REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-39/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područni ured Požega, Požega, Ulica Republike Hrvatske 1c, OIB 84397956623 protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 10. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.509,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 19.12.2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03116862579), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područni ured Požega, Požega, Ulica Republike Hrvatske 1c, OIB 84397956623, da tuženiku CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.340,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u kojoj navodi da je na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br. K-202/06 od 23.08.2006., tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČE, jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik KE.

1.1. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČE vrši i poslije 31.05.2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, šteta iznosi 8.509,04 eura, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01.06.2022. do 31.10.2024. godine u punom iznosu u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj napominje kako potražuje samo 60 % iznosa isplaćene invalidske mirovine jer je ozljeda izvan rada odnosno prometna nezgoda uzrokom invalidnosti samo sa 60 %.

1.2.Tužitelj je dopisom od 26.11.2024. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem, što on nije učinio.

1.3. Iznos od 8.509,04 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr,) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.509,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 19.12.2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik čini nespornim pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao KE. Također, nesporan je i nastanak prometne nezgode od 07.02.2006. godine, u kojoj je, osiguranik tužitelja, ĆE, zadobio tjelesne ozljede. Nesporna je i činjenica da je tužitelj podnosio prema tuženiku zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose invalidske mirovine za ranija razdoblja, i da je po posljednjem zahtjevu tužitelja, za isplaćene iznose invalidske mirovine u razdoblju od 01.06.2020. do 31.05.2022. godine, još uvijek u tijeku parnični postupak. Naime, u tom je predmetu, nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi, u predmetu pod poslovnim brojem Pn-21/2024 od 16.10.2024. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan u cijelosti. Tužitelj je uložio žabu na navedenu nepravomoćnu odbijajuću presudu i predmet se trenutno nalazi na rješavanju pred drugostupanjskim sudom. Međutim, za isplaćene iznose invalidske mirovine u razdoblju od 01.05.2018. do 31.05.2020. godine pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-169/2020 od 07.04.2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2.U konkretnoj tužbi je naznačeno da se potražuje naknada punih iznosa isplaćene invalidske mirovine u korist ĆE, za razdoblje od 01.06.2022. do 31.10.2024.godine. Iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu ĆE, kao i nalaza i mišljenja vještaka po ponovnom – kontrolnom pregledu, razvidno je da je isti već na dan nastanka prometne nezgode – 07.02.2006. godine – bio primatelj invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, i to po rješenju tužitelja od 09.12.2003. godine. Iako tužitelj u svom tužbenom zahtjevu potražuje 60% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine za utuženo razdoblje, obrazlažući to činjenicom da upravo tih 60% predstavlja “udio” koji u uzroku umirovljenja povezuje sa ozljedama iz prometne nezgode, dok za preostalih 40% iznosa tvrdi da su posljedica bolesti koje se ne mogu dovesti u uzročnu vezu s ozljedama iz prometne nezgode, tužitelj za navedene tvrdnje ne prilaže niti predlaže dokaze. Tuženik drži da bi ovakva tvrdnja tužitelja i mogla biti održiva u situaciji kada bi osiguranik istoga prvi puta bio umirovljen tek iza prometne nezgode. No, u konkretnom slučaju, to nije održivo, jer je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti i prije prometne nezgode, temeljem rješenja tužitelja od 08.12.2003. godine, Klasa: 140-04/02-01/B, Urbroj: 341-17 03/01-02-010815. Slijedom iznesenoga, razvidno je da je tužitelj, neovisno o nastanku štetnoga događaja, prometne nezgode od 07.02.2006. godine, već imao obvezu isplate invalidske mirovine u odnosu na svog osiguranika. Tu obvezu tužitelj bi imao i nadalje, neovisno o štetnom događaju, tj. tužitelj bi bio u obvezi isplaćivati invalidsku mirovinu svom osiguraniku cijelo ovo razdoblje, i da nije bilo njegovog stradavanja u prometnoj nezgodi. Pri tome, tužitelj nije dokazao da je njegova obveza nakon prometne nezgode veća u odnosu na obvezu koja je postojala prije prometne nezgode, jer bi tuženikova obveza postojala jedino ukoliko tužitelj dokaže da postoji razlika u visini invalidske mirovine koju je isplaćivao u razdoblju prije štetnog događaja (zbog profesionalne nesposobnosti svog osiguranika) u odnosu na invalidsku mirovinu koju je u obvezi isplaćivati nakon štetnog događaja (zbog opće nesposobnosti za rad).

2.3. Također, pod zaštitom već prethodno iznesenih prigovora, ukoliko se sud upusti u daljnje raspravljanje, u ovoj pravnoj stvari sporno je i pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01.06.2022. do zaključno 31.10.2024. godine. Tuženik ističe da se u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja prema tuženiku, točnije na sadržaj obveze koju tuženik u odnosu na istu tražbinu može imati prema tužitelju, kao posebni propis (lex specialis) ima primijeniti upravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju.Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik.U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08.09.2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25.08.2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01.02.2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16.03.2022. godine, broj Rev- 1235/2021 od 22.02.2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. godine.

2.4.Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.5. Nadalje, pod zaštitom prethodnih prigovora, tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, imajuću u vidu i činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj i po tom osnovu, svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu.

2.6.Stoga tuženik, slijedom prethodno iznesenih prigovora predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a sve imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Podredno, ukoliko sud ipak odluči raspravljati u ovoj pravnoj stvari, tuženik predlaže sudu, provesti u ovom predmetu financijsko-knjigovodstveno vještačenje, radi utvrđivanja iznosa pretpostavljene starosne mirovine koju bi ostvarivao osiguranik tužitelja ĆE u utuženom razdoblju, i usporedbe navedenih iznosa sa iznosima koji su istome isplaćeni s osnova invalidske mirovine, također u utuženom razdoblju, a sve radi utvrđenja postoji li obveza tuženika prema tužitelju sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.7.Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku s ud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Požegi br. K-202/06 od 23.08.2006., rješenje HZMO, Područnog ureda u Požegi br. 23069 od 25.09.2007., nalaz i mišljenje o invalidnosti od 21.08.2007., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 20.07.2007., presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slav. Brodu br. P-11/2017 od 08.06.2017., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4531/2017 od 20.11.2018, obračun službe za isplatu mirovina od 31.10.2024., dopis tužitelja od 26.11.2024. s dostavnicom, dopis tuženika od 07.01.2025., priloženu sudsku praksu, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Hart od 19.11.2025., dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 29.1.2026., saslušao je sudskog vještaka na glavnoj raspravi, te izvršio uvid u ostale priloge i podneske spisu.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19

- dalje ZPP-a) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. U postupku nije sporno da je dana 7.2.2006. osiguranik tužitelja ĆE zadobio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika KE i da je presudom Općinskog suda u Požegi br. K-202/06 od **.**.2006. KE proglašen krivim za kazneno djelo izazivanje prometne nesreće.

5.1. Nije sporno niti da je osiguraniku tužitelja ZE priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i to temeljem ozljede izvan rada i bolesti, priznato rješenjem tužitelja od 25.9.2007. i da je tužitelj u razdoblju od 1.6. 2022. do 31.10. 2024. isplatio osiguraniku tužitelja invalidsku mirovinu u iznosu od 8.509,04 eura.

5.2. Nesporno je da je osiguraniku tužitelja ZE priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad koja je djelomično – u omjeru od 60% uzrokovana ozljedama iz predmetne prometne nezgode, dakle izvan rada, dok je za preostalih 40% uzrok njegova bolest, nevezano uz ozljede iz prometne nezgode, tako da tužitelj potražuje samo 60% iznosa isplaćene invalidske mirovine jer je ozljeda izvan rada odnosno prometna nezgoda uzrokom invalidnosti samo sa 60 %.

5.3. Nije sporno niti da je rješenjem tužitelja od 28.9.2021. osiguraniku tužitelja ZE određena najniža mirovina prema članku 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata (skraćeno ZOHBDR) i da ista od 1.7.2021. iznosi 3.041,18 kuna mjesečno.

6. Sporno je međutim među strankama pripada li pravo tužitelju na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku ZE u cijelosti sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ili u razmjernom iznosu sukladno odredbi članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Odredbom čl. 161. st.2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9. Tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Tako prema čl. 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

10. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

11. Ovaj je sud stava imajući u vidu sva navedena pravna shvaćanja, osobito pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27.st.1., 2, i 3. Tako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

12. S ove osnove je tuženik predložio financijsko vještačenje na okolnost razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za osiguranika tužitelja ĆE i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

13. U svom nalazu i mišljenju od 19.11.2025. knjigovodstveni vještak Dajana Hart izračunala je razliku između mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja ČE za slučaj ozljede na radu i isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje od 01.06.2022. do 31.10.2024. godine, umanjeno za 40% (invalidnost uzrokovana bolešću) te iskazala 60% razlike koja se odnosi na ozljedu izvan rada, tako da isplaćena invalidska mirovina iznosi 14.181,74 eura a invalidska mirovina za slučaj ozljede na radu bi iznosila 13.666,00 eura. Nadalje, vještakinja izračunava razliku između navedenih iznosa (515,74 eura) i istu umanjuje za 40 % (dio invalidnosti uzrokovan bolešću) i iskazuje 60 % razlike kao dio koji se odnosi na ozljedu izvan rada, u ukupnom iznosu od 309,48 eura.

14. Tuženik u potpunosti prigovara na predmetni na predmetni nalaz. Navodi da vještak utvrđuje kako je pretpostavljena invalidska mirovina za slučaj ozljede na radu niža od stvarno isplaćene invalidske mirovine. Takav zaključak je u suprotnosti s važećim propisima i ustaljenom praksom. Naime tuženik ovdje ističe kako sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju u čl. 87. proizlazi da se najniža invalidska mirovina za slučaj ozljede na radu određuje za 40 godina mirovinskog staža. Dakle, radi se o povoljnijem izračunu za osiguranika, a preduvjet je računanja minimalno 40 godina mirovinskog staža. S obzirom na to da osiguranik tužitelja prima invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a iz rješenja o priznanju mirovine proizlazi kako je imao 30 godina mirovinskog staža, nejasno je kako bi ta mirovina iznosom bila veća od iznosa pretpostavljene invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu. Vještak nadalje zanemaruje raniji status osiguranika tužitelja, a koji je bio korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i prije predmetne prometne nezgode, zbog čega je ovdje tužitelj imao obvezu isplate invalidske mirovine neovisno o nastanku štetnog događaja. Vještak u nalazu ne razdvaja dio mirovine koji bi se isplaćivao i da nije došlo do štetnog događaja i dio mirovine od eventualnog povećanja mirovine koje bi se objektivno moglo dovesti u uzročno-posljedičnu vez s prometnom nezgodom. Na taj način se tuženiku pripisuje obveza naknade dijela mirovine za koji ne postoji uzročna veza s predmetnim štetnim događajem. Također, vještakinje uopće ne uzima u obzir činjenicu kako je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo da je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života, čime bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Vještakinja cjelokupno utuženo razdoblje tretira kao razdoblje invalidske mirovine, iako se time mijenja pravna osnova isplate i eventualna regresna odgovornost. Vještakinja primjenjuje omjer 60 % / 40 % na utvrđenu razliku mirovina, bez ikakvog obrazloženja zašto se upravo razlika mirovina dijeli u tom omjeru. Navedeni omjer predstavlja medicinsku ocjenu uzroka invalidnosti, ali ne može automatski predstavljati i financijski omjer odgovornosti, bez prethodne analize strukture mirovine i njezinih uzroka. Slijedom navedenog, proizlazi kako nalaz u završnici pokazuje da je stvarno isplaćena mirovina viša od pretpostavljene, što isključuje postojanje štete, ali unatoč tome vještakinja izvodi zaključak o postojanju razlike. Stoga tuženik predlaže dopunsko očitovanje sudskog vještaka na istaknute prigovore.

15. Sudska vještakinja je dana 29.1.2026. dopunila nalaz i mišljenje uz obrazloženje da tuženik s pravom u svom podnesku navodi kako u ovom slučaju nije logičan odnos stvarno isplaćenog i pretpostavljenog iznosa mirovine, te postavlja pitanje proizlazi li isplaćeni iznos mirovine isključivo iz Rješenja HZMO-a od 25.09.2007. godine ili su u njega uključeni i neki dodatni, u nalazu neobrazloženi elementi. Navela je da je nalaz vještačenja odrađen temeljem dokumentacije priložene spisu, pri čemu je uz tužbu bilo dostavljeno i Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 25.09.2007. godine kojim je osiguraniku ČE priznato pravo na invalidsku mirovinu, te se u izračunu i izradi nalaza vještačenja bazirala na isto rješenje. Stoga je uputila dopis naslovljen na HZMO u kome je zatražila provjeru dostavljenih podataka ili dostavu nekog novijeg rješenja po kojemu se isplaćuje mirovina ovom osiguraniku, a koje tužitelj nije dostavio uz tužbeni zahtjev. U svom odgovoru (kojega je priložila uz dopunu nalaza) HZMO joj je dostavio novije Rješenje od 28.09.2021. godine iz kojega je vidljivo da je osiguranik ĆE korisnik najniže invalidske opće mirovine prema članku 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata (skraćeno ZOHBDR). Postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu po ovoj osnovi, uz priznavanje staža za vrijeme provedeno u Domovinskom ratu pokrenut je na zahtjev osiguranika ČE od 23.11.2020. godine. U provedenom postupku utvrđeno je da ĆE ima status hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata po osnovi pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite za razdoblje od 30.07.1991. do 31.12.1991. godine, te da je bio pripadnik borbenog sektora u ukupnom trajanju od 155 dana, te da je ispunio uvjete za određivanje invalidske mirovine prema odredbama ZOHBDR-a. Stoga su mu prema čl. 35. ZOHBDR-a uvećani osobni bodovi koji se povećavaju ovisno o vremenu sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru za 4% i 10%, te isti po novom rješenju od 28.09.2021. godine iznose 28,7576. No osobni bod najniže mirovine prema članku 49. ZOHBDR-a iznosi 42,5162, te mu je u skladu s tim određena visina isplate mirovine, kako je obrazloženo u dostavljenom rješenju. Kako je utuženo razdoblje u ovom predmetu nakon 28.09.2021. godine (datum novog rješenja), tako su i ovom osiguraniku isplaćeni viši iznosi invalidske mirovine od mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. U nalazu je navela kako se prema članku 86. ZOMO, točka 3. ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti uzrokovan ozljedom na radu, uzimaju vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža, no isti uz primjenu polaznog faktora 1 u konačnici daju niži iznos osobnih bodova nego li je osobni bod najniže mirovine prema članku 49. ZOHBDR-a koji iznosi 42,5162. Stoga je suglasna sa navodima u podnesku tuženika kako uvećani iznosi isplaćene mirovine osiguraniku tužitelja nisu rezultat tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik, jer u slučaju da ĆE nije ostvario pravo na uvećanje invalidske mirovine po osnovi sudjelovanja u Domovinskom ratu, tada bi mu isplaćena mirovina bila niža od mirovine kakva bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, te proizlazi da tada za tužitelja ne bi bilo štete.

15.1. Stoga zaključuje da su osiguraniku ČE po rješenju o isplati mirovine od 25.09.2007. godine priznati osobni bodovi 24,8791 kao rezultat umnoška prosječnih vrijednosnih bodova (0,8214) sa mirovinskim stažem u obliku decimalnog broja (30,2886) i polaznog faktora (1,00). Proizlazi da bi mu u utuženom razdoblju, bez uvećanja po osnovi priznavanja prava prema ZOHBDR-a, bila isplaćena mirovina u iznosu 10.539,20 eura, a invalidska mirovina za slučaj ozljede na radu 13.666,00 eura. Iz navedenoga se vidi da bi isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČE za period od 01.06.2022. do 31.10.2024. godine, da mu nije priznato pravo prema ZOHBDR-a, bili manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, te proizlazi da u skladu s odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za tužitelja nema štete, jer su uvećani iznosi isplaćene mirovine u ovom slučaju isključivo zbog ostvarenog prava prema odredbama ZOHBDR-a.

16. Na dopunjen nalaz i mišljenje sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi ( osim tužitelja koji prigovara da vještačenje općenito smatra nepotrebnim i nesvrsishodnim).

17. Iz navedenoga se vidi da bi isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ĆE za period od 01.06.2022. do 31.10.2024. godine, da mu nije priznato pravo prema ZOHBDR-a, bili manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, te proizlazi da u skladu s odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za tužitelja nema štete, jer su uvećani iznosi isplaćene mirovine u ovom slučaju isključivo zbog ostvarenog prava prema odredbama ZOHBDR-a.

18. Stoga je je sud našao tužbeni zahtjev neosnovanim i nije se upuštao u ispitivanje osnovanosti ostalih istaknutih prigovora tuženika.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

19.1. Obzirom je tuženik u cijelosti uspio u parnici, sud mu je priznao trošak zastupanja po punomoćniku i to sastav obrazloženih podnesaka od 15.12.2025., 30.12.2025. i od 4.3.2026. u iznosu od 200,00 eura za svaki, te trošak zastupanja na ročištu održanom dana 10.6.2026. u iznosu od 200,00 eura, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.000,00 eura, te mu je nadalje priznao trošak u iznosu od 340,00 eura na ime plaćenog predujma za provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Tako je ukupni trošak koji je sud priznao i dosudio tuženiku 1.340,00 eura.

19.2. Sud nije priznao tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu obzirom ovaj trošak dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Požegi, 24. srpnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba