REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-465/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko i dr. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Milana Rimay, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ZČ, odvjetničke vježbenice, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103830475 od 25.2.2008. godine zaključenog između tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,60% (nula cijelih šezdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju DČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 556,55 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 24. srpnja 2026. pa do isplate, u smislu čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103830475 od 25.2.2008. godine kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 122.685,16 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 10 Naknada predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 0,60 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Ističe da se radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bilo primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Nadalje navodi da je čl.10. predmetnog ugovora regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Ističe da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Ističe da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženik (list 17-22 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te ističe prigovor zastare.

Između stranaka utvrđuje se nespornim (ročište 26.3.2026.) da je tuženik tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ili tzv. ulaznu naknadu naplatio u iznosu od 443,97 eur.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103830475, dokumentaciju od 7.3.2019. (list 9-10 spisa), proces obrade kredita, "stambeni krediti s ostatkom vrijednosti" (list 58-60), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke (list 78 spisa – ročište 8.7.2026.) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužitelj AČ (list 77-78 – ročište 8.7.2026.) u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da je sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom 25.2.2008. godine, a svrha je bila kupnja prve nekretnine tj. stana radi rješavanja pitanja potrebe vlastitog stanovanja. Dakle, nije se radilo o kupnji prostora za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti ili iznajmljivanje. Radilo se o tipskom ugovoru i zapravo je morao prihvatiti sve odredbe ugovora i tu nije bilo mogućnosti pregovaranja te mu je i bankovna službenica rekla da i ona da bi dobila kredit mora platiti troškove obrade kreditnog zahtjeva tako da je morao platiti tu naknadu da bi uopće dobio kredit. Nije mu objašnjena struktura tih troškova tj. od čega se ti troškovi sastoje i ne sjeća se je li plaćanje bilo u postotku od iznosa kredita ili u određenoj novčanoj svoti. Nadalje, navodi da je platio sve troškove koje je banka tražila da se plate. Kada je rekao koja je visina njegove plaće ponuđen mu je isključivo ugovor o kreditu u CHF u kunskoj protuvrijednosti premda je banka imala u ponudi i kredite u eur u kn protuvrijednosti. Nije mu nuđen kredit u kunama i on nije tražio takav kredit jer mu je kao najpovoljnija opcija odnosno onaj kredit koji on može dobiti ponuđen kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ističe da nije mogao pregovarati o visini tzv. ulazne naknade. Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća. Status potrošača utvrđen je na osnovi iskaza tužitelja i priložene dokumentacije. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu čija je namjena kupnja stana u izgradnji.

6. Iz ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103830475 (list 4 spisa) vidljivo je da je sklopljen između stranaka 25.2.2008. te da je čl. 10. ugovorena naknada 0,60% od iznosa kredita. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,60% (nula cijelih šezdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora.

7. Valja istaći da u čl. 10. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 96. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,60% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,60% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba.

8. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

Pravni interes tužitelja za deklaratornim zahtjevom proizlazi kako to tužitelj osnovano ističe iz slijedećih činjenica:

- tužitelj je ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu, te je kao takav zahvaćen djelovanjem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi,

- svatko se ima pravo pozivati na ništetnost,

- pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi,

- tužitelj može u mirnom, izvansudskom postupku, po pravomoćnosti presude o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pozvati tuženika na isplatu nepoštene i nezakonito naplaćene naknade s obzirom da zastarijevanje restitucijskog zahtjeva teče tek od trenutka pravomoćnosti takve odluke.

Dakle, isključivo o ponašanju tuženika po eventualno ishođenoj presudi na utvrđenje ništetnosti ovisi hoće li biti potrebe za drugom parnicom.

9. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

10. Kamatna stopa dosuđena je po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

11. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP. (VPS u tužbi radi utvrđenja 443,97 EUR – list 73 spisa ročište 26.3.2026.) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Tužitelju je priznat potrebni trošak:

- sastava tužbe od 24.1.2026. po Tbr 7/1 - 50 bodova

- sastava podneska od 16.3.2026. po Tbr 8/1 - 50 bodova

- zastupanja na ročištu 26.3.2026. po Tbr. 9/1 – 50 bodova

- zastupanja na ročištu 8.7.2026. po Tbr. 9/1 – 50 bodova

- trošak PDV 25% 100,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 30,00 EUR po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 556,55 EUR. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

12. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

pun. stranaka

zvati tužitelja na platež sudske pristojbe za presudu