona o zaštiti potrošača ustanovljena je zaštita potrošača od nepoštenih i time ništetnih odredbi potrošačkih ugovora, a ne i zaštita tuženika kao trgovca, jer tuženik u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača

155. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, jer sud smatra da je svaka stranka uspjela u ovom postupku djelomično, a u pogledu postupka dokazivanja nisu nastali posebni troškovi s obzirom da s eodluka donosi temeljem stava Vrhovnog suda RH broj Rev-457/2025.

156. Naime, tužitelj je dosuđenjem mu samo zateznih kamata na iznos od 6.533,39 EUR, uspio u relativno malom dijelu, slijedom čega bi tužitelj razmjerno svom neuspjehu u sporu bio u obvezi tuženiku naknaditi troškove postupka.

157. Međutim, o pitanju obeštećenja potrošača kod konvertiranih kredita, u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu, pa i tijekom ovog postupka, nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa, a što uostalom proizlazi i same činjenice da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije navedenom predmetu poslovni br. Rev- 457/2025 Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta prepustilo odluku u povodu revizije u toj pravnoj stvari proširenom vijeću od 13 sudaca Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 390. st. 2. ZPP-a, kojom je odredbom propisano da " Ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena, odluku će prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.".

158. Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa je obzirom na raniju sudsku praksu imao razloga vjerovati u uspjeh, jer u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatu utuženog glavničnog iznosa nema razumne izglede za uspjeh, to ovaj sud zauzima stajalište da bi obvezivanje tužitelja na podmirenje troškova tuženika predstavljalo prekomjerni teret pa bi došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekta prava na pošteno suđenje, a u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), te je slijedom navedenog, a primjenom članka 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka kako je navedneo u toč. III. izreke.

159. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 ( EUR/HRK ).

160. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 24. srpnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Zagrebu sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2025.god.

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Bacinger Bojan, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba