REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-186/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic grupa d.d., Zagreb, Miramarska 23, OIB: 71149912416, zastupan po punomoćniku Borisu Šavoriću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 20. listopada 2023., poslovni broj: P-5824/2020-23, u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika IĐ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. listopada 2023., poslovni broj: P-5824/2020-23.

II. Odbija se tuženik IĐ iz [adresa] sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" Nalaže se tuženiku IĐ da tužitelju Atlantic grupa d.d. isplati iznos od 11.854,80 eur1/89.320,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 26. lipnja 2020. do isplate, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.677,81 eur1/12.641,46 kn sa zateznom kamatom od 20. listopada 2023. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

" Odbacuje se tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda te se odbija kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda."

3. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07

– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3.1. Žalbu započinje citatom UĐ: „Počnite s onim što je ispravno, a ne s onim što je prihvatljivo“, nakon čega ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer, iako se u obrazloženju pobijane presude poziva na odredbu članka 8. ZPP-a, istu nije pravilno primijenio. Smatra da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno niti sve dokaze zajedno, nije cijenio rezultate cjelokupnog postupka, niti je izvedene dokaze doveo u međusobnu pravno-logičku vezu, zbog čega je donio pogrešne činjenične i pravne zaključke.

3.2. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz članaka 219. i 221.a ZPP-a jer je upravo na tužitelju bio teret dokazivanja činjenica na kojima temelji tužbeni zahtjev, dok, prema njegovom mišljenju, iz provedenih dokaza nije moguće zaključiti da su ostvarene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

3.3. Tuženik ističe da prvostupanjski sud nije proveo predloženi dokaz saslušanjem tuženika niti je pribavio spis Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje:HANFA-e), iako bi se, prema njegovim tvrdnjama, upravo iz tog spisa utvrdile odlučne činjenice za pravilno rješenje spora. Navodi da se u spisu HANFA-e nalazi nagodba sklopljena između trgovačkog društva Kalničke vode Bio Natura d.d. i dijela manjinskih dioničara, koja se odnosila na isplatu primjerene otpremnine u iznosu od 89,32 kn po dionici tužiteljima u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-1265/10.

3.4. Prema žalbenim navodima, sadržaj navedene nagodbe predstavlja izraz ugovorne volje njezinih stranaka da se manjinskim dioničarima isplati primjerena otpremnina u višem iznosu od iznosa od 7,70 kn po dionici utvrđenog odlukom glavne skupštine društva, dok je odredba članka 2. te nagodbe, kojom se isključuje osnova primanja nagodbenog iznosa otpremnine, prividna, odnosno ništetna.

3.5. Nadalje navodi da bi se uvidom u spis Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1265/10, koji se prema njegovim tvrdnjama nalazi u spisu HANFA-e, utvrdilo da se u tom postupku nije odlučivalo o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, već o deklaratornom zahtjevu, zbog čega smatra da tužitelj prema dioničarima koji su sklopili nagodbu nije imao obvezu isplate na temelju odluke donesene u tom postupku, već isključivo na temelju navedene nagodbe.

3.6. Tuženik nadalje ističe da se u izvanparničnom postupku utvrđuje primjerenost otpremnine određene odlukom glavne skupštine nakon provedenog istiskivanja manjinskih dioničara, ali da je tužitelj, neovisno o tome, sklapanjem navedene nagodbe kao glavni dioničar izmijenio visinu primjerene otpremnine, te viši iznos isplatio samo dioničarima koji su pristupili nagodbi, čime je ostale manjinske dioničare doveo u nejednak položaj.

3.7. Smatra da utvrđenje stvarne ugovorne volje stranaka navedene nagodbe predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a. Dodaje da bi i neovisno o postojanju nagodbe pravnu osnovu predmetne isplate predstavljalo njegovo članstvo u trgovačkom društvu Kalničke vode Bio Natura d.d. i činjenica da je kao manjinski dioničar bio istisnut iz društva, zbog čega mu pripada primjerena otpremnina sukladno odredbi članka 300.k stavka 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 – pročišćeni tekst, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/23; dalje: ZTD).

3.8. Nadalje ističe da mu je odbijanjem prijedloga za njegovo saslušanje onemogućeno raspravljanje pred sudom, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, pri čemu se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 241/91 od 11. veljače 1992.

3.9. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda da presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-4/2014 predstavlja dokaz da je pravna osnova predmetne isplate naknadno otpala. Smatra da navedena presuda nije dokaz prestanka pravne osnove jer je eventualna isplata mogla biti izvršena s osnove članstva u trgovačkom društvu i postupka istiskivanja manjinskih dioničara, odnosno s osnove prava na primjerenu otpremninu. Ističe da se navedenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske problematiziralo isključivo pitanje nadležnosti za utvrđivanje primjerene otpremnine, a ne pitanje samog prava na primjerenu otpremninu niti njezine visine. Ujedno navodi da tužitelj nije dokazao ni samu činjenicu izvršene isplate odgovarajućim dokazima, odnosno izvodom iz bankovnog računa, slijedom čega smatra da nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev.

3.10. Nadalje, tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za vođenje parničnog postupka. Smatra da tužitelj potražuje dospjelu novčanu tražbinu koja se može dokazivati vjerodostojnom ispravom, slijedom čega su, prema njegovom mišljenju, bile ispunjene pretpostavke iz članka 446. ZPP za izdavanje platnog naloga, odnosno pokretanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Budući da tužitelj nije predložio izdavanje platnog naloga niti je učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, smatra da je prvostupanjski sud tužbu trebao odbaciti kao nedopuštenu. U prilog navedenim tvrdnjama poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-292/2012 od 10. listopada 2013. i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4047/2018 od 6. kolovoza 2018.

3.11. Nadalje navodi da je tijekom postupka predložio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kupoprodaji dionica trgovačkog društva Kalničke vode Bio Natura d.d. od 30. rujna 2010., smatrajući da odluka u tom postupku predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegov prijedlog za prekid postupka, te se u prilog svojim tvrdnjama poziva na rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1769/2023-2 od 7. lipnja 2023., iz kojeg, prema njegovom mišljenju, proizlazi postojanje pravnog interesa za vođenje navedenog postupka i njegova povezanost s predmetnim sporom.

3.12. Tuženik nadalje osporava činjenične zaključke prvostupanjskog suda o izvršenoj isplati i pravnoj osnovi predmetne isplate. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako među strankama nije sporna činjenica izvršene isplate, budući da je tijekom cijelog postupka osporavao kako samu isplatu tako i njezinu pravnu osnovu. Navodi da je tužitelj još tijekom postupka pred HANFA-om, te upravnog spora, osporavao zakonitost rješenja HANFA-e, zbog čega je bio svjestan da nije dužan izvršiti predmetnu isplatu, ali ju je unatoč tome izvršio. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegove dokazne prijedloge za pribavu spisa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, spisa HANFA-e, nagodbe od 24. prosinca 2010., kao i provođenje financijskog vještačenja, kojima bi se, prema njegovim tvrdnjama, utvrdilo da predmetna isplata nije izvršena isključivo na temelju rješenja HANFA-e, već na temelju nagodbe sklopljene s dijelom manjinskih dioničara. U tom dijelu poziva se i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, te Europskog suda za ljudska prava, u odnosu na načelo jednakosti oružja i pravo stranaka na izvođenje dokaza.

3.13. Nadalje ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge zbog kojih je odbio izvođenje dokaza pribavom spisa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-8653/2011, spisa HANFA-e, spisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1146/2022, saslušanjem svjedoka FĐ, te pribavom podataka od Središnjeg klirinškog depozitarnog društva o dioničarima društva Kalničke vode Bio Natura d.d. na dan 24. prosinca 2010. Smatra da je time povrijeđena odredba članka 292. ZPP-a, te da pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih navedeni dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka. U prilog navedenim tvrdnjama poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3.14. U okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženik ponovno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), umjesto odredbe članka 1112. stavka 1. ZOO-a. Smatra da je tužitelj bio svjestan da nije dužan izvršiti predmetnu isplatu budući da je tijekom upravnog postupka, upravnog spora i postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske osporavao zakonitost rješenja HANFA-e, zbog čega nema pravo zahtijevati povrat isplaćenog iznosa. Ističe da u konkretnom slučaju nije riječ o isplati radi izbjegavanja prisile niti o isplati koja je ovisila o ispunjenju uvjeta, slijedom čega smatra da nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu članka 1111. stavka 3. ZOO-a, već odredbe članka 1112. stavka 1. ZOO-a. U prilog navedenom poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-451/2017-3, Rev-303/2011-2 i Rev-257/11, te odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-1271/2019-2 i Gž- 3904/11-2.

3.15. Zaključno ističe da je pobijana presuda donesena uz bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pozivajući se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske o načelu vladavine prava, pravu na pravično suđenje i obvezi sudova da obrazlože svoje odluke. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 11.854,80 eura/89.320,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na temelju stjecanja bez osnove, uz tvrdnju da je navedeni iznos isplaćen tuženiku na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011., koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-zpz-4/2014-10 od 9. srpnja 2019. poništeno, čime je naknadno otpala pravna osnova predmetne isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, niti je ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik upire žalbom. Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava u spisu, te omogućuju ispitivanje njezine pravilnosti i zakonitosti.

8. Neosnovano tuženik žalbom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP. Prvostupanjski sud je provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti te je na temelju tako izvršene ocjene utvrdio odlučne činjenice. To što tuženik smatra da je iz provedenih dokaza trebalo izvesti drugačije činjenične zaključke ne znači da je sud postupio protivno odredbi članka 8. ZPP-a, niti predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. Jednako tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz članaka 219. i 221.a ZPP-a. Naime, tužitelj je tijekom postupka ispravama dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno postojanje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011., izvršenu isplatu utuženog iznosa tuženiku, poništenje navedenog rješenja presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te poziv tuženiku na povrat isplaćenog iznosa. Nakon što su navedene činjenice dokazane, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tuženik nije dokazima doveo u pitanje njihovu vjerodostojnost, niti postojanje činjenica koje bi isključivale osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije proveo sve predložene dokaze, te da zbog toga činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Sukladno članku 220. stavku 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pri čemu nije dužan izvesti svaki dokaz koji stranke predlože. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokaze koje je ocijenio odlučnima za pravilno rješenje spora, te je obrazložio razloge zbog kojih nije smatrao potrebnim izvesti ostale predložene dokaze. Stoga samo odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga ne predstavlja povredu prava stranke na raspravljanje pred sudom, niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

11. Nadalje, neosnovano tuženik žalbom prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegove dokazne prijedloge za pribavljanje spisa Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, spisa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te podataka Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. o dioničarima koji su sklopili nagodbu od 24. prosinca 2010. Naime, odlučne činjenice pravilno su utvrđene na temelju isprava koje prileže spisu. Iz rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011. proizlazi obveza tužitelja isplatiti tuženiku dodatnu otpremninu u iznosu od 89,32 kune po dionici, dok iz potvrde Raiffeisen banke proizlazi da je 14. listopada 2011. na račun tuženika izvršena uplata upravo u ukupnom iznosu od 89.320,00 kuna. Osim toga, tuženik je u izjavi od 13. listopada 2011. izričito naveo da istu daje "u svrhu isplate iznosa po rješenju HANFA-e od 14. srpnja 2011.", potvrdivši pritom da je preslika osobne iskaznice njegova, te dostavio broj računa na koji će se izvršiti navedena isplata. Naposljetku, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-4/2014-10 od 9. srpnja 2019. navedeno rješenje HANFA-e je poništeno, a iz zahtjeva za povrat od 23. lipnja 2020. i dostavnice proizlazi da je tuženik pozvan vratiti isplaćeni iznos nakon što je pravna osnova isplate otpala. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je na temelju navedenih isprava pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, zbog čega izvođenje daljnjih dokaza na okolnosti sadržaja nagodbe od 24. prosinca 2010. te drugih odnosa između tužitelja i ostalih dioničara nije bilo potrebno.

12. Dokazi, čije je izvođenje tuženik predlagao, odnosili su se na okolnosti koje nisu mogle dovesti u pitanje odlučnu činjenicu da je upravo na temelju rješenja HANFA- e od 14. srpnja 2011. tužitelju nastala obveza isplate utuženog iznosa, niti su mogli utjecati na zaključak da je poništenjem toga rješenja naknadno otpala pravna osnova predmetne isplate.

13. Jednako tako pravilno prvostupanjski sud nije odredio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem P-1146/2022. Odluka u tom postupku ne predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. ZPP-a, budući da rješenje ovog spora ne ovisi o odluci o valjanosti Ugovora o kupoprodaji dionica od 30. rujna 2010., već o utvrđenju da je predmetna isplata izvršena na temelju rješenja HANFA-e koje je naknadno poništeno. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku o odbijanju prijedloga za prekid postupka nisu osnovani.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tuženiku 14. listopada 2011. isplatio iznos od 89.320,00 kuna upravo na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011. Naime, iz potvrde o izvršenoj transakciji proizlazi da je navedeni iznos uplaćen na račun tuženika, dok iz izjave samog tuženika od 13. listopada 2011. proizlazi da je taj račun otvoren, odnosno dostavljen upravo radi isplate po navedenom rješenju HANFA-e. Kada se tome pridoda da isplaćeni iznos u cijelosti odgovara umnošku 1.000 dionica kojih je tuženik bio imatelj i iznosa od 89,32 kune po dionici određenog navedenim rješenjem, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna isplata izvršena upravo radi provedbe tog rješenja.

15. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je predmetna isplata izvršena po drugoj pravnoj osnovi, odnosno na temelju nagodbe od 24. prosinca 2010. ili njegova članstva u trgovačkom društvu Kalničke vode Bio Natura d.d., ne dovode u sumnju pravilnost navedenog činjeničnog utvrđenja. Naime, neovisno o pravnoj prirodi navedene nagodbe i odnosima između tužitelja i drugih manjinskih dioničara, iz dokaza koji se neposredno odnose na tuženika, proizlazi da je upravo predmetno rješenje HANFA-e bilo osnova na temelju koje je izvršena utužena isplata. Slijedom toga, okolnosti na koje se tuženik poziva u vezi sadržaja nagodbe nisu odlučne za rješenje ovog spora.

16. Neosnovano tuženik žalbom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 1111. stavka 3. i članka 1112. stavka 1. ZOO.

17. Naime, odredbom članka 1111. stavka 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je poslije otpala. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj 14. listopada 2011. isplatio tuženiku iznos od 89.320,00 kuna upravo na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011., kojim je tužitelju naložena isplata dodatne otpremnine manjinskim dioničarima društva Kalničke vode Bio Natura d.d. Kako je navedeno rješenje presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-4/2014-10 od 9. srpnja 2019. poništeno i upravni postupak obustavljen, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je time naknadno otpala pravna osnova na temelju koje je izvršena predmetna isplata, pa su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 1111. stavka 3. ZOO.

18. Neosnovano tuženik smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 1112. stavka 1. ZOO, prema kojoj onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati povrat, osim ako je zadržao pravo na povrat ili ako je platio da bi izbjegao prisilu. Naime, u vrijeme izvršenja predmetne isplate rješenje HANFA-e bilo je ovršno, te je obvezivalo tužitelja na isplatu dodatne otpremnine osobama na koje se odnosilo. Sama okolnost da je tužitelj protiv navedenog rješenja vodio upravni spor ne znači da je isplatu izvršio znajući da nije dužan platiti u smislu članka 1112. stavka 1. ZOO. Naprotiv, tužitelj je postupio po ovršnom upravnom aktu koji je u vrijeme isplate proizvodio pravne učinke i čije je izvršenje bilo obvezno. Tek njegovim poništenjem presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske naknadno je otpala pravna osnova predmetne isplate, zbog čega je pravilno primijenjena odredba članka 1111. stavka 3. ZOO, a ne članak 1112. stavak 1. ZOO.

19. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu članka 300.k Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93., 34/99., 121/99. – vjerodostojno tumačenje, 52/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03., 107/07., 146/08., 137/09. i 125/11.). Predmet ovog postupka nije odlučivanje o pravu tuženika na primjerenu otpremninu u postupku prijenosa dionica manjinskih dioničara niti ocjena primjerenosti te otpremnine u smislu navedene zakonske odredbe, već zahtjev za povrat iznosa koji je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, isplaćen tuženiku na temelju rješenja HANFA od 14. srpnja 2011.

20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 1115. ZOO kada je tuženiku naložio isplatu zakonskih zateznih kamata od 26. lipnja 2020., budući da iz spisa proizlazi da je toga dana zaprimio zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa, čime je najkasnije tada saznao da je pravna osnova na temelju koje je primio utuženi iznos otpala te je od toga trenutka postao nepošteni stjecatelj.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena i navodima žalbe se ne osporava.

22. Slijedom svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju članka 368. stavka 1.ZPP-a.

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 24. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak