Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-113/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja EV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski&Graf, odvj. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 20357039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko,Knežević&Partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 10. lipnja 2026. i izvršene objave 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 24020061031262160/51404627-5102817887 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25. siječnja 2006. godine, koja glasi: „(...) Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugo vora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (...)”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 20357039320 isplatiti tužitelju EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 476,52 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,01 EUR od 1. travnja 2006. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. svibnja 2006. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. lipnja 2006. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. srpnja 2006. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. veljače 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. ožujka 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. svibnja 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. lipnja 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. listopada 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. studenog 2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. veljače 2008. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos od 14,12 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos od 13,82 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos od 13,50 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos od 13,51 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos od 13,59 EUR od 1. rujna 2009. do isplate;

- na iznos od 13,33 EUR od 1. listopada 2009. do isplate;

- na iznos od 13,22 EUR od 1. studenog 2009. do isplate;

- na iznos od 13,31 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos od 13,37 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos od 13,47 EUR od 1. veljače 2010. do isplate;

- na iznos od 13,32 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos od 13,54 EUR od 1. travnja 2010. do isplate;

- na iznos od 13,36 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos od 13,32 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos od 14,08 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos od 13,76 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos od 14,32 EUR od 1. rujna 2010. do isplate;

- na iznos od 13,85 EUR od 1. listopada 2010. do isplate;

- na iznos od 13,71 EUR od 10. studenog 2010. do isplate;

- na iznos od 14,00 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos od 14,51 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos od 13,81 EUR od 9. veljače 2011. do isplate;

- na iznos od 13,78 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos od 13,33 EUR od 11. travnja 2011. do isplate;

- na iznos od 14,28 EUR od 9. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos od 14,45 EUR od 28. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos od 15,84 EUR od 9. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos od 14,75 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos od 15,09 EUR od 6. rujna 2011. do isplate;

- na iznos od 13,61 EUR od 1. listopada 2011. do isplate;

- na iznos od 8,85 EUR od 1. studenog 2011. do isplate;

- na iznos od 8,71 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 8,70 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos od 8,70 EUR od 1. veljače 2012. do isplate;

- na iznos od 8,57 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos od 8,37 EUR od 1. travnja 2012. do isplate;

- na iznos od 8,26 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos od 0,27 EUR od 4. svibnja 2012. do isplate;

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj:

24020061031262160/51404627-5102817887 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25. siječnja 2006. godine, koja glasi: „(...) iznos anuiteta = 433,72 CHF (četiristotridesetitri CHF i sedamdesetidva/100)" (...) VALTUNA KLAUZULA. Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke (...)".

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 20357039320 isplatiti tužitelju EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.225,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,98 EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate;

- na iznos od 11,00 EUR od 1. siječnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 12,23 EUR od 1. veljače 2009. godine do isplate;

- na iznos od 13,47 EUR od 1. ožujka 2009. godine do isplate;

- na iznos od 9,77 EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 9,33 EUR od 1. svibnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 5,36 EUR od 1. lipnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 0,71 EUR od 1. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 2,63 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos od 6,00 EUR od 1. rujna 2009. godine do isplate;

- na iznos od 2,72 EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate;

- na iznos od 2,40 EUR od 1. studenog 2009. godine do isplate;

- na iznos od 6,31 EUR od 1. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos od 9,44 EUR od 1. siječnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 13,55 EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate;

- na iznos od 12,56 EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate;

- na iznos od 19,62 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 18,10 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 19,78 EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 38,60 EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 34,45 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos od 49,79 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos od 42,21 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos od 41,85 EUR od 10. studenog 2010. godine do isplate;

- na iznos od 51,60 EUR od 10. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 66,68 EUR od 11. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 53,78 EUR od 9. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos od 56,33 EUR od 11. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos od 49,06 EUR od 11. travnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 75,71 EUR od 9. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 83,73 EUR od 28. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 122,38 EUR od 9. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos od 99,80 EUR od 26. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos od 112,96 EUR od 6. rujna 2011. godine do isplate;

- na iznos od 79,73 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos od 79,78 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate;

- na iznos od 78,55 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos od 83,23 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 88,45 EUR / od 1. veljače 2012. godine do isplate;

- na iznos od 88,60 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos od 85,39 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 86,49 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 3.393,11 EUR od 4. svibnja 2012. godine do isplate;

sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 416,60 eura / 3.138,87 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekuće na iznose od:

- kn 2,11 / EUR 0,28 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 42,51 / EUR 5,64 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 55,60 / EUR 7,38 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 50,66 / EUR 6,72 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 45,85 / EUR 6,09 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 55,39 / EUR 7,35 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 58,34 / EUR 7,74 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 41,60 / EUR 5,52 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 47,06 / EUR 6,25 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 46,11 / EUR 6,12 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 53,87 / EUR 7,15 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 75,97 / EUR 10,08 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 90,82 / EUR 12,05 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 83,93 / EUR 11,14 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 87,95 / EUR 11,67 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 125,56 / EUR 16,66 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 134,80 / EUR 17,89 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 146,99 / EUR 19,51 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 146,90 / EUR 19,50 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 130,20 / EUR 17,28 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 155,05 / EUR 20,58 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 155,66 / EUR 20,66 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 138,23 / EUR 18,35 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 140,14 / EUR 18,60 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 102,79 / EUR 13,64 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 78,03 / EUR 10,36 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 53,57 / EUR 7,11 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 110,95 / EUR 14,73 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 126,88 / EUR 16,84 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 109,47 / EUR 14,53 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 144,17 / EUR 19,13 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 136,37 / EUR 18,10 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 102,10 / EUR 13,55 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 63,28 / EUR 8,40 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Odbija se prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 2.171,81 eura / 16.363,41 kuna više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 207,10 / EUR 27,49 od 26.08.2011. pa do isplate,

- kn 886,55 / EUR 117,67 od 06.09.2011. pa do isplate,

- kn 15.269,76 / EUR 2.026,65 od 04.05.2012. pa do isplate,

i to do 31.07.2015. godine, po stopi određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.

godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VII. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 25.685,11 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-51404627-5102817887 24. siječnja 2006. na iznos od 35.763,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF tečajne liste na dan korištenja kredita. Radi poteškoća sa otplatom uvodno opisanog kredita, naveo je da su stranke u daljnjem vremenskom tijeku 2012. zaključile novi ugovor o kreditu kojim je u cijelosti zatvoren predmetni kredit. Istakao je da je u prvotnom ugovoru iz 2006. tuženik uglavio odredbe kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF ugovora u kojem je navedeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Također je istaknuo da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o čemu isti nije posebno pregovarao sa bankom. Smatrao je da prije sklapanja ugovora o kreditu realno nije bio upoznat sa povećanim rizikom promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, kako b i uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.

2. Takve odredbe ugovora istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu tuženik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača, u konkretnom slučaju na istog, koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donijetu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013.. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazum ljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razum ljivi kriteriji po kojima je moguće utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

4. Posebno je istakao da mu je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njegov suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje. Nakon zaključenja predmetnoga ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope.

5. Cijeneći ništetne ranije navedene ugovorne odredbe, kao i činjenicu da mu nisu bili poznati svi parametri potrebni za konkretizaciju zahtjeva, podnio je stupnjevitu tužbu pozivajući se na odredbu članka 186b. ZPP -a predloživši da sud naloži tuženiku predaju potrebne dokumentacije, a potom po provedenom postupku da donese odluku kojom će se utvrditi ništetnim navedene odredbe, kao i naložiti tuženiku da izvrši isplatu preplaćenih iznosa sa ranije navedenih osnova uvećanih za sporedna davanja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog također za sporedna davanja.

6. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede osnovanosti osnova, tako i visine postavljenog zahtjeva.

7. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Smatrao je da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer u konkretnom slučaju je tužitelj svoj zahtjev za isplatom zatražio s osnove stjecanja bez osnove, dok se rješidba u kolektivnom sudskom sporu primjenjuje samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz navedene odluke. Ukoliko bi sud cijenio suprotno stavu tuženika i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, istakao je prigovor zastare cijenivši da u slučaju naknade štete valja cijeniti zastarni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika. Kako je tužba podnesena 14. lipnja 2019. smatrao je da je protekao zastarni rok.

8. Glede samoga merituma gdje se tužitelj pozivao na odluku u kolektivnom postupku prema kojoj je utvrđeno da bi odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi bili povrijeđeni kolektivni interesi, istakao je da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes tužitelja, zbog čega je upravo na istome teret dokazivanja takvog činjeničnog utvrđenja. Slijedom navedenog, smatrao je da se odluka na koju se tužitelj poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes konkretnim postupanjem banke povrijeđen, a što tužitelj ničim nije dokazao.

9. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi istakao je da ista nije zabranjena, već da je dopušteno njezino ugovaranje člankom 22. ZOO-a, slijedom čega ista nije ništetna kako to smatra tužitelj. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja. U odnosu na tijek zakonske zakonske kamate, koji zahtjev je također osporio, istakao je da valja cijeniti da isti nije bio nepošten stjecatelj, slijedom čega ne bi bio pozvan podmiriti istu.

10. Cijenio je da je tužitelj prethodno zaključenju ugovora bio informiran s obzirom da je od strane djelatnika banke bio upoznat sa svim elementima ugovora. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

11. Ustrajući kod osporavanja zahtjeva, tuženik je svojim očitovanjima tijekom postupka istaknuo da je kao predmet osiguranja kredita bio ugovoren depozit u visini od 30,00 % od iznosa kredita što prema ugovoru o oročenom depozitu iznosi 10.728,96 CHF. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju takav depozit u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je 50.923,94 kn. Iznos depozita korišten je za podmirenje dospjelih nenaplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovoru i to 26.08.2011., 06.09.2011. i 04.05.2012. u iznosima kako je to navedeno u podnesku od 25.09. 2020. Cijeneći navedeno, smatrao je da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 16.363,41 kn. Smatrao je da se time postavlja pitanje navodnog rizika koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem navedenog kredita.

12. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, istakao je svoju tražbinu s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.138,91 kn, kao i s osnove razlike u depozitu koji je iznosio 16.363,41 kn, odnosno ukupno 19.502,32 kn, predlažući da sud utvrdi postojanje takve tražbine prema tužitelju sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, kako je to navedeno u podnesku od 29.05.2020., kao i donošenje konstitutivne odluke kojom će se izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Pri tome se pozvao na odredbu članka 323.ZOO-a u kojoj je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. S obzirom na primjenu relevantnih odredaba Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenja istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz ugovora kojeg su stranke zaključile, predložio je podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava Europske Unije. Prijedlog je argumentirao činjenicom da sudovi RH u pojedinačnim postupcima, uključujući i sudove u Kolektivnom sporu, pogrešno primjenjuju prava EU te iznose pravna shvaćanja koja se protive načelu vladavine prava i europske pravne tečevine. Pri tome se pozvao na stavove pojedinih sudaca Ustavnog suda RH koji direktno pozivaju nižestupanjske sudove da u svojim predmetima upute zahtjev za donošenjem prethodne odluke Sudu EU.

14. Tijekom postupka, istakao je potrebu ocjene subjektivne i objektivne nepristranosti suda, odnosno postojanja okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavak 7 ZPP-a. Smatrao je potrebnim cijeniti je li sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imala kredit sa ranije navedenim ugovornim odredbama, odnosno da li sucu bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa stranke u ovakvoj vrsti spora.

15. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i daljnjih očitovanja tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji su promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarcima tim veći pa tako i za istoga s obzirom da nije znao za rizik tečaja švicarskog franka već je smatrao da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju navedena presuda ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim pri čemu je naveo da je svoj zahtjev pozvan temeljiti na svim mogućim dopuštenim osnovama, slijedom čega je sasvim irelevantno je li se isplata preplaćenog iznosa temelji na stjecanju bez osnova ili na naknadi štete.

16. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti cijeneći da isti valja cijeniti kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. gdje je kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podredno je napomenuo da se sa takvim shvaćanjem poklapa i odluka istoga suda u kojem je iznijet stav da se odluke iz navedenog postupka rad i zaštite kolektivnih interesa potrošača direktno primjenjuje na sve kredite sklopljene u razdoblju počev od 2003. (u odnosu na odredbu o načinu izmjene kamatne stope) te počev od 2004. (u odnosu na nedopuštenu zaštitu valutne klauzule u CHF).

17. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka podneskom od 24.02.2020. postavio tužbeni zahtjev na način da je ustrajući kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplatu preplaćenih iznosa s ranije navedenih osnova, zatražio i daljnju isplatu s osnove preplaćenih iznosa zbog prijevremene otplate kredita, uz naknadu parničnog troška.

18. Nakon provedenog dokaza vještačenjem, tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev kao u podnesku od 12. travnja 2023., potražujući utvrđenje ništetnih ranije navedenih ugovornih odredaba s osnove promjenjive kamatne stope, odnosno valutne klauzule u CHF, kao i isplatu preplaćenih iznosa sa navedenih osnova uvećanih za sporedna davanja, uz naknadu parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

19. Istaknuti prigovor radi prijeboja u cijelosti je osporio ističući pri tome recentnu sudsku praksu koja ne prihvaća takav vid zahtjeva.

20. U odnosu na iznijeti prijedlog, odnosno prigovor tuženika, koji se odnosio na podnošenje zahtjeva za donošenjem prethodne odluke Suda Europske unije, odnosno utvrđivanja postojanja subjektivnih elemenata na strani raspravnog suca s obzirom na vrstu predmeta, iste je u cijelosti osporio.

21. Glede postupanja raspravnog suca, smatrao je da je sudac već u prethodnom stadiju postupka bio pozvan istaknuti zahtjev za svojim izuzećem ukoliko bi za to postojali uvjeti na koje ukazuje protustranka. Kako sudac nije poduzeo aktivnost u tom smjeru, smatrao je da to ukazuje na ne postojanje elemenata na koje ukazuje protustranka. U odnosu na prijedlog podnošenja zahtjeva za donošenjem predhodne odluke, istakao je da su sudovi u RH zauzeli jasni stav u pogledu navedene tematike te kako pravni stavovi i utvrđenja ranije citiranih odluka obvezuju sve sudove pa stoga nikakvo dokazivanje o suprotnom nije dopušteno, niti potrebno. Smatrao je da tuženik ističe oprečnu interpretaciju navedene problematike radi što uspješnijeg položaja u postupku.

22. Smatrajući da je tužitelj postavljanjem konačnog zahtjeva izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivio.

23. Ukoliko bi sud dopustio takvu preinaku, ustrajao je kod ranije osporenog te je postavio konačan zahtjev s osnova prigovora radi prebijanja kako je to navedeno u podnesku od 14.04.2023., cijeneći ga s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kako je to vještak utvrdio kroz razdoblje plaćanja. Stoga je predložio konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine s tražbine tužitelja. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, istakao je i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu.

24. Nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave sud je presudom pod poslovnim brojem P-3024/2019 od 22. svibnja 2023. i rješenjem poslovnim brojem P-3024/2019 od 22. svibnja 2023.odlučio o preinaci postavljenog tužbenog zahtjeva te o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. Presudom je utvrdio ništetnim napadane dijelove ugovornih odredaba člankom 8 i 7 citiranog Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i povrat obveze vezane za valutu CHF te naložio tuženiku da s ranijih osnova isplati tužitelju novčane iznose u visini od 476,52 EUR, odnosno 5.225,22 EUR sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja po pojedinom osnovu od dospijeća pa do isplate. Odbio je kao neosnovane prigovore radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinama tužitelja s ranije osnove, odnosno s osnove razlike u depozitu te je naložio tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

25. Povodom žalbe, Županijski sud u Šibeniku rješenjem pod poslovnim brojem Gž-601/2023 od 20. siječnja 2026. ukinuo je presudu suda prvoga stupnja i predmet vratio sudu na ponovno suđenje, dok je u ne pobijanom dijelu prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno. U svojoj uputi žalbeni sud je naveo da je tuženik tijekom postupka podneskom od 14. travnja 2023. osporio tužitelju status potrošača, kao i da je sud na okolnost pojedinačnog pregovaranja odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka HV, a kojim postupanjem je povrijedio pravo tuženika na procesnu ravnopravnost i jednakost oružja, odnosno nije postupio na način da je odlučio o svim istaknutim prigovorima, zbog čega pobijana presuda nema nikakvih razloga vezano za prigovor statusa potrošača tužitelja. Ukazao je na potrebu da u ponovljenom postupku sud provede dokaze po prijedlogu stranaka, posebno na okolnost informiranja tužitelja prethodno zaključenju ugovora o kreditu, odnosno da provede dokaz vezano za istaknuti prigovor potrošača, pri čemu je istaknuo da je teret dokazivanja te čin jenice na potrošaču skladno Zaključku VS RH broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023., pri čemu valja cijeniti da ukoliko takvo svojstvo tužitelju spori banka, onda je teret dokaza na banci da tužitelj nije imao takav status. Također, napomenuo je da valja cijeniti da je tuženik istakao takav prigovor u fazi glavne rasprave, zbog čega je potrebno cijeniti ga iz aspekta njegove osnovanosti prema stanju predmeta, odnosno prema dokazima i činjenicama koje je tuženik iznio do zaključenja prethodnog postupka, uz cijenjenje iznimke propisane člankom 299. stavak 2. ZPP- a, a što u prethodnom postupku sud nije činio. Posebno je napomenuo da po shvaćanju suda, skladno odredbi članka 288. a. stavak 6. ZPP-a, tuženik je takav prigovor materijalno pravne prirode mogao istaknuti na glavnoj raspravi.

26. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke, kao i dokaz uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

27. Iako je tuženik tijekom postupka predložio provođenje personalnih dokaza na okolnost pregovaranja ugovornih strana prije zaključenja ugovora predlažući saslušanje svjedoka HV, a na što je ukazao i žalbeni sud, tijekom postupka tuženik je odustao od takvog dokaznog prijedloga, zbog čega sud ex offo nije bio u mogućnosti provesti takav dokaz.

28. Sud cijeni stav Ustavnog suda RH po tom pitanju na koji se pozvao i sam tuženik, a ukazao i žalbeni sud, u kojem se ističe potreba omogućavanja dokazivanja okolnosti da je potrošaču banke dana odgovarajuća obavijest prije sklapanja samoga ugovora. Rješavajući podnesenu ustavnu tužbu u postupku sud je istaknuo nepostojanje proceduralne obveze saslušavanja svjedoka koji nije u pojedinačnom slučaju razgovarao sa potrošačem prije zaključenja ugovora ukoliko se radilo o rukovodećem kadru banke kome nije bio poznat konkretan slučaj i postupanje povodom zaključenja ugovora.

29. Kako sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu, sud je bio pozvan isključivo cijeniti dokazne prijedloge stranaka, što je i činio te je stoga od personalnih dokaza proveo dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost informiranosti stranaka prilikom zaključenja ugovora.

30. Ističe se da iz priložene izjave TV, koju sud nije cijenio kao dokazno sredstvo s obzirom da se ne radi o sadržaju saslušanog svjedoka u sudskom postupku, proizlazi da je TV u kritično vrijeme obavljala različite rukovoditeljske poslove kod tuženika kao što je posao voditelja službe upravljanja.

31. Iz navedenog proizlazi da ista nije kao osobni bankar ili djelatnik banke koja je bila u mogućnosti pregovarati sa tužiteljem prije zaključenja ugovora. Stoga ista nema relevantna saznanja koja se odnose na pojedinačno pregovaranje koje je relevantno za utvrđenje osnovanosti prigovora tuženika.

32. Stoga, cijeneći stav Ustavnog suda Republike Hrvatske iznijet u ranije navedenoj sentenci, valja cijeniti da navedenu osobu ne bi bilo potrebno niti saslušavati, jer ista kao rukovoditelj nije sudjelovala u pojedinačnom slučaju pregovaranja tužitelja i tuženika radi zaključenja ugovora.

33. Istaknuti prigovor tuženika usmjeren na subjektivnu, odnosno objektivnu nepristranost suda, ovaj sud je cijenio kao zahtjev za izuzećem raspravnog suca. Stranka koja se poziva na takav prigovor, pozvana je skladno odredi članka 73. stavak 1 ZPP-a istaknuti zahtjev za izuzećem suca koji sudjeluje u određenom postupku. Stavkom 2 citiranog zakonskog članka zakonodavac je propisao nedopuštenost zahtjeva za izuzeće u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se takvo izuzeće ističe. U svom zahtjevu tuženik nije istakao konkretne razloge koji bi ukazivali na pristranost raspravnog suca. Nije isticana niti jedna činjenica, odnosno saznanje koje bi ukazivalo da bi postojali takvi razlozi koji bi onemogućivali suca u vođenju postupka u ovosudnom predmetu. Ističe se da je tuženik uopćeno isticao upit je li raspravni sudac zaključivao ugovor o kreditu sa poslovnim bankama koje bi sadržajno odgovarao prijepornom pravnom odnosu između stranaka u postupku ili je u rodbinskim ili bliskim vezama sa osobom koja je involvirana u zastupanju banaka koje su zaključivale takvu vrstu pravnih poslova. Podredno se ističe da je tuženik smatrao za shodnim da se sudac očituje o predmetnoj problematici cijeneći to kroz eventualni poslovni odnos sa bankom kod koje bi sudac, ili njemu bliska osoba zaključila takvu vrstu ugovora.

34. Iz ranije navedenog slijeda ne proizlazi niti jedan konkretni razlog na koji bi ukazivao tuženik već isključivo aproksimativno navođenje određenih mogućnosti. Sam vid očitovanja suca tijekom postupka o navedenim okolnostima na koje ukazuje tuženik nije predviđen odredbama procesnog zakona koji regulira postupak u tijeku. Cijeneći da tuženik nije naveo obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće raspravnog suca sud je temeljem odredbe čl. 73. stavak 3 ZPP -a odbacio zahtjev tuženika i odlučio kao u rješenju od 29. ožujka 2021.

35. Tužitelj je tijekom postupka, kako to isprano ističe tuženik, izvršilo preinaku tužbenog zahtjeva koju preinaku je sud prihvatio cijeneći da je donošenje odluke o tako postavljenom zahtjevu svrsishodno za trajno rješenje odnosa stranaka.

36. Kako je sud prethodnim rješenjem od 22. svibnja 2023. odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva, koje prvostupanjsko rješenje je ostalo neizmijenjeno, u daljnjem tijeku ovosudnog obrazloženja ne obrazlaže se odluka suda po tom pitanju.

37. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim, dok je prigovore radi prebijanja istaknute od strane tuženika cijenio neosnovanim.

38. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

39. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom tijekom 2006. zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužitelja koju je isti spram tuženika izvršavao tijekom ugovornog razdoblja. Nije sporno da je tijekom 2012. između istih sudionika zaključen novi ugovor kojim je u potpunosti zatvoren raniji kreditni odnos.

40. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

41. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

42. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu može primijeniti u postupku pokrenutom zbog naknada štete, ali ne i zbog isplate iz druge pravne osnove kao što je to tužitelj i učinio u konkretnom slučaju postavljajući svoj zahtjev za isplatom s osnove stjecanja bez osnove. Također je sporno, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesen ih u kolektivnom sporu potrošača, je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi mu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je pitanje visine tako postavljenoga zahtjeva, a s obzirom na zatraženu isplatu i pitanje istaknutog prigovora radi prijeboja kojim tuženik predlaže izvršiti prebijanje njegove tražbine s osnove negativne razlike valutnog tečaja s tražbinom tužitelja.

43. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

44. Polazeći od navedenog stava, sud nije cijenio osnovanim zahtjev tuženika za donošenjem prethodne odluke Suda EU o tumačenju prava EU, a vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenje istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile.

45. Radi argumentiranja odluke suda povodom navedenog zahtjeva tuženika u daljnjem tijeku ovosudnog obrazloženja ističe se kronologija postupanja sudova u navedenoj pravnoj problematici:

46. Valja istaći da je potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u svojstvu tužitelja (dalje u tekstu: „Udruga Potrošač“) protiv 8 najvećih hrvatskih banaka u svojstvu tuženika bio inicirao postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a po okončanju kojeg je postupka Trgovački sud u Zagrebu bio donio presudu poslovnog broja P1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, naprijed je opisana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a povodom podnesene žalbe Banaka, bila potvrđena u dijelu u kojem se utvrđuje da su Banke u svojstvu tuženika bile mijenjale kamatne stope bez ugovorenih parametara, odnosno, jednostranim odlukama i pukim obavještavanjem o promjeni, o kojoj se dakle promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je za posljedicu imalo nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istom je presudom, odnosno, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine istovremeno bila preinačena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine na način da je bio odbijen zahtjev Udruge Potrošač u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su Banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

47. Protiv naprijed je opisane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odbijajućem dijelu Udruga Potrošač bila izjavila reviziju, no koju je reviziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti bio odbio presudom i rješenjem poslovnog broja Revt-249/2014- 2 od 9. travnja 2015.

48. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U- III2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je bila usvojena ustavna tužba Udruge Potrošač, te je nastavno na tu odluku bila ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija Udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude bio odbijen zahtjev Udruge Potrošač upravljen na utvrđenje da su Banke " povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovor ima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je bila odbijena revizija Udruge Potrošač podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev Udruge Potrošač bio odbijen u odnosu na 8. tuženika (Sberbank d.d.), te je u tom dijelu predmet bio vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

49. Stoga je u ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovnog broja Revt-575/2016 od 3. listopada 2017. bio ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su Banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te u dijelu kojim je bio odbijen tužbeni zahtjev Udruge Potrošač u odnosu na na 8. tuženika (Sberbank d.d.).

50. Nakon donesenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje valutne klauzule riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci poslovnog broja U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U- III-

2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine, te je nastavno na navedeno Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. godine bio donio novu presudu poslovnog broja Pž-6632/2017, a kojom je odbio žalbu Banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno kako su sve Banke, pa tako i 8. tuženik (Sberbank d.d.), bile povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima na način da su u istima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (ugovorima o kreditu) bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti bili informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

51. Protiv navedene presude banke su podnijele reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje poslovnog broja Rev - 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom su podnesene revizije bile odbijene, te kojom je potvrđeno utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su Banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Banke su protiv navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. podnijele ustavne tužbe.

52. Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovnog broja U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, UIII-4396/2019, U- III-

4516/2019, U-III-4523/2019 od 3. veljače 2021. odbio je ustavne tužbe banaka koje su bile podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odnosno, odbacio ustavne tužbe koje su bile podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

53. Dakle, nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. poslovnog broja U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 te odluke Vrhovnog

suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017. godine poslovnog broja Revt575/2016, dana 14. lipnja 2018. Visoki je trgovački sud Republike Hrvatske bio donio presudu poslovnog broja Pž-6632/2017 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula), a iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, s time da je već ranije i to presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. naprijed opisana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P1401/2012 od 4. srpnja 2013. bila potvrđena u dijelu u kojem se utvrđuje da su Banke u svojstvu tuženika bile mijenjale kamatne stope bez ugovorenih parametara, odnosno, jednostranim odlukama i pukim obavještavanjem o promjeni, o kojoj se dakle promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je također došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita.

54. Valja cijeniti da Zakon o obveznim odnosima regulira problematiku nepoštenih ugovornih odredbi i to odredbom njegovog članka 296., a čijom je odredbom stavka 1. propisano kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredbom stavka 2. istoga je članka propisano kako se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana, dok je pak odredbom stavka 3. istoga članka propisano kako se odredba stavka 1. navedenog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive, a iz čega proizlazi kako su odredbe Zakona o obveznim odnosima u cijelosti usklađene s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

55. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identična odredba postojala je i u ranije važećem Zakonu o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

56. Cijeneći ranije navedene odluke donesene od strane najvišeg suda u RH, Ustavnog suda RH, kao i Visokog trgovačkog suda RH mišljenje ovoga suda da su u RH ranije navedena pravosudna tijela, odnosno Ustavni sud RH zauzeli jasan stav u pogledu predmetne tematike koje pravne stavove i utvrđenja iz ranije citiranih odluka su obvezatni za sve sudove u RH.

57. Iz navedenog proizlazi da je i ovaj sud dužan primijeniti ranije citirane pravne stavove i utvrđenja u konkretnom parničnom postupku prilikom donošenja odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja kao potrošača koji ostvaruje zaštitu svojih prava pred sudom s obzirom na zaključen ugovor o kreditu sa tuženikom.

58. Isticanjem različitih mišljenja ustavno pravnih stručnjaka, kao i sudaca Ustavnog suda RH usmjerenim na podnošenje zahtjeva za donošenje prethodne odluke od strane Suda EU o ranije navedenom tumačenju, ovaj sud cijeni ali smatra irelevantnim za donošenje odluke o istaknutom prijedlogu tuženika s obzirom na ranije istaknuto.

59. Mišljenje je ovoga suda da tužitelj ispravno navodi pozivanje tuženika na oprečnu interpretaciju navedene problematike koja nije relevantna za donošenje odluke o prijeboju.

60. Podredno se navodi da je i žalbeni sud u svojoj odluci istaknuo mišljenje da je prvostupanjski sud ranijom odlukom pravilno odbio prijedlog tuženika u odnosu na navedeno.

61. Isticanja tuženika da bi tužitelj svoj zahtjev temeljio s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, zbog čega bi navedena pravomoćna odluka bila neprimjenjiva u konkretnom slučaju, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

62. Tužitelj s pravom ističe da zahtjev obuhvaća potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Isti traži da mu tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je i donesena pravomoćna odluka.

63. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Zakonom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

64. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika proizlazi da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

65. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog ZZP-a. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva.

66. Navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

67. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO -a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

68. Odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

69. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

70. Istaknuti prigovor tuženika glede statusa potrošača tužitelja, ovaj sud nije ocijenio osnovanim.

71. U svom stranačkom iskazu, kojeg je sud ocijenio životnim, logičkim i objektivnim, tužitelj je istaknuo da mu je bila namjera kupiti osobno vozilo za vlastite potrebe, s obzirom da je vozilo u vlasništvu do tada bilo u nevoznome stanju. Kako je novčana sredstva za kupnju vozila želio ostvariti kreditom, istakao je da ga je tuženik upozorio da će biti u mogućnosti ostvariti kreditna sredstva isključivo ukoliko ispuni u cijelosti kao korisnik svoju ugovornu obvezu iz ranije zaključenog ugovora o kreditu. Stoga je odlučio, jer mu je to bio uvjet, odobrenim kreditnim sredstvima podmiriti obvezu iz ranijeg ugovora o kreditu te preostalim novčanim iznosom kreditnih sredstava kupiti polovno osobno vozilo za svoje potrebe. Obrazložio je da je zbog navedenoga u ugovoru i stavljen sadržaj "Kredit za zatvaranje obveze".

72. Cijeneći da prema zakonskoj odredbi (potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao kumulativno ispunjena dva uvjeta u konkretnom slučaju i to da je ugovor sa tuženikom zaključio kao fizička osoba te da je cilj ostvarivanja kreditnih sredstava zbog kojeg je i sklopio pravni posao bio ostvarivanje potrebnog novca radi kupnje osobnog vozila, pri čemu je bio u obvezi da bi mogao ostvariti pravo na zaključenje ugovora sa tuženikom i podmiriti raniju ugovornu obvezu s osnove zaključenog ugovora o kreditu sa tuženikom. Stoga se radi po mišljenju ovoga suda o cilju koji ne ulazi u poslovnu djelatnost, već u osobne nekomercijalne svrhe.

73. Cijeneći stav žalbenog suda, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, valja istaći da je tuženik bio pozvan istaknuti činjenice i određene dokaze koje se odnose na navedeni prigovor do zaključenja prethodnog postupka, odnosno isti je to mogao učiniti i tijekom glavne rasprave skladno odredbi članka 299. stavak 2. ZPP-a, ukoliko to nije mogao učiniti u ranijem slijedu, a za što ne postoji krivnja na njegovoj strani.

74. Iako je prema Zaključku VS RH broj Su IV-56/23 navedeno da ukoliko banka osporava takav status ugovornoj strani, tada je teret dokaza na banci da sukontrahent nije imao takav status, tuženik unatoč isticanju prigovora niti do zaključenja prethodnog postupka, a niti nakon zaključenja prethodnog postupka tijekom glavne rasprave nije isticao razloge zbog kojih je osporavao takav status tužitelju, a niti je navodio određene dokaze. Stoga valja cijeniti, cijeneći načelo tereta dokazivanja, da tuženik de facto nije niti dokazao osnovanost takvog prigovora.

75. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljem na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projecirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

76. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

77. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna, a što nije učinio.

78. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istom nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

79. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu ZZP- a ništetna. U preostalom dijelu ugovorna odredba kojom je naznačeno koliko na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi nije ništetna, zbog čega njena valjanost i primjena ,kao i učinak nije doveden u pitanje.

80. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati.

81. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.

82. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

83. Tužitelj ima pravni interes isticati ništetnost dijela ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

84. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

85. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

86. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

87. Ovaj sud ne može prihvatiti stav tuženika da bi se tužitelj rukovodio prilikom zaključenja ugovora špekulativnim razlozima s obzirom da se nije radilo o osobi sa potrebitim znanjima iz financijske struke, posebno bankarske, zbog čega da je to upravo i bio razlog zaključivanja ugovora.

88. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

89. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

90. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

91. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

92. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

93. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj pristupio pregovaranju i zaključenju Ugovora o kreditu kao potrošač, mišljenje je ovoga suda da isti nije bio pozvan dokazati svoj osobni gubitak zaključenjem predmetnog pravnog posla kada govorimo o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF. Podredno se ističe da je isti provedenim dokazima (vještačenje) to i dokazao.

94. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tuženik nije detaljno objasnio rizik zaključenja ovakve vrste posla, s obzirom na ugovorenu valutu CHF tužitelju, kao niti mu objasnio sve parametre koji utječu na eventualnu promjenu kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva. To proizlazi iz samog kazivanja stranke da mu je djelatnica tuženika ponudila zaključenje ovakve vrste ugovora, ističući da se tada na tržištu radilo o najpovoljnijoj varijanti kreditiranja bez da ga je upoznala sa elementima takve "povoljnosti". Stranka je cijeneći značaj institucije kao što je banka, smatrala da se doista radi za njega o najadekvatnijoj ponudi, zbog čega je i vjerovao pri zaključenju ugovora da zaključuje za sebe "najbolji" pravni posao.

95. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i III. izreke presude.

96. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec. Goranke Šmer Maraš, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan zaključenja ugovora, kao i isplatni tečaj kredita tužitelj preplatio ukupno iznos od 476,52 eura kako je to specificirano u stupcu 17 tabele broj 5, odnosno pretplatio po osnovi plaćanja anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije ugovora u utuženom razdoblju iznos od 5.225,22 eura kako je specificirano u stupcu 17 tabele broj 6.

97. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

98. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

99. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika, na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju.

100. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove promjenjive kamatne stope iznos u visini od 476,52 eura, a s osnove valutne klauzule u CHF iznos od 5.225,22 eura. Na navedene iznose s obiju osnova tuženik je u obvezi isplatiti i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata kako je isti to i potraživao tekućim na svaki pojedinačni iznos kojeg je pretplatio unutar ukupnog iznosa i to od dospijeća pa do isplate.

101. Suprotno stavu tuženika ovaj sud cijeni da prilikom opsega vraćanja stečenu bez osnove valja cijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a gdje je zakonodavac propisao da je stjecatelj dužan vratiti plodove i platiti zatezne kamate ukoliko je nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

102. Mišljenje ovoga suda potkrijepljeno stavom recentne sudske prakse, da je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je stjecao na temelju ništetnih ugovornih odredaba kao što je to ranije navedeno zbog čega je isti dužan zatezne kamate isplatiti tužitelju od samog dana stjecanja a ne od podnošenja zahtjeva.

103. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. i IV. izreke presude.

104. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je isti manje platio na ime anuiteta iznos od 416,60 eura kako je to specificirano negativnim iznosima u stupcu 18 tabele broj 7.

105. Također se vještak izjasnio o novčanom iznosu po isplatama s računa oročenoga depozita kao razliku između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram kuna koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram kuna na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita te je iznosio 2.171,81 euro kako je specificirano u stupcu 11 tabele broj 8.

106. U odnosu na pretplatu po mjesecima između iznosa kojeg je tužitelj kao korisnik kredita po osnovi plaćanja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF stvarno isplatio tuženiku prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije ugovora sa uključenim i pozitivnim i negativnim razlikama istakao je da ukupno iznosi 4.808,62 eura kako je to specificirano u stupcu 17 tabele broj 9.

107. Istaknuti prigovor tuženika usmjeren na prebijanje njegove tražbine u odnosu na tužiteljevu tražbinu o čemu se konačno izjasnio glede osnova i visine u podnesku od 14. travnja 2023. ovaj sud je cijenio u cijelosti neosnovan.

108. Iako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi osnovanost visine koju je u prigovoru istakao tuženik i to s osnove svakog pojedinog osnova svog potraživanja koje je istaknuo u sklopu prigovora, ovaj sud cijeni da nije dokazao osnovanost osnova tako postavljenog zahtjeva u vidu tražbine.

109. Mišljenje je ovoga suda da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana o čemu je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

110. U odnosu na dio prigovora kada govorimo s osnove razlike u depozitu, ovaj sud smatra identično primjenjivu argumentaciju kao i kod ranije navedene tečajne razlike CHF-a.

111. Međutim, valja posebno cijeniti da kod utvrđivanja osnovanosti osnova takvih tražbina da da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa se stoga neosnovano ističe postojanje obveze vraćanja određenog iznosa.

112. U konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, zbog čega bi isti bio pozvan s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku.

113. Podredno se ističe da se tuženik prilikom isticanja takvog potraživanja pozivao na odredbu članka 323. ZOO-a gdje je propisano da u takvom slučaju je stranka koja je nešto primila na temelju ugovora bila dužna isto i vratiti.

114. Akcent je upravo na određenom primitku koji se u konkretnom slučaju nije ostvario na strani tužitelja te stoga tužitelj ne bi bio pozvan izvršiti povrat stečenog kako to ističe tuženik.

115. Po mišljenju ovoga suda radi se o matematičkoj operaciji apstraktnog karaktera koja ne prati realnost u vidu stjecanja određene imovine koja defakto na strani tužitelja se nije niti realizirala.

116. Stoga je valjalo istaknute prigovore odbiti kao neosnovane, zbog čega je odlučeno kao u stavku V. i VI. izreke presude.

117. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

118. Tužitelj je zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

119. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U tom smjeru je pravilan iznijeti stav tužitelja.

120. Također valja istaći da je VSRH u odluci poslovni broj Rev-2245/17 po pitanju zastare u ovoj vrsti spora kada govorimo o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju kolektivne presude zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da je drugostupanjska presuda u predmetu kolektivne službe donesena 13. lipnja 2014. zastarni rok za podnošenje tužbe u ovakvoj vrsti predmeta ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužitelj dostavio sudu tužbu preporučenom pošiljkom odaslanoj 12. lipnja 2019., unatoč činjenici da je ista faktički pristigla sudu 14. lipnja 2019. valja cijeniti da je stranka utužila unutar predviđenog zastarnog roka.

121. Kako je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podnesaka od 21. veljače 2020., 16. veljače 2021., 23. kolovoza 2021., 12. travnja 2023. prema Tbr. 7/1 i 8/1, sastava podneska od 5. travnja 2023. i 13. travnja 2022. prema Tbr. 8/5, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 29. ožujka 2022. i 8. svibnja 2023., 4. ožujka 2026. i 10. lipnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV-a od 25%, uplaćenog ukupnog predujma za provođenje vještačenja, kao i sudskih pristojbi na tužbu i presudu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama u sveukupnom iznosu od 3.060,11 EUR.

122. Na dosuđeni iznos dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

123. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki VII. izreke presude. U Rijeci, 24. srpnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika