Poslovni broj Gž R-372/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Ivanu Šerkiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Tisak plus d.o.o. iz Zagreba, Slavonska avenija 11a, OIB 32497003047, zastupanog po punomoćnici Ivani Stigleitner Gotovac, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2131/2019-59 od 18. listopada 2024., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-2131/2019-61 od 26. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2131/2019-59 od 18. listopada 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-2131/2019-61 od 26. listopada 2024., u točkama 2., 3. i 4. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju dio bruto plaće što se odnosi na nepodmirene doprinose za staž osiguranja s povećanim trajanjem za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. kolovoza 2017. godine i to: u prvom stupu mirovinskog osiguranja u iznosu od 2.608,45 eura, a u drugom stupu mirovinskog osiguranja u iznosu od 898,44 eura, sve sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u presudi, s time što je tuženiku ujedno naloženo i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.291,99 eura (točke 2., 3. i 4. izreke). Rješenjem o ispravku sud prvog stupnja je radi razjašnjenja ispravio točku 2. presude na način da su dodane riječi koje ukazuju na jasno usvajanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

2. Protiv dijela presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev, tuženik izjavljuje žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima i prijedlogu, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Žalbom potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode, predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane i obvezivanje tuženika na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je pravo tužitelja da zbog obavljanja poslova vozača teretnog vozila od 7,5 tona ili više, koje je obavljao i obavlja u sklopu opisa radnog mjesta za koje je zasnovao radni odnos kod tuženika i za koje se priznaje staž osiguranja s povećanim trajanjem, ostvari pravo na naknadu dijela bruto plaće što se odnosi na nepodmirene doprinose za staž osiguranja s povećanim trajanjem u prvom i drugom mirovinskom stupu.

6. I u fazi žalbenog postupka prijeporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu traženog dijela bruto plaće, odnosno je li na to aktivno legitimiran.

7. Sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu utvrđuje da je tužitelj bio zaposlenik pravnog prednika tuženika Tisak d.d., a sada je zaposlenik tuženika i to na radnom mjestu vozača – distributera za koje se prema članku 4. Odjeljka XV točke 3. stavka 1. Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem ("Narodne novine" broj 71/99, 46/07, 41/08 i 61/11, dalje: ZSOSPT), priznaje staž osiguranja s povećanim trajanjem tako da se svakih 12 mjeseci provedenih na tom radnom mjestu u stažu osiguranja računa kao 15 mjeseci. Konstatira da među strankama nije sporno da je tuženik za tužitelja počeo uplaćivati doprinose za staž osiguranja s povećanim trajanjem tek od kolovoza 2017. godine, dok odluku o visini tužbenog zahtjeva temelji na financijskom vještačenju provedenom po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Prvostupanjski sud odbija prvopostavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži isplata uskraćenih dijelova bruto plaće s osnova staža osiguranja s povećanim trajanjem izravno u ime i za račun tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno Regosu, s obrazloženjem da tužitelj ne može tražiti uplatu trećoj strani koja nije stranka postupka. Zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran sam tražiti isplatu, dok odluku o kamatama temelji na članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, na snazi u vrijeme donošenja odluke, dalje: ZOO), a odluku o troškovima na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP.

8. Ispitujući pobijanu presudu u povodu izjavljene žalbe, ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njezinim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavku 2. ZPP. Protivno tvrdnjama tuženika u konkretnom slučaju nije počinjena niti apsolutno bitna procesna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je sud prvog stupnja u odnosu na sve odlučne činjenice iznio jasne, potpune i obrazložene razloge, pa je presudu moguće u svemu ispitati.

9. Osim toga, tuženik nije u pravu niti kada drži da je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo, držeći da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati uplatu dijela bruto plaće što se odnosi na doprinose za staž mirovinskog osiguranja s povećanim trajanjem u svoje ime i za svoj račun, kao i da je prethodno potrebno u posebnom upravnom postupku kod mirovinskog osiguranja utvrditi postojanje takve obveze poslodavca.

10. Ovo iz razloga što se sukladno članku 7. Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, upravnim rješenjem utvrđuje svojstvo osiguranika koji ostvaruje pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem, jedino za osiguranike koji su invalidne osobe. To je i logično s obzirom da radnici s tjelesnim oštećenjem ostvaruju pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem ne zbog poslova radnog mjesta koje obavljaju, već zbog svojih osobnih svojstava (invaliditeta). Stoga je postojanje tih posebnih tjelesnih svojstava radnika s tjelesnim oštećenjem i njihovo pravo na povećani staž osiguranja potrebno utvrditi u upravnom postupku.

11. S druge strane, postoje radna mjesta koja već po svojoj prirodi, zbog izrazito negativnog utjecaja na zdravlje i radnu sposobnost radnika, unatoč tome što bi bile primijenjene opće i posebne zaštitne mjere utvrđene propisima o zaštiti na radu, dovode do tog da je poslodavac dužan radnicima plaćati doprinose za staž s povećanim trajanjem, a ona su nabrojana u članku 4. ZSOSPT. Osim njih postoje i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem (članak 5. ZSOSPT), s time što popis radnih mjesta i zanimanja ne predstavlja numerus clausus, te ih je moguće i dodatno utvrditi na temelju stručne dokumentacije, koju pravilnikom propisuje ministar nadležan za mirovinsko osiguranje i u postupku prema članku 6. ZSOSPT. U konkretnom slučaju tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao da je tužitelj u utuženom vremenom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta vozača – distributera, odnosno da je kao vozač upravljao teškim teretnim vozilima dopuštene mase jednake ili veće od 7,5 tona za koje je već prema članku 4. Odjeljka XV točke 3. stavka 1. ZSOSPT, određeno da se tim radnicima priznaje staž osiguranja s povećanim trajanjem tako da se svakih 12 mjeseci provedenih na tom radnom mjestu u stažu osiguranja računa kao 15 mjeseci.

12. Za osiguranike i radna mjesta iz popisa radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, vodi se jedino evidencija kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i to na način i po postupku propisanom općim aktom zavoda (članak 94. stavak 2. Zakona o HZMO, a prema članku 10. stavku 1. ZSOSPT). Dakle, poslodavac, u ovom slučaju tuženik, dužan je voditi evidenciju radnih mjesta i osiguranika koji ostvaruju pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem te o tome izvještavati HZMO, a radi kontrole poslodavac je dužan ovlaštenoj osobi HZMO omogućiti uvid u dokumentaciju. Propust tuženika kao poslodavca u vođenju evidencije, prijavi radnika koji ostvaruje pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem, dostavom podataka i slično, rezultira prekršajnom odgovornošću poslodavca (članak 13. ZSOSPT), ali nema za posljedicu gubitak prava radnika na povećani staž osiguranja. Žalitelj dakle, nije u pravu kada tvrdi da je pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem, pravo iz mirovinskog osiguranja koje se utvrđuje u posebnom upravnom postupku kod tijela mirovinskog osiguranja , jer je za ostvarivanje tog prava dovoljno da radnik radi na radnom mjestu za koje zakon propisuje povećani staž osiguranja, a što među strankama u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja niti nije bilo sporno.

13. Tuženik neosnovano žalbom dovodi u pitanje i aktivnu legitimaciju tužitelja, držeći da su doprinosi isključiva obveza poslodavca, pa kako se isplaćuju izravno HZMO, odnosno Regosu, to ne predstavljaju dio bruto plaće radnika i ne mogu mu se dosuditi.

14. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj kao radnik aktivno legitimiran tražiti isplatu doprinosa za staž osiguranja s povećanim trajanjem koji se trebao uplatiti u prvi, odnosno drugi stup mirovinskog osiguranja.

15. Člankom 84. stavkom 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) određeno je da se plaćom smatra plaća u bruto iznosu, dok je člankom 90. stavkom 7. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17, na snazi u utuženom razdoblju, dalje: ZR/14) određeno da se plaća sastoji od iznosa za isplatu radniku i javnih davanja iz plaće u skladu s posebnim propisima. Prema tome, plaća osim iznosa neto plaće, uvijek sukladno citiranim odredbama Zakona o radu uključuje i bruto iznos plaće (pripadajuće poreze i doprinose), odnosno sva javna davanja koja se na plaću imaju obračunati. Iz navedenog dalje proizlazi da je radnik ne samo ovlašten, već i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, odnosno iznos uvećan za sva javna davanja.

16. S druge strane iz Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14 i 115/16), Zakona o obveznim mirovinskim fondovima ("Narodne novine" broj 19/14, 93/15 i 102/15), Zakona o dobrovoljnim mirovinskim fondovima ("Narodne novine" broj 19/14), Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/16), Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" broj 117/93, 92/94, 69/97., 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15 i 115/16), svi na snazi za vrijeme trajanja spornog pravnog odnosa, proizlazi da je radnik obveznik doprinosa iz osnovice (plaće), kao što je obveznik i poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a da je poslodavac taj koji je dužan obračunati, obustaviti i plaćati u ime i u korist radnika obvezne doprinose iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Revr-496/2012 od 12. prosinca 2017.).

17. Jednako proizlazi i iz smisla Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem prema kojem radnik koji ostvaruje pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem je obveznik plaćanja doprinosa za tako obračunati staž, dok je poslodavac obvezan prijaviti, obračunati i u ime i za korist radnika platiti staž osiguranja s povećanim trajanjem, prema odredbama tog zakona.

18. Prema tome, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da staž osiguranja tužitelja s povećanim trajanjem, ne predstavlja dio njegove plaće, odnosno dio bruto primitaka tužitelja. Naime, prema ranije citiranom članku 84. stavku 4. ZR/09 i članku 90. stavku 7. ZR/14, plaća tužitelja kao radnika predstavlja cjelokupnu bruto plaću, odnosno sve iznose za neposrednu isplatu radniku, ali i sva javna davanja iz plaće u skladu s posebnim propisima. Drugim riječima, nije bitno je li tuženik kao poslodavac prilikom obračuna bruto plaće, tužitelju ispravno prikazivao sve iznose i osnove isplata, odnosno je li prikazivao i iznose koje je imao izdvojiti na ime staža osiguranja s povećanim trajanjem, jer je i taj doprinos javno davanje na koje tužitelj kao radnik ima pravo i koje predstavlja dio njegove bruto plaće.

19. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa što se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa plaćaju u državni proračun, dok se pripadajući porezi ili dijele između države, županije te općine ili grada (porez na dohodak), ili pak pripadaju općini ili gradu (prirez porezu na dohodak), dok se na račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju kako doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (tzv. prvi stup koji se plaća Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje) i individualne kapitalizirane štednje (tzv. drugi stup koji se plaća Regosu), tako i iznosi doprinosa obračunati temeljem staža s povećanim trajanjem u ova dva stupa mirovinskog osiguranja, s time što su sredstva na računu individualne kapitalizirane štednje i osobna imovina radnika.

20. Temeljeći svoj stav na gore citiranim odredbama Zakona o radu i pojmu plaće, sudska praksa je u više odluka zauzela stav da postoji sudska nadležnost i u predmetima gdje su se nižestupanjski sudovi oglasili nenadležnim i odbacivali tužbe za isplatom doprinosa (vidi npr. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 3189/2007 od 14. siječnja 2010. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-186/10 od 27. listopada 2010.)

21. U tom smislu i ovaj žalbeni sud podsjeća da je temeljna obveza poslodavca isplatiti radniku plaću za obavljeni posao, koja plaća se ugovara (određuje) u bruto iznosu i obuhvaća dio što se isplaćuje radniku, i dio koji otpada na javna davanja. Dakle, i javna davanja (doprinosi za osiguranje i porezi) predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku, već ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda. Stoga isplatom neto plaće radniku ne prestaje ta tražbina radnika prema poslodavcu u cijelosti.

22. Od tih prava i obveza iz radnog odnosa treba razlikovati prava i obveze sudionika porezno-pravnog odnosa odnosno porezno-dužničkog odnosa, primjerice obveze poslodavca da obračuna, obustavi i plati obvezne doprinose iz plaće, porez i prirez porezu na dohodak, jednako kao i posebni doprinos na ime staža osiguranja s povećanim trajanjem, što može biti predmet odlučivanja u upravnom postupku u kojem porezno tijelo ima pravo na naplatu poreza i drugih javnih davanja sukladno odredbama Općeg poreznog zakona i odredbama posebnih zakona o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije citiranom rješenju posl. br. Revr-496/2012 od 12. prosinca 2017.).

23. Prema tome, tuženik nije u pravu kada žalbom nastoji opovrgnuti ispravnost zaključaka suda prvog stupnja o postojanju aktivne legitimacije tužitelja za odlučivanje u sporu u kojem tužitelj kao radnik potražuje razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti i doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje zbog postojanja staža osiguranja s povećanim trajanjem), nakon što mu je tuženik kao poslodavac isplatio neto iznos plaće i druge doprinose i poreze. Kada bi se prihvatio stav žalitelja o nepostojanju sudske nadležnosti za tužbeni zahtjev, tada bi se radnicima kao što je tužitelj onemogućilo odlučivanje o takvom zahtjevu u sudskom postupku, iako bi se istovremeno radnicima kojima nije uopće isplaćena plaća omogućilo odlučivanje o tužbenom zahtjevu za isplatu te tražbine u bruto iznosu u sudskom postupku, uključujući i doprinose za staž osiguranja na radnim mjestima s povećanim trajanjem (to je i njihova obveza utužiti plaću u bruto iznosu). Prema tome, tužitelj je s pravom kao radnik, tj. subjekt prava i obveza iz radnog odnosa, potraživao razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje zbog postojanja staža osiguranja s povećanim trajanjem, koji se isplaćuje iz plaće), bez obzira što se utuženi dio novčane tražbine ne isplaćuje izravno radniku (članak 433.a ZPP).

24. S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran na vođenje postupka u kojem je zahtijevao isplatu utuženih doprinosa, te je po provedenom dokaznom postupku usvojio tužbeni zahtjev temeljeći odluku o visini tužbenog zahtjeva na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koji se posebno niti ne pobija žalbom.

25. Tuženik nije u pravu niti kada žalbom osporava odluku o troškovima postupka jer tužitelj koji je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a bio je zastupan po profesionalnom punomoćniku, ostvaruje pravo na nagradu za zastupanje na teret tuženika koji je izgubio spor, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, na snazi u vrijeme donošenja odluke, dalje: Tarifa).

26. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je jer tuženik s podnesenom žalbom nije uspio, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu odbijen obzirom da taj trošak nije bio nužan za postupak, pa je primjenom članka 166. stavak 1. i 2. ZPP i članka 155. ZPP, odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove drugostupanjske presude.

27. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu u točki 1. izreke ostaje neizmijenjena.

28. Slijedom izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

U Rijeci, 24. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak