REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-77/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za Područni ured u Požegi, OIB: 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Adriatic osiguranje dioničko društvo, OIB: 94472454976, iz Zagreba, Listopadska ulica 2, zastupani po punomoćniku Grgić & Partneri odvjetničkom društvu d.o.o., radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 9. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.632,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03116650793), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje za Područni ured u Požegi, OIB: 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, je dužan naknaditi tuženiku Adriatic osiguranju dioničko društvo, OIB: 94472454976, iz Zagreba, Listopadska ulica 2, trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi navodi da je na osnovu pravomoćnog rješenja Prekršajnog suda u Požegi br. Pž-11162/07 od 14.11.2008., tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja VE, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika EE. Odgovornost tuženika za štetu tužitelju utvrđena je također u predmetu Općinskog suda u Požegi br. P-1479/07.

1.1. Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku VE vrši i poslije 31.08.2022., do kada je šteta utužena odnosno u tijeku je parnični postupak između istih stranaka pred Općinskim sudom u Požegi u predmetu Pn-20/2023 za ranije razdoblje, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, sada šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu u novom razdoblju od 01.09.2022. do 30.11.2024. u iznosu od 7.632,43 € u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Napominje se kako tužitelj potražuje samo 60 % punog iznosa štete jer je prometna nezgoda uzrokom invalidnosti 60 %.

1.2. Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li čl. 161. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a ("Narodne novine", broj: 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju "Narodne novine", broj: 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno Zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju "Narodne novine", broj: 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

1.3. Iznos od 7.632,43 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr,) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.632,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1.Tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i činjenicu da je vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] bilo osigurano dana 11,09.2006. god. kod tuženika policom automobilske odgovornosti, kojom se policom vlasnik vozila osigurao od odgovornosti za naknadu štete trećim osobama i zbog tjelesne ozljede, (uz, smrt, narušavanje zdravlja te oštećenje ili uništenje stvari, odnosno kao štete na osobama i štetu na stvarima, s time da šteta na osobama obuhvaća imovinsku i neimovinsku štetu) u skladu sa Č1.22. Zakona o obveznom osiguranju u prometu [dalje u tekstu: ZOOP-u].1

2.2.Tuženik osporava svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja.

2.3.Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi da je u tijeku predmet pred Općinskim sudom u Požegi broj Pn-20/2023, gdje tužitelj potražuje naknadu štete za ranije razdoblje za svog osiguranika VE. Tuženik ističe da je pred Općinskim sudom u Požegi vodio predmet pod brojem Pn-58/2020 gdje tužitelj potražuje naknadu štete za ranije razdoblje za svog osiguranika VE. U navedenom predmetu predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, za koju tvrdi da mu je nastala u razdoblju od 1. svibnja 2018. godine do 31. ožujka 2020. godine isplatom invalidske mirovine osiguraniku VE, i to u iznosu od 33.638,31 kn/4.464,57 eura koji predstavlja 60% od ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine koji je osiguraniku tužitelja priznat po osnovi ozljede na radu-ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika EE. Tuženik ističe da je tužitelj u predmetu Općinskog suda u Požegi br. Pn-58/2020 godine pravomoćnom presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-835/2024 od 23. travnja 2024. odbijen sa tužbenim zahtjevom.

2.4.U ovome predmetu je zahtjev tužitelja za naknadu štete za svog osiguranika VE ali za razdoblje od 01.09.2022. do 30.11.2024. godine u iznosu od 7.632,43 eura. Kako u ovome predmetu tužitelj potražuje tužitelja za naknadu štete za svog osiguranika VE ali za razdoblje od 01.09.2022. do 30.11.2024. godine u iznosu od 7.632,43 eur, tuženik smatra da sukladno pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-835/2022 od 23. travnja 2024. godine, tužitelja u ovome predmetu treba odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom, jer se radi o istom štetnom događaju, istoj pravnoj osnovi samo se radi o drugom vremenskom razdoblju.

2.5.Tuženik ističe da prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. S obzirom na to da je tužiteljevom osiguraniku VE, prema tužiteljevim navodima i ispravama koje se nalaze u spisu, invalidska mirovina na koji se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena zbog ozljede na radu, to ne postoji stvarna šteta, odnosno razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju sukladno odredbi čl. 27. st. 1 ZOOP-a. Tuženik smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Tuženik ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište prema kojem se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja, opsega i visine štete utvrđuje na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a. Dakle, iz navedene sudske prakse kao nesporno proizlazi da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti čl. 27 ZOOP-a. Sudska praksa Vrhovnog suda RH je jasna u ovoj pravnoj stvari koja je predmet tužbe, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode). Zaključno, tuženik navodi budući da osiguranik tužitelja VE prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti neosnovan.

2.6.Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 27. ZOOP bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku VEĆA od one koja bi mu pripala da je umirovljen zbog povrede na radu. Budući da osiguranik tužitelja VE prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27 Zakona o obveznim osiguranju prometu, imao pravo potraživati od tuženika. Dakle, nema štete te je tužbeni zahtjev neosnovan i neopravdan u cijelosti.

2.7.Visina štete u ovoj pravnoj stvari treba se obračunati temeljem odredbe čl. 27. st. 3 Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Stavkom 3. članka 27. ZOOP-a određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „Razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“

Tužitelj u ovom postupku treba dokazati odlučnu činjenicu- nastanak i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredaba čl. 27 stavka 3. ZOOP, koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZMO, prema kojima odredbama je sud I stupnja utvrdio visinu štete tužitelja iz razloga što je tuženik osporio visinu štete, na tužitelju je bio teret dokazivanja da mu je nastala šteta, a prema odredbi čl. 27. st. 3 ZOOP-a. Dakle, tužitelj a ne tuženik treba predložiti adekvatne dokaze(primjerice financijsko vještačenje) radi utvrđivanja visine nastale štete prema odredbi čl. 27.st. 3 ZOOP-a a iz isprava u spisu se to ne može utvrditi, pravilnom primjenom odredbe čl.221.a ZPP-a tuženik smatra ako tužitelj ne predloži dokaze na okolnost visine štete da je sud treba odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.8.Nadalje, tužitelj HZMO je svojim rješenjem br: 19583 od 16.01.2008. godine priznao svom osiguraniku VE pravo na invalidsku mirovinu mirovinu počevši od 16.01.2008. godine. U navedenom rješenju se navodi da je mirovinski staž koji se računa za izračun dijela kumulirane mirovine uzrokovane bolešću do 12.11.2007. godine iznosi 34. godine 10 mjeseci i 5 dana. Tužitelj je rođen **.**.1953. dakle u trenutku utvrđenja invalidske mirovine je imao 54 godine. Tužitelj tužbom potražuje štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu za razdoblje od 01.09.2022. godine do 30.11.2024. godine. Da je osiguranik tužitelja VE nastavio raditi i da nije otišao u invalidsku mirovinu dana 19.07.2018. godine bi imao 65 godina života i 45 godina radnog staža. Prema čl.33 ZOMO pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Obzirom da je osiguranik tužitelja Ilija Bacanović 2018 godine imao pravo na starosnu mirovinu budući je 19.07.2018 godine imao 65 godina života i preko 35 godina radnog staža, dakle, na dan 19.07.2018. godine ispunjavao uvjete za ostvarenje prava na starosnu mirovinu, tužitelj HZMO bi svom osiguraniku VE nakon 19.07.2018. godine isplaćivao mirovinu po sili zakona neovisno o predmetnom štetnom događaju! Prema tome, osiguranik tužitelja VE bi nakon 19.07.2018. godine bio u starosnoj mirovini, te bi mu tužitelj HZMO nakon 19.07.2018. godine ispunjavao svoju zakonsku obvezu isplate starosne mirovine i da nije bilo predmetnog štetnog događaja.Zato tužitelj HZMO u svakom slučaju nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete za isplaćene mirovine nakon 19.07.2018. godine jer sve isplate izvršene osiguraniku tužitelja VE nakon tog datuma za tužitelja HZMO nije šteta već zakonska obveza iz ZOMO! Isplate koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 01.09.2022. do 30.11.2024. godine u iznosu od 7.632,43 eur ne predstavljaju za tužitelja štetu jer su njegova zakonska obveza te stoga nema pravo regresa prema tuženiku. Dakle, osiguranik tužitelja VE **.**.2022. godine je imao 69 godina života dok 2024 je imao 71 godinu života.

2.9. Tuženik osporava uzročno posljedičnu vezu između odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja VE i prometne nezgode od 11.09.2006. godine.

2.10. Prigovara se i visini zatražene naknade štete. Prvenstveno tuženik ukazuje da tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u iznosu koji potražuje tužbom. Tuženik ističe da dostavljena dokumentacija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, i da stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te ga obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske br. Pž-11162/07 od 14. studenog 2008., presuda Općinskog suda u Požegi P-1479/07 od 25. ožujka 2009., presudu Županijskog suda u Požegi br. Gž- 598/09 od 14.09.2009., presudu Općinskog suda u Požegi br. P-38/2010 od 12.10.2010., rješenje tužitelja br. 19583 od 16.01.2008., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 12.11.2007., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 03.12.2007., uvid u predmet Općinskog suda u Požegi br. Pn-20/2023, obračun službe za isplatu mirovina od 21.02.2025. te ostale podneske i priloge u spisu.

4. Sud je analizom dokaza sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu ZPP ("Narodne novine", 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11) ocijenio svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani.

5. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja VE ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, s tim da je rješenjem tužitelja HZMO Područna služba u Požegi od 16.1.2008. osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad i to zbog ozljede na radu 60% (ozljeda zadobivena u prometnog nezgodi) i bolesti 40%.

6. Tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja.

7. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te svoju odgovornost navodeći da ne postoji uzročno posljedična veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja. Među strankama je sporno i pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja - Zakonu o mirovinskom osiguranju ili Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Što se tiče pitanja uzročno posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja ovaj sud je stava da je tužitelj dokazao uzročno posljedični vezu između prometne nesreće u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio ozljede i njegovog upućivanja u invalidsku mirovinu time što je priložio pravomoćno rješenje o priznavanju prava na invalidsku u mirovinu zbog ozljede na radu 60 % i bolesti 40% za koju odluku upravnog tijela je parnični sud vezan u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplatu mirovine, te ostalih izvedenih dokaza. Uvidom u presude ovoga suda broj P-1479/07 i P-38/10 utvrđeno je da je sud dosudio tužitelju VE naknadu imovinske i neimovinske štete protiv tuženika Jadransko osiguranje d.d. i u kojim postupcima je utvrđena uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i ozljeda osiguranika tuženika iz ovog postupka. Nadalje, iz nalaza i mišljenje vještaka broj D-1235 od 12. studenog 2007. i mišljenja Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 3. prosinca 2007. razvidno je da je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad osiguranika tužitelja između ostaloga zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 11. rujna 2006., Zapisnika o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova, PU Požeško-slavonska, PP Požega od 11. rujna 2006. i Zahtjeva za pokretanjem prekršajnog postupka od 04.listopada 2006. protiv EE, osiguranika tuženika. Stoga sud nalazi neosnovan prigovor tuženika o nepostojanju uzročno posljedične veze štetnog događaja i štete.

9. Među strankama je nadalje sporno pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja. Tužitelj smatra kako se na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplatu invalidske mirovine primjenjuje odredba čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18) dok se tuženik poziva na odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) i to čl. 27.st. 3.

Dakle, oba zakona reguliraju predmetnu materiju.

10. Odredbom čl. 161. st.2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

10.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari 60% iznosa s osnove ozljede na radu.

12. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1 da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2 propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 glasi da se odredbe st. 1, 2 i 3 ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

13. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

13.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

14. Stoga je ovaj sud stava, imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1, 2, i 3. Kako tuženik nije štetnik, već se temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila obvezao naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, i to u okvirima obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač - štetnik, već može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i njime preuzetih ugovornih obveza.

14.1. Tako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.2. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ovaj sud je stava da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Kako u konkretnoj pravnoj stvari proizlazi da je osiguraniku tužitelja rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznata invalidska mirovina po osnovi povrede na radu, proizlazi da u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati.

14.3. Na jednak način je odlučio Županijski sud u Sisku u predmetu br. Gž 433/16 povodom žalbe na presudu Općinskog suda u Požegi br. Pn 43/15 koji postupak je vođen između istih stranaka - tužitelja HZMO i tuženika (ranije) Jadransko osiguranje d.d., radi istovrsnog potraživanja - isplate razmjernog dijela invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja VE za drugo vremensko razdoblje (od 06. veljače 2008. do 30. studenog 2008.) uz obrazloženje da je u pravu tuženik kada tvrdi da tužitelj nema pravo na naknadu štete koju u ovom postupku potražuje od tuženika jer je osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina na temelju ozljede na radu, slijedom čega u ovom slučaju nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu ranije citirane odredbe čl. 27.st.3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a na jednak način odlučeno je i odlukom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 835/2024 od 23. travnja 2024.

15. Stoga sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, te se nije upuštao u daljnju analizu prigovora tuženika da tužitelj nema pravo od tuženika potraživani utuženu štetu nakon što bi osiguranik tužitelja navršio zakonsku propisanu dob od 65 godina prema redovitom tijeku stvari, da štetnog događaja nije bilo, i tako stekao pravo na starosnu mirovinu.

16. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Obzirom je tužitelj izgubio parnicu u cijelosti dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu održanom dana 9. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eura što uz obračunati PDV od 25% iznosi ukupno 500,00 eura, te mu je ovaj trošak i dosudio zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

17.1. Sud nije dosudio tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer ovaj trošak dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka razmjerno uspjehu u sporu.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Požegi, 24. srpnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje za Područni ured u Požegi

2. Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba