REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-3061/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Kobašu, odvjetniku iz Zagreba, Vodovodna 11, protiv tuženika:

Ministarstvo obrane (Vojnostegovni sud), Zagreb, Ilica 256 B, OIB: 66486182714, radi poništavanja rješenja, 24. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/25-01/52, URBROJ: 512-08-26-18 od 13. travnja 2026. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava tuženikovo rješenje od 13. travnja 2026. godine, kojim je u vojnostegovnom postupku utvrđen odgovornim što je podnošenjem neistinitih prijava boravišta u [adresa] i podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje ostvario pravo na tu naknadu u razdoblju od 09. rujna 2020. godine do 31. siječnja 2023. godine i od 01. siječnja 2024. godine do 17. veljače 2025. godine, čime je počinio stegovni prijestup iz čl. 175. st. 3. t. 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23 i 14/24 - ZSOS). Tužitelju je izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj djelatna vojna osoba koja živi u [adresa], dakle mjestu udaljenom više od 50 km od mjesta rada u Zagrebu. U stegovnom postupku vođenom protiv njega je nadalje nesporno utvrđeno da je u razdoblju od 09. rujna 2020. godine do 31. siječnja 2023. godine i od 01. siječnja 2024. godine do 17. veljače 2025. godine tužitelj imao prijavljeno boravište na adresi u [adresa] kod MČ - u oba slučaja bez sklopljenog ugovora o najmu - a da je za isto vrijeme na temelju podnesenih zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje ostvarivao pravo na tu naknadu.

Tužitelju se stegovnom prijavom stavilo na teret da na prijavljenim adresama boravišta u [adresa] nije stanovao niti je stoga imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, već da je svakodnevno na posao putovao iz [adresa] u [adresa]. Zbog toga mu se stegovnom prijavom na teret stavilo počinjenje stegovnih prijestupa iz čl. 175. st. 3. t. 43. ZSOS-a (dovođenje u zabludu službene osobe podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz ZSOS-a) i iz čl. 175. st. 3. t. 45. ZSOS-a (drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske).

Tuženik je osporavanim rješenjem od 13. travnja 2026. godine tužitelja utvrdio odgovornim (samo) za počinjenje stegovnog prijestupa iz čl. 175. st. 3. t. 45. ZSOS-a. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da podaci o spajanju tužiteljevog mobitela na bazne stanice u razdoblju od 01. siječnja 2024. godine do 07. svibnja 2024. godine pokazuju da tužitelj tada niti jednom nije bio spojen prema mjestu boravišta (u [adresa]), a da je u 78% dana tog razdoblja bio lociran u [adresa]. Istaknuto je da iz službenih bilješki (obavijesnih razgovora) proizlazi kako je MČ naveo da je tužitelj povremeno znao kod njega prespavati, da su tužiteljevi konkretni susjedi iz [adresa] navodili da je tužitelj živio u [adresa], odakle je išao na posao, te da su konkretne osobe iz susjedstva MČ u [adresa] navodile da ne znaju za tužitelja. Tuženik je stoga utvrdio da je tužitelj na adresi prijavljenog boravišta u [adresa] neznatno boravio te da zbog toga nije imao povećane troškove života zbog najma, u što se ne mogu računati iznosi koje je po vlastitom navodu davao MČ na ime režijskih troškova i hrane. Tuženik je prilikom utvrđivanja tužiteljeve odgovornosti ujedno utvrdio i iznos koji je tužitelju neosnovano isplaćen iz državnog proračuna na ime naknade za stanovanje, ali mu je taj iznos umanjen za troškove koje je imao putovanjem iz [adresa] u [adresa] i natrag. Tuženik je utvrdio da je tužitelj djelovao s izravnom namjerom.

Tužitelj je u iskazu u upravnom postupku naveo da je zbog rada u turnusima ponekad išao u [adresa], a da bi češće ostajao u Zagrebu. Također je naveo da je MČ mjesečno plaćao 500 kn, a poslije 100 €, na ime režija i hrane - kako za sebe, tako povremeno i za obitelj MČ.

Na temelju čl. 133. st. 1. ZSOS-a naknada za stanovanje se ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, ako nemaju riješeno stambeno pitanje i ako nisu smještene u vojnim lokacijama. Na temelju čl. 133. st. 3. ZSOS-a navedeno pravo se priznaje na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe.

Visina naknade za stanovanje je propisana u fiksnom iznosu od 480,00 € mjesečno neto (ranije u iznosu od 2.400,00 kn mjesečno neto), na temelju Odluke o visini naknade za stanovanje (NN 39/18, 46/18 i 54/19; NN 103/23).

Tužitelj u tužbi najprije neosnovano navodi da su pojedina utvrđenja iz osporavanog rješenja kontradiktorna. Sud otklanja taj prigovor, jer je sasvim moguće (kako je navedeno u rješenju) da je tužitelj povremeno znao prespavati kod MČ u [adresa], ali da povećane troškove zbog najma nije imao. Ta utvrđenja se međusobno ne isključuju, s obzirom na to da tužitelj najamninu nesporno nije plaćao (ugovor o najmu nije imao sklopljen).

Tužitelj je dalje u tužbi naveo da se u unajmljenom stanu može boraviti i minimalno (i da su stoga nebitni svi dokazi iz službenih bilješki i iz baznih stanica). Sud otklanja i ovaj navod tužitelja, jer se u ovom slučaju nesporno uopće ne radi o unajmljenom stanu, s obzirom na to nije bilo ugovora o najmu niti ugovorene najamnine. Osim toga, tužitelj je (kako je već utvrđeno u ovoj presudi) u iskazu u upravnom postupku iznio upravo suprotan navod - tamo je tvrdio da je češće ostajao u Zagrebu - što ujedno ukazuje i na opću nevjerodostojnost njegovih navoda. Tužitelj smatra da su službene bilješke nezakoniti dokazi te da bi se njihovim korištenjem svakako povrijedilo pravo na pravično suđenje.

Međutim, na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21) službena osoba u tom postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje. Stoga se ne može raditi o nezakonitim dokazima. Sasvim je drugo pitanje vjerodostojnosti onoga što je sadržano u službenim bilješkama o obavijesnim razgovorima s pojedinim osobama, ali tužitelj u tom pogledu u ovom upravnom sporu nije predložio nikakva saslušanja tih osoba (MČ je saslušan u upravnom postupku). Osim toga, u konkretnom slučaju ključnu činjenicu uopće niti ne predstavlja tužiteljev boravak u Zagrebu ili u [adresa] (u tom smislu je i sâm naveo da su dokazi iz službenih bilješki neb itni) - već nepostojanje povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora u Zagrebu.

Neprihvatljiv je stav tužitelja da su troškovi koje je imao u Zagrebu povećani troškovi - jer ih ne bi imao u [adresa] - pa da se stoga suštinski radi o trošku najma. Naime, tužitelj trošak najma stana u [adresa] nesporno nije plaćao, a eventualno plaćanje režijskih troškova i troškova hrane kućanstvu MČ (ako se u tom pogledu iskaz tužitelja iz upravnog postupka i uzme kao istinit) , za vrijeme tužiteljevih boravaka u Zagrebu, nikako ne može predstavljati plaćanje najamnine. U tom pogledu sud napominje da je na temelju čl. 133. st. 3. ZSOS-a prijavljeno boravište djelatne vojne osobe izvan mjesta prebivališta (a u mjestu službe) samo nužan, ali ne i dovoljan uvjet za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje. Naime, iz čl. 133. st. 1. ZSOS-a nedvojbeno proizlazi da naknada za stanovanje zapravo predstavlja nadoknadu povećanih troškova života, i to upravo zbog najma stambenog prostora, a ne i zbog eventualnih drugih troškova. Naknada za stanovanje je propisana u fiksnom iznosu te je kao takva neovisna o stvarnim troškovima najma, a pogotovo o režijskim i drugim troškovima.

Zapravo, tužitelj je čak i eventualnim povremenim boravkom kod MČ u [adresa] (dakle u krugu od 50 km od mjesta svog rada) - a bez plaćanja najamnine - tada imao riješeno stambeno pitanje, što je onda u smislu čl. 133. st. 1. ZSOS-a zapreka za mogućnost priznavanja prava na naknadu za stanovanje. Konačno, čak i eventualno plaćanje režijskih troškova i troškova hrane kućanstvu MČ ne može predstavljati nikakve povećane troškove života tužitelja u Zagrebu, jer bi to istovremeno nužno moralo rezultirati njegovim smanjenim troškovima po tim istim osnovama za život u [adresa], dakako i uz postignute uštede za izbjegnuta putovanja u [adresa] i natrag u tim razdobljima.

Tužitelj smatra da se uopće ne bi ni radilo o vojnostegovnom djelu, već eventualno o obveznopravnom zahtjevu.

Međutim, tužitelj je vlastitim podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje svjesno doveo u zabludu i držao u zabludi službene osobe da je u najmu tamo gdje je prijavio boravište i da tamo zbog tog najma ima povećane troškove života. Radi se o zakonski propisanim uvjetima za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, za koje je tužitelj znao da ih ne ispunjava, jer uopće nije bio u najmu niti je za najam imao sklopljen ikakav ugovor.

U tom smislu pravilno tuženik ističe da se radi o izravnoj namjeri tužitelja, a tužitelj neosnovano na raspravnom ročištu ukazuje na to da prilikom podnošenja zahtjeva nije znao koliko će ubuduće morati boraviti u [adresa] - jer je upravo ta okolnost onda morala tužitelja odvratiti od podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje.

Obveznopravni zahtjev u kojem će se utvrđivati točna visina nepripadno isplaćene naknade za stanovanje nije predmet ovog upravnog spora, već samo ocjena zakonitosti odluke o vojnostegovnom prijestupu.

Tužitelj je na raspravnom ročištu naveo da se podaci prikupljeni iz baznih stanica o korištenju njegovog mobitela odnose na razdoblje kada je zapravo boravio u [adresa] radi priprema za odlazak u vojnu misiju. Međutim, osim što ti podaci jasno ukazuju na to da se i u pretežnom dijelu tog perioda tužiteljev mobitel spajao na bazne stanice u [adresa] (a ni jednom u Zagrebu), sud napominje da tužiteljev redoviti boravak u [adresa] (a nakon toga u vojnoj misiji) onda upravo ukazuje na to da je tada u smislu čl. 133. st. 1. ZSOS-a bio smješten u vojnoj lokaciji i da stoga tada nikako nije mogao ostvarivati pravo na naknadu za stanovanje.

Točno tužitelj primjećuje da tuženik prilikom odlučivanja o njegovim sukcesivnim zahtjevima za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje nije vršio nikakve dodatne provjere. Međutim, sud ponovno ukazuje na to da je naknada za stanovanje propisana u fiksnom iznosu i da kao takva ni na koji način ne ovisi o stvarnom trošku najma (ali se pritom mora raditi o najmu i stoga o barem približno tržišnoj najamnini). Tužitelj se u ovom upravnom sporu poziva na istek zastarnih rokova za pokretanje i vođenje stegovnog postupka na temelju čl. 186. st. 2. ZSOS-a, ističući da se znatno dulji zastarni rokovi iz čl. 186. st. 3. ZSOS-a ne mogu primjenjivati jer se nikakav kazneni postupak protiv njega ne vodi.

U čl. 186. st. 2. ZSOS-a su propisani subjektivni (12 mjeseci) i objektivni (dvije godine) zastarni rok za pokretanje stegovnog postupka i objektivni zastarni rok (dvije godine) za vođenje stegovnog postupka.

Dvogodišnji zastarni rok za vođenje stegovnog postupka nesporno nije istekao jer je stegovna prijava podnesena 03. travnja 2025. godine.

U pogledu zastarnih rokova za pokretanje stegovnog postupka sud napominje da je tužitelj odgovarajući prigovor zastare trebao i morao istaknuti još u stegovnom (upravnom) postupku, jer je svakako još od trenutka saznanja za pokretanje stegovnog postupka morao imati saznanja o tome je li u međuvremenu nastupila zastara pokretanja tog postupka.

Tužitelj ne može tek po prvi put u upravnom sporu - nakon što je osporavano rješenje već postalo izvršno - isticati prigovor zastare koji je mogao isticati u upravnom postupku (a što nije bio učinio), jer bi na taj način već izvršno rješenje upravnog tijela moglo tek a posteriori postati nezakonito, zbog okolnosti koju je svojim (ne)postupanjem stvorio upravo tužitelj, što nadalje znači da bi u tom slučaju tuženik bez ikakve svoje krivnje onda bio dužan snositi i troškove upravnog spora. S obzirom na to da tužitelj u toku stegovnog (upravnog) postupka uopće nije bio istaknuo prigovor zastare pokretanja stegovnog postupka, on taj prigovor ne može tek po prvi put isticati u upravnom sporu, pa se stoga taj njegov prigovor uopće ne može razmatrati, a time ni prihvatiti.

Zbog svega navedenog sud smatra da je osporavano rješenje pravilno i zakonito pa je tužbeni zahtjev za njegovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), jer je u upravnom postupku ipak došlo do nedostatka, ali ne takvog koji bi utjecao na rješavanje ove pravne stvari. Naime, činjenična obilježja prijavljenog stegovnog prijestupa upućuju isključivo na zakonski opis (također prijavljenog) stegovnog prijestupa iz čl. 175. st. 3. t. 43. ZSOS-a, a ne i na zakonski opis stegovnog prijestupa iz čl. 175. st. 3. t. 45. ZSOS-a, jer konkretni činjenični opis ne upućuje na postupanje tužitelja suprotno propisima iz područja obrane - s obzirom na to da potraživanje naknade za stanovanje djelatnih vojnih osoba ne predstavlja pravo iz područja obrane u užem smislu - već bi se radilo o nepripadnom ostvarivanju prava iz ZSOS-a, dovođenjem u zabludu službene osobe podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka.

Međutim, pogrešno navođenje pravnog (zakonskog) opisa stegovnog prijestupa nije relevantno, s obzirom na to da je činjenični opis točan i kao takav pravilan. Ujedno je i odluka o sankciji (koju tužitelj posebno ne osporava) također po ocjeni ovog suda u cijelosti pravilna i zakonita.

Sud posebno ukazuje i na pravomoćnu presudu ovog suda UsI-1072/25 od 16. lipnja 2025. godine, donesenu u istovrsnom slučaju.

Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog opunomoćenika tužitelja da mu se ostavi dodatni rok radi očitovanja na tuženikov odgovor na tužbu, a takvo odbijanje je zapisnički obrazloženo, imajući u vidu propisan rok od 90 dana za donošenje odluke o tužbi (čl. 185. st. 6. ZSOS-a). Opunomoćeniku tužitelja je inače na tom ročištu ostavljeno dovoljno vremena (koliko je sâm tražio) da se upozna sa sadržajem spomenutog odgovora na tužbu, što je i iskoristio te se nakon toga detaljno dodatno zapisnički očitovao o predmetu upravnog spora.

S obzirom na to da je tužitelj ovaj upravni spor izgubio, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška, na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a.

Tužitelj je tražio i trošak upravnog postupka, ali na temelju čl. 144. st. 1. ZUS-a troškove spora čine samo opravdani izdaci učinjeni u toku ili u povodu spora. Trošak upravnog postupka je tužitelj mogao tražiti u tom postupku, a onda bi upravni sud imao mogućnost ocjenjivati zakonitost odluke donesene u povodu takvog zahtjeva.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Ivan Kobaš

2. Ministarstvo obrane, Vojnostegovni sud, [adresa] Zagreb, Ilica 256 B