Poslovni broj: P-542/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marini Franulović Ažman odvjetnici u Rijeci u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Ivi Markotić Bagarić odvjetnici iz OD Hanžekovič i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 1. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102568716 sklopljenog dana 16. kolovoza 2005. godine potvrđenog po javnom bilježniku Boleslavu Dvorničiću iz Krka, Trg Josipa Jelačića 5 dana 17. kolovoza 2005. godine pod brojem ovjere Ou -247/2005, sklopljenog između tužitelja ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, i to čl. 10.1 u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 641,51 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.09.2005.g. do isplate, i to od 01.09.2005. do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi od 15%, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14%, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi od 12%, od 01. kolovoza do 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine pa po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po kamatnoj stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 26,40 EUR zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak ovog postupka u visini od 823,27 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija .

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 31. ožujka 2025. navodi kako su Ugovorom o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102568716 sklopljenom dana 16. kolovoza 2005. godine potvrđenom po javnom bilježniku Boleslavu Dvorničiću iz [adresa] dana 17. kolovoza 2005. godine pod brojem ovjere Ou -247/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), parnične stranke su ugovorile mjesnu nadležnost naslovljenog suda za sporove iz ugovora. Na temelju navedenog Ugovora o kreditu sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke, tuženik je odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 101.765,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF za dan puštanja kredita u tečaj.

Člankom 10.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je i plaćanje naknade u visini od 1,00% koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetni Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao potrošač za svoje privatne potrebe, odnosno za kupnju nekretnine. Odredbom čl. 10.1. ugovorena je jednokratna naknada u visini od 1,00% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. O predmetnoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista uključena u standardni tipski obrazac ugovora o kreditu tuženika, a istom nije predviđeno niti je iz ugovora vidljivo koje to usluge tuženik pruža tužitelju kao protučinidbu za takvu naknadu, niti je to pojašnjeno tužitelju prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora, pa je takva odredba tužitelju kao potrošaču nejasna i nerazumljiva. Budući da tužitelj ne zna koje bi usluge navodno bile obuhvaćene takvom naknadom, niti to može saznati, a niti na bilo koji način provjeriti postoje li usluge koje tuženik pruža kao protučinidbu za takvu naknadu, a s tim u vezi niti provjeriti je su li protučinidbe (ako uopće postoje) koje tuženik pruža primjerene naplati naknade u visini od 1,00% iznosa odobrenog kredita, što je imalo za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

U presudi Suda EU u predmetu Profi Credit Polska CA (C-84/19, C-222/19, C- 252/19), sud je zauzeo stajalište kako čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, a koje je shvaćanje izravno primjenjivo na ovaj spor budući da nema konkretno ugovorenih i pruženih usluga od strane tuženika koji bi se trebali naplatiti plaćanjem takve naknade.

Slijedom navedenog, odredba čl. 10.1 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naplata takve jednokratne naknade je nepoštena, a time i ništetna prema odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Predmetna naknada naplaćena je tužitelju prije korištenja kredita, na način da je kreditni iznos koji je trebao dobiti umanjen za predmetnu naknadu koja je na dan korištenja kredita 31.08.2005.g., iznosila 667,91 eura, a koji je iznos dužan tuženik vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća, odnosno od prvog dana poslije dana korištenja 31.08.2005.g. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuju ništetnom dio odredbe ugovora o kreditu sadržane u čl. 10.1 u dijelu um kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1%, te isplatu stečenog bez odnose u visini od 669,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 01.09.2005 uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na visu navodi kako je tužitelj dana 31. kolovoza 2006. platio ulaznu naknadu u visini od 4.833,46 kn, te bi po fiksnom tečaju konverzije taj iznos iznosio 641,51 EUR , a ne 667,91 EUR. Spori tužitelju status potrošača, ističe da je na njemu teret dokaza. O naknadi za obradu kredita ist iče kako je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora. Pored toga tužitelju je informacija o navedenoj naknadi bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju kod prije nego što je došlo kod sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je imao troškove prilikom obrade kredita i to operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana i povezanih regulatornih troškova. Naime svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno sam proces obrada pojedinog zahtjeva sastoji se od različitih faza što iziskuje troškove. Dakle tužitelj je bio upoznat s obvezama plaćanja ulazne naknade i s točnim iznosom pa je njegov zahtjev neosnovan. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naplate ove naknade nije zabranjena niti Zakonom o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi niti Zakonom o bankama. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 31. kolovoza 2005. a tužba podnesena 31. ožujka 2025. Presuda donesena u kolektivnom sporu ne utvrđuje ništetnost ulaznih ili bilo kojih drugih naknada stoga ista nije prekinula tijek zastare. Ističe se i prigovor početka tijeka zatezne kamate na istu jer ako je nešto stečeno bez osnove vraća se s kamatama od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten inače od dana zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja u većem dijelu osnovanim.

Tužitelji ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 01. prosinca 2004. koja glasi: NAKNADA u kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 667,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena.

Tužiteljev status potrošača je sporan.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu da je kreditom kupljen nekretnina-stan za stanovanje, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi stan bio korišten u poslovne svrhe, stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 10 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata za obradu kredita tzv ulazna naknada a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 10, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 01,000% na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi da je vidjela tu odredu u ugovoru o kreditu i pitala osobnu bankaricu zašto se ta naknada plaća, rečeno joj je da je mora platiti, ako želi dobiti kredit ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti na visinu iste, banka je pripremila ugovor

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,0 % od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 4.833,48 i naplaćena 31. kolovoza 2005., dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

U odnosu na navod tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje u ugovoru ne stoji ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017 . je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (prednik tužitelja je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informiran koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Osim toga, i činjenica da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva pa je stoga navedena ugovorna odredba u kojoj je ugovorena navedwna jednokratna naknada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, ( tako i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'' , pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 200 5 ., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.1 . ugovora o kreditu u dijelu se u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Glede zastare potraživanja za navedenih naknada valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su -IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Kako je odreda čl. 10 ugovora o kreditu ništetna to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 4.833,46 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 1 EUR=7,53450 KN iznosi 641,51 EUR sa zateznom kamatom od 1. rujna 2005. dana nakon što su ista tužitelju naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tužen ik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

Tužitelj neosnovano potražuje daljnjih 26,40 EUR kao razliku do utuženih 667,91 EUR jer je pretvorbu naplaćenog iznosa ulazne naknade u visini od 4.833,46 kn trebalo učiniti po fiksnom tečaju konverzije sve prema Zakon o uvođenju EUR-a kao službene valute u RH ( NN 57/2022) , a ne po tečaju EUR na dan naplate ulazne naknade.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona parničnom postupu jer tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva ( u odnosu na osnov uspio u cijelosti, a u odnosu na visinuu u omjeru od 96%) pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 01.04.2026. u visini od 75 bodova (Tbr. 8 toč.1), te za zastupanje na ročištima održanima 15.05.2026. i 01.07.2026. svaki u visini od po 75 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR, na presudu od 60,00 EUR što sveukupno iznosi 823,27 EUR. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 24. srpnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu

- pun. tuženika