REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-102/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice GJČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Odvjetničko društvo Golubić i Šikić j.t.d., Čakovec, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 [adresa] kojeg zastupa Odvjetničko društvo Smrček, Žarković, Mimica Žarković i Milošević iz [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 10. lipnja 2026.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice GJ, odvjetničke vježbenice u OD, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 2.713,26 EUR (dvijetisućesedamstoitrinaest eura i dvadesetišest centi ) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 29. listopada 2022. po stopi kako slijedi -za razdoblje od 29. listopada 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

-za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

-za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje - za razdoblje od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15% godišnje - za razdoblje od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.185,37 EUR (dvijetisućestoosamdesetipet eura i tridesetisedam centi ) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica GJČ (dalje: tužiteljica) je dana 07. ožujka 2024.god. podnijela tužbu, a dana 22. ožujka 2024.god. po pozivu suda i ispravak tužbe protiv tuženika, koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-102/2024. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i založni dužnik, zaključila s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 066-515/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to dana 17. rujna 2008. godine. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, a u st. 1. da u tom slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit, dana 28. listopada 2022.g. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita, a prema pregledu prometa za klijenta izdanog od strane tuženika, dana 28. listopada 2022.g., istoj je naplaćen trošak iz čl. 8. predmetnog Ugovora u iznosu od tada ukupno 20.443,02 HRK (hrvatskih kuna), što je prema srednjem tečaju HNB na taj dan za EUR iznos od 2.714,42 EUR-a, i to bez ikakvog posebnog obrazloženja ili pozivanja na odluku i parametre na temelju kojih je takva izlazna naknada određena. Dakle tužiteljica je prijevremeno otplatila predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu a zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužiteljici naknadu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.Tužiteljica smatra da je člankom 8. tipskog Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita koju je obračunao sukladno Odluci o naknadama za usluge. Poziva se na odredbe čl. 1011. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (ZOO ). Slijedom navedenog tužiteljica traži da sud tuženika s onova te ništetne odredbe obveže na vraćanje iznosa plaćene naknade u iznosu od 2.714,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate i traži naknadu troškova ovog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj poziva na čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, i da je ista ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik smatra da da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Tuženik ističe da je tužiteljica zapolenik tuženika od 2008.god., da je diplomirani keonomist i obnašala je visoke funkcije kod tuženika, pa se ista ne može smatrati uobičajenim potrošačem. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Stoga tuženik smatra da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istojda je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Tuženik se poziva na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima i ističe kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Budući da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Po prigovoru tuženika ovaj sud je donio kojim je odbijen prigovor mjesene nenadležnosti ovoga suda i to dana 30. srpnja 2025.god. koje je postalo pravomoćno dana 03. rujna 2025.god. Tako je ovaj sud dalje provodio postupak.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je u podnesku zaprimljenom dana 07. travnja 2026.god. specificirala tužbeni zahtjev na način da sada od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 2.713,26 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i tužbeni zahtjev sada glasi kao u izreci ove presude.

6. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Niti jedna stranaka nije predlagala usmeno saslušanje vještaka.

8. Na ročištu održanom dana 10. lipnja 2026.god. tužiteljica je ostala kod svih navoda. Tuženik nije pristupio na to ročište, ali je u pisanom podnesku naveo da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda, te je dostavio troškovnik.

9. Na tom ročištu je sud, s obzirom da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga, još izvršio uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu zaključio.

10. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u u najavu korištenja kredita (list 6 spisa), nalog za plaćanje kredita (list 7 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita (list 8 spisa), specifikaciju uplata (list 9-14 spisa), otplatni plan za kredit (list 15-18 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 19-21 spisa), odgovor na prigovor (list 22 spisa), pregled prometa za klijenta (list 23-39 spisa), ugovor o kreditu te priloge (list 40-59 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 70 spisa),

nalog za plaćanje kredita (list 71 spisa), najava korištenja kredita (list 72 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 74-76 spisa), odgovor na prigovor (list 77 spisa), specifikaciju uplata (list 78-83 spisa), otplatni plan za kredit (list 84-87 spisa), ugovor o kreditu i priloge (list 88-107 spisa), pregled prometa za klijenta (list 108-124 spisa), sudsku praksu (list 148-153 spisa), sudsku praksu (list 155-164 spisa), izjavu (list 165-167 spisa), sudsku praksu (list 168-180 spisa), dokumentaciju tuženika (list 181-733 spisa), izjavu (list 734-737 spisa), sudsku praksu (list 738-818 spisa), dokumentaciju (list 819 spisa), zapisnik sa sjednice kreditnog odbora (list 820-840 spisa), sudsku praksu (list 841-881 spisa), sudsku praksu (list 892-909 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 27. veljače 2026. (list 932-937 spisa), te je saslušana tužiteljica GJČ, kao stranka u svrhu dokazivanja.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

12. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. [adresa] pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

15. Nije sporno da su da je tužiteljica GJČ kao korisnik kredita i založni dužnik, zaključila s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 066-515/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 17. rujna 2008. godine. Kredit je uzet u visini od 135.620,00 EUR (euro ) s rokom otplate od 360 mjeseci ( 30 godina ).

16. Nije sporno da je odredbom čl. 8. tog Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Također je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

17. Sud je u ovom postupku proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, proveo je financijsko-knjigovodstveno vještačenje i saslušao je tužiteljicu.

18. U samom ugovoru je jasno navedeno da se radi o stambenom kreditu, te je upisano založno pravo na nekretnini - stanu za korist banke ( pravnog prednika tuženika ). Tužiteljica kao korisnik kredita je u ugovoru navedena kao fizička osoba.

19. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji joj je tuženik naplatio s osnova navodno ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..

20. Sporno je da li je iznos od 2.714,42 EUR, odnosno po specificiranom tužbenom zahtjevu iznos od 2.713,26 EUR, tuženik tužiteljici naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe i zbog čega bi ista ugovorna odredba bila ništetna.

21. Sporno je da li je tužiteljica potrošač, te da li je nastupila zastara naplate tražbine.

22. Nije sporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila taj kredit, dana 28. listopada 2022.god. što je vidljivo iz dokumentacije samog tuženika naziva "Pregled prometa za klijenta" pod "naplata troška".

23. Iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 25. listopada 2022. proizlazi da je na taj datum tuženik od tužiteljice potraživao ukupno 93.417,72 EUR kao dugovanje na dan 10. listopada 2022. te da taj iznos uključuje naknadu za prijevremeni povrat od 2.718,39 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika. U istoj obavijesti piše da je važeća za uplatu na dan 10. listopada 2022. Iz druge obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 25. listopada 2022. vidljivo je da banka obavještava tužiteljicu da je dugovanje na dan 25. listopada 2022. iznos od 2.513,58 EUR samo na ime glavnice te u istoj obavijesti piše da je ovaj obračun važeći na dan 25. listopada 2025.

24. Iz pregleda prometa za klijenta kojeg je izradio tuženik vidljivo je da je tuženik tužiteljici obračunao trošak i to naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 20.443,02 kune, te da je u istom pregledu prometa naznačio da mu je tužiteljica taj iznos i platila s danom 28. listopada 2022. Iz dokumenta tuženika naziva specifikacija uplata vidljivo da je tužiteljica tuženiku putem Privredne banke Zagreb dana 10. listopada 2022. isplatila iznos od 684.583,88 kuna, a potom 22. listopada 2022. i dodatni iznos od 19.097,54 kune.

25. Tuženik je u pregledu prometa za klijenta cjelokupnu uračunatu naknadu za prijevremenu otplatu proknjižio s datumom 28. listopada 2022., te uplatu naknadu za prijevremenu otplatu proknjižio s istim datumom unatoč tome što je tužiteljica zapravo prijevremeno otplatila kredit 10. listopada 2022. te potom 28. listopada 2022. samo platila traženu razliku. Naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 20.443,02 kuna tužiteljica je dakle platila uplatom od 10. listopada 2022. i uplatom od 28. listopada 2022., a s obzirom da je tuženik te dvije uplate i proknjižio kao jednu s datumom 28. listopada 2022. tužiteljica u ovom postupku vraćanja tog iznosa kao i zakonske zatezne kamate potražuje s datumom 28. listopada 2022.

26. Dakle, tužiteljica je tuženiku prijevremeno otplatila predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužiteljici naknadu u iznosu od ukupno 20.443,02 HRK (hrvatskih kuna ), što je prema srednjem tečaju HNB na dan 28. listopada 2022.god. iznos od 2.714,42 EUR.

27. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi i da li stoga tuženik tužiteljici treba vratiti što je primio temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu s osnova naplaćene tzv. izlazne naknade zbog prijevremenog raskida ugovora o kreditu.

28. Sud na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; 114/22, 156/22, 155/23- dalje: ZOO).

29. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 8. spornog Ugovora o kreditu.

30. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužitelj u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare jer sud u ovom postupku tek utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

31. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

32. Tužiteljica GJČ je u iskazu izjavila da je njezina adresa ista kao i u tom spornom ugovoru o kreditu. Ona je radila kod tuženika tada Hypo Alpe Adria bank i to u razdoblju od 2006. do 2011. godine na poslovima investicijskog bankarstava – korporativne financije, a po struci je diplomirani ekonomist. Sve te godine je radila kod tuženika u [adresa]. Te 2008. joj je trebao kredit za kupnju stana u [adresa] za život obitelji i to je kupila stan u [adresa] na adresi [adresa], a stan joj je trebao za život jer je tada radila u [adresa], a radio je i njezin suprug. Taj kupljeni stan koristili su samo za stanovanje, nije bio u najmu. Za kredit je pitala sam u Hypo Alpe Adria banci i to je bio standardizirani ugovor za zaposlenike banke, to je bio kredit u valuti EUR i bio je u iznosu od 135.620,00 EUR i kredit je uzet na 30 godina. Banka si je upisala hipoteku na tom stanu u [adresa]. Ugovor o kreditu je pročitala. Vidjela je tu odredbu o naknadi i mislila je da je razumije, a razumjela je tako kako piše u ugovoru. Nije dodatno pitala u banci u svezi te odredbe. Kada je bila kod javnog bilježnika on isto nije ništa oko toga obrazlagao. U vrijeme kada je taj kredit uzela nije razmišljala o zatvaranju kredita, isti je uzet na 30 godina i tako ga je mislila i otplaćivati. Kredit je mjesečno otplaćivala u ratama na način da joj je banka zadnji dan u mjesecu ratu automatski skinula s plaće. Kamate po tom kreditu su se počele mijenjati, isti su se povisile, pa je počela razmišljati o prijevremenoj otplati kredita. 2022. godine su našli bolje uvjete u drugoj banci i onda su se odlučili za prijevremenu otplatu. Kako bi dobila kredit u drugoj banci morala je od ovdje tuženika dobiti pismo namjere za prijevremeno zatvaranje kredita i taj dokument joj je tuženik dao, s time da je bio naveden iznos potreban za otplatu te je bilo navedeno da je "naknada za zatvaranje kredita 0". Takvo pismo namjere je proslijedila drugoj banci. Međutim onda kada se je to rješavalo dalje, onda joj je ovdje tuženik naveo da ta naknada za zatvaranje nije 0, nego da moram plaćati 2.500,00 EUR kao naknadu za zatvaranje tog kredita i ovdje tuženik joj nije htio dati brisovno očitovanje dok ne plati taj iznos za tu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Taj iznos je platila i tek onda je od tuženika dobila sve potrebne podatke. Ona u vezi tog kredita nije vodila još kakav sudski spor. Ona u tom kupljenom stanu u [adresa]. ili kasnije nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, nije imala u vlasništvu kakvu firmu ili obrt. Prilikom sklapanja tog ugovora 2008.god. nije mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora niti je koju odredbu mogla izmijeniti, takav ugovor je mogla samo prihvatiti ili odbiti. Ona iz sadržaja čl. 8. tog ugovora o kreditu nije mogla utvrditi koliko će se utvrditi naknada u vrijeme prijevremene otplate kredita. Nitko u banci je nije upozorio na to ili joj rekao da banka sama može odrediti taj iznos. Prilikom potpisivanja tog ugovora nije razmišljala da bi prijevremeno otplatila taj kredit. Ugovor je pročitala i razumjela kako je bilo napisano. Mislila je da će banka u pismu namjere navesti iznos za tu prijevremenu otplatu kredita. Nije znala da banka ima i ostale uvjete i pravilnike o pružanju svojih usluga. Ni na koji način nije sudjelovala u tom svom zahtjevu i odobravanju kredita. Ona u svom radu nije bila uključena u plasmane kredita. Nije znala da takvi ugovoru sadržavaju odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu, nije radila takve poslove. Ona kao radnik banke nije znala za posljedice koje banka ima ako netko prijevremeno otplati kredit. Navela je da u slučaju da joj je ovdje tuženik u pismu namjere naveo da mora platiti nekakvu naknadu onda bi joj ta druga banka i taj iznos pokrila.

33. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. U svezi saslušanja svjedoka tuženika (banke ) sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/2021, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima.

35. Sud pisani iskaz svjedokinje ĐJ i svjedoka EJ ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, sve temeljem čl. 235. i čl. 243. Zakona o parničnom postupku, a isti nisu niti sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak su navedeni kao potpisnici u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

36. Čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je sukladno st. 2. dužan o tome obavijestiti banku te temeljem st. 3. da je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U st. 4. pak je navedeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

37. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije potrošač. Sukladno recentnoj sudskoj praksi, tuženik mora dokazati da tužitelčjica nije potrošač. Već je obrazloženo da je u ugovoru o kreditu tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez navođenja zaposlenja i funkcije u banci, ugovor je sklopljen za stambeni kredit za kupnju stana, tužiteljici kao fizičkoj osobi. To što je tužiteljica u to vrijeme radila u banci ( kod tuženika ), te što ima visoku stručnu spremu jer je diplomirani ekonomist, ne znači da ista ne bi bila u kategoriji potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Iz samog sadržaja ugovora okreditu je jasno vidljivo da se radi o ugovoru kakav je banka nudila i svim ostalim osobama – fizičkim za kupnju nekretnina.

38. Stoga sud smatra da je tužiteljica potrošač.

39. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'' broj: 96/03 – dalje ZZP).

40. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Odredbom stavka 2. istoga članka ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

42. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

43. Prema odredbi članka 85. ZZP-a ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

44. Treba navesti kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ.

45. Drugim riječima, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

46. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelji imaju pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

47. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

48. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prema shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula G i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 43., uvjeti o kojima ovisi je li ugovorna odredba nepoštena trebaju se utvrđivati na pojedinačnoj osnovi od slučaja do slučaja. Također, prema presudi Europskog suda u predmetu FJ v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11 od 14. ožujka 2013. test poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 u sebi sadrži dva zasebna ali usko povezana testa – "test znatne neravnoteže" i "test savjesnosti i poštenja – odnosno test potencijalnog ugovora". Stoga su nacionalni sudovi prvo dužni utvrditi da li ugovorna odredba uzrokuje „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način da razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile, a drugo i nakon toga, sukladno točki 69. iste presude, utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetu dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).

50. Dakle, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

51. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana ( sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

52. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

53. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

54. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

55. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istih utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što znači da će banka u slučaju prijevremene konačne otplate zaračunati taksu sukladno jednostranoj odluci banke tj. Odluci o naknadama tadašnje Hypo Alpe Adria Bank d.d., a o kojoj se odredbi očito nije pojedinačno pregovaralo, niti pak je tužiteljica kao korisnik kredita uopće mogla utjecati na tu ugovornu odredbu. Sud vjeruje tužiteljici da je ona u svom radu u banci radila na drugim poslovima, a ne sa odobravanjima kredita, pa onda nije niti mogla znati koje su posljedice takve ugovorne odredbe. Osim toga, svakako joj banka nije jasno navela na koji način će se ta naknada obračunavati u slučaju prjevremene otplate kredita.

56. Sud je utvrdio je ugovor o kreditu pisan na obrascu banke (sada tuženika ), te očito tužiteljici nije dana mogućnost neposrednog uvida u ugovor prije samog potpisivanja, već je tužiteljica sa sadržajem ugovora i to tek u djelomičnom opsegu bila upoznata kod prezentacije ugovora od strane javnog bilježnika.

57. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na obrascu sa oznakom Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( pravni prednik ovdje tuženika ), da se taksa (naknada ) koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik, te da tužiteljica nije mogla imati utjecaj na njezin sadržaj, to sud zaključuje da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

58. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse tako da je ovdje tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužiteljica ne može utjecati.

59. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice ) kao i odredba prema kojoj se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke (ovdje tuženika ) o naknadama.

60. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužiteljica nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP.

61. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

62. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 8. predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

63. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

64. U pogledu saslušanja djelatnika tuženika je već naprijed obrazloženo da isti dokaz neposrednim salušanjem nije niti predložen, a da se njihova pisana izjava ne može koristiti u ovom postupku. Osim toga od sklapanja spornog ugovora o kreditu sada prošlo skoro dvadeset godina ( isti je sklopljen 2008.god. ), pa zbog proteka vremena djelatnik tuženika koji je radio na obradi kredita, isti se ne može sjetiti konkretnog ugovora, već bi iskazivao općenito o načinu postupanja banke, pa i to zbog proteka vremena isti više ne može znati, što je životno i logično s obzirom na njegov posao i činjenicu da svakodnevno ima kontakt sa više klijenata banke i sa više vrsta ponuda i ugovora, a kako je već sud utvrdio da se radi o tzv. tipskom ugovoru sačinjenog na obrascu same banke, očito je da je takva odredba već bila sastavni dio ugovora i da sukladno poslovanju tuženika kao banke korisnici kredita i/ili sudužnici nisu mogli utjecati na sadržaj iste, isto kako nisu mogli utjecati i na druge odredbe npr. visini kamate, vrsti kamate, vezanosti otplate uz tečaj, trajanju i načinu otplate, već su samo mogli prihvatiti ono što im je banka ponudila. Isto je životno i logično jer banka uvijek u ponudi ima nekoliko vrsta kredita, uvjeti su jasno određeni odlukom banke, a onda se u konkretnom ugovoru samo mijenjaju osobni podaci korisnika i iznosi kredita koje uzimaju.

65. Valja istači da sukladno sudskoj praksi i to Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine, kojom presudom je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana i glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

66. Iako se navedena presuda ne odnosi na ništetnost obračunate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, niti na kredite u valuti EUR, sukladno sudskoj praksi valja uzeti u obzir da je istom presudom je na str. 58. u odnosu na navode banke koje su tvrdile da su se zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore s valutnom klauzulom CHF, pri čemu je od strane Visokog trgovačkog suda objašnjeno da navedeno ništa ne mijenja što se tiče njihovog odnosa s inozemnim bankama, jer su za svoj rizik znale, što je najbitnije, a taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali.

67. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Zaključku od 05. studenog 2020.god. naveo da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

68. Vrhovni sud RH je tako odlukom posl. br.: Rev-673/2023 od dana 13.02.2024. godine potvrdio ništetnost tzv. ulaznih naknada te naveo da su iste ništetne jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

69. Da je ugovaranje naknade za obradu kredita ništetno, potvrdio je i Sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima posl. br.: C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine koje su obvezujuće i za sudove u RH. U navedenim odlukama Sud EU je naveo kako treba uzeti u obzir da naknade ili troškovi koji su prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

70. Ulazne naknade odnosno naknade za obradu ili naknade za administraciju kredita ne uključuju bilo kakve stvarno pružene usluge ili troškove, već je riječ o paušalno predviđenoj naknadi koja se mora platiti prilikom podizanja kredita odnosno o odredbi koja je uključena u unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu.

71. Tuženik smatra da se u ovoj spornoj ugovornoj odredbi ne radi o naknadi, već o naknadi štete koju mu tužiteljica treba naknaditi zbog prijevremene otplate kredita.

72. Samo se dodatno ističe da da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja je nastala davatelju kredita, dakle radi se o ugovornoj odgovornosti za štetu. Sud smatra da prijevremena otplata kredita od strane korisnika kredita niti ne predstavlja nikakvu protupravnu radnju prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

73. Uostalom, opće je poznata činjenica da banka u slučaju prijevremene otplate kredita, prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg onda odmah može dalje ulagati (plasirati ) i tako ostvarivati dobit, dobiva i udio kamata, pa stoga za banku niti ne može nastupiti šteta jer novac dobije prije na daljnje raspolaganje nego je očekivala.

74. Čak i da je tuženiku šteta nastala, što očito nije, ta šteta nije tužiteljici obračunata kao šteta već je isključivo na temelju same dokumentacije tuženika, koja je ovjerena i potpisana od strane odgovornih osoba tuženika, obračunata u vidu naknade (tzv. takse kako je navedeno u samom ugovoru o kreditu ) za prijevremeno zatvaranje kredita.

75. Još je važno istači da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. Priložio je određenu dokumnetaciju, ali istom se ne dokazuje da je upravo u konkretnom slučaju tuženik imao kakve točno specificirane troškove, zbog prijevremene otplate kredita. Već je naprijed navedeno i kakvo je stajalište sudske prakse u pogledu navedenog. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine takse-naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što očito nije učinio. Dakle, sud zaključuje da se ne radi o nikakvoj naknadi štete, a tuženik kao banka je u trenutku sklapanja spornog ugovora bio u boljoj poziciji u odnosu na tužiteljicu kao potrošača. Ugovor o kreditu je pisan na obrascu tuženika (pravnog prednika ), isti je imao na raspolaganju stručne (pravne i financijske ) službe, te je onda u konkretni ugovor morao jasnije navesti što će sve korisnik kredita (ovdje tužiteljica ) biti dužna platiti banci u slučaju prijevremenog raskida ugovora.

76. Sud je mišljenja da se odnos između tuženika i drugih banaka ne može i ne smije stavljati na teret primatelju kredita kao potrošaču. Ono što je propisano odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, uopće niti ne spada u odnos koji bi postojao između banke i potrošača, već interni odnos između banke i njezine druge banke (kod koje se zadužio ), koji za potrošača kao primatelja kredita ne smije imati nikakve štetne posljedice. Naime, čl. 1024. ZOO je izričito ugovoreno pravo davatelja kredita na obračun naknade stvarne štete od korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita. Poziva se na odredbu čl. 1068. st. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice svodi se upravo na taj iznos.

77. Točno je da i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 ) izrijekom predviđa pravo vjerovnika na pravednu i objektivnu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

78. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o naknadi, a ne o naknadi štete, a koja naknada je jasno i nedvosmisleno utvrđena obračunom samog tuženika koji je dan tužiteljici, radi se o Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 28. listopada 2022. god., iz koje obavijesti jasno i nedvosmisleno proizlazi o naknadi za prijevremeni povrat. Iz sadržaja tog dijela ugovora jasno proizlazi da se radi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a također i iz kasnijih dokumenta izdanih od strane tuženika i iz pregled prometa po kreditu proizlazi kako se radi baš o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je u dokumnetima tuženika nazvana kao "naplata troška", odnosno "naknada za prijevremenu otplatu kredita".

79. U čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066-515/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, nije ugovorena naknada štete u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, nego je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama za usluge tadašnje Hypo Alpe-Adria bank d.d.

(pravnog prednika ovdje tuženika ).

80. Stoga da je tuženik doista imao bilo kakvu namjeru tužiteljici kao primatelju kredita prilikom prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračunavati naknadu štete sukladno odredbi čl. 1024. tada, a budući da je tuženik (prednik ) kao banka sam sastavljao ugovor i radi se o tipskom ugovoru, takvu odredbu trebao sam tuženik odrediti u čl. 8. Ugovora. Međutim, tuženik je očito ugovorio i zaračunava samo naknadu zbog prijevremene otplate kredita, a sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ), a ne sukladno stvarno pretrpljenoj šteti Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ) već zbog prijevremenog zatvaranja kredita. Iz izvedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate ).

81. Budući da je sud utvrdio da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate), takva ugovorna odredba je u smislu čl. 322. st. 1. ZOO suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna je, jer je suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO i čl. 6. ZOO odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, jer se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužiteljici je ovakvom naplatom naknade otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je njezino zakonsko pravo.

82. Stoga je stav suda da je tuženik naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita povrijedio zakon na štetu tužiteljice, te da ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

83. Stoga sud smatra da se na okolnost je li prijevremenom otplatom kredita tuženiku nije nastala šteta jer se tuženikova tvrdnja svodi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice, a već je obrazloženo da sud smatra da se uopće ne radi o naknadi štete.

84. Sud smatra da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 066-515/2008 od 17. rujna 2008. god. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u čl. 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..

85. Tužiteljica je svojim tužbenim zahtjevom zatražila vraćanje iznosa takse - naknade koji je tuženik primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, i prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana duguje drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a u ovom slučaju dijela ugovora, osim ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, što u ovoj parnici nije slučaj.

86. S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 8. u dijelu koji se odnosi na naplatu takse u slučaju prijevremene otplate kredita utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

87. Dakle, po mišljenju suda, tuženik je dužan vratiti tužiteljici primljenu taksu – naknadu naplaćenu za prijevremeni raskid ugovora o kreditu, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

88. Sud je u dokaznom postupku provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje koje je odredio Rješenjem od dana 27. studenog 2025. i to u svezi Ugovora o kreditu broj 066-515/2008 od dana 17. rujna 2008.god. i to utvrđenja koliki iznos i kada je tuženik naplatio od tužiteljice na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita ( tzv. izlazna naknada ). Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.

89. Stalna sudska vještakinja je dana 27. veljače 2026.god. dostavila svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uvidom u Pregled prometa za klijenta (list spisa 124) Nalazom je utvrđeno da je tuženik dana 28.10.2022. godine tužitelju prilikom konačnog povrata kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 20.443,02 kuna, a što iznosi 2.713,26 EUR.

90. Dakle, radi se o nespornom iznosu od tada ukupno 20.443,02 HRK (hrvatskih kuna), što je sada iznos od 2.713,26 EUR, a koliko je tuženik prilikom prijevremenog zatvaranja odnosno povrata kredita od 28. listopada 2022. god. zaračunao tužiteljici i koji je iznos je tužiteljica prema potvrdi i platila.

91. Tužiteljica je zatražila vraćanje u valuti EUR, što je pravilno i što je sud u cijelosti prihvatio.

92. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos takse-naknade (koja je naplaćena 28. listopada 2022.god. ), s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika jer se radi o nepoštenom stjecatelju.

93. Tužiteljica je na taj iznos zatražila isplatu zatezne kamate propisane zakonom, što je u skladu s odredbom čl. 22. st. 4. ZOO-a prema kojoj se odredbe ZOO-a o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena, što znači da su kamate jednake bez obzira da li je glavnica izražena u kunama ili stranoj valuti pa je zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

94. Tužiteljica je u tužbi zatražila isplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i što je trebalo prihvatiti.

95. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u cijelosti uspijela sa svojim tužbenim zahtjevom.

96. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( specificirani tužbeni zahtjev 2.713,26 EUR ) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25) posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

97. Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe (tbr.7. toč.1.) ukupno 200,00 EUR, sastav podneska od 06.06.2025.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 14.10.2025.god. (tbr.9/1) ukupno 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 26.11.2025.god. (tbr.9/1) ukupno 200,00 EUR, sastav podneska od 07.04.2026.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 200,00 EUR, sastav podneska od 27.05.2026.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 10.06.2026.god. (tbr.9/1) ukupno 200,00 EUR i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3 ), te ukupno iznosi 1.500,00 EUR te je uvećan za pripadajući PDV (Tbr. 42) u iznosu od ukupno 375,00 EUR.

98. Tužiteljici je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 36,79 EUR i na presudu u iznosu od 73,58 EUR.

99. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.185,37 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

100. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 24. srpnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2025.god.

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice OD Golubić i Šikić iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Smrček i dr. iz [adresa]