REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1150/2023-71

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dalia Hećimović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 19. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. srpnja 2026. , donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 od dana 19.05.2006.g. a koji glasi:" kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 od dana 19.05.2006.g. a koji glasi:" vezana uz određenu valutnu klauzulu."

III. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 od dana 19.05.2006.g. a koji glasi:" korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule."

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju KRPAN MARIO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.644,00 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 13.lipnja 2023., pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 €, u roku od 15 dana zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24. srpnja 2026. pa do isplate.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" VI./I. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 od dana 19.05.2006.g. a koji glasi: „ 63.000,00 CHF( slovima: šezdesettritisuće chf).

VI./II Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 od dana 19.05.2006.g. a koji glasi: „ u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća."

VII. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva na ime preplaćenog tečaja u iznos od 5.466,16 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., do 12. lipnja 2023., kao neosnovanim.

VIII. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju KRPAN [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime uvećane glavnice isplatiti iznos od 2.581,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja do 31.12.2022.g. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. pa do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 01.07.2017.g. pa do isplate ."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., kao kreditorom 19.05.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000057010/2006 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. U članku 3. ugovora ugovoren je rok otplate kredita 20 godina te se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Navedena klauzula u ugovoru je temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužitelj pril ikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Ponovno napominjemo da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P - 1401/2012 i Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda RH pod posl.br. Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 19.05.2006.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. ) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tužitelj napominje da je tuženik odbio dostaviti podatke o promjenama kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu kredita, Ugovor o kreditu te njegove dodatke, početni otplatni plan, a radi se dokumentaciji zajedničkoj za obje strane te mu ih je s obzirom na sadržaj ugovora o kreditu isti dužan dati. Također, budući da nije sudski vještak, niti posjeduje potrebnu dokumentaciju, a da navedeni izračun zahtjeva veći stupanj stručnosti, zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev, nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćenih kamata i tečaja. Također tužitelj je izvršio konverziju kredita međutim time nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Također prilikom provedbe konverzije utvrđeno je nova uvećana glavnica pa će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev u tom pogledu nakon dostave tražene dokumentacije. Tužitelj također postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ukoliko sud odbije točku 6. tužbenog zahtjeva a koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznose koje banka bez osnove stekla zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF a koje teku od dana stjecanja pa do dana provedbe konverzije. Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 15.10.2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057010/2006 (dalje: ugovor o kreditu) dana 19. svibnja 2006. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu Prvenstveno, tužitelj je imao pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu te su način i metoda konverzije bili unaprijed propisani (članak 5. ugovora o kreditu). Tužitelj, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Stoga je potpuno neshvatljivo zašto tužitelj sada tvrdi kako je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Dakle, predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su, u konačnici, ništetne. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj i nakon sklapanja ugovora o kreditu u CHF valuti te nakon rasta tečaja za CHF imao pravo promijeniti valutu obveze ne može se smatrati kako bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. U odnosu na pravni interes tužitelja te odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. U odnosu na odluku Rev-2868/18 i odluku Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK. U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž -1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav. Također, tuženik napominje kako je predmetni ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Nesporna je činjenica da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10.09.2003.-31.12.2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01.06.2004.-31.12.2008. za valutu obveze). Nadalje, nesporno je i da je u navedenim periodima Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba, različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od onih tuženika (kao što je objašnjeno u toč. IV.). U presudi donesenoj u kolektivnom sporu se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., niti se zaključuje da se odgovornost ovdje tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Pravnim sljedništvom je ovdje tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala. Isti stav potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u rješenju posl. broj Gž-956/2020 od 25. veljače 2021. u kojem navodi da se: „pravna utvrđenja iz navedene (op.a. kolektivne) presude ne mogu primijeniti i na odredbe ugovora o kreditu sklopljena između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora.“ Tužitelj očito zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku .

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu br. 5140030250-26000057010/2006 (list 11-20 spisa), pregled prometa za klijenta (list 35; 40-48; 61-75; 273-283; 292-308 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 36-39 spisa), otplatni plan (list 49-53; 263-272;spisa), realizirani otplatni plan (list 330-334 spisa), specifikacija uplata (list 54-57; 60; 284-291; spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 58-59 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 117-125 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 187-188 spisa), otplatni plan (list 189-191 spisa), presliku Aneksa uz ugovor o kreditu broj:5140030250- 26000057010/2006 (list 192-198, 209-212 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 199-202 spisa), Simulirani otplatni plan (list 203-207 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. u Zagrebu (list 245-258 spisa), pročitano je očitovanje sudskog vještaka na primjedbe tuženika (list 380-403, 453-455 spisa) proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje SV (list 364-365 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 373-374 spisa), te je dodano saslušan sudski vještak Darko Prpić, dipl. oec. (list 376-377 spisa).

4.

Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 1.644,00 €.

5.

Između stranaka nije bilo sporno:

- da su tužitelj i prednik tuženika 19.05.2006., zaključili predmetni ugovor o kreditu

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,57 % godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF, banke na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu

- da su stranke 24. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela,

-te su utvrdile da preplata tužitelja iznosi 1.482,10 €,

-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan.

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Saslušan tužitelj iskazao je da je predmetni kredit sklopio kao fizička osoba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao otvoreni obrt ni firmu. Kredit u Švicarcima digao je iz razloga što su mu tada nudili jedino kredit u švicarskim francima. Radilo se o stambenom kreditu koji mu je trebao za adaptaciju kuće u kojoj je živo sa obitelji. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Kada je sklapao Ugovor o kreditu nije mu bilo poznato što je to valutna klauzula. Ugovor o kreditu nije pročitao, sve je bilo na brzinu. Javni bilježnik mu ništa nije objašn javao. Nisu ga upozorili ni na kakve rizike u banci. Aneks Ugovoru o kreditu sklopio je iz razloga što mu je rata kredita bila prvotno 1.415,00 kn, da bi ista tijekom otplate kredita narasla na 3.200,00 kn, tako da mu plaća jednostavno nije bila dovoljna za otplatu, tj. nije pokrivala ratu kredita. Na posebno pitanje zz tuženika odgovara da ni kasnije nije pročitao Ugovor o kreditu. Pitao je da li može sklopiti kredit u drugoj valuti, ali su mu nudili samo kredit u Švicarcima. Svaki puta kada je uplaćivao ratu kredita falilo mu je 100,00 kn, 200,00 kn da bi mogao uplatiti cijelu ratu, te je na šalteru doslovno molio da mu se pomogne, ali ništa od toga.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. Saslušana svjedokinja SV iskazala je da je zaposlenik tuženika te da se ne sjeća gospodina LV pa o okolnostima iz tužbe i odgovora na tužbu ne može nešto više govoriti. Općenito može reći da je 2005. bila zaposlena u Slavonskoj banci koja je prednik Addiko banke kao pripravnik, te je obrađivala kreditne prijedloge i nije imala kontakta sa strankama. Iz navedenog razloga se ne sjeća se niti tužitelja. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika jesu li u to vrijeme klijen ti mogli sklopiti ugovor o kreditu koji je vezan za valutu euro ili ugovor o kreditu u kunama, ističe da su klijenti u to vrijeme mogli sklopiti ugovor o kreditu koji je vezan za euro, a za kune se ne može sjetiti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li je imala kakvih saznanja da će tečaj CHF značajno porasti, ističe da takvih saznanja nije imala.

11. Saslušana svjedokinje nije radila konkretno na kreditu tužitelja, tako ista nije imala odlučnih saznanja za ovaj predmet vezano za kredit tužitelja.

12. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu (list 10-17 spisa) i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije kuće. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

13. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao povoljan kredit.

14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I. do III, izreke, dok je odbijen s djelom tužbenog zahtjeva pod VII./I do VII./III., budući iznos kredita nije ništetan, niti način plaćanja, već samo vezanost uz valutnu klauzulu u CHF.

18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

19. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

20. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfina d.o.o, Ilica 213, Zagreb.

22. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupne zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja do dana konverzije 30.09.2015. godine iznose 1.644,00 EUR.

23. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik u svom očitovanju prigovara nalazu vještaka zbog činjenice da kod tečajne razlike anuiteta nije prikazao sve uplate, već samo onaj datum kada je anuitet u cijelosti naplaćen. Tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

24. Na ročištu održanom 3. srpnja 2025. vještak je iskazao da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja, a u odnosu na podnesak tuženika očituje se da najvjerojatnije da je simulirani izračun tuženika točan, koji je prilikom izračuna za svaku pojedinu uplatu anuiteta izračunavao razliku tečaja, a da je on u nalazu razliku tečaja računao sa datumom kada je anuitet u cijelosti plaćen, te je razlika između njegovog nalaza u ukupnom iznosu zbroja pozitivnih i negativnih razlika 5.229,75, a po simuliranom izračunu tuženika 5.227,88 EUR odnosno 1,9 EUR razlike , a kod samo pozitivnih razlika u njegovom nalazu je iznos 5.466,14 EUR, a kod tuženika 5.445,44 EUR što je razlika 20,72 EUR, te može pisanim putem dopuniti nalaz na način da se na jednak princip i izvrši izračun kao što je izvršio tuženik.

25. Dopunom nalaza i mišljenja od 09. rujna 2025., ukupne zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja do dana konverzije 30.09.2015. godine iznose 1.711,37 EUR.

26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud je isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom kako ga je odredio sud.

27. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao podneskom od 15. listopada 2024., na način da je između ostalog zatražio isplatu pretplate, razlike glavnice, sve uz kamatu, te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži isplata zatezne kamate.

28. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg zatraženog iznosa od 1.644,00 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30.09.2015.

29. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja.2023., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 13. lipnja 2023.

30. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 1.644,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13.06.2023. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

31. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužio. Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji mu pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos 1.644,00 EUR sa zateznim kamatama od 13.06.2023., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužitelja i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev nije osnovan za preostalih 8.047,86 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije), odnosno za iznos od 5.466,16 EUR na ime pretplate, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., do 12. lipnja 2023., te na ime uvećane glavnice u iznosu od 2.581,70 EUR zajedno s pripadajućom kamatom, pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom VII.i VIII. izreke.

33. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023., sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u dokazao osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

35. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.

36. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču, već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac – makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

37. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 1.644,00 €, pa je tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima od 4. srpnja 2024., 16. travnja 2025., 3. srpnja 2025., 19. svibnja 2026., za sastav podnesaka od 9. studenog 2023., 11. ožujka 2024., 15. listopada 2024. za svaku radnju u naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 400,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 € ili sveukupno 2.400,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

38. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP -a, tekuće od presuđenja do isplate.

39. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VIII.

U Krapini 24. srpnja 2026.

Sutkinja

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Dalia Hećimović, Zagreb

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb