REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5866/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja ST, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima ZT, ET, GT, OT, Viktoriji Husnjak i Denisu Mandić, odvjetnicima iz Zagreba, D.T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice te punomoćnika tuženika Denisa Mandića, odvjetnika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 20253 od dana 11.07.2006. godine sklopljenog između tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 koja glasi:

U čl. 20.1.: „Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izrečene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.“

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.158,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 0,99 EUR od 20.09.2006. godine do isplate

na iznos od 1,45 EUR od 28.10.2006. godine do isplate

na iznos od 6,79 EUR od 20.11.2008. godine do isplate

na iznos od 3,77 EUR od 23.12.2008. godine do isplate

na iznos od 15,36 EUR od 22.01.2009. godine do isplate

na iznos od 18,36 EUR od 12.02.2009. godine do isplate

na iznos od 19,73 EUR od 21.03.2009. godine do isplate

na iznos od 16,30 EUR od 16.04.2009. godine do isplate

na iznos od 14,55 EUR od 21.05.2009. godine do isplate

na iznos od 11,48 EUR od 28.06.2009. godine do isplate

na iznos od 9,07 EUR od 23.07.2009. godine do isplate

na iznos od 9,12 EUR od 11.08.2009. godine do isplate

na iznos od 11,72 EUR od 17.09.2009. godine do isplate

na iznos od 10,18 EUR od 28.10.2009. godine do isplate

na iznos od 9,81 EUR od 26.11.2009. godine do isplate

na iznos od 11,29 EUR od 15.12.2009. godine do isplate

na iznos od 15,14 EUR od 19.01.2010. godine do isplate

na iznos od 17,56 EUR od 23.02.2010. godine do isplate

na iznos od 17,77 EUR od 23.03.2010. godine do isplate

na iznos od 25,39 EUR od 17.04.2010. godine do isplate

na iznos od 22,05 EUR od 08.06.2010. godine do isplate

na iznos od 25,27 EUR od 30.06.2010. godine do isplate

na iznos od 37,53 EUR od 27.07.2010. godine do isplate

na iznos od 33,26 EUR od 05.10.2010. godine do isplate

na iznos od 47,10 EUR od 21.10.2010. godine do isplate

na iznos od 40,99 EUR od 13.11.2010. godine do isplate

na iznos od 36,03 EUR od 26.11.2010. godine do isplate

na iznos od 50,67 EUR od 15.01.2011. godine do isplate

na iznos od 64,49 EUR od 22.01.2011. godine do isplate

na iznos od 54,82 EUR od 08.03.2011. godine do isplate

na iznos od 58,53 EUR od 31.03.2011. godine do isplate

na iznos od 49,40 EUR od 07.05.2011. godine do isplate

na iznos od 54,71 EUR od 07.07.2011. godine do isplate

na iznos od 74,30 EUR od 15.07.2011. godine do isplate

na iznos od 1.263,60 EUR od 19.07.2011. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), a od 1.1.2008. po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.789,41 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 24. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 11.srpnja 2006. sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 20253, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.154,07 CHF prema prodajnom tečaju za devize važećim na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, uz ugovoreni ostatak vrijednosti vozila leasinga po isteku ugovorenog trajanja Ugovora u iznosu od 4.288,52 CHF prema gore navedenom prodajnom tečaju. Tužitelj se sukladno predmetnom Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF za devize važećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.

Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio.

Nadalje,ističe da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Ističe kako je vidljivo da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, ističe da je iz naprijed navedenog sasvim vidljivo da ugovorne odredbe kojima se glavnica leasinga i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom( roč. 8.7.2026. tj. podnesak 26.3.2026. - list 127-129 spisa) traži utvrditi da je ništetan dio odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 20253 od dana 11.07.2006. godine sklopljenog između tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 koja glasi:

U čl. 20.1.: „Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izrečene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.“ Ujedno traži naložiti tuženiku isplatiti tužitelju 2.158,58 eur sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose( više plaćene zbog rasta tečaja sa kamatama tekućim od dana nakon dana plaćanja)sve kako je citirano u izreci ove odluke i sukladno nalazu i mišljenu sudskog vještaka financijske struke koji je proveo vještačenje u ovom postupku,a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Valja istaći da to što je u svezi zahtjeva za isplatom tužitelj uskladio zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka pa ga neznatno snizio ne znači da je došlo do povlačenja tužbe ili djelomičnog povlačenja tužbe, jer tijekom cijelog postupka tužitelj između ostalog potražuje isplatu zbog preplate s osnova valutne klauzule i tzv. platni razred kod obračuna troškova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika je isti. Tuženik se smanjenju tužbenog zahtjeva ne može protiviti – čl.191 ZPP te se u konkretnom slučaju ne radi o povlačenju tužbe.

Međutim, valja istaći da smanjenjem novčanog iznosa dio zahtjeva za koji je iznos smanjen više ne postoji u parnici.

Ako bi sud odlučivao o prvotnom (višem) iznosu, počinio bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer bi odlučio o nečemu što tužitelj više ne traži (prekoračenje tužbenog zahtjeva).

Protivljenje tuženika nema pravni učinak jer nije preinaka tužbe ono što je učinio tužitelj. Čl. 191 st 3 ZPP izričito propisuje da smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe i zato tuženik nema zakonsko pravo uskratiti pristanak.

Smanjenje je jednostrana slobodna volja (dispozicija) tužitelja. Ako tužitelj samovoljno pristaje tražiti manje, tuženik se tome ne može protiviti.

Smanjenje zahtjeva i djelomično povlačenje tužbe pravno su različiti pravni instituti. Smanjenje tužbenog zahtjeva je samo sužavanje opsega onoga što se traži. Djelomično povlačenje tužbe odnosi se na odustajanje od pojedinog zahtjeva (kumuliranog uz druge) (npr. kada bi ovdje povukao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti) ili dijela tužbe usmjerenog prema jednom od više tuženika, a u konkretnom slučaju se ne radi o tome tako da se slijedom svega navedenog ne može u konkretnoj situaciji primijeniti stajalište VSRH na koji se tuženik poziva. Ono nije primjenjivo na konkretnu situaciju i ovakve okolnosti upravo iz svih navedenih razloga.

Ovaj sud smatra da se u konkretnoj situaciji ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe jer tužitelj tužbom potražuje utvrđenje ništetnosti i isplatu onoga što je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao i on ne povlači tužbu niti djelomično već samo neznatno smanjuje tužbeni zahtjev usklađujući ga sa nalazom vještaka.

Sud je prije svega vezan izričitim zakonskim odredbama.

Tuženik se ne može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva jer to po ZPP nije preinaka tužbe i tužitelj može disponirati svojim tužbenim zahtjevom (čl. 191/3 ZPP), ali sud navedeno može uzeti u obzir kod odlučivanja o troškovima postupka.

Ukoliko pak tužitelj neosnovano u tužbi potražuje previsoku svotu, a kasnije je tijekom postupka smanji, sud će to cijeniti kroz primjenu postojećih zakonskih odredbi (npr. prilikom odlučivanja o troškovima postupka - čl. 154 ZPP i promatrati uspjeh kvalitativno i kvantitativno) Tužitelj ima pravo disponirati svojim zahtjevom kako je to i učinio jer mu to zakon omogućava pa ga može smanjiti te je sud slijedom svega navedenog vezan konačno postavljenim (sniženim) tužbenim zahtjevom tužitelja i u smislu čl. 2 st.1 ZPP odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe kako je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, što je posve drugačija vrsta ugovora, normirana drugim zakonskim odredbama od ugovora o kreditu. Tužitelj na taj način, a i kroz spominjanje odredbi o potrošačkom kreditiranju, u tužbi izjednačuje pojam odobravanja kredita i davanja leasinga. To nikako nisu isti, a ni slični pravni pojmovi, stoga se na njih ne mogu primjenjivati ni iste odredbe. Ugovor o operativnom leasingu je drugačiji ugovor, normiran Zakonom o leasingu, za razliku od Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji izrijekom iz svoje primjene isključuje ugovore o operativnom leasingu, a kakav je i predmetni Ugovor. Naime, ugovorom o operativnom leasingu se primatelju leasinga, odnosno tužitelju, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga, odnosno tuženika, a sve uz plaćanje određene naknade. Pritom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu, već objekt leasinga nakon isteka ugovora ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. Tuženik u bitnome ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dopis punomoćnika tuženika punomoćniku tužitelja od 28.7.2023., zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti br. 20253 tuženika (list 10-11 spisa), Opće uvjete PL-a za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, pregled iznosa i broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade po pojedinom ugovoru, ispis dokumentacije list 20-28, račun br. 15/05/24, izračun tečajne razlike za kredit list 31-34, izjavu ŽT, zahtjev – list 72 spisa sa prilozima, novinske članke- list 83-86 spisa, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, nalaz i mišljenje dao je sudski vještak Petra Blašković iz CENTRA ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o.odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu,a stranke( roč.-8.7.2026.- list140 spisa) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. U pisanoj izjavi svjedoka ŽT ovjerenog kod javnog bilježnika se navodi (list 69-71 spisa) da je u razdoblju od 2003. godine pa nadalje bio zaposlenik društva PORSHE LEASING d.o.o. (dalje u tekstu:PL), a od početka 2007. godine pa nadalje i zaposlenik PORSHE MOBILITI d.o.o. ( dalje u tekstu:PM) na radnom mjestu area manager za Slavoniju, pri čemu je radio na dnevnoj bazi 7 sati za PL i 1 sat za PM. Njegovi radni zadaci uključivali su edukaciju i savjetovanje prodajnih predstavnika po auto kućama u kojima su nudili proizvode. U razdoblju od 1.1.2007. do 30.09.2018. društvo PM je u ponudi imao ugovore o kreditu za financiranje kupnje vozila. Krajem 2006. godine, društvo PL nadalje nudi klijentima mogućnost zaključenje ugovora o operativnom leasingu te ugovore o financijskom leasingu prvenstveno su nudili s valutnom klauzulom u valuti EUR.

Kako su se na tržištu pojavili financijski proizvodi sa valutnom klauzulom u valuti CHF, u tom periodu klijenti su počeli tražiti ugovore u švicarskom franku. Uvedeno je financiranje vozila s valutnom klauzulom CHF. Društvo PM i PL za ugovore u svrhu financiranja vozila s valutnom klauzulom u valuti CHF zaduživali su u istoj valuti kod vjerovnika. Klijentima su se uvijek nudili svi proizvodi PLa odnosno PM,a, dakle i ugovori s valutnom klauzulom u valuti CHF i u valuti EUR.

Ugovor o operativnom leasingu u bitnom se razlikuje od ugovora o kreditu, prvenstveno jer njime klijenti ne stječu vlasništvo vozila, nego je takav oblik ugovora sličan ugovoru o najmu te klijenti plaćaju naknadu za mjesečno korištenje vozila. Također, pri raskidu ugovora, klijenti su u obvezi vratiti vozilo PL-u koje je tijekom cijelog trajanja leasinga vlasnik vozila. Takvi su ugovori uglavnom u vrijeme od 1.2.2004. do 31.8.2009. bili trgovački, jer su ih većinom sklapale pravne osobe, obrtnici, osobe sa slobodnim zanimanjima, odnosno samostalnim djelatnostima. Iz teksta samog ugovora ne može se uvijek vidjeti je li sklopljen od strane fizičke osobe kao potrošača ili ga je sklopio obrtnik ili osoba sa samostalnom djelatnošću, budući su imali isti OIB/JMBG.

Ova izjava je općenita te ŽT očito nema saznanja o okolnostima konkretnog slučaja.

6. Tužitelj ST ( roč. 8.7.2026. -list 139 spisa) u svom uvjerljivom iskazu navodi da je sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o operativnom leasingu 11.7.2006. godine. Ističe da se radilo o tipskom ugovoru i nije bilo pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama te mu nije nuđena mogućnost plaćanja mjesečne naknade u eur u kn protuvrijednosti niti u kunama. Namjena za koju je trebao vozilo bila je isključivo za osobne potrebe, a ne za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti. Nadalje, navodi da je zapravo razgovor obavljao sa prodavačem vozila i želio je vozilo koje će biti po uplati zadnje rate njegovo vlasništvo. Od prodavatelja dobio je na potpis taj ugovor o operativnom leasignu s obzirom na njegovu kreditnu sposobnosti i dostavljenu dokumentaciju koju je dostavio prodavatelju u auto salonu tj. baš fizički prodavatelju s kojim je razgovarao u auto salonu. Poštom je dobivao uplatnice od tuženika i osobno je otplatio sve obroke. Zadnja rata je bila uvećana, a misli da se radi o 60. rati. Otkupio je predmetno vozilo po isteku leasinga. Kada je došao u auto salon nije niti znao točno koji će model vozila izabrati i što će mu biti odobreno s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost i kada je pokazao "prodavatelju" dokumentaciju (platne liste) o tome kakva mu je kreditna sposobnost odgovoreno mu je da može samo dobiti kredit u mjesečnim obrocima plativo u kn protuvrijednosti za CHF s time da mu je napomenuto od prodavatelja da su to najpovoljnije opcije u CHF. Nadalje, navodi da je svu dokumentaciju dostavljao trgovcu u auto salonu i nije ni u jednom trenutku komunicirao sa tuženikom. Pročitao je ugovor i laički shvatio što je to valutna klauzula i ostalo što piše u ugovoru. Nije uočio prije potpisivanja nikakve neprihvatljive odredbe.

Sud je prihvatio one tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa navodima iz predmetnog ugovora o kreditu i rezultatima provedenog vještačenja pa su stoga uvjerljive.

7. Uvidom u predmetni Ugovor o operativnom leasingu proizlazi da sklopljeni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene obračunavanja mjesečnih obroka u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bilo niti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama.

8. U ovom predmetu provedeno je financijsko vještačenje( list117-122 spisa) po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze Petri Blašković iz CENTRA ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. koja je svoj nalaz i mišljenje izradila stručno, objektivno, jasno i obrazloženo pa ga stoga sud prihvaća, a i stranke su istakle (ročište 8.7.2026. ) da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, a tuženikovo osporavanje stavke 60 a iz Tablice vještaka tj. preplaćenog iznosa od 1.263,60 eur je samo pravne prirode kako pojašnjava tuženik jer se radi preplati po ostatku vrijednosti vozila.

Međutim, tužitelj ističe kako je tužitelj sve ugovorene obroke uredno i u cijelosti podmirio, a svi plaćeni iznosi uključujući plaćanje ostatka vrijednosti vozila uplaćeni su za ime i račun tužitelja.

Tuženik suprotno nije dokazao.

Štoviše,vještak u svom nalazu i mišljenju ističe da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, u razdoblju otplate iznose 2.158,58 EUR, a tužitelj je svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev u potpunosti uskladio sa rezultatima vještačenja kako u ukupnom iznosu tako i pojedinačno navedenim iznosima , a kamatu na više plaćene iznose potražuje od dana koji slijedi nakon datuma plaćanja, a što je sve vidljivo iz Tabele 1 nalaza vještaka.

9. Iz zahtjeva/ ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti br. 20253- list 10 vidljivo je da tužitelj-podnositelj zahtjeva/ primatelj leasinga potpisom potvrđuje da je pročitao i prihvatio Opće uvjete tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti. Iz priloženih Općih uvjeta- l 12 između ostalog navodi se( tč.20.1)

„Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF (švicarskim francima)ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.“

10. Analizirajući sve provedene dokaze za istaći je da nije sporno

da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 20253 dana 11. srpnja 2006. na temelju kojega je tuženik tužitelju dao na korištenje objekt leasinga osobno vozilo , a tužitelj mu se za to obvezao plaćati mjesečne obroke leasinga u iznosu 284,60 CHF + PDV u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja.

Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj podmirio sve mjesečne obroke leasinga te je prema cit. Ugovoru obveznik plaćanja. Sve i da je netko treći izvršio uplatu radi otplate , to ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika/obveznik plaćanja, niti bi u slučaju eventualnog prestanka plaćanja anuiteta tuženik bio ovlašten dospjele anuitete potraživati od treće osobe.

Iz nalaza i mišljenja vještaka na koji stranke u matematičkom smislu nisu stavljale prigovore, proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 2.158,58 EUR .

Ugovor o leasingu je potrošački jer se radi o osobnom vozilu namijenjenom osobnim potrebama tužitelja, a ne za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, a tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o njegovim uvjetima niti su mu pružene odgovarajuće informacije što znači valutna klauzula. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Na osnovi provedenih dokaza utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača; Neosnovan je prigovor zastare jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), pa kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude, zastara nije nastupila.

Slijedom svega navedenog,a pozivom na čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, sud prihvaća zahtjev tužitelja u potpunosti usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka te nalaže tuženiku isplatiti tužitelju ukupno zatraženi iznos od 2.158,58 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio i zatezne kamate kako je zatraženo na svaki pojedinačno navedeni iznos tj.kamate od dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

Tuženik nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja predmetnog ugovora pa takav zahtjev nije niti bio predmet ocjene osnovanosti, a sve s obzirom na odredbu čl. 2. ZPP-a kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku .

11. Utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, zbog činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli u švicarskom francima, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer tužitelj nije znao niti je bio informiran o riziku koji ta valuta nosi. Tuženika ne može ekskulpirati činjenica da je eventualno i on na sebe preuzeo određeni rizik, kao što to tvrdi, jer je tuženik institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s najmom vozila pa se isti ne može mjeriti i uspoređivati s rizicima potrošača laika vezano za nekontrolirani rast tečaja.

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

13. Kamatna stopa dosuđena je u skladu sa Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04 ) do 31.12.2007., a od 1.1.2008. po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

14. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1 ZPP (VPS u tužbi radi utvrđenja i isplate 2.215,78 eur za radnje do zaključno 25.3.2026., a od 26.3.2026. 2.158,58 eur).

Tužitelju je priznat potrebni trošak i to:

- za sastav tužbe od 4.10.2024. po Tbr 7/1 – 100 bodova

- sastava podneska od 20.2.2025. po Tbr 8/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 9.4.2025. po Tbr 9/1 – 100 bodova

- sastava podneska od 26.3.2026. po Tbr 8/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 8.7.2026. po Tbr 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% - 250,00 eur

- trošak financijskog vještačenja u ovom sudskom postupku u plaćenom iznosu od 400,00 eur – list 112 i 123 spisa

- trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,61 eur po Tbr 1 t1 TSP – list 35 spisa

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,80 eur po Tbr2 t1 TSP tj. ½ sudske pristojbe zbog e-komunikacije u svezi čl.7 tč.3 ZSP ili ukupni parnični trošak u iznosu od 1.789,41 eur (trošak prema računu broj 15/05/24 sudskog vještaka Lidije Jurković, dipl.oec. – list 30 spisa u iznosu od 55,00 eur od 15.5.2024. tj. prije utuženja po nalogu tužitelja nije priznat jer nije dokazano da se radi o nužnom trošku niti je priložen nalaz/izračun ovjeren po navedenom vještaku).

Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud u 4 istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

pun. stranaka