Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5217/2026-3.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4359421, zaključenog 5. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog 6. rujna 2007. od Ivana Rajčića, javnog bilježnika u Splitu, pod brojem OV-14806/07, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4359421, zaključenog 5. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog 6. rujna 2007. od Ivana Rajčića, javnog bilježnika u Splitu, pod brojem OV-14806/07, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4359421, zaključenog 5. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog 6. rujna 2007. od Ivana Rajčića, javnog bilježnika u Splitu, pod brojem OV-14806/07.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.678,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,62 EUR od 31.1.2008.g.

- na iznos od 3,34 EUR od 29.2.2008.g.

- na iznos od 6,29 EUR od 31.3.2008.g.

- na iznos od 1,86 EUR od 30.4.2008.g.

- na iznos od 0,11 EUR od 31.5.2008.g.

- na iznos od 2,27 EUR od 30.6.2008.g.

- na iznos od 1,13 EUR od 30.9.2008.g.

- na iznos od 15,34 EUR od 31.10.2008.g.

- na iznos od 5,82 EUR od 30.11.2008.g.

- na iznos od 17,92 EUR od 31.12.2008.g.

- na iznos od 19,78 EUR od 31.1.2009.g.

- na iznos od 20,63 EUR od 28.2.2009.g.

- na iznos od 18,31 EUR od 31.3.2009.g.

- na iznos od 18,75 EUR od 30.4.2009.g.

- na iznos od 15,21 EUR od 31.5.2009.g.

- na iznos od 12,60 EUR od 30.6.2009.g.

- na iznos od 13,29 EUR od 31.7.2009.g.

- na iznos od 14,67 EUR od 31.8.2009.g.

- na iznos od 14,55 EUR od 30.9.2009.g.

- na iznos od 13,16 EUR od 31.10.2009.g.

- na iznos od 15,77 EUR od 30.11.2009.g.

- na iznos od 17,86 EUR od 31.12.2009.g.

- na iznos od 20,83 EUR od 31.1.2010.g.

- na iznos od 20,15 EUR od 28.2.2010.g.

- na iznos od 24,19 EUR od 31.3.2010.g.

- na iznos od 23,42 EUR od 30.4.2010.g.

- na iznos od 24,91 EUR od 31.5.2010.g

- na iznos od 37,83 EUR od 30.6.2010.g.

- na iznos od 35,17 EUR od 31.7.2010.g.

- na iznos od 43,30 EUR od 31.8.2010.g.

- na iznos od 40,49 EUR od 30.9.2010.g.

- na iznos od 35,98 EUR od 31.10.2010.g.

- na iznos od 45,50 EUR od 30.11.2010.g

- na iznos od 57,62 EUR od 31.12.2010.g.

- na iznos od 50,91 EUR od 1.2.2011.g.

- na iznos od 51,33 EUR od 2.3.2011.g.

- na iznos od 46,04 EUR od 6.4.2011.g.

- na iznos od 50,77 EUR od 5.5.2011.g.

- na iznos od 63,16 EUR od 9.6.2011.g.

- na iznos od 73,20 EUR od 14.7.2011.g.

- na iznos od 80,31 EUR od 31.7.2011.g.

- na iznos od 65,95 EUR od 3.10.2011.g.

- na iznos od 62,77 EUR od 9.11.2011.g.

- na iznos od 66,07 EUR od 23.12.2011.g.

- na iznos od 68,45 EUR od 11.1.2012.g.

- na iznos od 71,07 EUR od 20.2.2012.g.

- na iznos od 69,79 EUR od 22.3.2012.g.

- na iznos od 71,98 EUR od 30.5.2012.g.

- na iznos od 70,96 EUR od 27.6.2012.g.

- na iznos od 69,94 EUR od 27.7.2012.g.

- na iznos od 66,17 EUR od 28.9.2012.g.

- na iznos od 70,00 EUR od 12.11.2012.g.

- na iznos od 69,10 EUR od 8.12.2012.g.

- na iznos od 64,85 EUR od 16.1.2013.g.

- na iznos od 66,83 EUR od 16.2.2013.g.

- na iznos od 66,76 EUR od 23.2.2013.g.

- na iznos od 64,00 EUR od 11.5.2013.g.

- na iznos od 62,90 EUR od 20.6.2013.g.

- na iznos od 63,07 EUR od 12.7.2013.g.

- na iznos od 68,73 EUR od 9.10.2013.g.

- na iznos od 66,93 EUR od 31.10.2013.g.

- na iznos od 68,27 EUR od 27.11.2013.g.

- na iznos od 69,07 EUR od 23.12.2013.g.

- na iznos od 67,42 EUR od 18.1.2014.g.

- na iznos od 71,35 EUR od 28.3.2014.g.

- na iznos od 69,82 EUR od 25.4.2014.,g.

- na iznos od 68,99 EUR od 30.5.2014.g.

- na iznos od 69,08 EUR od 27.6.2014.g.

- na iznos od 72,23 EUR od 11.9.2014.g.

- na iznos od 74,54 EUR od 8.11.2014.g.

pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 398,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. rujna 2007. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.889,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da mu tuženik isplati 1.010,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 5,47 EUR od 30.11.2007.g.

- na iznos od 5,45 EUR od 31.12.2007.g.

- na iznos od 5,55 EUR od 31.1.2008.g.

- na iznos od 5,60 EUR od 29.2.2008.g.

- na iznos od 5,69 EUR od 31.3.2008.g.

- na iznos od 5,55 EUR od 30.4.2008.g.

- na iznos od 7,12 EUR od 31.5.2008.g.

- na iznos od 7,21 EUR od 30.6.2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 31.7.2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 31.8.2008.g.

- na iznos od 7,16 EUR od 30.9.2008.g.

- na iznos od 7,74 EUR od 31.10.2008.g.

- na iznos od 7,35 EUR od 30.11.2008.g.

- na iznos od 7,85 EUR od 31.12.2008.g.

- na iznos od 7,92 EUR od 31.1.2009.g.

- na iznos od 7,96 EUR od 28.2.2009.g.

- na iznos od 13,19 EUR od 31.3.2009.g.

- na iznos od 13,22 EUR od 30.4.2009.g.

- na iznos od 12,97 EUR od 31.5.2009.g.

- na iznos od 12,79 EUR od 30.6.2009.g.

- na iznos od 12,84 EUR od 31.7.2009.g.

- na iznos od 12,94 EUR od 31.8.2009.g.

- na iznos od 12,93 EUR od 30.9.2009.g.

- na iznos od 12,83 EUR od 31.10.2009.g.

- na iznos od 13,01 EUR od 30.11.2009.g.

- na iznos od 13,16 EUR od 31.12.2009.g.

- na iznos od 13,36 EUR od 31.1.2010.g.

- na iznos od 13,31 EUR od 28.2.2010.g.

- na iznos od 13,59 EUR od 31.3.2010.g.

- na iznos od 13,54 EUR od 30.4.2010.g.

- na iznos od 13,64 EUR od 31.5.2010.g

- na iznos od 14,53 EUR od 30.6.2010.g.

- na iznos od 14,35 EUR od 31.7.2010.g.

- na iznos od 14,90 EUR od 31.8.2010.g.

- na iznos od 14,71 EUR od 30.9.2010.g.

- na iznos od 14,40 EUR od 31.10.2010.g.

- na iznos od 15,06 EUR od 30.11.2010.g

- na iznos od 15,89 EUR od 31.12.2010.g.

- na iznos od 15,43 EUR od 1.2.2011.g.

- na iznos od 15,46 EUR od 2.3.2011.g.

- na iznos od 15,09 EUR od 6.4.2011.g.

- na iznos od 15,42 EUR od 5.5.2011.g.

- na iznos od 16,27 EUR od 9.6.2011.g.

- na iznos od 16,96 EUR od 14.7.2011.g.

- na iznos od 16,37 EUR od 31.7.2011.g.

- na iznos od 15,44 EUR od 3.10.2011.g.

- na iznos od 12,47 EUR od 9.11.2011.g.

- na iznos od 12,65 EUR od 23.12.2011.g.

- na iznos od 12,77 EUR od 11.1.2012.g.

- na iznos od 12,91 EUR od 20.2.2012.g.

- na iznos od 12,84 EUR od 22.3.2012.g.

- na iznos od 12,96 EUR od 30.5.2012.g.

- na iznos od 12,90 EUR od 27.6.2012.g.

- na iznos od 12,85 EUR od 27.7.2012.g.

- na iznos od 12,65 EUR od 28.9.2012

- na iznos od 12,65 EUR od 28.9.2012.g.

- na iznos od 12,85 EUR od 12.11.2012.g.

- na iznos od 12,81 EUR od 8.12.2012.g.

- na iznos od 12,58 EUR od 16.1.2013.g.

- na iznos od 12,69 EUR od 16.2.2013.g.

- na iznos od 12,68 EUR od 23.2.2013.g.

- na iznos od 12,54 EUR od 11.5.2013.g.

- na iznos od 12,48 EUR od 20.6.2013.g.

- na iznos od 12,49 EUR od 12.7.2013.g.

- na iznos od 12,79 EUR od 9.10.2013.g.

- na iznos od 12,69 EUR od 31.10.2013.g.

- na iznos od 12,76 EUR od 27.11.2013.g.

- na iznos od 12,80 EUR od 23.12.2013.g.

- na iznos od 12,72 EUR od 18.1.2014.g.

- na iznos od 12,92 EUR od 28.3.2014.g.

- na iznos od 12,84 EUR od 25.4.2014.g.

- na iznos od 12,80 EUR od 30.5.2014.g.

- na iznos od 12,80 EUR od 27.6.2014.g.

- na iznos od 12,97 EUR od 11.9.2014.g.

- na iznos od 13,09 EUR od 8.11.2014.g.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 418-50- 4539421 koji je dana 6. rujna 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Rajčića pod brojem OV-14806/07 i kojim su ugovorile kredit u iznosu od 20.435,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz otplatu u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa navedenog u CHF. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati nepoštene i ništetne, a pri tome se poziva na presude donesene u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prva i interesa potrošača korisnika kredita. Također, tvrdi da je ništetna i ugovorna odredba iz čl. 3. kojom je ugovoreno plaćanje naknade u visini 3,3% od iznosa kredita, a temeljem koje mu ne naplaćena naknada u iznosu od 3.000,94 HRK. Tužitelj je u tužbi tražio da sud presudom utvrdi ništetnost cijelog ugovora te da tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 58.103,90 HRK zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tražio je utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamati i naknadi iz čl. 3. te isplatu iznosa od 35.987,13 HRK i 3.000,94 HRK zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i uz naknadu parničnog troška. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (podnesak od 14. veljače 2025.) tužitelj je povukao glavni zahtjev iz tužbe, tako da sada traži da sud utvrdi da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jednostranoj promjeni kamatne stope i jednokratnoj naknadi, sadržane u čl. 1. i čl. 7., čl. 2. te čl. 3. Ugovora, ništetne te da tuženiku naloži isplatu iznosa od 3.678,43 EUR s osnova valutne klauzule, 1.010,94 EUR s osnova jednostranog povećanja ugovorne kamate i 398,39 EUR na ime naplaćene jednokratne naknade, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate i uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, smatra da zahtjeve iz tužbe nije moguće kumulirati, ističe prigovor zastare, tvrdi da je zastara nastupila protekom općeg roka zastare koji je počeo teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, smatra da tužitelj nema pravni interes za isticanje ništetnosti u ovom postupku, ističe da je kredit otplaćen u cijelosti čime je ugovor ispunjen, tvrdi da čak i u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ista ima karakter odredbe manjeg značenja, navodi kako povreda kolektivnog interesa i/ili prava potrošača ne znači nužno i postojanje nedostataka pri sklapanju predmetnog ugovora, tvrdi da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te da se tužitelj unaprijed usuglasio s promjenama kamatne stope, osporava da bi ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, tvrdi da je prilikom formiranja kamatne stope uzimao u obzir promjene tržišnih faktora, navodi kako su krediti u CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora za korisnike bili povoljniji od kredita u drugim valutama, navodi da je tužitelj mogao izabrati kredit u drugoj valuti i da je sam odabrao kredit u CHF, ističe da je tužitelj bio upoznat s uvjetima kredita i da mu je bio uručen plan otplate, tvrdi da je predmetni ugovor odraz volje ugovornih strana, ističe da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, tvrdi da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a slijedom svega iznesenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, financijskim vještačenjem i uvidom u dostavljene isprave. Budući da se tuženik nije izjasnio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) smatra se da je pristao na djelomično povlačenje tužbe. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. ZPP, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Među strankama nije sporno da su 5. rujna 2007. ugovorile kredit za kupnju novog vozila i da je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 20.435,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu po stopi od 5,49% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima koji su izraženi u valuti CHF, a otplaćuju se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Isto tako, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je tijekom otplate tuženik mijenjao kamatnu stopu. Također, nije sporno da su stranke ugovorile plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30 % od iznosa kredita, a koja je naplaćena prilikom korištenja kredita.

5. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni redovne kamate, ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka te ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, protivne prisilnim propisima, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su tuženiku plaćeni zbog povećanja redovne kamate i rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita te iznosa naplaćenog na ime jednokratne naknade. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više banaka, pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapao ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/09 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, kao i one kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakve kriterije.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor potrošački budući da je kredit ugovoren radi kupnje automobila za osobne potrebe, da su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, da mu je pri tome rečeno kako se radi o najsigurnijoj i najstabilnijoj valuti, da su stranke pregovarale jedino o iznosu kredita i roku otplate, da prije potpisivanja ugovora tužitelj nije dobio nikakva dodatna pojašnjenja vezano za promjenu kamatne stope i naknadu koja mu je naplaćena, da nije bilo nikakvih upozorenja da bi moglo doći do značajnog povećanja anuiteta, da nije dobio nikakve dodatne informacije o tečaju CHF te da je mjesečni anuitet u početku iznosio oko 1.100,00 HRK, da bi nakon nekoliko mjeseci iznos anuiteta narastao na 1.900,00 HRK.

9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog da se kao svjedok sasluša javni bilježnik iz razloga što njegovim saslušanjem nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost tužitelja o spornim odredbama ugovora budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati nepoštene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao suprotno, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO tuženik je dužan vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredaba ugovora.

12. Stalni sudski vještak dipl. oec. Darko Prpić (Darfin d.o.o.) na temelju dostavljene dokumentacije izračunao je da ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 1.356,34 CHF odnosno 1.010,94 EUR (7.616,99 HRK), da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 3.678,43 EUR (27.715,14 HRK), da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi ukupno 6,51 EUR (49,06 HRK) te da je prilikom isplate kredita obračunata i naplaćena naknada u iznosu od 674,37 CHF odnosno 398,39 EUR (3.001,66 HRK).

13. Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka kao stručno i nepristrano iz razloga što su svi izračuni jasni i pregledni, a stranke nisu imale primjedbi na provedeno vještačenje. Na temelju provedenog vještačenja sud je utvrdio da je tužitelj zbog povećanja redovne kamate tuženiku više platio 1.010,94 EUR, da je zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita više platio 3.678,43 EUR te da mu je prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 398,39 EUR.

14. Među strankama je sporno je li nastupila zastara. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO).

15. S obzirom na to da je tužba podnesena 16. travnja 2021., zastara je nastupila u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope pa je stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odrede o valutnoj klauzuli, u trenutku podnošenja tužbe opći rok zastare nije protekao pa stoga u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva prigovor zastare nije osnovan.

16. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o spornoj jednokratnoj naknadi.

17. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

18. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratnu naknadu bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

19. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

20. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na jednokratnu naknadu iz čl. 3. Ugovora o kreditu, valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

21. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovorima kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

22. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

23. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 14. veljače 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 10. veljače 2022., 6. ožujka 2024., 3. ožujka 2025. i 11. lipnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih parničnih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,78 EUR i prvostupanjsku presudu u iznosu od 61,78 EUR.

25. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženiku je naloženo da tužitelju nadoknadi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao tužbeni zahtjev kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine, a tužitelj je u konačnici dokazao da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Iako je zahtjev za isplatu s osnova jednostranog povećanja kamatne stope odbijen zbog zastare, u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva stranke nisu poduzimale zasebne parnične radnje niti je sud vezano za taj zahtjev izvodio posebne dokaze.

U Zagrebu 24. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte