REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 1711/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja ŽP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, Ciscuttijeva 2, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 9296322373, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule vezane uz švicarski franak sadržane u ugovoru o namjenskom kreditu broj 3210782525/2007, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. rujna 2007., a koje glase:

– u čl. 2.: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d. …",

– u čl. 7. 1.: " u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke…",

– u čl. 7. 2.: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitet…u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora",

– u čl. 2. 1. koja glasi: "redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva…", "pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa…", "sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja…"

– u čl. 7. 1. koja glasi: "… obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…"

–u čl. 7. 2. koji glasi: "za slučaj izmjene promjenljive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…",

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 10.725,56 eura (deset tisuća sedamsto dvadeset pet eura i pedeset šest centi) u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 30.869,24 eura (trideset tisuća osamsto šezdeset devet eura i dvadeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (valutna klauzula), pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana te radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u iznosu 119.950,28 kuna (15.920,14 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose anuiteta od njihova plaćanja do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je 15. rujna 2007., kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3210782525/2007 (dalje: ugovor o kreditu), kojim mu je odobren kredit u iznosu 185.109,95 švicarskih franaka prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je bila promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom Banke. U vrijeme sklapanja ugovora, stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjen i ugovorene kamate. Tijekom otplate kredita kamatna stopa se nekoliko puta povećala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. U vrijeme sklapanja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik ga je propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja ugovora srednji tečaj švicarskog franka iznosio je 4,449575 kuna. Tečaj je tijekom otplate kredita rastao u više navrata, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012, koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanje obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/15.), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., s tuženikom je sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Neovisno o činjenici sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. , ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tuženik mu je dužan isplatiti preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Prilikom utvrđenja visine preplaćenih iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je važio na dan sklapanja predmetnog ugovora jer su mu to bili jedini poznati parametri prilikom sklapanja ugovora.

1. 2. U podnesku od 8. listopada 2020. tužitelj je u bitnom ponovio i dodatno argumentirao pravna shvaćanja iznijeta u tužbi s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu te osporio navode i prigovore tuženika, uključujući i prigovor zastare. Konverzijom kredita nije ostvario potpunu restituciju po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

1. 3. Nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje od 12. srpnja 2021., tužitelj je u podnesku od 2. rujna 2021., nakon zaključenja prethodnog postupka, uskladio tužbu i tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika potražuje isplatu 30.869,28 eura (232.584,62 kuna) i to 23.934,52 eura (180.334,65 kuna) po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te 6.934,76 eura (52.249,97 kuna) po osnovi razlike glavnice, sve uvećano za zatezne kamate od dana uplata preplaćenih iznosa do isplate.

U daljnjem podnesku od 17. rujna 2024. tužitelj je od iznosa 6.934,76 eura koji predstavlja razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva je bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po tečaju za švicarski franak, koji je bio važeći na dana korištenja kredita, oduzeo iznos 5.957,74 eura. Stoga u to dijelu da od tuženika potražuje isplatu 24.911,54 eura sa zateznim kamatama. Po dostavi dopune nalaza i mišljenja od 11. travnja 2026., tužitelj je zatražio isplatu 15.242,46 eura sa zateznima kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime preplate po valuti, 8.692,02 eura sa zateznima kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime pretplate po kamati, 10.725,56 eura na ime dospjelih zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. te 6.934,76 eura sa zateznima kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike nedospjele glavnice. Time konačnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu 30.869,24 eura sa zateznim kamatama kako je specificirano u t. III. izreke. U končanom postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj nije umanjio svoje potraživanje za pretplatu priznatu u konverziji.

Time je tužitelj u odnosu na početni zahtjev zatražio isplatu većeg iznosa, odnosno izvršio je preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Preinaka tužbe je dopuštena budući da je tužitelj uskladio tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu prema zaključcima iz provedenog financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je i prigovor zastare za sve iznose koji su dospjeli prije 10. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020. naveo kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Predmetni kredit je konvertiran u skladu s ZID ZPK/15. i to 7. siječnja 2016. sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog euro kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužitelj nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti švicarskog franka jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u denominiranom kreditu u eurima u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je tada otplaćivao kredit, s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a koju je banka morala prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, pa to je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose na način propisan zakonom. U trenutku prihvata konverzije tužitelju su bile poznate povijesne kamatne stope u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za euro kredite. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s euro valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Prema izričitoj odredbi čl. 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15. na iznos preplate banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2. 1. U podnescima od 12. listopada 2020., 25. kolovoza 2021., 4. srpnja 2022., 5. lipnja 2024., 14. veljače 2025. i 27. travnja 2026. tuženik je ustrajao na svim iznijetim navodima i prigovorima iz odgovora na tužbu te je dodatno argumentirao pravna shvaćanja s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu. Uz to je naveo da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je valutna klauzula iz konkretnog ugovora o kreditu isključena iz kontrole nepoštenosti. Osporio je i status potrošača tužitelju. Na tužitelju je teret dokaza da je sklopio pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu neosnovano osporio iskazanu vrijednost predmeta spora u tužbi.

3. 1. Tužitelj je pravilno u tužbi naznačio da vrijednost predmeta spora odgovora vrijednosti njegovog zahtjeva za isplatu, odnosno 119.950,28 kuna (15.920,14 eura). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu. U konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu

– povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o namjenskom kreditu od 15. rujna 2007. (str. 10-16), dodatak ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. s ostalom dokumentacijom iz postupka konverzije (str. 17-42, 73-86), otplatna tablica (str. 43- 54), obavijest od 12. studenog 2015. (str. 71-72), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 199-212), očitovanje vještaka na zapisniku od 25. veljače 2025. (str. 343-344), dopuna nalaza i mišljenja financijskog vještaka (str. 350-359) te zapisnik od 18. rujna 2024. s iskazom tužitelja (str. 282-285).

5. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti je osnovan u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak uvećano za zatezne kamate. Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju te isplatu s osnova razlike u anuitetima za razdoblje nakon 30. rujna 2015. u odnosu na početni anuitet u švicarskim francima i anuitet u eurima.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 3210782525/2007., koji je potvrdio javni bilježnik Alida Crljenica pod brojem OV-16407/07 dana 15. rujna 2007. Prema čl. 1. t. 2. korisnik kredita se obvezao iznos odobrenog kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelju je odobren kredit u iznosu 185.109,95 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti. U čl. 6. određeno je namjena kredita: kupovina stana. Prema čl. 2. t. 2. ugovora tužitelj se obvezao platiti tužitelju kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika. Na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila je 4,40 % godišnje. U čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za švicarski franak. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospjeća prvog anuiteta. Rok otplate kredita iznosi 30 godina (čl. 3. t. 1. ugovora).

7. 1. Stranke su 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 2/2016 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima u skladu sa ZID ZPK/15

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i činjenica da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

9. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., dalje: ZZP/07.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

9. 1. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj, koji je iskazao da sredstva dobivena po osnovi kredita utrošio za rješavanje vlastitog stambenog pitanja, odnosno kupnju stana u [adresa], nakon što se zaposlio kao liječnik u [adresa]. Stan koristi za potrebe stanovanje svoje obitelji.

9. 2. Iskaz tužitelja ocijenjen je kao vjerodostojan budući da je on iskazivao uvjerljivo i životno te suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

9. 3. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje nekretnine za potrebe stanovanja, pa on ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009. i dr.) bio transakcija tuž itelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao. Pritom valja naglasiti da je tuženik u ovom postupku paušalno osporio tužitelju status potrošača, iako je ranije, prilikom sklapanja ugovora o kreditu te tijekom otplate kredita tužitelju sam priznao status potrošača što je vidljivo iz činjenice da je na ovaj ugovorni odnos primijenio kamatnu stopu u skladu sa Zakonom o pot rošačkom kreditiranju iz 2013. te da je i s tužiteljem pristupio sklapanju dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15.

10. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“).

10. 1 Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ko ja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.

10. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost navoda tužitelja da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, u bitnome, ponovio sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj, kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani.

10. 7. Iz iskaza tužitelja, koji je i u tom dijelu pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bio obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak. U banci su mu ponudili kreditiranje s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju s najmanjom kamatom.

10. 8. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kred itu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.

10. 9. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema čl. 22. st. 1. ZOO-a, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

11. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. u vezi 102. st. 1. ZZP/07. nepoštene, a time i ništetne.

12. Protivno navodima tuženika, tužitelj je ovlašten isticati da su ništetne sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu neovisno o činjenica da su stranke naknadno sklopile sporazum o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev–2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK/15. tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

13. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule vezane uz švicarski franak sadržane u ugovoru o namjenskom kreditu broj 3210782525/2007, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. rujna 2007., a koje glase: u čl. 2.: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d. …", u čl. 7. 1.: " u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke…", u čl. 7. 2.: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitet…u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora", u čl. 2. 1. koja glasi: "redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva…", "pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa…", "sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja…" u čl. 7. 1. koja glasi: "… obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…", u čl. 7. 2. koji glasi: "za slučaj izmjene promjenljive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke).

14. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su ništetne navedene odredbe osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti o zahtjevu za isplatu koji se odnosi na potraživanje na ime više plaćenih anuiteta te razlike glavnice u konverziji sve uvećano za zatezne kamate.

15. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d. o. o. od 12. srpnja 2021. i njegove dopune od 11. travnja 2026. utvrđeno je da je nakon zaključenja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja švicarskog franka i do promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika tako što je kamatna stopa na dan 21. rujna 2007. iznosila 4,40 %, 1. listopada 2007. 5,05 %, 1. veljače 2008. 5,70 %, 1. srpnja 2009. 6,30 %, 1. studenog 2010. 5,50 %, 1. srpnja 2011. 5,25 %., dok je 1. siječnja 2014. kamatna stopa fiksirana na visinu 3,23 % u skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (Narodne novine br. 143/2013.). Uslijed povećanja kamatnih stopa i rasta tečaja došlo je i do povećanja mjesečnih anuiteta u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. Tužitelj je više uplatio na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 8.692,02 eura.

Po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, više je uplatio 15.242,46 eura.

Novčana razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po tečaju za švicarski franak koji je bio važeći na dan korištenja tečaja kredita iznosi 6.934,76 eura. Zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjeni kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka od svake uplate preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 10.725,56 eura.

15. 1. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s dopunama, dok tuženik nije osporavao matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe bile pravne naravi. Pritom valja navesti da nisu osnovani navodi tuženika da je vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir mjesece u kojima je tužitelj uplatio manje nego što bi morao platiti da se primjenjivala početna kamatna stopa i početni tečaj iz razloga jer je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njegova zahtjeva.

15. 2. Kako je vještak u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja, sud je prihvatio nalaz i mišljenje, kao i njegovu dopunu kao argumentirane, jasne i objektivne.

16. Ostalo je sporno za utvrditi da li nakon sklapanja sporazuma o konverziji u skladu s ZID ZPK/15. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta do isplate na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

17. Stranke su 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15., kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

17. 1. Tužitelj je pristao na konverziju kredita na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, slijedom čega je došlo do promjene valute obveze, visine kamatne stope i iznosa anuiteta. Prema čl. 4. dodatka ugovora stanje neotplaćene glavnice kredita u švicarskim francima je , u skladu s izračunom konverzije, na dan 30. rujna 2015. iznosilo 159.200,33 švicarskih franaka što je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosilo 1.111.341,21 kuna. U čl. 5. je utvrđeno da, prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u švicarskim francima, preračunatih u euro po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika predstavlja preplatu koja je na 30. rujna 2015. iznosila 44.888,60 kuna (5.957,74 eura). U skladu s čl. 6. pretplata je korištena za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta, preračunatog u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi. U čl. 8. je utvrđeno da nedospjela glavnica kredita u eurima iznosi 99.439,92 eura, koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti s redovnom kamatom u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je naveo i da je ZID ZPK/15. poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima, pa opća pravila tog Zakona o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

19. Dakle, stranke su sklapanjem sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15., odredile, umjesto početno ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, primjenu kamatnih stopa koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Time promjena kamatne stope više nije prepuštena jednostranoj odluci tuženika, već su određeni objektivni kriteriji prema kojima se mijenja kamatna stopa. Iz toga slijedi kako sklapanjem sporazuma o konverziji na temelju ZID ZPK/15. više nisu relevantne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koje su proglašene ništetnim, već su mjerodavne odredbe sporazuma koji predstavlja novu pravnu osnovu utemeljenu na posebnom zakonskom propisu prema kojoj se određuju prava i obveze stranaka i to ne samo ubuduće, već i retroaktivno odnosno od sklapanja ugovora o kreditu. Na taj način je ponovno uspostavljena ravnoteža između stranaka ovog ugovornog odnosa. Stoga više nije relevantno koliko je tužitelj više isplatio tuženiku na ime anuiteta dospjelih do 30. rujna 2015. zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer je sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima.

20. Vezano za praksu Suda Europske unije, na koju su se stranke pozivale u tijeku postupka, valja navesti da je Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022., povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Odgovarajući na navedeno pitanje izrazio je pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen u tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive.

21. Iznimno od navedenog, ZID ZPK/15. nije uređeno pitanje zateznih kamata na više plaćene anuitete. Prilikom obračuna konverzije nije propisano da se trebaju uračunati i zatezne kamate u odnosu na iznose preplaćenih anuiteta. U skladu s tim tužitelj ima pravo na osnovi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, odnosno na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve pretplate utvrđene Aneksom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

22. Prema tome potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa (tako ni razliku glavnice), osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, kao što je to zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom (30. rujna 2015.).

23. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.) jer je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 96. ZZP/07., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

24. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025., Rev-9/2025 od 15. srpnja 2025. i Rev-278/2025 od 27. siječnja 2026.

25. Visina zateznih kamata se od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

26. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 7. lipnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

27. Kako je u postupku utvrđeno da zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi od dana svake uplate do dana 30. rujna 2015. iznose ukupno 10.725,56 eura, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točci II. izreke.

28. U preostalom dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu glavnice u iznosu 30.869,24 eura (po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, uključujući i razliku glavnice iz konverzije) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je odlučeno kao u točci III. izreke.

29. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

29. 1. Tužitelj je u sporu uspio djelomično i to glede deklaratornih zahtjeva u cijelosti, a glede zahtjeva za isplatu u manjem dijelu - samo glede zateznih kamata na pojedinačne iznose pretplate do 30. rujna 2015. Prema tome, tuženik je uspio u većem dijelu u sporu, pa bi primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka. Međutim, odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača). Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu jer je trgovac u ugovor o kreditu unio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. U trenutku podnošenja tužbe glede prava na obeštećenje potrošača nakon konverzije kredita nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa glede tog pitanja. Prema tome tužitelj, kao potrošač nije mogao predvidjeti izglede za uspjeh u sporu jer sudska praksa o spornom pitanje nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, kao ni pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Kada bi tužitelj bio obvezan na naknadu troškova tuženiku bio bi mu nametnut znatan financijski teret, koji nije spojiv s pravom na pristup sudu. Sud Europske unije je u spojenim predmetima broj C-224/2019 i C-259/2019 iznio pravno shvaćanje glede troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio troškova postupka snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti. Takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. Navedena odluka primjenjiva je i u ovom slučaju.

Stoga ne postoji obveza tužitelja da tuženiku naknadi troškove spora razmjerno uspjehu u sporu tuženika, koji je u većoj mjeri uspio u sporu.

29. 2. Slijedom navedenog, na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točci IV. izreke).

U Pazinu 24. srpnja 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.