Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-527/2022-47
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: NĐ, [adresa], N, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnice Olga Perović i Ines Ferlin, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Porobija & Porobija odvjetničkog društva j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ines Ferlin, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 24. srpnja 2026., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici NĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,95 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013., iznos od 3.427,80 (tritisućečetiristodvadesetsedam eura i osamdeset centi) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 01.04.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 01.05.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 01.06.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 03.07.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 01.08.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,22 EUR od dospijeća dana 01.09.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,21 EUR od dospijeća dana 01.10.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,21 EUR od dospijeća dana 01.11.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,21 EUR od dospijeća dana 01.12.2008., pa do isplate;
- na iznos od 56,21 EUR od dospijeća dana 01.01.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,20 EUR od dospijeća dana 01.02.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,20 EUR od dospijeća dana 01.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,19 EUR od dospijeća dana 01.04.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,19 EUR od dospijeća dana 01.05.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,19 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 56,18 EUR od dospijeća dana 13.07.2009., pa do isplate;
- na iznos od 107,14 EUR od dospijeća dana 14.08.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 107,14 EUR od dospijeća dana 14.09.2009., pa do isplate;
- na iznos od 107,14 EUR od dospijeća dana 01.10.2009., pa do isplate;
- na iznos od 107,14 EUR od dospijeća dana 01.11.2009., pa do isplate;
- na iznos od 107,13 EUR od dospijeća dana 01.12.2009., pa do isplate;
- na iznos od 107,12 EUR od dospijeća dana 01.01.2010., pa do isplate;
- na iznos od 107,12 EUR od dospijeća dana 01.02.2010., pa do isplate;
- na iznos od 107,11 EUR od dospijeća dana 01.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 107,10 EUR od dospijeća dana 01.04.2010., pa do isplate;
- na iznos od 107,10 EUR od dospijeća dana 01.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,08 EUR od dospijeća dana 01.06.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,07 EUR od dospijeća dana 01.07.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,05 EUR od dospijeća dana 01.08.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,05 EUR od dospijeća dana 01.09.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,04 EUR od dospijeća dana 01.10.2010., pa do isplate;
- na iznos od 86,02 EUR od dospijeća dana 01.11.2010., pa do isplate;
- na iznos od 40,13 EUR od dospijeća dana 01.12.2010 ., pa do isplate;
- na iznos od 40,12 EUR od dospijeća dana 01.01.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,10 EUR od dospijeća dana 01.02.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,09 EUR od dospijeća dana 01.03.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,08 EUR od dospijeća dana 01.04.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,07 EUR od dospijeća dana 01.05.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,05 EUR od dospijeća dana 06.06.2011., pa do isplate;
- na iznos od 40,04 EUR od dospijeća dana 01.07.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,40 EUR od dospijeća dana 10.08.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,40 EUR od dospijeća dana 02.09.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,38 EUR od dospijeća dana 03.10.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,38 EUR od dospijeća dana 02.11.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,37 EUR od dospijeća dana 01.12.2011., pa do isplate;
- na iznos od 19,35 EUR od dospijeća dana 01.01.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,35 EUR od dospijeća dana 01.02.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,34 EUR od dospijeća dana 01.03.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,33 EUR od dospijeća dana 01.04.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,31 EUR od dospijeća dana 01.05.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,31 EUR od dospijeća dana 01.06.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,30 EUR od dospijeća dana 04.07.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,28 EUR od dospijeća dana 02.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,28 EUR od dospijeća dana 01.09.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,26 EUR od dospijeća dana 01.10.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,25 EUR od dospijeća dana 01.11.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,24 EUR od dospijeća dana 01.12.2012., pa do isplate;
- na iznos od 19,23 EUR od dospijeća dana 02.01.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,22 EUR od dospijeća dana 01.02.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,20 EUR od dospijeća dana 01.03.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,20 EUR od dospijeća dana 01.04.2013 ., pa do isplate;
- na iznos od 19,18 EUR od dospijeća dana 02.05.2013 ., pa do isplate;
- na iznos od 19,17 EUR od dospijeća dana 02.06.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,16 EUR od dospijeća dana 02.07.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,14 EUR od dospijeća dana 01.08.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,13 EUR od dospijeća dana 01.09.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,11 EUR od dospijeća dana 02.10.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,10 EUR od dospijeća dana 01.11.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,09 EUR od dospijeća dana 02.12.2013., pa do isplate;
- na iznos od 19,08 EUR od dospijeća dana 03.01.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,18 EUR od dospijeća dana 01.02.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,18 EUR od dospijeća dana 01.03.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,17 EUR od dospijeća dana 01.04.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,17 EUR od dospijeća dana 02.05.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,16 EUR od dospijeća dana 02.06.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,16 EUR od dospijeća dana 01.07.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,15 EUR od dospijeća dana 01.08.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,14 EUR od dospijeća dana 01.09.2014 ., pa do isplate;
- na iznos od 2,14 EUR od dospijeća dana 01.10.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,14 EUR od dospijeća dana 01.11.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,13 EUR od dospijeća dana 01.12.2014., pa do isplate;
- na iznos od 2,13 EUR od dospijeća dana 01.01.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,12 EUR od dospijeća dana 01.02.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,11 EUR od dospijeća dana 02.03.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,11 EUR od dospijeća dana 01.04.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,11 EUR od dospijeća dana 01.05.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,10 EUR od dospijeća dana 01.06.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,10 EUR od dospijeća dana 10.07.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,09 EUR od dospijeća dana 01.08.2015., pa do isplate;
- na iznos od 2,08 EUR od dospijeća dana 01.09.2015., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici NĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od 14.914,46 (četrnaesttisućadevetstočetrnaest eura i četrdesetšest centi) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 0,35 EUR od dospijeća dana 28.01.2008., pa do isplate;
- na iznos od 11,38 EUR od dospijeća dana 01.02.2008., pa do isplate;
- na iznos od 20,06 EUR od dospijeća dana 01.03.2008., pa do isplate;
- na iznos od 29,96 EUR od dospijeća dana 01.04.2008., pa do isplate;
- na iznos od 11,70 EUR od dospijeća dana 01.05.2008., pa do isplate;
- na iznos od 5,60 EUR od dospijeća dana 01.06.2008., pa do isplate;
- na iznos od 10,19 EUR od dospijeća dana 03.07.2008., pa do isplate;
- na iznos od 0,70 EUR od dospijeća dana 01.08.2008., pa do isplate;
- na iznos od 2,64 EUR od dospijeća dana 01.09.2008., pa do isplate;
- na iznos od 11,51 EUR od dospijeća dana 01.10.2008., pa do isplate;
- na iznos od 63,92 EUR od dospijeća dana 01.11.2008., pa do isplate;
- na iznos od 25,45 EUR od dospijeća dana 01.12.2008., pa do isplate;
- na iznos od 68,16 EUR od dospijeća dana 01.01.2009., pa do isplate;
- na iznos od 73,96 EUR od dospijeća dana 01.02.2009., pa do isplate;
- na iznos od 76,88 EUR od dospijeća dana 01.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,94 EUR od dospijeća dana 01.04.2009., pa do isplate;
- na iznos od 68,94 EUR od dospijeća dana 01.05.2009., pa do isplate;
- na iznos od 58,06 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 58,46 EUR od dospijeća dana 13.07.2009., pa do isplate;
- na iznos od 51,71 EUR od dospijeća dana 14.08.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 61,27 EUR od dospijeća dana 14.09.2009., pa do isplate;
- na iznos od 58,43 EUR od dospijeća dana 01.10.2009., pa do isplate;
- na iznos od 54,23 EUR od dospijeća dana 01.11.2009., pa do isplate;
- na iznos od 63,87 EUR od dospijeća dana 01.12.2009., pa do isplate;
- na iznos od 73,00 EUR od dospijeća dana 01.01.2010., pa do isplate;
- na iznos od 82,61 EUR od dospijeća dana 01.02.2010., pa do isplate;
- na iznos od 80,09 EUR od dospijeća dana 01.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 96,27 EUR od dospijeća dana 01.04.2010., pa do isplate;
- na iznos od 92,11 EUR od dospijeća dana 01.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 97,74 EUR od dospijeća dana 01.06.2010., pa do isplate;
- na iznos od 142,43 EUR od dospijeća dana 01.07.2010., pa do isplate;
- na iznos od 132,26 EUR od dospijeća dana 01.08.2010., pa do isplate;
- na iznos od 170,41 EUR od dospijeća dana 01.09.2010., pa do isplate;
- na iznos od 150,29 EUR od dospijeća dana 01.10.2010., pa do isplate;
- na iznos od 135,15 EUR od dospijeća dana 01.11.2010., pa do isplate;
- na iznos od 171,28 EUR od dospijeća dana 01.12.2010 ., pa do isplate;
- na iznos od 198,18 EUR od dospijeća dana 01.01.2011., pa do isplate;
- na iznos od 178,67 EUR od dospijeća dana 01.02.2011., pa do isplate;
- na iznos od 181,53 EUR od dospijeća dana 01.03.2011., pa do isplate;
- na iznos od 167,52 EUR od dospijeća dana 01.04.2011., pa do isplate;
- na iznos od 171,85 EUR od dospijeća dana 01.05.2011., pa do isplate;
- na iznos od 226,71 EUR od dospijeća dana 06.06.2011., pa do isplate;
- na iznos od 226,17 EUR od dospijeća dana 01.07.2011., pa do isplate;
- na iznos od 340,80 EUR od dospijeća dana 10.08.2011., pa do isplate;
- na iznos od 275,33 EUR od dospijeća dana 02.09.2011., pa do isplate;
- na iznos od 224,11 EUR od dospijeća dana 03.10.2011., pa do isplate;
- na iznos od 223,35 EUR od dospijeća dana 02.11.2011., pa do isplate;
- na iznos od 220,18 EUR od dospijeća dana 01.12.2011., pa do isplate;
- na iznos od 230,73 EUR od dospijeća dana 01.01.2012., pa do isplate;
- na iznos od 242,35 EUR od dospijeća dana 01.02.2012., pa do isplate;
- na iznos od 242,70 EUR od dospijeća dana 01.03.2012., pa do isplate;
- na iznos od 235,39 EUR od dospijeća dana 01.04.2012., pa do isplate;
- na iznos od 238,36 EUR od dospijeća dana 01.05.2012., pa do isplate;
- na iznos od 242,72 EUR od dospijeća dana 01.06.2012., pa do isplate;
- na iznos od 237,81 EUR od dospijeća dana 04.07.2012., pa do isplate;
- na iznos od 239,24 EUR od dospijeća dana 02.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 234,09 EUR od dospijeća dana 01.09.2012., pa do isplate;
- na iznos od 226,07 EUR od dospijeća dana 01.10.2012., pa do isplate;
- na iznos od 235,85 EUR od dospijeća dana 01.11.2012., pa do isplate;
- na iznos od 239,40 EUR od dospijeća dana 01.12.2012., pa do isplate;
- na iznos od 237,98 EUR od dospijeća dana 02.01.2013., pa do isplate;
- na iznos od 223,71 EUR od dospijeća dana 01.02.2013., pa do isplate;
- na iznos od 233,60 EUR od dospijeća dana 01.03.2013., pa do isplate;
- na iznos od 235,86 EUR od dospijeća dana 01.04.2013 ., pa do isplate;
- na iznos od 231,42 EUR od dospijeća dana 02.05.2013 ., pa do isplate;
- na iznos od 218,27 EUR od dospijeća dana 02.06.2013., pa do isplate;
- na iznos od 210,76 EUR od dospijeća dana 02.07.2013., pa do isplate;
- na iznos od 217,34 EUR od dospijeća dana 01.08.2013., pa do isplate;
- na iznos od 222,33 EUR od dospijeća dana 01.09.2013., pa do isplate;
- na iznos od 232,94 EUR od dospijeća dana 02.10.2013., pa do isplate;
- na iznos od 228,05 EUR od dospijeća dana 01.11.2013., pa do isplate;
- na iznos od 231,19 EUR od dospijeća dana 02.12.2013., pa do isplate;
- na iznos od 230,75 EUR od dospijeća dana 03.01.2014., pa do isplate;
- na iznos od 196,84 EUR od dospijeća dana 01.02.2014., pa do isplate;
- na iznos od 201,07 EUR od dospijeća dana 01.03.2014., pa do isplate;
- na iznos od 198,90 EUR od dospijeća dana 01.04.2014., pa do isplate;
- na iznos od 194,67 EUR od dospijeća dana 02.05.2014., pa do isplate;
- na iznos od 192,76 EUR od dospijeća dana 02.06.2014., pa do isplate;
- na iznos od 193,60 EUR od dospijeća dana 01.07.2014., pa do isplate;
- na iznos od 198,92 EUR od dospijeća dana 01.08.2014., pa do isplate;
- na iznos od 204,35 EUR od dospijeća dana 01.09.2014 ., pa do isplate;
- na iznos od 203,87 EUR od dospijeća dana 01.10.2014., pa do isplate;
- na iznos od 206,60 EUR od dospijeća dana 01.11.2014., pa do isplate;
- na iznos od 210,52 EUR od dospijeća dana 01.12.2014., pa do isplate;
- na iznos od 208,92 EUR od dospijeća dana 01.01.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.02.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 02.03.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.04.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.05.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.06.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 10.07.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.08.2015., pa do isplate;
- na iznos od 211,14 EUR od dospijeća dana 01.09.2015., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici NĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.278,50 (šesttisućadvjestosedamdesetosam eura i pedeset centi) eura , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 24. srpnja 2026. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanih iznosa po osnovi više obračunate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koje iznose će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika, te tužbenom zahtjevom traži izmjenu odredbe čl.5. Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016. koji iznos će se precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka financijsko- računovodstvene struke, izmjenu odredbe čl.8. Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016. koji iznos će se precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke, izmjenu odredbe čl.9. Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016. koji iznos će se precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke, te da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate. Tužiteljica od bitnoga navodi da je, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 177.700,00 švicarskih franaka (CHF), i kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.
Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 11.01.2016. godine sklopila Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je izvršena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena, pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Suda EU u predmetu broj C-118/17.
Tužiteljica ističe da je uslijed nezakonitog obračuna tuženika kao posljedica došlo do nezakonitog obračuna prilikom konverzije i tužiteljica je neosnovano zadužena s novim tanjem kredita na dan 30.09.2015. godine u visini od 95.275,42 eura. Tužiteljica stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, kao i činjenice i razloge kojima tužiteljica obrazlaže tužbu, te osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u pogledu svih iznosa dospjelih prije 24. svibnja 2014. godine, kao i prigovor promašene aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužiteljice i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu , te po institutu stjecanja bez osnove aktivno je legitimiran samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno.
Tuženik navodi kako je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te da su sve tužiteljeve uplate s osnove povišenja kamatne stope, kao i s osnove svakog povišenja tečaja CHF tijekom otplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene u otplatu konvertiranog kredita u eurima.
Tuženik dalje navodi kako je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila konverziju, te je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao tj. dodatak kojim je izvršena konverzija predstavlja posve novu pravnu osnovu, različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije, temeljem koje su se tužitelj, dobrovoljno, i tuženik, po sili zakona, sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima odnosno uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope iskoristiti do tada uplaćene svote.
Stoga sklopljeni dodatak isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom otpao i nadomješten je novom, zakonitom osnovom tj. EUR ugovorom.
Tuženik stoga smatra da tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove s pozivom na uvjete iz CHF kredita, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, te davanje naloga tužiteljici da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu posebno osporavao istaknuti manifestacijski zahtjev navodeći kako tužiteljica nije dokazala da je od tuženika zatražila isprava, niti da ih je tuženik odbio dati, nadalje netočno je da tužiteljice ne raspolaže dokumentacijom jer joj je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljičine obveze po ugovoru o kreditu, te se protivi naknadnom određivanju tužbenog zahtjeva.
4. Obzirom da je tijekom trajanja postupka tuženik dostavio dokumentaciju tužiteljici sud je po prijedlogu tužiteljice, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 04.04.2024. godine (stranica 227-229) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 20.12.2024. (stranica 266-268), naložio tužiteljici da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.
5. Tužiteljica je u svojem podnesku od 22.01.2025. godine (stranica 272-278) postavila određeni tužbeni zahtjev i naznačila vrijednost predmeta spora, na način da po osnovi više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,95 % godišnje potražuje novčani iznos od 3.427,80 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 14.914,46 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je tužiteljica povukla tužbene zahtjeve pod točkama III – VI. tužbe, kojima traži da se izmijeni odredbe čl.5., čl.8, čl.9. Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016., i da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio.
6. Tuženik se u svojem podnesku od 16.04.2026. godine (stranica 300-301) usprotivio preinaci tužbe i istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.
7. Vezano uz tuženikovo protivljenje preinaci i isticanje prigovora zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva učinjenog u tuženikovom podnesku od 16.04.2026. (stranica 300-301) sud nalazi kako su protivljenje i prigovor zastare neosnovani, a to iz razloga jer je u ovoj pravnoj stvari podnesena stupnjevita tužba koja omogućuje tužitelju da postupno uređuje svoj tužbeni zahtjev.
Prvotno se tužbeni zahtjev postavlja neodređeno, a nakon toga se može precizirati i povećati, te u slučaju stupnjevite tužbe, uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, već se radi o isticanju određenog tužbenog zahtjeva kod podnesene stupnjevite tužbe u smislu čl.186.b st.3. ZPP -a tj. nakon što je tužitelj zaprimio podatke i nakon što je provedeno financijsko vještačenje, slijedom čega se tuženik takvom određivanju visine tužbenog zahtjeva ne može osnovano protiviti, pa stoga nije osnovan niti prigovor zastare na „preinačeni“ dio.
8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
9. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava u spisu, te je provedeno financijsko vještačenje.
10. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 3.427,80 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 14.914,46 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
12. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine (stranica 15-21), kojim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 177.700,00 švicarskih franaka (CHF), i kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke.
13. Isto tako među parničnim strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016. (stranica 23-29).
14. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno prethodno pitanje da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);
- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,
- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva ;
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;
- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.
15. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP -a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.
16. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.
17. S tim u vezi potrebno je prvenstveno utvrditi da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012.
18. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, utvrđeno je da je vjerovnik bila Zagrebačka banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila prvotuženik i za kojeg je pravomoćno utvrđeno:
- da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03), i to u razdoblju od 01.04.2005. do 06. kolovoza 2007. protivno člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. Nadalje, čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 177.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te povrat kredita uz primjenu valutne klauzule, u čl.2. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., u članku 6. ugovora ugovorena je namjena kredita radi kupnje stana, te je u članku 7. ugovora ugovorena otplata kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.
20. Tuženik nije posebno osporavao tužiteljici status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.
Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.
21. Obzirom da iz pročitanog ugovora o kreditu proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana, te je sudu logično i životno da se kupljeni stan koristi za stanovanje, a ne za neku poslovnu aktivnost, stoga sud smatra kako je tužiteljica u postupku dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.
22. Nadalje, iz Ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je isti ugovor zaključen od 08.12.2007. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio prvotuženik.
23. Stoga podvodeći Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
24. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
25. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
26. I po čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
27. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
28. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka.
29. Nadalje, sud je vizualnim pregledom Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na lijevom vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika i njegov organizacijski dio „Zagrebačka banka d.d. Organizacijski dio: 014712- UMAG“ te broj predmetnog ugovora: 3211740061, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.
30. Sud nadalje nalazi kako tuženik nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
31. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP -a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP -a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
32. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe potrošačkog Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.
33. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.
34. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.
35. Osim toga u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljila na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.
36. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a istog zakona.
37. Iz odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK) jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
38. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
39. ZID ZPK temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
40. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
41. Ugovornim odredbama Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.01.2016. (stranica 23-29), kojim je provedena konverzija, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem takvog sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika.
42. Iz pročitanog sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, a na takav zaključak upućuje odredba čl.1.st.2. i čl.2.st.2. Dodatka gdje je izričito navedeno da se tim dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, slijedom čega sud smatra kako ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
43. Stoga sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba.
44. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
45. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Dodatka ugovoru o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.
46. Tužiteljica se, kao korisnik kredita u CHF, mogla nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
47. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužiteljica, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.
48. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužiteljica , koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.
49. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
50. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužiteljima, koji su izvršili konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
51. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
52. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
53. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.
54. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.
55. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu AĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
56. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
57. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica, kao potrošač, nalazila da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužiteljica ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljeni aneks osnovnom ugovoru.
58. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja istog Dodatka proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno pod točkom 55. ovog obrazloženja.
59. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, a tužiteljica potražuje isplatu za razdoblje prije provedene konverzije i to po osnovi preplaćenih kamata od 01.04.2008. do 01.09.2015., a s osnova valutne klauzule za razdoblje od 28.01.2008. do 01.09.2015.
60. Slijedom svega prethodno navedenog sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako zaključeni Dodatak treba promatrati kao novu pravnu osnovu koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca slijedom čega da tužiteljica kao korisnik kredita u CHF ne bi imala pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.
61. Vezano uz spornu visinu tuženog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo NĐT, dipl.oecc. u ime pravne osobe Marimar-fin d.o.o. iz Rijeke, od 29. srpnja 2025. (stranica 230-262) vještak je utvrdio
- da preplata kamata u anuitetu ukupno iznosi 3.427,80 eura
- da preplate anuiteta zbog tečajne razlike ukupno iznose 14.914,46 eura
- da ukupna preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja iznosi 18.342,26 eura.
62. Sud stoga utvrđuje da je tužiteljica podmirila svoje obveze po Ugovoru o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.427,80 eura i s osnova ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF/HRK u iznosu 14.914,46 eura, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i prethodno navedene iznose, slijedom čega sud zaključuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedenih preplata.
63. Tužiteljica je u svojem podnesku od 22.01.2025. godine (stranica 272-278) navela da je suglasna s nalazom i mišljenjem vještaka, te je specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem na način da potražuje isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 3.427,80 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 14.914,46 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
64. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u svojem podnesku od 10. studenog 2025. (stranica 284-290) na način da prigovora nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 46.693,13 kuna.
65. Na primjedbu tuženika vještak se očitovao u svojem podnesku od 26.01.2026. godine (stranica 297) navodeći kako je u nalazu iskazao preplatu priznatu po tuženiku u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 46.693,13 HRK, odnosno sada 6.197,24 EUR (obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije), međutim vještaku nije bilo zadaćom vještačenja određeno umanjivati utvrđene razlike za preplatu priznatu u obračunu konverzije.
66. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzu lom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
67. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, kao što je to utvrđeno pod točkom 61. ovog obrazloženja slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
68. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, slijedom čega sud utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.427,80 eura i s osnova ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF/HRK u iznosu 14.914,46 eura.
69. Sud nadalje u pogledu zahtjeva tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa ocjenjuje da se isti ne može smatrati poštenim stjecateljem, već se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a to iz razloga što je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je kao prvotuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Kod takvog pravomoćnog utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik nikako ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljici zakonske zatezne kamate koje tužiteljica potražuje od dana svakog pojedinog stjecanja.
70. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 08.12.2007. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, a kako je to sud već prethodno utvrdio.
Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
71. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br.: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da je tužiteljica tužbu podnijela preporučeno poštom dana 20.05.2019. godine, što je utvrđeno iz otisnutog štambilja, a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga sud utvrđuje da zastara za potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
72. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 08.12.2007. godine zaključile Ugovor o namjenskom kreditu;
- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita od 177.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te povrat kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te redovnu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje i koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja stana za stanovanje, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;
- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;
- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, od 08.12.2007. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 11.01.2016.;
- da tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužiteljica nije obeštećena u cijelosti;
- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 3.427,80 eura, a po osnovi ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF/HRK 14.914,46 eura;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;
- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara.
73. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).
74. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.).
75. Člankom 324. stavkom 1. ZOO/91 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
76. Člankom 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR , a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
77. Člankom 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 propisano je da Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).
78. Člankom 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
79. Obzirom da je tužiteljica, kao prethodno pitanje, uspjela dokazati činjeničnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako su temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/95, u Ugovoru o namjenskom kreditu , od 08.12.2007. godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukama tuženika i u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
80. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022 ) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 3.427,80 eura, a s osnova ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF/HRK 14.914,46 eura.
81. Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I i iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 3.427,80 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te 14.914,46 eura s osnova ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF/HRK, koje iznose je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
82. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 3.427,80 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i te novčanog iznosa od 14.914,46 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
83. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
84. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora od 18.342,26 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
85. Tužiteljici se priznaju troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice kako slijedi:
- za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;
- za sastav 4 obrazložena podneska od 02.11.2020., 17.09.2023., 22.01.2025. i 17.11.2025. svaki u visini od po 250 bodova, što ukupno iznosi 2.000,00 eura po Tbr.8.toč.1.Tarife (najviše četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku);
- za pristup na ročišta dana 24.02.2023., dana 20.09.2023. i 14.02.2024. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima tj. o manifestacijskom zahtjevu za svako 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., što ukupno iznosi 750,00 eura po Tbr.9.toč.2.Tarife;
- za zastupanje na 2 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi dana 20.11.2025. i dana 23.04.2026. svako u visini od po 250 bodova što ukupno iznosi 1.000,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.062,50 eura po Tbr.46. Tarife;
- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 700,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 266 ,00 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).
86. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
87. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 6.278,50 eura, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1., čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.
88. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
89. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
90. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama – Buie 24. srpnja 2026.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici, putem punomoćnica,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
