REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-181/2022-25

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pibernik, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206657580/06 koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 10. svibnja 2006., a solemniziran dana 19. lipnja 2006. po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću iz Poreča, pod br.: OU-543/06, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi „obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita“, zatim u dijelu odredbe čl. 1. koji glasi: „uz valutnu klauzulu“, u dijelu odredbe čl. 2. „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, te čl. 6. Ugovora koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti CHF 555,53 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja”, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.274,67 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku

- na iznos od 0,05 eura od 16.10.2006. do isplate,

- na iznos od 4,98 eura od 16.11.2008. do isplate

- na iznos od 23,74 eura od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 24,05 eura od 16.02.2009. do isplate,

- na iznos od 14,04 eura od 16.03.2009. do isplate,

- na iznos od 16,34 eura od 17.04.2009. do isplate,

- na iznos od 16,80 eura od 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 12,84 eura od 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 13,53 eura od 16.07.2009. do isplate,

- na iznos od 10,34 eura od 16.08.2009. do isplate,

- na iznos od 14,58 eura od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 9,87 eura od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 12,91 eura od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 12,43 eura od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 20,63 eura od 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 25,90 eura od 15.02.2010. do isplate,

- na iznos od 24,76 eura od 16.03.2010. do isplate,

- na iznos od 30,00 eura od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 39,59 eura od 16.05.2010. do isplate,

- na iznos od 41,65 eura od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 52,92 eura od 16.07.2010. do isplate,

- na iznos od 52,54 eura od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 75,92 eura od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 62,30 eura od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 65,45 eura od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 16.12.2010. do isplate

- na iznos od 81,55 eura od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 76,29 eura od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 79,48 eura od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 79,65 eura od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 89,36 eura od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 109,95 eura od 16.06.2011. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu i to za iznos od 278,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

i  r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Puli-Pola.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.489,04 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 24. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom 10. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.225,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj da se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim Ugovorom. Odredbom čl. 2. tog Ugovora ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita te redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nadalje, odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 555,53 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, te da iznos anuiteta sadrži i glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, dok je odredbom čl. 17. ugovoreno je kao bitan sastojak ugovora da se na iznos kredita stavljen u otplatu obračunavaju redovne kamate, a u slučaju zakašnjenja da se obračunava kamata po dospijeću i to od prvog dana po dospijeću pojedinog anuiteta ili cijelog kredita. Ukazuje na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13. i u njoj iznesene pravne stavove. Navodi da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (19. lipnja 2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,653, a da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka , s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Kako se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to dio odredbe čl.1. koja glasi „obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita”, zatim dio odredbe čl. 1. koji glasi „uz valutnu klauzulu“, dio odredbe čl. 2. „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, te čl. 6. koji glasi “u kunskoj protuvrijednosti CHF 555,53 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja”. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, pa s obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 1.553,00 EUR (11.701,08 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450), a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, koje iznose potražuje tužbom, kao i parnični trošak.

1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, i to na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule potražuje ukupni iznos od 1.274,67 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda budući da odredba čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnog kojega drugog suda, da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika te da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište pa je uzimajući sve to u obzir nedvojbeno da je u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Podredno, tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a koji teret dokaza da je na tužitelju. Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Ukazuje na odluke Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, te da je i iz Ugovora o kreditu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja , a da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze. Ističe da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava tijek zakonskih kamata. Slijedom svega navedenog predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je pregled promjena kamatnih stopa, informativni izračun kredita, otplatni plan, efektivna kamatna stopa, ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, promet po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka od 2. rujna 2025., iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206657580/06 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 10. svibnja 2006., koje su sadržane u čl. 1., 2., i 6. toga Ugovora (o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.553,00 EUR na ime pretplate temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 10. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206657580/06, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 30.225,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a s rokom otplate od 60 mjeseca. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

7. Sporno je jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Suprotno navodima tuženika tužitelj je tužbu osnovano podnio pred naslovnim sudom kao sudom svog prebivališta. Naime, odredbom čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi čl. 15. st. 2. ZPP, o sudskoj nadležnosti i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, a što znači da se odredba čl. 19.l st. 1. ZPK, koja je procesne naravi primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je predmetna tužba podnesena 8. rujna 2022. Ovdje valja ukazati kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Gr1-143/19 od 11. prosinca 2019., iznio shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl .

19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Slijedom navedenog, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

9. Nadalje, valja istaknuti kako se ocjenjuje paušalnim i neosnovanim istaknuti prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja. Naime, u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud je utvrdio kako je tužitelj kao fizička osoba zaključio pravni posao sa tuženikom u okviru djelatnosti tuženika, jer je tuženik banka i bavi se emitiranjem novca, a u konkretnom slučaju namjena kredita je bila kupnja motornog vozila. Dakle, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je zaključio kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, što je vidljivo i iz same naznake stranaka u predmetnom ugovoru o kreditu. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit podignuo za obiteljske potrebe odnosno jer je dobio dijete i bio mu je potreban veći automobil, a koji iskaz sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je tužitelj iskazivao detaljno i životno logično te u konačnici niti tuženik nije imao primjedbe na takav iskaz tužitelja. Nadalje, na tuženiku, kao kreditoru, je u smislu čl. 219. i 221.a ZPP-a teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 1., 2. i 6. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

10.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

10.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu.

11.2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog automobila za obiteljske potrebe jer je dobio dijete i trebao mu je veći automobil; da je otišao kod tuženika budući da je tamo primao plaću te da je zatražio kredit; da je bilo više vrsta kredita ali da mu je bankarica rekla da mu se najviše isplati kredit u valuti CHF jer da je on stabilan i da se najviše isplati; da mu u banci nisu ništa posebno rekli o rizicima koji bi se eventualno vezivali uz valutu CHF te da je on shvatio da je to najbolji kredit jer su mu to tako rekli u banci; da je podigao kredit, kupio je automobil i na početku je sve bilo u redu a da je onda odjednom rata počela rasti; da se rata u jednom trenutku povisila za 100,00 EUR; da je on tada imao plaću s prekovremenim radom oko 7.000,00 ili 8.000,00 kuna te da im se dijete razboljelo i supruga nije radila pa im je bilo teško plaćati taj kredit; da se više nije radilo o kreditu sa uvjetima kako je to ranije bilo ugovoreno; da je kredit otplatio do kraja i uredno ga isplatio; da je ugovor o kreditu dobio u banci, da ga je banka sastavila i dala ga njemu na potpis te da nije mogao pregovarati oko sadržaja ugovora o kreditu; da je znao da se radi o kreditu vezanom uz valutnu klauzulu ali da mu nitko nije objasnio na koji način bi se taj CHF mogao mijenjati; da je ugovor pročitao. Dakle, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja.

11.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.

12.1. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.2. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I izreke ove presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. S obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), a kako tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedene nepoštene odredbe nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određen a time i pošten.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj za utuženo razdoblje. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 30.225,00 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,653263 HRK, te da je kredit otplaćen 1. lipnja 2011.

14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.274,67 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 292,96 EUR (Tablica 6 - Nalaza i mišljenja vještaka).

14.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nije imao tužitelj, niti je tuženik imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

15. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci II izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 1.274,67 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosu koji je tuženiku neosnovan pripao, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika. Međutim, kako je tužitelj povukao tužbu glede iznosa od 278,33 EUR, a da se takvom povlačenju tuženik protivio u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 278,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

16. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 8. ožujka 2022., nije protekao rok od pet godina, to je prigovor zastare neosnovan.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti usp io sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok glede restitucijskog zahtjeva nije uspio samo sa iznosom od 278,33 EUR a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

17.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe zatraženih 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 12. srpnja 2023. i 3. prosinca 2025. po 75 bodova za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 15. studeni 2023. i 10. lipnja 2026. za svako po 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, odnosno ukupno 425 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 1.062,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 26,54 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. Međutim, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer mu navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje.

17.2. Kako je tuženik uspio u sporu samo u razmjeno neznatnom dijelu, u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP u cijelosti je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli-Pola, 24. srpnja 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.