REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5519/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Karolina Koubek Smoljanović, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba članka 1. i članka 7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 028-50-2590570, od 13. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja EB, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, i ZB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao založnog dužnika te PB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao solidarnog jamca i založnog dužnika.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.947,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-2590570, od 13. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja EB, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, i ZB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao založnog dužnika te PB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao solidarnog jamca i založnog dužnika, u kojoj je ugovoreno kako se tužitelj obvezuje platiti tuženiku naknadu 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 270,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana 07. siječnja 2005. godine do isplate, po stopi određenoj za period do 31.12.2007, prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) a od 01.01.2008.g. sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05), a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka 2.775,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj EB, kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 028-50-2590570, od 13. prosinca 2004. godine, solemniziran od javnog bilježnika Lucija Popov iz Zagreba , Iblerov trg 2, pod poslovnim brojem OU-1023/04, dana 16.12.2004. a ugovorne strane bili su i ZB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao založni dužnik te PB, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao solidarni jamac i založni dužnik ( u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit, u iznosu od 41.700,00 CHF-a (slovima: četrdesetjednatisućasedamsto cfh-a). Stranke su sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016, dana 05. veljače 2016. a sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim dodatkom je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak).

3. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 300 mjeseci s ugovorenim mjesečnim anuitetima..

4. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredba o valutnoj klauzuli te o ulaznoj naknadi sadržani u Ugovoru o kreditu i Dodatku nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetni.

6. Zbog teškog položaja potrošača u CHF kreditima zbog istovremenog rasta valute CHF te promjenjive kamatne stope intervenirao je zakonodavac fiksiranjem kamatne stope u stambenim kreditima na 3,23 % od siječnja 2014. godine te fiksiranjem tečaja na 1 CHF - 6,39 HRK, da bi u konačnici bio donesen i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu ZID ZPK 15), temeljem kojeg su banke bile obvezne izvršiti konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR na način da potrošača u CHF kreditu stave u položaj potrošača s valutnom klauzulom ugovorenom u EUR. Banke su mogle birati hoće li sklopiti novi ugovor ili dodatak već postojećem ugovoru.

7. Tuženik se odlučio za potonju opciju te je s tužiteljem kao potrošačem dana 05.02.2016. sklopio Dodatak, a u čl. 3 i čl. 4. predmetnog Dodatka utvrđena je neotplaćena glavnica kredita u CHF u visini od 29.673,54 CHF na dan 30.09.2015. godine.

8. Valutna klauzula ugovorena je dijelom odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

9. Tužitelj osporava valjanost njegovog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima.

10. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK, na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

11. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK.

12. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23% za stambene kredite ( tzv. Milanovićev zakon 2014.) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015).

13. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu.

14. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je značajno uvećana u pojedinim razdobljima otplate.

15. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

16. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno.

17. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga, itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije.

18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarskih franaka prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:

- općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

- činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.),

- o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja

EURO zone gotovo potpuno izvjestan te

- o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“

19. Što se, pak, pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20.09.2018).

20. Tijekom sklapanja ugovara o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i za valutni rizik isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne.

21. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, a da toga u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10.

22. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN br. 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK.

23. Isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

24. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZZP.

26. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika, podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu.

27. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu čiji je potpisnik u odnosu na valutu CHF i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču, je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF.

28. Nadalje, tužitelj i tuženik su dana 05.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 (dalje Dodatak) i to na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je proveden postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

29. Međutim, navedeno nije od važnosti za potraživanje tužitelja u ovom postupku jer je riječ o preplaćenim iznosima prije nego je učinjena sama konverzija. Stoga, tužitelj napominje i da je navedeno u skladu s postojećom sudskom praksom te upućuje na navedenu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Rev-2868/2018, u kojoj je utvrđeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH kako korisnici kredita odnosno potrošači koji su sklopili dodatke (anekse) Ugovoru o kreditu, i to na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), u odnosu na konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, imaju pravni interes za postavljanje deklaratornih tužbenih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba te posljedično i kondemnatornih zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa.

30. Navedeno se iznosi na stranici 4, st. 1 spomenute odluke Vrhovnog suda RH:

31. „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOP)- Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne."

32. Tužitelj pored navedenog ističe da provedenom konverzijom ništetnost spornih odredbi nije mogla biti otklonjena jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci.

33. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj E, u kojoj je izričito navedeno kako činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

34. Dakle, tužitelj smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je tužitelj preplatio značajno veći iznos od onoga koji mu je prilikom konverzije priznat.

35. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos koji je predmet tužbe, a što nije otklonjeno Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

36. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 1. i čl. 7. (valutna klauzula) Ugovora o kreditu a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan na plaćanje kamatne stope od 5,40% za vrijeme cijele otplate kredita te bi bio obvezan isplatu vršiti po tečaju za CHF HNB-a koji je vrijedio na dan plaćanja.

37. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323., st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO, te posljedično tomu isplati tužitelju sve iznose preplaćenih anuiteta koja preplata je nastala primjenom nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli CHF te jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sve uvećano za zakonske zatezne kamate, s tim da u ovom slučaju zakonska zatezna kamata teče od 01.01.2009. sukladno Zakonom o obveznim odnosima do 31.07.2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (sukladno čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05, 41/08), a od 01.08.2015. do 31.12.2022, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

38. Tužitelj je izračunao da je temeljem nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.499,49 eur1 / 18.832,43 kuna.

39. Predlaže se sudu provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja sa zadatkom da se očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi uplatio da je tečaj ostao kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama-eurima, po mjesecima.

40. U skladu sa svime gore iznesenim te imajući u vidu presude donesene povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a osobito imajući u vidu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u kojima je pravomoćno utvrđeno da su promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za CHF za kredite sklopljene u periodu kada je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu ništetne kao i odluku VSRH posl. broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, to je tuženik u obvezi prema tužitelju izvršiti povrat preplaćenih iznosa razlike tečaja za valutnu klauzulu u CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

41. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz gore označenih presuda o ništetnosti i nepoštenosti navedenih ugovornih odredaba.

42. Odredbom članka 3. Ugovora o kreditu br. 028-50-2590570 korisnik kredita (tužitelj) se obvezuje kreditoru (tuženiku) platiti naknadu 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

43. Tužitelj je tuženiku na dan isplate kredita od strane tuženika, dana 07. siječnja 2005.godine na ime naknade isplatio iznos od 270,81 eur1 / 2.040,45 kn.

44. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnom te odredbe Ugovora o kreditu jer se radi o ugovoru sa standardnom stipulacijom koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi a ukoliko se u razdoblju u kojem se međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama Ugovora izmjene, propisi ili opći akti banke te se korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke i to, od trenutka kada ga banka pismeno obavijesti o njima odnosno, u skladu s važećim propisima. Stoga tužitelj sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocjenjuje predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno formulirao tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati pa samim time tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit ukoliko ne bi pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. U ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada kao što nije navedeno niti koji je razlog da naknada iznosi baš 1,00% jednokratno od iznosa odobrenog kredita.

45. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1% iznosa kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu br. 028-50-2590570) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. Tužitelj zaključuje da odredbe čl. 3. i čl. 9.. predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

47. Navedeni stav iščitava se iz presude Županijskog suda u Zagrebu u predmetu pod posl. br.: Gž-1368/2021 od 20. srpnja 2021. godine te u presudama Europskog sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 te predmetu C- 84/19 koji je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje obrade naknade kredita nepoštena i ništetna.

48. Tužitelj navodi da kako se kamatna stopa uslijed ništetnih odredbi mijenjala na više, kao i tečaj CHF, logično i matematički dolazi do preplate početno ugovorenih iznosa, kao i toga da je glavnica EUR kredita utvrđena u čl. 4. Dodatka broj KNOV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-2590570 – Konverzija – od 05. veljače 2016. godine bila previsoko odmjerena jer nije umanjena za iznos CHF glavnice koji je porastao uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tj. izračun tuženika vršen je na nepoštenoj osnovi. Provođenje konverzije nije dovelo do potpunog obeštećenja i ravnopravnosti u odnosima između ugovornih stranaka koji su narušeni uslijed djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Stoga tužitelj od tuženika potražuje razliku neotplaćenog iznosa glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09.2015. godine i neotplaćenog iznosa glavnice u CHF uz

49. početnu kamatnu stopu i početni tečaj na dan isplate kredita obzirom da provedena konverzija nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stanaka uslijed nastale djelomične ništetnosti prvotnog ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je u čl. 4. Dodatka broj KNOV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-2590570 utvrdio da tražbina kreditora-tuženika temeljem konverzije iznosi 3.320,44 kn na dan 30.09.2015. godine što je neosnovano. Prilikom izračuna konverziji tuženik je izračunao manjak u iznosu od 440,70 eur1 / 3.320,44 kn te razlika u izračunu glavnice iznosi 1.139,74 eur1 / 8.587,35 kn što ukupno iznosi 1.580,44 eur1 / 11.907,79 kn.

50. Budući da je u predmetnom slučaju zaključen Dodatak ugovoru točnije došlo je do konverzije tužitelj predlaže sudu da odredi provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja sa zadatkom sudskom vještaku da li je primjenom konverzije i parametara iz čl 19. ZID ZPK i načinom izračuna propisanim čl. 19. istog Zakona došlo do preplate te isto potrebno izraziti u novčanom ekvivalentu.

51. Slijedom svega naprijed navedenog, razvidno je kako tužitelj nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, stoga je tužitelj podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev kao što je to specificirao u podnesku od 11.3.2026.

52. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

53. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kredita.

54. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016, izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK).

55. Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana.

56. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće:

57. konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 13.12.2004. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR;

58. sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istog nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene;

59. sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije promjene valute ugovora;

60. provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 6.991,44 EUR.

61. konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007.

62. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi.

63. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni.

64. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

65. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti.

66. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje.

67. U odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“

68. Vrhovni sud, nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije.

69. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti.

70. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR.

71. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija.

72. Tako Vrhovni sud RH u spomenutoj odluci potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZIDZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis)3.

73. Ujedno VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu““4.

74. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

75. Tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF.

76. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj.

77. Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

78. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama.

79. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Z1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti.

80. Stoga tuženik, za slučaj da se tužitelj ne odrekne tužbenog zahtjeva, predlaže sudu da sukladno načelu ekonomičnosti odbije izvođenje svih dokaznih prijedloga tužitelja kao nepotrebnih i zaključi glavnu raspravu, te donese presudu kojom će tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti.

81. Ako bi, unatoč obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH i izričitim odredbama ZPP usmjerenim na ubrzanje postupka i smanjenje troškova, tužitelj ustrajao, a Naslovni sud smatrao da postoji mogućnost utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu odnosno pojedinih odredbi istog ugovora koje su izmijenjene voljom tužitelja i prisilnim zakonskim normama, tuženik se očituje kako slijedi:

82. Postupak zaštite kolektivnih interesa

83. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača

84. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan.

85. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

86. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“5, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“6.

87. Tužitelj, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

88. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

O valutnoj klauzuli u CHF

89. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

90. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli

91. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 28-29 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

92. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“7 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“8.

93. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“9 94. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

95. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

96. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

97. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

98. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“10 99. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. 100. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

101. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16.

102. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“11.

103. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

104. Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

105. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

106. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

107. Pojedinačno pregovaranje

108. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. 109. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. 110. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“12.

111. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

112. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja

113. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. 114. Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ 115. Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio. Tuženik posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu.

116. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

117. U tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

118. imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; 119. dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. 120. dobio mogućnost konverzije odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR, kako je obrazloženo u točki 53.

121. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

122. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

123. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“13. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

124. U odnosu na razliku glavnice

125. Tužitelj ovaj zahtjev, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama.

126. Tužitelj, naime, smatra kako je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30.9.2015., a iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi. 127. Tužitelj, dakle, smatra kako mu tuženik dodatno nešto duguje jer je konverziju proveo u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, a ne na način kako tužitelj smatra da je konverziju trebalo provesti (ili propisati). 128. Tuženik u tom smislu ponavlja stav VSRH da korisnici eventualno mogu imati zahtjeve ako konverzija nije provedena u skladu sa strogim zakonom, a što ovdje nije slučaj.

129. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

130. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva.

131. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Osim toga, isto je usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit, što stranke nisu ugovorile.

132. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, tuženik predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita. Kako je već prethodno istaknuto, po predmetnom je ugovoru o kreditu provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

133. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30.9.2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za 6.991,44 EUR.

134. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i iznos za koji je umanjena preostala glavnica.

135. Vještak bi navedeno trebao uzeti u obzir jer je isti posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen.

136. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan ističe procesnopravni:

137. PRIGOVOR RADI PREBIJANJA

138. te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 7.081,99 EUR/ 53.359,22 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena

139. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (6.991,44 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (53.359,22 kn), čija protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 7.081,99 EUR. Navedeni iznos je nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu.

O naknadi za korištenje kredita

140. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani.

141. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu.

142. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena.

143. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. 144. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

145. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe.

146. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

147. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

148. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

149. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

150. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita.

151. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. 152. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

153. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, provedeno je vještačenje po DARFIN d.o.o., saslušan je tužitelj.

154. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

155. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i pravni interes tužitelja nakon provedene konverzije.

156. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja. 157. Tužitelj je iskazao da je sa tuženom sklopio ugovor o kreditu radi podizanja stambenog kredita za kupnju stana. Taj stan koristi isključivo za stanovanje i nikada nije bio iznajmljivan. Sa djelatnicom banke je pregovarao oko uvjeta ugovora o kreditu, budući se radi o mojoj matičnoj banci preko koje je dobivao plaću i kada je zatražio kredit tada mu je ponuđen kredit u CHF kao trenutno tada najpovoljniji kredit, a on je bio vojna osoba i nisu imali visoke plaće, tako da mu je bilo bitno kredit bude povoljan za otplatiti. Spominjane su i druge valute u kojima se može sklopiti ugovor, međutim napomenuto mu je da je najpovoljniji ugovor u CHF. Nikakvi rizici vezani uz CHF u trenutku kada su razgovarali o ugovoru mu nisu spominjani, nema potrebnog znanja o financijskom poslovanju, ali obzirom je smatrao da je Švicarska kao poznata bankarska zemlja i ima stabilnu valutu, vjerovao je da će tako ostati i nadalje i vjerovao je banci. Dobio je točan izračun rata, i smatrao je u trenutku pregovaranja o ugovoru to povoljnim ugovorom. Ugovor je konvertiran u EUR. U konverziju je ušao zato jer je tijekom otplate kredita rata konstantno rasla, dobio je točan izračun konverzije i nadalje je otplata bila konstantna i stabilna. O bilo kakvim drugim učincima konverzije nisu razgovarali. Nikada nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

158. Nakon saslušanja tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu, već mu je ponuđen ugovor u CHF kao tada najpovoljniji ugovor. Budući se radi o matičnoj banci tužitelja, vjerovao je djelatnicama banke, ali nije upozoren niti na kakve rizike sklapanja ugovora u CHF niti da se tečaj može tako rapidno mijenjati tijekom otplate kredita, radi čega je provedena i konverzija. Niti prilikom sklapanja aneksa ugovora nije se posebno pregovaralo oko odredbi aneksa ugovora, već je dobio samo točan izračun rata, ali o drugim učincima konverzije nije se pregovaralo. Ugovor je dobio unaprijed sastavljen od strane banke i nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Jednako tako nije se pregovaralo niti o naknadi koju je dužan platiti za obradu kredita, niti mu je djelatnik banke prilikom sklapanja ugovora pojasnio zašto je dužan platiti naknadu i koji su to troškovi koje je dužan platiti. Na taj način banka je iskoristila položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužitelja koji nema posebnog znanja o financijskom poslovanju, time je tužitelj doveden u neravnopravni položaj. Takvim načinom sklapanja ugovora o kreditu banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). 159. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 1. i 7., a kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF. 160. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

161. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . 162. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 163. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 164. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

165. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 166. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

167. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

168. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

169. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

170. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

171. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

172. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

173. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

174. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

175. Tuženik je osporio tužitelju pravni interes u ovom postupku, obzirom na provedenu konverziju ugovora o kreditu i zastaru potraživanja.

176. Istaknuti prigovor tuženika glede zastare neosnovan je iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

177. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po ugovoru o kreditu od 05.02.1016. neovisno o izvršenoj konverziji.

178. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

179. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK-a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

180. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i

ZIDZPK-a propisano da:

181. ''Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR''. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK-a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

182. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.), ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. gdje je navedeno da: ''…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…''.

183. Naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije obeštetio tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti EUR. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.9.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti EUR i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

184. Konverzija kredita napravljena je prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

185. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.9.2015. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači da se radi o stabilnoj valuti koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na kredite u eurima.

186. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.9.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.9.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

187. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je kredit otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

188. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

189. Dakle, cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

190. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćena kamata, preplaćena valuta i zatezne kamate.

191. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti, iako je kredit konvertiran.

192. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. 193. Stoga je zaključno mišljenje suda da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i preplate temeljem valutne klauzule i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, a zbog čega je osnov zahtjeva u cijelosti utvrđen. S druge strane tuženik tijekom postupka suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a niti nije dokazao.

194. Na zajedničkoj sjednici sudaca Vrhovnog suda RH, utvrđeno je da tužitelju pripada samo pravo na zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije.

195. Prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na provedenu konverziju. Polazeći od načela potpune restitucije i potpune zaštite potrošača sud smatra da samo dosuđivanje zakonskih zateznih kamata ne dovodi tužitelja u položaj u kojem bi se nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije bila ugovorena i primijenjena. 196. Posljedica utvrđene ništetnosti jest obveza uspostave stanja kako bi postojalo da ništetna odredba nije proizvodila pravne učinke od samog početka. To podrazumijeva ne samo povrat iznosa koji su naplaćeni bez valjane pravne osnove, već i uklanjanje svih gospodarskih posljedica koje su za tužitelja nastale zbog dugotrajnog raspolaganja njegovim novcem od strane tuženika.

197. U razdoblju tijekom kojega je tuženik raspolagao novčanim sredstvima stečenim primjenom nišetnih ugovornih odredbi ostvarivao je gospodarsku korist, dok je tužitelj bio lišen mogućnosti raspolaganja vlastitim sredstvima. Stoga se može osnovano postaviti pitanje ostvaruje li dosuda isključivo zakonskih zateznih kamata cilj potpune restitucije ili predstavlja tek djelomično obeštećenje.

198. Načelo učinkovite zaštite potrošača zahtijeva da posljedice utvrđenja nišetetnosti budu takve da u cijelosti otklone štetne učinke nepoštene ugovorne odredbe te da ne ostave prostor da trgovac zadrži bilo kakvu gospodarsku korist ostvarenu njezinom primjenom. Svako drugačije rješenje moglo bi dovesti do toga da posljedice ništetnosti budu ograničene na povrat dijela koristi, što nije u skladu sa svrhom zaštite koju pravo Europske unije pruža potrošačima.

199. Načelo da nitko ne može imati koristi od vlastitog protupravnog postupanja dodatno podupire zaključak da restitucija mora biti potpuna. Ako bi trgovac unatoč utvrđenju nišetetnosti ugovornih odredbi zadržao dio gospodarske koristi ostvarene višegodišnjim raspolaganjem tuđim novcem, svrha instituta ništetnosti bila bi samo djelomično ostvarena.

200. Stoga se može zaključiti da potpuno obeštećenje ne predstavlja samo povrat neosnovano naplaćenih iznosa uz zakonske zatezne kamate, već zahtijeva naknadu koja će tužitelja doista vratiti u imovinski položaju kojem bi bio da nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu bile ugovorene niti primijenjene.

201. Obzirom je bila sporna visina tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje.

202. Vještak Darko Prpić, dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju utvrdio je kako slijedi:

203. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 312,15 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.514,12 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 200,98 EUR.

204. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 18.810,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.496,52 EUR.

205. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule, za sve anuitete koji za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.697,50 EUR.

206. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -850,00 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -4.697,54 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -623,49 EUR.

207. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -3.487,09 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -462,82 EUR.

208. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 891,25 EUR.

209. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

210. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR.

211. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze u CHF.

212. Navedeno je razvidno iz dokumentacije:

- Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 028-50-2590570 (list 36-39 spisa)

- Novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 81-85 spisa)

- Pregled izvršenih uplata (list 86-89 spisa)

213. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan valute u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 7.611,36 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.010,20 EUR.

214. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 iznosi 20.149,82 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 153.785,00 HRK.

215. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 29.873,00 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 146.173,64 HRK.

216. Razlika između iznosa 153.785,00 HRK i iznosa 146.173,64 HRK je 7.611,36 HRK.

217. Prema Dodatak broj KONV-01/2016 utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. Tražbina Kreditora temeljem konverzije iznosi 435,06 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 3.320,44 HRK.

218. Iznos jednokratne naknade naplaćen je prilikom isplate kredita na dan 07.01.2005. godine i iznosi 417,00 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.040,45 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 270,81 EUR.

219. Navedeno je razvidno iz Kontrolni ispis unosa korištenja (dostavljen u postupku vještačenja).

220. Rekapitulacija

221. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom 26 oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

222. Rekapitulacija potraživanja:

223. Ukupno

224.  891,25

zatezne kamate s

osnove kamatne

stope i valutne

klauzule

225. Više plaćene

226. 200,98

razlike anuiteta s

osnove promjena

kamatne stope

227. Više plaćene

228. 2.496,52

razlike anuiteta s

osnove valutne

klauzule

229. Ukupno više

230. 2.697,50

plaćene razlike

anuiteta

231. Manjak

232.  435,06

utvrđen konverzijom

233. Ukupno I

234.  4.023,81

235. Razlika

236.  1.010,20

preostale glavnice po

konverziji

237. Ukupno II

238.  5.034,01

239. Manje plaćene 240. -623,49

razlike anuiteta

osnove promjena

kamatne stope

241. Manje plaćene 242. -462,82

razlike anuiteta s

osnove valutne

klauzule

243. Ukupno manje 244. -1.086,31

plaćene razlike

anuiteta

245. Ukupno III

246.  3.947,70

- obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te ukupno iznose 891,25 EUR.

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 2.697,50 EUR.

- manjak utvrđen konverzijom iznosi -435,06 EUR.

- ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, uvećane za manjak utvrđen konverzijom, i iznosi 4.023,81 EUR. - razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.010,20 EUR

- Ukupno II predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice po konverziji i iznosi 5.034,01 EUR

- manje plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose -1.086,31 EUR.

- Ukupno III predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule i iznosi 3.947,70 EUR

247. U skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u svom podnesku od 11.3.2026.g.

248. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

249. Glede protivljenja tuženika valja napomenuti da je tužitelj samo tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, obzirom je konačno specificiran tužbeni zahtjev mogao postaviti tek po provedenom vještačenju koje je provedeno u ovom postupku. Obzirom to nije krivnja tužitelja, takva preinaka tužbe (neprava preinaka) dopuštena je, obzirom tužitelj iz istog činjeničnog i pravnog osnova samo potražuje iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem, suglasno odredbi čl. 190. i 191. ZPP-a.

250. Tuženik je također istakao i prigovor prijeboja.

251. Odlučujući o prigovoru prijeboja sud smatra da ne postoji zakonska osnova da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora odbiju iznosi koje je on tijekom otplate kredita manje platio iz osnove manjeg tečaja.

252. Naime, iz stanja predmeta ne proizlazi da je plaćanje manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja pa stoga u tim okolnostima tužitelj nije u obvezi tuženiku vratiti iznose koje potražuje s osnove prigovora prijeboja, a koji nisu niti ušli u imovinu tužitelja.

253. Radi navedenog sud prigovor prijeboja smatra neosnovanim. 254. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.947,70 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 11.3.2026. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

255. U ovom postupku tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita.

256. Glede naknade za obradu kredita, odnosno ulazne naknade, također sporna je osnovanost, zastara potraživanja, nesporna je visina.

257. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. 258. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim. 259. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. 260. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

261. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

262. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. 263. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo!

264. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

265. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. 266. Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

267. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. 268. Posebno, nakon saslušanja tužitelja sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

269. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

270. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

271. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena. 272. Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

273. Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu. 274. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

275. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

276. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

277. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

278. Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 278,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 7.1.2005. g. do isplate po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

279. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u točci I., II., III. i IV. tužbenog zahtjeva.

280. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 4.350,70 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 7.7.2025., 7.5.2026., 3.6.2026., 24.7.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 700,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 9.7.2025., 11.3.2026., 24.4.2026., 12.5.2026.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.900,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 475,00 EUR, predujam za vještačenje 400,00 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 2.775,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 24. srpnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika