REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8866/2021-31

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja AP (nominativ UP) iz [adresa], Bana Ivana Karlovića 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Penavić odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 168-50-4419907 sklopljen i potvrđen dana 25.rujna 2007.g. pred Javnim bilježnikom iz Vodica Aljošom Gojanovićem pod brojem OV-7200/07 između tužitelja AP (oib: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. -a (oib: 53056966535) a kojim se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 28.604,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita na rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca, te da ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. -u (oib: 53056966535) isplatiti tužitelju UP (oib: [osobni identifikacijski broj]) novčani iznos od 39.944,58 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 10.kolovoza 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda, sve u roku 15 dana.

II./ Odbija se, kao neosnovan, prigovor radi prebijanja te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 16.745,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. rujna 2007. pa do isplate

III./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7 st.1 ugovora o kreditu broj 168-50-4419907 sklopljenog i potvrđenog dana 25.rujna 2007.g. pred Javnim bilježnikom iz Vodica Aljošom Gojanovićem pod brojem OV-7200/07 između tužitelja AP (oib: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d.-a (oib: 53056966535) s druge strane, a kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na vraćanje iznosa kredita, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

IV./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2 st.1 ugovora o kreditu broj 168-50-4419907 sklopljenog i potvrđenog dana 25.rujna 2007.g. pred Javnim bilježnikom iz Vodica Aljošom Gojanovićem pod brojem OV-7200/07 između tužitelja AP (oib: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d.-a (oib: 53056966535) s druge strane, a kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

V./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 168-50-4419907 sklopljenog i potvrđenog dana 25.rujna 2007.g. pred Javnim bilježnikom iz Vodica Aljošom Gojanovićem pod brojem OV-7200/07 između tužitelja AP (oib: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d.-a (oib: 53056966535) s druge strane, a kojom se određuje da je tužitelj obvezan prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu u visini 3% od iznosa kredita.

VI./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 168-50-4419907 sklopljenog i potvrđenog dana 25.rujna 2007.g. pred Javnim bilježnikom iz Vodica Aljošom Gojanovićem pod brojem OV-7200/07 između tužitelja AP (oib: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. -a (oib: 53056966535) s druge strane, ništetna u dijelu kojim se određuje da je tužitelj obvezan prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnih tijela.

VII./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. -a Oib:53056966535 isplatiti tužitelju UP (oib: [osobni identifikacijski broj]) s osnove preplaćenog tečaja novčani iznos od 5.309,53 € sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- na iznos od 1.31 € od 28.11.2007. do isplate

- na iznos od 0,08 € od 04.01.2008. do isplate

- na iznos od 4,36 € od 02.02.2008. do isplate

- na iznos od 6,71 ® od 04.03.2008. do isplate

- na iznos od 10,75 € od 02.04.2008. do isplate

- na iznos od 4,69 € od 03.05.2008. do isplate

- na iznos od 2,27 € od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 5,21 € od 05.07.2008. do isplate

- na iznos od 0,90 € od 05.08.2008. do isplate

- na iznos od 1,12 € od 02.09.2008. do isplate

- na iznos od 3,68 € od 03.10.2008. do isplate

- na iznos od 23,08 € od 05.11.2008. do isplate

- na iznos od 10,09 € od 03.12.2008. do isplate

- na iznos od 26,63 € od 10.01.2009. do isplate

- na iznos od 29,20 € od 05.02.2009. do isplate

- na iznos od 30,37 € od 05.03.2009. do isplate

- na iznos od 26,64 € od 03.04.2009. do isplate

- na iznos od 27,27 € od 06.05.2009. do isplate

- na iznos od 22,54 € od 04.06.2009. do isplate

- na iznos od 19,06 € od 04.07.2009. do isplate

- na iznos od 20,01 € od 04.08.2009. do isplate

- na iznos od 21,89 € od 02.09.2009. do isplate

- na iznos od 21,76 € od 06.10.2009. do isplate

- na iznos od 19,90 € od 12.11.2009. do isplate

- na iznos od 23,46 € od 06.01.2010. do isplate

- na iznos od 26,32 € od 15.01.2010. do isplate

- na iznos od 30,39 € od 03.02.2010. do isplate

- na iznos od 29,51 € od 10.03.2010. do isplate

- na iznos od 35,04 € od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 34,04 € od 05.05.2010. do isplate

- na iznos od 36,12 € od 03.06.2010. do isplate

- na iznos od 53,83 € od 07.07.2010. do isplate

- na iznos od 50,25 € od 05.08.2010. do isplate

- na iznos od 61,45 € od 04.09.2010. do isplate

- na iznos od 57,69 € od 05.10.2010. do isplate

- na iznos od 51,57 € od 06.11.2010. do isplate

- na iznos od 64,74 € od 08.12.2010. do isplate

- na iznos od 81,53 € od 06.01.2011. do isplate

- na iznos od 69,81 € od 10.02.2011. do isplate

- na iznos od 74,07 € od 05.04.2011. do isplate

- na iznos od 68,89 € od 03.05.2011. do isplate

- na iznos od 69,94 € od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 92,59 € od 05.07.2011. do isplate

- na iznos od 94,93 € od 25.10.2011. do isplate

- na iznos od 113,98 € od 27.10.2011. do isplate

- na iznos od 104,43 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 93,94 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 93,54 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 92,83 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 98,08 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 102,70 € od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 3.166,02 € od 10.05.2012. do isplate

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VIII./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. -a Oib:53056966535 isplatiti tužitelju UP (oib: [osobni identifikacijski broj]) s osnove naknade i troškova novčani iznos od 502,37 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 28.rujna 2007. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IX./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. -a Oib:53056966535 naknaditi tužitelju UP (oib: [osobni identifikacijski broj]) trošak parničnog postupka u iznosu od 1.360,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. srpnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

X./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 25. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu br.: 168-50-4419907, (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 28.604,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti – dakle kredit s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tužitelju naknadu u visini 3 % od iznosa kredita.

1.1 Tužitelj tvrdi da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o promjenjivoj kamatnoj stopi te o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade ništetne jer se radi o Ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj zaključio kao potrošač i o kojem se nije pregovaralo, već je Ugovor o kreditu u sadržaju u kojem je između stranaka zaključen tužitelju bio nametnut od strane tuženika, bez da se o njemu pregovaralo, pri čemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. U pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj upućuje na presudu donesenu u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi tužitelja protiv više banaka, uključujući i tuženika.

1.2 Tužitelj navodi da zbog nekontroliranog rasta mjesečnih obroka kredit više nije mogao otplaćivati, pa je tuženik Ugovor o kreditu 24. veljače 2012. otkazao. Potom je preostali iznos kredita od 94.228,25 kn 09. svibnja 2012. tuženiku isplatila Croatia osiguranje d.d., kao osiguratelj tuženika, koji je potom to potraživanje regresirao od tužitelja, kojemu je naplatio iznos od 113.800,00 kn.

1.3 Tužitelj navodi da bitne sastojke Ugovora o kreditu čine novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa te iznos ugovorene kamate, kao cijene kredita (čl. 1021. i 1022. ZOO) pa budući da su odredbe kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i primjena promjenjive kamatne stope bitni sastojci ugovora, koji su ništetni, da Ugovor o kreditu ne može opstati jer nije valjan niti jedan njegov bitni sastojak. Stoga tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom (list 156 spisa) predlaže utvrditi ništetnim Ugovor o kreditu (toč. 1. glavnog tužbenog zahtjeva), potražuje od tuženika isplatu iznosa od 39.944,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2024. do isplate (točka II. glavnog tužbenog zahtjeva) te naknadu troškova parničnog postupka. Ako sud glavni tužbeni zahtjev nađe neosnovanim, tužitelj postavlja eventualni tužbeni zahtjev, citiran pod točkom II./ izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi osnovi i visini tužbenih zahtjeva te osporava sve tužbene navode na kojima tužitelj tužbene zahtjeve temelji.

2.1 Tuženik tvrdi da su pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je na svakom pojedinom potrošaču u zasebno pokrenutom postupku teret dokazivanja ništetnosti kolektivnih odredaba sadržanih u ugovoru o kreditu, koji je pojedini potrošač zaključio. S tim u svezi tuženik ističe da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo i da one nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja.

2.2 Tuženik ističe da je potpisom predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika (čl. 9. Ugovora o kreditu), nego i sa svim uvjetima kredita, pa tako i odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, što čini potpuno razvidnim da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao sa svim potrebnim informacijama te u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredbi na koje je pristao, a sada ih smatra spornima. Tuženik ističe da su tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to u datom trenutku bilo poznato i samom tuženiku radi dokazivanja te tvrdnje tuženik predlaže saslušati svjedokinju ZP; koji dokazni prijedlog je tuženik tijekom postupka povukao te predložio saslušati svjedokinju PP, od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik tijekom postupka odustao. Tuženik tvrdi da je tužitelj ne samo razumio obvezu koju preuzima te donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti Ugovor o kreditu sa svim odredbama s kojima je taj Ugovor sklopljen, već da je tužitelj bio u mogućnosti i pojedinačno pregovarati o ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope, pa da stoga nema osnove za pružanje zaštite tužitelju koju tužitelj traži u ovom parničnom postupku.

2.3 Tuženik osporava tvrdnju tužitelja da je cjelokupni Ugovor o kreditu ništetan uslijed ništetnosti glavnih ugovornih odredbi, bez kojih Ugovor o kreditu ne može opstati te tvrdi da ako su pojedine odredbe spomenutog Ugovora ništene, a što tuženik osporava, da to Ugovor o kreditu zaključen između stranaka ne čini ništetnim. Tuženik u slučaju da sud prihvati glavni tužbeni zahtjev ističe prigovor radi prebijanja, kojim potražuje isplatu iznosa od 16.745,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. rujna 2007. pa do isplate. Tuženik navodi da navedeni iznos predstavlja iznos koji je tuženik tužitelju isplatio kao kreditor po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu, a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka od 09. kolovoza 2024.

2.4 Tuženik u pogledu tužiteljeve tvrdnje da ništetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi navodi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je plaćanje te naknade ugovoreno, tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o toj odredbi pojedinačno pregovarala te da ona nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik ističe da je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita koji iznose 3 % iznosa kredita; da tuženik ima pravo na navedenu naknadu jer je on kreditna institucija u čiju djelatnost spada odobravanje kredita tuženik navodi da je sporna odredba dovoljno jasna i razumljiva i da je uobičajena za Ugovor o kreditu te se stoga tuženik poziva na odredbu čl. 99 ZZP, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

2.5 Tuženik ističe prigovor zastare.

2.6 Tijekom postupka tuženik osporava da je odredba Ugovora o kreditu koji se odnosi na ulaznu naknadu ništetna te ističe da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu izjavio da je upoznat s općim aktima tuženika te sa svim uvjetima kredita (čl. 9. Ugovora o kreditu).

2.7 Tuženik navodi da ako su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne da tužitelj onda nema pravo na povrat navodno stečenog bez osnove jer da se primjenjuje odredba čl. 1112. st. 1. ZOO, pri čemu ništetnost znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da je nije dužan platiti, ali nije zadržao pravo na povrat, pa je stoga tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove u pogledu tzv. ulazne naknade neosnovan. Ujedno tuženik ističe prigovor zastare tog zahtjeva. Tuženik tijekom postupka navodi da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 502,37 EUR (točka V. eventualnog tužbenog zahtjeva) neosnovan jer da tužitelj nije tuženiku platio ulaznu naknadu.

2.8 Tuženik osporava tužitelju status potrošača te predlaže zatražiti službenim putem podatke je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao registriran obrt, je li imao udio u nekom trgovačkom društvu te je li tužitelj objekt financiran Ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa. Tuženik prilaže u spis obrtnicu, iz koje proizlazi da je tužitelj vlasnik pekarskog obrta (list 95 spisa).

2.9 Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troška parničnog postupka. Imajući u vidu da je tužitelj u svojem konačno postavljenom eventualnom tužbenom zahtjevu ispustio ranije postavljeni zahtjev za isplatu iznosa plaćenih u ispunjenju obveze korisnika kredita po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju tužitelj tvrdi da je ništetna te time tužitelj tužbeni zahtjev smanjio, tuženik navodi da je time tužitelj djelomično povukao tužbu, da je s tim povlačenjem tuženik suglasan te potražuje naknadu troška postupka s obzirom na sniženi tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj se u svojem očitovanju na izložene navode tuženika istima protivi. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka s obzirom na povučeni dio kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove na strani tuženika nastalog tužiteljevim plaćanjima na temelju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj se tom zahtjevu za naknadu troška protivi, navodeći da u vrijeme podnošenja tužbe VSRH još nije bio zauzeo konačni stav o zastari potraživanja po toj osnovi, tako da je razumljivo i opravdano što je tužitelj u tim okolnostima tražio vraćanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Petri Blašković te dokazi saslušanjem svjedoka ČP i saslušanjem tužitelja.

4.1 Po ovako provedenom postupku, ocijenivši izvedene dokaze primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, kao niti prigovor radi prebijanja. Eventualni tužbeni zahtjev je osnovan, osim u dijelu pod točkom VI./ izreke ove presude.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 25. rujna 2007. zaključili ugovor o kreditu za kupnju, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje stavio iznos od 28.604,07 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

5.1 Nadalje nije sporno da da se visina mjesečnih anuiteta obračunavala kao što je to između stranaka bilo ugovoreno – primjenom valutne klauzule u CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu) te uz promjenjivu kamatnu stopu (čl. 2. st.1. Ugovora o kreditu).

5.2 Nije sporno niti da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka određeno da se naknada od 3% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita , kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (čl. 3. Ugovora o kreditu).

6. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev, između stranaka je sporna osnova (je li cjelokupni Ugovor o kreditu ništetan) i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora radi prebijanja. Pritom je sporno je li tužitelj ugovor o kreditu zaključio kao potrošač.

6.1 U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, sporna je ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je visina obveze tužitelja kao korisnika kredita određena primjenom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope, kao i odredbe ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje tzv. ulazne naknade. Sporno je nadalje jesu li kondemnatorni zahtjevi zastarjeli te je li tužitelju primjenom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćena tzv. ulazna naknada.

7. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi.

7.1 Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

7.2 Slijedom izloženoga, budući da je Ugovor o kreditu između parničnih stranaka zaključen 25. rujna 2007. te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i promjenjiva kamatna stopa, na temelju odredbe čl. 502. c ZPP ovaj sud vezan je za utvrđenje da je sporna odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka ništetna, pod pretpostavkom da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač. Pritom odredba čl. 502. c ZPP ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora, pa stoga takvi navodi tuženika nisu osnovani.

8. Tužitelj je iskazao da je kreditom koji je uzeo kod tuženika kupio auto marke Škoda, koji je koristio za potrebe svoje obitelji. U pogledu okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu s tuženikom, tužitelj je iskazao da je zajedno sa svojim sinom A zaključenje Ugovora o kreditu dogovorio u auto salonu, gdje su im priopćili sve uvjete zaključenja tog Ugovora; da je on taj Ugovor pročitao te da je razumio da je ugovoren na rok od sedam godina, ali da nije razumio da će rata kredita rasti tempom kojim je rasla. Potpisao je Ugovor o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen, nije pregovarao o sadržaju Ugovora, nije mu bio ponuđen niti jedan drugi ugovor o kreditu već jedino ovaj koji je zaključio. Iskazao je nadalje da je po zanimanju umirovljeni pekar, da ne zna što je otplatni plan, da ne zna što je valutna klauzula, niti što je naknada za obradu kredita te da ga nitko nije upozorio da će mu rata kredita rasti. Ugovor o kreditu zaključio je s tuženikom zato što su se na taj način prodavali auti u auto salonu, koji je imao sporazum s bankom te da je u trenutku kada je zaključio Ugovor bio zadovoljan uvjetima kako ih je razumio, a to je bila visina prve mjesečne rate koju je platio i rok otplate od sedam godina. Naposljetku je tužitelj iskazao da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio obrtnik i vlasnik pekare te da je za potrebe pekarskog obrta imao drugi automobil, koji odozada ima prostor u kojem su vozili kruh, dok je sredstvima pribavljenim ovim Ugovorom o kreditu kupljen osobni automobil za privatne potrebe.

8.1 Svjedok TP, tužiteljev sin, iskazao je da je zajedno sa svojim ocem – tužiteljem otišao u auto salon u Vodicama, da im je tamo rečeno da donesu tri zadnje platne liste te da se vrate za nekoliko dana, što su oni i učinili. Potom su ih poslali k javnom bilježniku, banku nisu niti vidjeli, on je mislio da je to normalno i bio je zbog novog auta uzbuđen kao malo dijete, a sada se osjeća zbog toga jadno jer je rata kredita porasla u mjeri u kojoj to nikako nisu mogli predvidjeti. Suglasno s tužiteljem ovaj svjedok je iskazao da nije bilo nikakvih pregovora, da ih je Ugovor dočekao pripremljen kod javnog bilježnika, da njegovom ocu ni njemu nisu objasnili da rata kredita može porasti. Isto tako suglasno s tužiteljem ovaj svjedok je iskazao da je sredstvima pribavljenim kreditom kupljen automobil za osobne potrebe – auto marke Škoda Roomster 1.4, koji je bio korišten isključivo za njihove obiteljske potrebe, dok su za potrebe pekarskog obrta u vlasništvu njegovog oca koristili auto marke Škoda Favorit Pick Up, koji ima košaru s teretom u kojoj su prevozili kruh.

8.2 Ovaj sud nalazi da su tužitelj i svjedok TP iskazivali jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te otplatnog plana, te stoga ovaj sud njihove iskaze ocjenjuje u cijelosti istinitima. Naime, iz ugovora o kreditu, zaključenog 25. rujna 2007. proizlazi da je namjena kredita bila kupnja novog vozila marke Škoda (čl. 6. ugovora o kreditu), kao i da je ugovor sastavljen na obrascu tuženika.

8.3 Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru navedeno je da je tužitelj ''zaposlen kod [obrt], vl. UP', no iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran za svoj obrt kao poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao obrtnik. Naime, obveza tužitelja iz ugovora o kreditu osigurana je prijenosom prava vlasništva na osobnom vozilu (čl. 8. Ugovora o kreditu) te je u obrascu na kojem je ugovor o kreditu zaključen, pripremljenom prethodno od strane tuženika, navedeno da se na ugovorni odnos između stranaka primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana. Iz priloženih Općih uvjeta za kreditno i dokumentarno poslovanje s poslovnim subjektima (list 98-110 spisa) razvidno je da se na obrtnike primjenjuju ti Opći uvjeti (čl. 11. Općih uvjeta za kreditno poslovanje s poslovnim subjektima, a ne Opći uvjeti za kreditiranje građana, za koje je tuženik u ugovoru o kreditu zaključenom s tužiteljem odredio da se primjenjuju na ugovorni odnos parničnih stranaka. Dakle, iz samog obrasca ugovora o kreditu proizlazi da tuženik nije tužitelja kreditirao kao obrtnika, nego kao građanina. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

8.4 Budući da je slijedom izloženoga utvrđeno da je tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju te je sud na temelju odredbe čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz kolektivne parnice za zaštitu potrošača.

9. Iako se slijedom izloženoga utvrđenja iz kolektivna parnice za zaštitu potrošača, navedene pod točkom 7.1 ovog obrazloženja primjenjuju na ugovor o kreditu zaključen između stranaka te iako su dakle ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to nema za posljedicu ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu, kao što to neosnovano tvrdi tužitelj. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu odredbe bez kojih ugovor o kreditu zaključen između stranaka ne može opstati, ako te odredbe nisu bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Tužitelj tvrdi, no ničim ne dokazuje da su potonje pretpostavke za ništetnost cjelokupnog ugovora ispunjene. Svrha ugovora o kreditu – isplata glavnice i povrat novca uz kamatu (bez valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) ostvariva je i bez predmetnih odredbi koje su ništetne te predmet obveze i dalje ostaje odrediv. Stoga primjenom načela opstanka ugovora (favor negotii) te primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP) ovaj sud zaključuje da ništetne odredbe nisu bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je pod točkom I./ izreke ove presude glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, u cijelosti. Naime, budući da cjelokupni ugovor o kreditu nije ništetan, odbijen je zahtjev za takvo utvrđenje. Budući da je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora, nije osnovan ni tužbeni zahtjev za vraćanje cjelokupnog iznosa koji je tužitelj platio u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita, istaknut pod točkom 2. glavnog tužbenog zahtjeva.

9.1 Slijedom izloženoga pod točkom 9. ovog obrazloženja, uslijed neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, nije osnovan niti prigovor radi prebijanja, istaknut po tuženiku za slučaj da sud prihvati glavni tužbeni zahtjev. Stoga je odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude.

10. Kao što je gore izloženo, utvrđeno je da je tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP te je ovaj sud na temelju odredbe čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz kolektivne parnice za zaštitu potrošača. Stoga su osnovani eventualni tužbeni zahtjevi citirani pod točkom III./ i IV./ izreke ove presude, za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (točka III./ izreke ove presude) i promjenjiva kamatna stopa (točka IV./ izreke ove presude).

11. Visine iznosa koji je tuženik kao kreditor naplatio primjenom odredbe o valutnoj klauzuli te primjenom ugovorne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Petri Blašković.

11.1 Ovaj sud nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković (list 122-147 spisa) ocjenjuje stručnim i jasnim te ne nalazi u njemu nikakvih proturječnosti niti nedostataka, pa ga stoga u cijelosti prihvaća; pri čemu na matematički izračun vještakinje primjedbi nisu imale niti stranke. Tako je prihvaćanjem nalaza i mišljenja utvrđeno da je primjenom ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj tuženiku platio iznos od ukupno 5.309,53 EUR te da pod pretpostavkom da je naplaćena ulazna naknada iznosi 502,37 EUR.

12. Budući da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužitelja primio iznos od ukupno 5.309,53 EUR, koliko tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom citiranim pod točkom VII./ izreke ove presude, specificiranim po provedenom vještačenju, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom VII./ izreke ove presude. Pritom je tužitelj tužbeni zahtjev i u pogledu zatraženog tijeka zatezne kamate postavio u skladu s po ovom sudu prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka te se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u istome sadržana ništetna odredba o valutnoj klauzuli, koju je tuženik u taj ugovor ugradio, te je propuštanjem davanja potpune informacije tužitelju tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što znači da je nesavjesni stjecatelj.

13. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. studenog 2021., razvidno je da je podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare potraživanja stečenog bez osnova iz odredbe čl. 225. ZOO. Istovjetan stav o zastari zauzet je i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

14. Prihvaćanjem gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i svjedoka ČP utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 3. toga Ugovora, kojom je određeno da je tužitelj obvezan prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu u visini 3% od iznosa kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnih tijela. Nadalje, kao što je gore izloženo, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP), a što tuženik u ovom postupku i ne osporava.

14.1 Nadalje, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je svoje opće akte predao tužitelju na uvid prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, niti je dokazao da bilo koji opći akt tuženika predstavlja sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj ugovorni odnos. Stoga je ovaj sud, primjenom odredbi čl. 221.a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u svezi s čl. 1022. st. 1. i čl. 247. ZOO-a, zaključio da opći akti tuženika za koje tuženik tvrdi da ih je tužitelj prihvatio potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu te da stoga nemaju nikakav pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

14.2 Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je tužitelj obvezan platiti tzv. ulaznu naknadu, a plaćanje naknade i navedenog troška nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati. Osim toga, načelo transparentnosti, kao načelo prava Europske unije kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze — odnosno, tuženik je bio dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača.

14.3 Primjenom izloženog sadržaja načela transparentnosti, ovaj sud zaključuje da tuženik nije tužitelju pružio nikakve informacije o svrsi naplate ulazne naknade, niti je u ugovoru o kreditu navedeno po kojem tečaju i na koji dan će se sporna naknada obračunati. Stoga je valjanost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu dopušteno ocjenjivati u dijelu u kojem se ta odredba odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade.

14.4 Međutim, dio sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno plaćane troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnih tijela, prema ocjeni ovoga suda je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv, odnosno transparentan ne samo u formalnom, nego i u suštinskom smislu – jer je potpuno jasno na što se ovaj trošak odnosi – pa stoga na temelju odredbe čl. 99. ZOO nije dopušteno ocjenjivati poštenje odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu. Stoga je eventualni tužbeni zahtjev djelomično odbijen, a kao što je to navedeno pod točkom VI./ izreke ove presude.

15. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

16. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu slijedom citirane odredbe čl. 96.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Prvenstveno treba reći da je tuženik prvi puta tijekom postupka osporio da je tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu tek na ročištu održanom 22. svibnja 2026; dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, što znači da sud ovu tvrdnju tuženika ne uzima u obzir, jer se radi o činjenici koja je tuženiku, kao kreditoru, bila poznata do zaključenja prethodnog postupka.

17.1 Stavljajući u odnos iznos kredita odobrenog tužitelju – tadašnja kunska protuvrijednost iznosa od 28.604,07 CHF te vještačenjem utvrđene činjenice da ulazna naknada iznosi 502,37 EUR, ovaj sud zaključuje da je primjena tništetnog dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (točka V./ izreke ove presude) odredbi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga taj dio odredbe čl. 3. nepošten u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a imajući pritom u vidu iznos tzv. ulazne naknade u odnosu na iznos vrijednosti kredita, kao i imajući pritom u vidu ekonomsku snagu tužitelja kao potrošača s jedne strane te s druge strane tuženika kao trgovačkog društva koje pruža bankarske financijske usluge. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 99. ZZP), pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom VIII./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade te tuženik nije prije zaključenja prethodnog postupka osporio da je tu naknadu tužitelju naplatio 28. rujna 2007.

18. Nadalje, kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe dijela čl. 3. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO. Naime, osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

17. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.5. ZPP(s obzirom na uspjeh tužitelja, koji je potrošač, s eventualnim tužbenim zahtjevom) i čl. 155. ZPP. Trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornih dijelova eventualnog tužbenog zahtjeva (zbroj iznosa od 5.309,53 EUR i iznosa od 502,37 EUR), s obzirom da su prihvaćeni tužbeni zahtjevi na utvrđenje tzv. incidentalne tužbe na utvrđenje.

17.1 Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 11.11.2024. 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 20.10.2023. i 22. 05.2026. po 100 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 EUR te uvećano za PDV 1.000,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu do 60,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom IX./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.360,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17.1 Tužitelju nisu priznati sljedeći zatraženi troškovi: sudske pristojbe na presudu, osim za osnovicu od 502,367 EUR (tzv. ulazna naknada) jer je tužitelj oslobođen obveze plaćanja pristojbe na temelju odredbe čl. 11. st.1. točka 20. ZSP; sudske pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza da je plaćena, a u međuvremenu je zastarjela; sastavljanja podnesaka od 10.01.2022., 01.03.2022., 21.03.2022., 25.11.2024. i 30.04.2025. jer u spisu nema podnesaka datiranih navedenim datumima.

17.2 Rješenjem sadržanim pod točkom X./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP. Nadalje, tužitelj je kondemnatorni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi povukao tijekom ovog postupka, i to nakon što je VSRH odlučio o pravnom pitanju zastare toga zahtjeva. Zastarjelo potraživanje ne prestaje, nego samo prestaje zahtjev koje se može ostvariti sudskim putem, što znači da ga tuženik može dobrovoljno ispuniti. Stoga bi obvezivanje tužitelja na naknadu troška za sniženi dio zahtjeva imalo odvraćajući učinak na potrošače da traže sudsku zaštitu svojih prava, a istovremeno bi se tuženik okoristio nepoštenom ugovornom odredbom. Slijedom navedenoga, nije osnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška za sniženi dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja, u nalog za plaćanje pristojbe na presudu, prema vps-u od 502,37 EUR

– iznos pristojbe od 60,00 EUR

2. Pun. tuženika