REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2951/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AH, iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku, iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. srpnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice Igora Metelka, odvjetnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 196-58/2007 od 02. veljače 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženog, u dijelu članka 5. koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici AH, iz [adresa]., parnični trošak u iznosu od 687,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s pravnim prednikom tuženikom Ugovor o kreditu broj 196-58/2007 dana 02. veljače 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 20.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja, a koji kredit je tužiteljica otplatila. Navodi da je odredbom čl.5. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a da se o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik prethodno tužiteljici, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Navodi da je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica navodi da nije mogla niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Ističe da je tuženik odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktički joj je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu, a nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Navodi da je na taj način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužiteljica već plaća kao cijenu kredita. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava status potrošača tužiteljice, ističe prigovor zastare. Tuženik u cijelosti osporava navode da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim. Ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila je jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 20.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 1.421,19 HRK, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, da u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a navedenu obvezu tuženik je ispunio. Nadalje navodi da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužiteljici kao klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Poziva se na čl. 4. stavak 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17, kao i na odluke Županijskih sudova. Navodi da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita pa je tužiteljica odmah bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, a ista je pokrivala operativne troškove, materijalne troškove, trošak trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (primjerice trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova. Osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita prouzročila bilo kakvu neravnotežu između ugovornih strana, ovdje tužiteljice i tuženika. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u specifikaciju uplata po kreditu tužiteljice (list 4-6 spisa) Ugovor o kreditu od 02. veljače 2007.g. (list 7-11 spisa), pregled prometa po kreditu tužiteljice (list 12-20 spisa), odluke Suda EU, odluke Županijskih sudova (list 33-113 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 16. srpnja 2025. godine (list 116-118 spisa). Tužiteljica osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 13. siječnja 2026. godine (list 119-121 spisa).

6. Sud je saslušao tužiteljicu na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala osobno vozilo za svoje potrebe, otišla je u banku gdje su joj predali napisani ugovor koji je pročitala prije potpisivanja. Ne sjeća se da joj je rečeno i da bi joj tumačili da mora platiti naknadu za obradu kredita i na što bi se ista odnosila. Iskazuje da nije obraćala pozornost na odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a nije niti znala što bi značilo da mora platiti za obradu kredita i na što se ista odnosi. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila nositelj obrta niti bilo kakvih poslovnih aktivnosti, radila je u dječjem vrtiću kao kuharica, otplatila je kredit.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan iz razloga jer rok za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti nije propisan (čl.328. ZOO-a).

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica s tuženikom dana 02. veljače 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 196-58/2007 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita, tužiteljica, obvezuje se platiti naknade - prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednostrani troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita,

- da je tužiteljici predan Ugovor o kreditu i da joj djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe, niti joj je pojasnio na što bi se odnosila jednokratna naknada za obradu kredita, da je ugovor tužiteljica pročitala, ali nije shvatila da bi treba platiti naknadu za obradu kredita (iskaz tužiteljice).

9. Tužiteljica tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama kredita povrijedio zakon na štetu tužiteljice, što ima za posljedicu ništetnost. Tuženik se protivio tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da ugovoreni uvjeti za obradu kreditnog zahtjeva tj. odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi kako su uvjeti za obradu kredita jasno određeni te kako je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva to nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj nisu pojašnjavali niti je upozorili da mora platiti naknadu, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog odredbe čl.5. stavak 2. (naknada za obradu kredita) tužiteljici je bilo potrebno objasniti na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, slijedom čega je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice.

12. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

13. Pri tome je sud u ovoj pravnoj stvari imao u vidu i pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. godine, a prema kojem: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.“.

Kako dakle nisu navedeni nikakvi konkretni troškovi niti usluge koje su obuhvaćene navedenom naknadom za obradu kredita niti je navedeno što obuhvaća naknada za obradu kredita to iz navedene ugovorne odredbe čl.5. stavak 2. Ugovora o kreditu odredbe nije niti jasno po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, to po stajalištu ovog suda radi se o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, iste je bila unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Pri tome tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužiteljici da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad je potpuno transparentna (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

15. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16. U odnosu na utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatnih obveza koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Nadalje, Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Dakle, riječ je o odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe, iako jasne i uočljive, unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnose iznosi ovih naknada odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge.

18. Sud je imao u vidu i odluku Suda EU broj C-744/24 (Bank Polska Kasa Opieki, presuda Suda EU od 23. travnja 2026.g.) u kojoj je zauzeto stajalište:

"Članak 3. točke (g) i (j) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021., u vezi s člankom 10. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da mu se:

protivi uključivanje u ugovore o potrošačkom kreditu odredaba kojima se predviđa primjena kamatne stope ne samo na ukupan iznos kredita nego i na iznose namijenjene plaćanju troškova povezanih s tim kreditom, koji stoga ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača."

U tijeku ovog postupka tuženik nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi zasebno naplatio tužiteljici spornu naknadu iz čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu već je ista naplaćena tužiteljici od iznosa glavnice, kako to i tvrdi tužiteljica u tužbi (a tuženik ne osporava) te je tuženik zaračunavao kamatu tužiteljici i na ugovorenu naknadu što je zasigurno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu da tužiteljica plaća i zateznu kamatu na ugovorenu naknadu koje se naplaćuju jednokratno prije isplate kredita (tuženik suprotno ne dokazuje).

19. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

20. Tužiteljica je naznačila VPS u visini iznosa od 1.328,00 EUR. Tuženik prigovara visini VPS. Kako je tužiteljica zahtijevala tužbenim zahtjevom djelomično utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu to je sud VPS koji je određen prema visini isplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 400,00 EUR.

Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 24.04.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.07.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 27.01.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.01.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.07.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 24.07.2026.g. u iznosu od 50,00 EUR, ukupno 550,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 137,50 EUR, ukupno 687,50 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.154.

ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i odgovor na tužbu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23). Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 27.01.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer je tužiteljica u obvezi dostaviti punomoć.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužiteljici po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku