REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-104/2023-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Dunger Dalbello, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, Zagreb, Heinzelova 88, OIB: 44879111575, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Katarine Fabek Glasnović, odvjetnice i punomoćnice tuženika OL, **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.540,08 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 183,35 EUR od 15. kolovoza 2019. pa do isplate

- na iznos od 211,82 EUR od 14. rujna 2019. pa do isplate

- na iznos od 186,80 EUR od 16. listopada 2019. pa do isplate

- na iznos od 179,28 EUR od 6. studenoga 2019. pa do isplate

- na iznos od 194,54 EUR od 14. prosinca 2019. pa do isplate

- na iznos od 200,83 EUR od 16. siječnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 183,45 EUR od 5. veljače 2020. pa do isplate

- na iznos od 186,43 EUR od 14. ožujka 2020. pa do isplate

- na iznos od 168,15 EUR od 11. travnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 112,44 EUR od 15. svibnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 210,62 EUR od 13. lipnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 171,66 EUR od 15. srpnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 88,44 EUR od 15. kolovoza 2020. pa do isplate

- na iznos od 149,56 EUR od 16. ožujka 2021. pa do isplate

- na iznos od 112,71 EUR od 16. travnja 2021. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaposlen kod na radnom mjestu vozač u djelatnosti sanitetskog prijevoza. U razdoblju od 1. prosinca 2015. pa nadalje, tuženik nije tužitelju isplaćivao plaću sukladno poslovima koje je isti radio na radnom mjestu vozač sanitetskog prijevoza a koje poslove je obavljao zapravo za radno mjesto medicinskog tehničara i zdravstvenog radnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti a za koja radna mjesta je predviđen viši koeficijent od onog koje je poslodavac, ovdje tuženik obračunavao prilikom isplate plaće tužitelju. S obzirom da je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po prethodno navedenim osnovama, posljedično je pogrešno obračunao i isplatio naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

1.1. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom od 5. svibnja 2026. predlaže naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 2.540,08 eura, koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica, zajedno sa zateznom kamatom od dana isplate plaće za svaki mjesec, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužba nepodobna za raspravljanje jer u istoj nije postavljen konkretan tužbeni zahtjev u pogledu iznosa visine novčane tražbine koja se tužbom potražuje, kao glavne stvari i sporednih tražbina te da nisu navedene konkretne činjenice i dokazi na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, da nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe niti se tužba tužitelja takvom može smatrati pa predlaže odbaciti tužbu. Nadalje osporava osnovanost tužbe navodeći da je tužitelj sklopio ugovor o radu s tuženikom 1. srpnja 2019. te je bio zaposlen kod tuženika do 17. ožujka 2021., a ugovor o radu tužitelj je sklopio za obavljanje poslova vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza, koje poslove je tužitelj, sukladno čl. 2. sklopljenog ugovora o radu, bio dužan obavljati savjesno, stručno i sukladno opisu poslova utvrđenog aktom i uputama poslodavca, u skladu s naravi i vrstom posla, da opis poslova vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza tijekom trajanja radnog odnosa tužitelja nije ni u jednom dijelu mijenjan, da je temeljna radna obveza vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza upravljati sanitetskim vozilom u svrhu obavljanja usluge sanitetskog prijevoza. Dalje navodi da tužitelj ne precizira u čemu se sastojalo navodno obavljanje poslova radnog mjesta medicinskog tehničara i zdravstvenog radnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti tijekom utuženog razdoblja, a za koje je predviđen viši koeficijent. S tim u vezi ističe da su sadržaj i način djelovanja, standard obrazovanja, uvjeti za obavljanje djelatnosti te dužnosti i kompetencije medicinskih sestara/medicinskih tehničara u Republici Hrvatskoj propisane Zakonom o sestrinstvu ( „Narodne novine“, broj 121/03, 117/08, 57/11). Člankom 5. citiranog propisa, određeno je da sestrinsku djelatnost mogu obavljati samo medicinske sestre, u opsegu koji im pružaju kompetencije stečene obrazovanjem. Dakle, djelatnost medicinskih sestara/medicinskih tehničara, a koja djelatnost obuhvaća postupke, znanja i vještine zdravstvene njege, ne smiju i ne mogu obavljati osobe koje ne posjeduju temeljnu naobrazbu stečenu završetkom strukovnog obrazovanja za zanimanje medicinska sestra/medicinski tehničar, u skladu s važećim propisima Republike Hrvatske. Dodatno, obavljanje rada medicinskih sestara uvjetovano je posjedovanjem odobrenja za samostalan rad te medicinska sestra može obavljati djelatnost zdravstvene njege samo u okviru kompetencija stečenih obrazovanjem i dodatnim usavršavanjem utvrđenih odobrenjem za samostalan rad. Nadalje, djelatnost medicinskih sestara predstavlja reguliranu profesiju u smislu odredbi Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 82/15, 70/19, 47/20). Stoga da je nejasno koje bi poslove tužitelj na radnom mjestu vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza mogao obavljati, a da oni stvarno predstavljaju poslove medicinskog tehničara ili drugog zdravstvenog radnika, kada on nema kompetencije za njihovo obavljanje, dakle ne zna ih i ne smije obavljati niti mu je tuženik ikada naložio obavljanje takvih poslova, da se jedini posao koji je tužitelj stvarno obavljao odnosi na uslugu prijevoza pacijenta na način da upravlja sanitetskim vozilom, a u slučaju pacijenata koji su ograničeno pokretni, uloga drugog vozača u timu svodi se isključivo na obavljanje posla prenošenja i pratnje pacijenta, da za vrijeme prijevoza pacijenta vozač nije dužan ni na koji način u medicinskom smislu nadzirati pacijenta niti mu je dopušteno ili naloženo pružati pacijentu ijedan element zdravstvene skrbi, a tužitelj u tužbi niti ne tvrdi da mu je tuženik naložio obavljanje tih poslova za koje nema kompetencije, da kada bi zaista bili istiniti navodi tužitelja da je u utuženom, višegodišnjem razdoblju tužitelj, kao kontinuiranu djelatnost, obavljao poslove medicinskog tehničara, takvim bi postupanjem tužitelja, dakle, liječenjem ili nekim drugim vidom pružanja medicinske pomoći od strane osobe koja za to nema propisanu stručnu spremu, a tužitelj je nedvojbeno nema, bila ostvarena obilježja kaznenog dijela nadriliječništva. Navodi da je za radno mjesto med. sestre/tehničara potrebna srednja stručna sprema, odnosno srednja medicinska škola sa radnim iskustvom u struci u trajanju obveznog pripravničkog staža (osim SSS u trajanju od pet godina), uz posjedovanje važećeg odobrenja za samostalni rad Hrvatske komore medicinskih sestara (licenca/odobrenje za samostalan rad) te položen stručni ispit (osim za SSS u trajanju od pet godina), a koje uvjete tužitelj nikako ne ispunjava, odnosno za koje radno mjesto nije sklopio ugovor o radu te ne posjeduje potrebne kompetencije, znanja i vještine. Organizacija i način obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza u Republici Hrvatskoj regulirani su Pravilnikom o organizaciji i načinu obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza („Narodne novine“, broj 72/19). Tim je podzakonskim propisom sanitetski prijevoz definiran kao prijevoz bolesnika u svrhu pružanja zdravstvenih usluga vozilom za sanitetski prijevoz s propisanom medicinsko- tehničkom opremom za siguran prijevoz bolesnika. Također, citirani Pravilnik propisuje uvjete u pogledu kadrova te u članku 6. određuje da djelatnost sanitetskog prijevoza obavlja tim koji čine: - 2 zdravstvena radnika srednje stručne spreme s edukacijom za provođenje osnovnih postupaka održavanja života i korištenje automatskog vanjskog defibrilatora, od kojih je najmanje jedan medicinska sestra/medicinski tehničar te - 2 vozača (2 sanitetska vozila). Djelatnost sanitetskog prijevoza predstavlja djelatnost prijevoza osoba koje se ne mogu ili otežano kreću. Ne postoji propis koji bi u okviru djelatnosti sanitetskog prijevoza opisivao elemente zdravstvene njege i nadzora pacijenta koji koristi uslugu sanitetskog prijevoza, već je važećim propisima jasno određeno da se radi prvenstveno o usluzi prijevoza pacijenata, odnosno o usluzi prijevozu osoba koje su stabilnog zdravstvenog stanja. U tom smislu izričito je, člankom 10. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza, zabranjeno da se u djelatnosti sanitetskog prijevoza obavljaju poslovi iz djelatnosti hitne medicine, dakle djelatnosti koja se po stručno-medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije organizira u cilju neprekidnog hitnog medicinskog zbrinjavanja svih osoba kojima je zbog bolesti, stradanja ili ozljede neposredno ugrožen život, pojedini organ ili dijelovi tijela, odnosno kod kojih bi u kratkom vremenu moglo doći do životne ugroženosti, a s ciljem maksimalnog skraćenja vremena od nastanka hitnog stanja do konačnog medicinskog zbrinjavanja. Ističe da se djelatnost tuženika obavlja sukladno propisanim smjernicama i algoritmima, izdanim od Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu i Ministarstva zdravstva, kako bi svi postupci i okruženje u pružanju zdravstvene zaštite osigurali odgovarajuće ishode skrbi i zbrinjavanja pacijenata, da, ne samo vozači, već i medicinski tehničari, dakle zdravstveni profesionalci koji rade u djelatnosti sanitetskog prijevoza ne smiju i svakako nisu dužni obaviti uslugu sanitetskog prijevoza ukoliko je stanje pacijenta takvo da zahtijeva hitnu medicinsku skrb, koju pružaju za to posebno osposobljeni timovi u skladu s propisanim algoritmima postupanja, da tuženik nije ovlašten čak ni zdravstvenom profesionalcu naložiti obavljanje poslova koji premašuju njegove kompetencije. Slijedom svega navedenog predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate.

2.1. Tuženik je podneskom od 22. prosinca 2023. istaknuo prigovor zastare za razdoblje do prosinca 2017.

3. Tijekom postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušani su svjedoci FL, CL, RL, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da je tužba tužitelja nepodobna za raspravljanje jer u istoj nije postavljen konkretan tužbeni zahtjev u pogledu iznosa visine novčane tražbine koja se tužbom potražuje, kao glavne stvari i sporednih tražbina, te da nisu navedene konkretne činjenice i dokazi na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, navodi se kako su isti neosnovani. Naime, uvidom u tužbu tužitelja utvrđeno je da je ista razumljiva i sadrži sve što je potrebno da bi se u vezi s njom moglo postupati, sukladno odredbi članka 106. ZPP i članka 186. ZPP. Tužitelj je u tužbi jasno naznačio VPS predmeta spora kao i iznos potraživanja od tuženika, predložio je koje dokaze izvesti, a samim time što je tužitelj predložio da sud od tuženika pribavi dokumentaciju koja će biti potrebna sudskom vještaku prilikom izrade nalaza i mišljenja isto ne čini tužbu nepotpunom jer se radi o dokumentaciji kojom tužitelj ne može raspolagati i ne raspolaže već je na tuženiku kao poslodavcu tužitelja dužnost da istom raspolaže, čuva ju i dostavi po nalogu suda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između plaće koja mu je isplaćena za radno mjesto vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza (za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu s tuženikom) i plaće za radno mjesto medicinskog tehničara (za koje poslove tvrdi da je obavljao) u utuženom razdoblju od srpnja 2019. do ožujka 2021.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza.

8. Sporno je u ovom predmetu je li tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove koji spadaju u opis posla medicinskog tehničara te ima li pravo na isplatu razlike plaće koja je predmet ovog spora.

9. Nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, sukladno članku 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR), potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. siječnja 2023., u trenutku njezina podnošenja nije protekao petogodišnji zastarni rok niti za jedno od utuženih mjesečnih potraživanja, s obzirom da tužitelj potražuje razliku plaće za razdoblje od srpnja 2019. do ožujka 2021. Kako od dospijeća najstarijeg utuženog potraživanja do podnošenja tužbe nije proteklo pet godina, sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

10. Odredbom članka 7. stavka 1. ZR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

11. Iz Prijedloga Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika proizlazi da su uvjeti za rad za radno mjesto medicinski tehničar u djelatnosti sanitetskog prijevoza: SSS medicinski tehničar/med. sestra, odobrenje za samostalni rad, najmanje 75% točnih riješenih pitanja iz stručne provjere znanja.

12. Iz email poruke od 2. ožujka 2023. proizlazi da je tužitelj u sustavu upisan kao vozač, ali se zbog krivog definiranja tima 22 SPV prikazivao kao tehničar na ispisu disponentske liste te da se u programu ne može na drugačiji način prikazivati dva vozača na disponentskoj listi, ali u novom programu je riješen taj problem. Ključna napomena je da se kod svih službenih izvještaja koji se dostavljaju na obračun plaće ili prema određenim uslugama prema HZZO tužitelj vodi kao vozač te da sam naziv tima SPV govori da je tim od dva vozača ali zbog nedostatka u programu se nije mogao prezentirati na ispisu disponentske liste.

13. Svjedok FL je u svom iskazu naveo da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza, da se poslovi njegovog radnog mjesta sastoje od vožnje sanitetskog vozila, pomoć pri prijenosu pacijenta u slučaju da su nepokretni te ostale poslove po nalogu medicinskog tehničara, da je vozač je dio tima, a medicinski tehničar je voditelj tima. Naveo je da je učestalo radio zajedno s tužiteljem i to na način da je jedan od njih bio suvozač, konkretno tužitelj je bio suvozač, a prema nalogu poslodavca suvozač je obavljao poslove medicinskog tehničara, da u takvim situacijama medicinski tehničar nije bio dio tima već samo on kao vozač i tužitelj kao suvozač u svojstvu medicinskog tehničara, da bi u takvim situacijama tužitelj zaprimao pozive disponenta preko UKV-a, zadužio bi torbu medicinskog tehničara kao dio opreme koju je dužan imati medicinski tehničar, na intervenciji bi pregledavao medicinsku dokumentaciju pacijenta, donio odluku o načinu transporta pacijenta i u bolnici bi predavao pacijenta i medicinsku dokumentaciju u nadležnu ambulantu, vodio bi ostalu medicinsku dokumentaciju koju vodi medicinski tehničar, da tužitelj u takvom svojstvu ne bi obavljao nikakve medicinske zahvate. Također je naveo da je i on po istoj osnovi podnio tužbu protiv tuženika te nije svjedočio tome da tužitelj obavlja poslove zdravstvene njege budući da se u sanitetskom prijevozu ne obavljaju poslovi zdravstvene njege.

14. Svjedok CL je u svom iskazu naveo da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza, da se poslovi njegovog radnog mjesta sastoje od vožnje sanitetskog vozila, pomoć pri prijenosu pacijenta u slučaju da su nepokretni te ostale poslove po nalogu medicinskog tehničara, da je sve navedene poslove obavljao i tužitelj, da bi se tim sanitetskog prijevoza trebao sastojati od vozača i medicinskog tehničara, ali da kod tuženika to često to nije slučaj, već da se tim sastoji od dva vozača, da u takvim slučajevima oba vozača rade poslove medicinskog tehničara, odnosno onaj koji je taj dan suvozač isti obavlja poslove medicinskog tehničara, da je medicinski tehničar dužan pratiti zdravstveno stanje pacijenta budući da ima znanje iz zdravstvene njege, isti po potrebi daje i terapiju, npr. kisik. U situaciji kada u timu ne bi bilo medicinskog tehničara ove poslove odrađuje suvozač, koji je zaposlen kao vozač. Dalje je naveo da vozilo sanitetskog prijevoza ne bi bilo upućivano na prometnu nesreću već bi pružali njegu u prometnoj nesreći u situaciji ako bi sanitetsko vozilo naišlo na prometnu nesreću, ali su znali biti upućeni na ozljede kukova, ramena, da je kod tuženika za te situacije bio osnovan Tim 2 koji se trebao sastojati od dva medicinska tehničara, ali da su učestalo vozač i suvozač bili upućivani za te poslove umjesto Tima 2 te bi u takvim situacijama obavljali poslove zdravstvene njege. Naveo je da je i on podnio tužbu protiv tuženika zbog iste stvari.

15. Svjedok RL je u svom iskazu naveo da radi na radnom mjestu rukovoditelj vozačkog sektora i tehničke službe, da je tužitelj kao vozač sanitetskog prijevoza obavljao isključivo poslove koji ulaze u opis poslova radnog mjesta na kojem je bio zaposlen, što znači da je tužitelj pri obavljanju svojih poslova obavljao dnevni pregled vozila, prijavu kvarova, vožnju i prijenos pacijenata zajedno sa kolegom, pomoć kolegi pri zbrinjavanju medicinski zbrinutih pacijenata, da tužitelj nije obavljao poslove medicinskog tehničara, da kod tuženika djeluje više timova, pa tako Tim 1 čine liječnik, medicinski tehničar i vozač, Tim 2 čine dva medicinska tehničara te sanitetski prijevoz čine vozač-tehničar i vozač-vozač. U situaciji kada sanitetski prijevoz čine samo dva vozača u tom slučaju u timu ne postoji medicinski tehničar, međutim, da taj tim vrši isključivo poslove prijevoza pacijenata jer se radi o medicinski zbrinutim pacijentima, koji su spremni za prijevoz iz bolnice kući ili obrnuto. U slučaju da Tim vozač- vozač prevoze pacijenta kojem je potrebna neka medicinska usluga kao npr. davanje kisika tada je taj Tim dužan zaustaviti vozilo te pozvati Tim koji ima medicinskog tehničara u službi, da Tim vozač-vozač nikada ne prevozi pacijente kojima je potrebna medicinska njega, da količinu kisika koju je potrebno dati nekom pacijentu nikako ne može odrediti vozač. Dalje je naveo da je moguće da je na disponentskim listama navedeno da je vozač naveden kao medicinski tehničar, zbog primjene sustava koji su vodili vanjski suradnici.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je bio zaposlen kod tuženika do 2021. na radnom mjestu, po ugovoru vozača sanitetskog prijevoza, a u praksi je 90 % vremena obavljao poslove medicinskog tehničara, da je tijekom radnog vremena obavljao iduće poslove: imobilizacije ramena, kukova, jednom je obavljao reanimaciju do dolaska tima s liječnikom, da je većinu radnog vremena kod tuženika bio dio tima koji čine vozač- vozač, a u tom slučaju bi bio u svojstvu Vozač 2, odnosno suvozač, da je u svom radnom vijeku kod tuženika bio svega dva puta dio tima koji čine medicinski tehničar – vozač, da bi kao Vozač 2 zadužio medicinsku torbu u kojoj se ne nalazi samo uobičajena oprema kao u automobilu, već i razne kanile za hranjene, za kisik, fiziološka otopina, da bi taj Tim u tom slučaju zadužio i Ć koju inače duži medicinski tehničar kao vođa tima, da bi u situacijama kada bi prevozili pacijenta iz bolnice u bolnicu uz pomoć O tražili upute liječnika koji postotak kisika trebaju dati pacijentu, kako postaviti kanilu, pa bi tako pružali medicinsku skrb po uputi liječnika, da bi kao suvozač kod zaprimanja pacijenta imao zaduženu tzv. Zelenu listu koju je bio dužan ispuniti sa osobnim podacima pacijenta, vrijeme početka i završetka intervencije te dijagnozu pacijenta što znači da su morali pregledati i medicinsku dokumentaciju istoga, uputnice kako bi znali gdje se mora pacijent otpremiti kada bi bio neki pregled u pitanju, kao i da je uočio da je na disponentskim listama zaveden kao medicinski tehničar. Naveo je da nema završenu srednju medicinsku školu te nema kompetencije za obavljanje poslova medicinskog tehničara.

17. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 12. prosinca 2025. proizlazi da je vještak mišljenja da razlika bruto plaće tužitelja u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 17. ožujka 2021. iznosi ukupno 2.540,08 EUR, a odnosi se na: 1.530,01 EUR razlike po osnovi primijenjenog i utuženog koeficijenta radnog mjesta i 1.010,07 EUR razlike po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, a zbog prethodno utvrđenih iznosa razlika bruto plaće.

18. Tuženik je na zaprimljeni nalaz i mišljenje iznio prigovore podneskom od 14. siječnja 2026. navodeći da je vještačenje provedeno ne za radno mjesto medicinski tehničar, već za radno mjesto zdravstvenog djelatnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Navedena se radna mjesta poklapaju u smislu da su u istoj kategoriji u Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 22/24), koja se primjenjuje od 1. ožujka 2024. godine, dok prije stupanja na snagu citiranog akta to nije bilo uređeno na isti način.

19. Tužitelj nije imao primjedbe na zaprimljeni nalaz i mišljenje te je sukladno istom postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kao u podnesku od 5. svibnja 2026.

20. Sud je prihvatio iskaz svjedoka RL ocjenjujući isti logičnim i uvjerljivim. Naime iz njegovog iskaza uvjerljivo proizlazi da je tužitelj kao vozač sanitetskog prijevoza obavljao isključivo poslove koji ulaze u opis poslova radnog mjesta na kojem je bio zaposlen, dakle vozača u djelatnosti sanitetskog prijevoza te da u situaciji kada sanitetski prijevoz čini Tim od samo dva vozača tada bi taj Tim vršio isključivo poslove prijevoza pacijenata jer se u takvim slučajevima radi o medicinski zbrinutim pacijentima, kao i da F vozač-vozač nikada ne prevozi pacijente kojima je potrebna medicinska njega.

21. Sud nije prihvatio iskaze svjedoka FL, CL i tužitelja te je iste ocijenio neuvjerljivima i nelogičnima a isti suu suprotnosti s prihvaćenim iskazom svjedoka RL. Naime, svjedoci FL i CL su neposredno zainteresirani za ishod postupka, jer su oboje podnijeli tužbe protiv tuženika zbog iste pravne stvari. Također, sud je posebno cijenio kao neuvjerljivim dio iskaza navedenih svjedoka da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao medicinski tehničar te da je pratio zdravstveno stanje pacijenta, davao terapiju pacijentima u vidu davanja kisika te da je čak postavljao kanilu pacijentima uz pomoć uputa koje je dobivao od liječnika preko Motorole. Ovo stoga što tužitelj nema završenu srednju medicinsku školu te nema kompetencije za obavljanje poslova medicinskog tehničara, što je sve tužitelj i potvrdio u svom iskazu.

22. Tužitelju je u cijelom utuženom razdoblju isplaćivana plaća u skladu s njegovim ugovorom o radu. Ne postoji pravni temelj po kojem bi mu se plaća isplaćivala u odnosu na neko drugo radno mjesto za koje niti ima stručnu spremu, niti je osposobljen, a niti ovlašten obavljati te poslove, a niti je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj obavljao ikoje druge poslove osim poslova radnog mjesta za koje ima zaključen ugovor o radu. Naime, djelatnost medicinskih sestra/medicinskih tehničara regulirana je Zakonom o sestrinstvu koji jasno određuje da tu djelatnost ne smiju i ne mogu obavljati osobe koje ne posjeduju temeljnu naobrazbu stečenu završetkom strukovnog obrazovanja za zanimanje medicinska sestra/medicinski tehničar. Čak i kada osoba ima stečenu naobrazbu završetkom tog obrazovanja, medicinska sestra/medicinski tehničar ne smije obavljati tu djelatnost ako mu nadležna komora nije izdala odobrenje za samostalne rad (licencu). Naime, obavljanje rada medicinskih sestara te svih zdravstvenih radnika uvjetovano je posjedovanjem odobrenja za samostalan rad i reguliranu profesiju u smislu odredbi Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 82/15, 70/19, 47/20, 123/23). Dakle radi se o profesionalnoj djelatnosti kojoj je i pristup i obavljanje, na temelju zakona izravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija i članstvom u odgovarajućoj strukovnoj organizaciji. Tužitelj, s druge strane, nema ni naobrazbu ni ovlaštenje za obavljanje poslova medicinske sestre/medicinskog tehničara.

23. Stoga je sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu razlike plaće isplaćene za radno mjesto vozača u djelatnosti sanitetskog vozila, za koje radno mjesto ima sklopljen ugovor o radu, i plaće za radno mjesto medicinskog tehničara, u cijelosti neosnovan.

24. S obzirom na navedeno, za rješenje ovog spora nije relevantno utvrđenje koje proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, pa stoga sud sačinjeni nalaz i mišljenje nije posebno cijenio, a samim time niti prigovore tuženika na sačinjeni nalaz i mišljenje.

25. Tuženik trošak nije tražio, a kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu isti nema pravo na naknadu zatraženog parničnog troška sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. tuženiku