an

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-241/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: GI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja GI, zamjenske punomoćnice tužitelja GIJ i punomoćnice tuženika TI, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 24. srpnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102704639 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.11.2005.god. a koja glasi: »U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.«.

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102704639 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.11.2005.godine u odredbi čl. 8. koja glasi: »Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.«, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva kao i dio oba eventualno kumulirana tužbena zahtjeva koja glase:

» III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102704639 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.11.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. » .«. IV Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102704639 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 07.11.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka u odredbi čl.7. koja glasi: «…obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.«, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva koji glasi:

»IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.793,60 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,42 EUR počev od 1.12.2005. godine do isplate;

- na iznos od 8,21 EUR počev od 1.8.2010. godine do isplate;

- na iznos od 22,87 EUR počev od 1.9.2010. godine do isplate;

- na iznos od 18,89 EUR počev od 1.10.2010. godine do isplate;

- na iznos od 15,83 EUR počev od 1.11.2010. godine do isplate;

- na iznos od 21,30 EUR počev od 1.12.2010. godine do isplate;

- na iznos od 27,51 EUR počev od 1.1.2011. godine do isplate;

- na iznos od 21,81 EUR počev od 1.2.2011. godine do isplate;

- na iznos od 24,20 EUR počev od 1.3.2011. godine do isplate;

- na iznos od 21,01 EUR počev od 1.4.2011. godine do isplate;

- na iznos od 27,60 EUR počev od 1.5.2011. godine do isplate;

- na iznos od 31,23 EUR počev od 1.6.2011. godine do isplate;

- na iznos od 32,54 EUR počev od 1.7.2011. godine do isplate;

- na iznos od 55,41 EUR počev od 1.8.2011. godine do isplate;

- na iznos od 33,05 EUR počev od 1.9.2011. godine do isplate;

- na iznos od 30,63 EUR počev od 1.10.2011. godine do isplate;

- na iznos od 60,56 EUR počev od 1.11.2011. godine do isplate;

- na iznos od 1,45 EUR počev od 1.12.2011. godine do isplate;

- na iznos od 33,49 EUR počev od 1.1.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,63 EUR počev od 1.2.2012. godine do isplate;

- na iznos od 32,82 EUR počev od 1.3.2012. godine do isplate;

- na iznos od 1,62 EUR počev od 13.3.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,41 EUR počev od 1.4.2012. godine do isplate;

- na iznos od 34,81 EUR počev od 1.5.2012. godine do isplate;

- na iznos od 34,02 EUR počev od 1.6.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,54 EUR počev od 1.7.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,88 EUR počev od 1.8.2012. godine do isplate;

- na iznos od 30,71 EUR počev od 1.9.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,66 EUR počev od 1.10.2012. godine do isplate;

- na iznos od 34,40 EUR počev od 1.11.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,91 EUR počev od 1.12.2012. godine do isplate;

- na iznos od 33,67 EUR počev od 1.1.2013. godine do isplate;

- na iznos od 32,88 EUR počev od 1.2.2013. godine do isplate;

- na iznos od 33,08 EUR počev od 1.3.2013. godine do isplate;

- na iznos od 31,74 EUR počev od 1.4.2013. godine do isplate;

- na iznos od 30,07 EUR počev od 1.5.2013. godine do isplate;

- na iznos od 30,83 EUR počev od 1.6.2013. godine do isplate;

- na iznos od 26,61 EUR počev od 1.11.2013 godine do isplate;

- na iznos od 31,36 EUR počev od 1.12.2013 godine do isplate;

- na iznos od 32,33 EUR počev od 1.1.2014 godine do isplate;

- na iznos od 36,33 EUR počev od 1.2.2014 godine do isplate;

- na iznos od 131,33 EUR počev od 25.2.2014 godine do isplate;

- na iznos od 30,17 EUR počev od 1.3.2014 godine do isplate;

- na iznos od 159,30 EUR počev od 1.8.2014 godine do isplate;

- na iznos od 65,75 EUR počev od 1.10.2014 godine do isplate;

- na iznos od 65,75 EUR počev od 1.12.2014 godine do isplate;

- na iznos od 163,98 EUR počev od 1.9.2015 godine do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana.«.

VI Odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva koji glasi:

» V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 32,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.«.

VII Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužitelju GI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.537,02 (tisućupetstotridesetsedam eura i dva centa) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO- a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.192,43 (tisućustodevedesetdva eura i četrdesettri centa) kuna / 158,26 (stopedesetosam eura i dvadesetšest centi) eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kuna 1,51/eura 0,2 od 02.01.2006. pa do isplate;

- kuna 7,12/eura 0,94 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kuna 16,55/eura 2,2 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kuna 21,3/eura 2,83 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kuna 19,51/eura 2,59 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kuna 17,76/eura 2,36 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kuna 21,22/eura 2,82 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kuna 22,29/eura 2,96 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kuna 16,22/eura 2,15 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kuna 18,2/eura 2,42 od 02.10.2006. pa do isplate;

- kuna 19,21/eura 2,55 od 04.11.2006. pa do isplate;

- kuna 20,68/eura 2,74 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kuna 28,69/eura 3,81 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kuna 34,07/eura 4,52 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kuna 31,58/eura 4,19 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kuna 33,04/eura 4,39 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kuna 46,68/eura 6,2 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kuna 50,02/eura 6,64 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kuna 54,44/eura 7,23 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kuna 54,41/eura 7,22 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kuna 48,36/eura 6,42 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kuna 57,37/eura 7,61 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kuna 57,59/eura 7,64 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kuna 51,26/eura 6,8 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kuna 51,96/eura 6,9 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kuna 39,07/eura 5,19 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kuna 29,93/eura 3,97 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kuna 20,91/eura 2,78 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kuna 42,07/eura 5,58 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kuna 47,95/eura 6,36 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kuna 41,52/eura 5,51 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kuna 54,32/eura 7,21 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kuna 51,45/eura 6,83 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kuna 38,81/eura 5,15 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kuna 24,49/eura 3,25 od 02.12.2008. pa do isplate;

- kuna 0,87/eura 0,12 od 09.12.2009. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IX Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužitelju GI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.680,04 (tisućušesoosamdeset eura i četiri centa) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 24. srpnja 2026. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 2.284,56 (dvijetisućedvjestoosamdesetčetiri eura i pedesetšest centi) eura, kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24.09.2019. godine podnio ovom sudu tužbu kojom traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 51400607-5102704639, od 07.11.2005.godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. ugovora, odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.8. ugovora, odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanoj u čl.2. i u čl.7. ugovora, te je zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.918,90 eura / 14.458,29 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka prema kuni i novčanog iznosa od 33,85 eura / 255,05 kuna s osnove razlike između glavnica zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U tužbi tužitelj od bitnoga navodi da je između njega, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana 27.05.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 356-73/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosu 206,000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. Zagreb na dan korištenja (čl.2. ugovora), te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.173,47 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. Zagreb važećem na dan dospijeća odnosno plaćanja (čl.3. ugovora).

Tužitelj tvrdi da predmetni ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika, a koja odredba je nepoštena i ništetna iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka, te da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je tuženik odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unio u ugovor isključivo kako bi pogodovao sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika, a ista ugovorna odredba uzrokuje tužitelju na njegovu štetu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove.

Tužitelj dalje tvrdi da ga u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer se tečaj švicarskog franka mijenjano na način da se isti povećavao, što je imalo za posljedicu i povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž -6632/17, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana.

Tužitelj dalje navodi da je između stranka sklopljen Aneks broj 1. ugovoru o kreditu broj 5102704639, od 21.12.2015., kojim je provedena konverzija, međutim da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala, te se navedena činjenica nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute i sve promjene kamatnih stopa.

Tužitelj dalje navodi kako je zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu došlo do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije.

Tužitelj stoga smatra ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, pri čemu se poziva na čl.323. ZOO-a i kao posljedicu ništetnosti potražuje da mu tuženik vrati sve što je temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi primio, kao i zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, navodi da se ne može smatrati da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena, odnosno da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da bi se cit. odredba mogla smatrati nepoštenom samo pod uvjetom da se na taj način tuženiku kao potrošaču onemogućava pravo pristupa sudu, a što ovdje nije slučaj, te da eventualnu neravnotežu među strankama treba prosuđivati s obzirom na različite okolnosti kao što su sjedište suda, sjedište odnosno prebivalište stranaka, prirodu spora, visinu predmeta spora, je li za očekivati da će stranka uzeti punomoćnika (odvjetnika) i sl.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te se u odnosu na zahtjev tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, a budući da Zakona o zaštiti potrošača određuje pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za isplatu, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO -a, a kako je tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, te je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik dalje osporava da bi tužitelj imao status potrošača, te ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Tuženik nadalje tvrdi kako su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te da su tim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu potrošač nije bio obvezan prihvatiti konverziju, već je postojala mogućnost izbora prihvata konverzije, dok je tuženik bio dužan primijeniti pravila o konverziji propisana od strane nacionalnog zakonodavca, a u konkretnom slučaju tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu. Prilikom provođenja konverzije sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) retroaktivno su iskorištene za namirenje kredita u EUR, te su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora i ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR, slijedom čega u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu.

Nadalje, tuženik navodi kako je prilikom izračuna konverzije utvrđeno da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 6.333,63 kuna, za koje bi trebalo umanjiti navodno potraživanje tužitelja.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije u visini od 33,85 eura tuženik ističe prigovor zastare te smatra da bi se na to navodno stjecanje bez osnove trebao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a kako je od dana 21.12.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

Tuženik u odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva tužitelju te je isti bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe budući da je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno banka je upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze, te i predmetni ugovor sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF, te su upozorenja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak navedena i u brošurama tuženika i u razgovoru sa službenicima banke. Vezano uz ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl. 175. Zakona o bankama i čl.308. Zakona o kreditnim institucijama i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

Tuženik je nadalje donio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja je stupila na snagu dana 01.01.2014. definiran parametar, fiksnu maržu te razdoblja promjena kamatnih stopa.

Tuženik dodatno navodi kako se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st. 5. ZPK i kamatne stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita.

Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik prouzročio svojim postupanjem ikakvu štetu tužitelju.

Vezano uz tijek zakonskih zateznih kamata tuženik ističe kako tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita pir čemu se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. te smatra da bi zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. godine tj. dan nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.190,64 kuna / 158,03 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, te predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te da naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 663/17, od 10.06.2003., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu:

Obavijesti o promjenama uvjeta po kreditu i o promjenama kamatne stope s otplatnim planovima (stranica 16-28), pregled prometa po partiji kredita od 09.11.2005.-30.09.2015. (stranica 39-55), pregled prometa po partiji kredita od 01.09.2015.-28.12.2015. (stranica 56-57), otplatni plan (stranica 61-64), izračun konverzije (stranica 65-78), opomena pred tužbu s povrtnicom (stranica 79-81), odluka Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-762/2019, od 20. rujna 2019. godine, odluka Suda Europske Unije C-472/11, od 21.02.2013., odluka Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-224/2020, od 28. siječnja 2020. godine, (stranica 112-127), brošure tuženika (stranica 134-148), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237-240), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine (stranica 450-453), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Dinka Brajnovića od studenog 2025. (stranica 485-507), očitovanje 29.12.2025. (stranica 517-518).

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja kao stranku.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan pod točkama I, II i III, prvo istaknuti eventualno kumulirani zahtjev osnovan pod točkom IV (budući da su točke I, II i III identične, slijedom čega o drugo istaknutom eventualno kumuliranom zahtjevu nije odlučivano.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639, od 07.11.2005. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. ugovora, odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.8. ugovora, odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanoj u čl.2. i u čl.7. ugovora, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.918,90 eura / 14.458,29 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka prema kuni i novčanog iznosa od 33,85 eura / 255,05 kuna s osnove razlike između glavnica zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639, od 07.11.2005. godine, kojim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.500,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, i kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke., te prorogacijskom klauzulom (sporazum o mjesnoj nadležnosti) prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke tj. tuženika.

9. Isto tako među parničnim strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti,

- ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima,

- status tužitelja kao potrošača,

- primjenjivost presuda iz kolektivnog spora u ovoj pravnoj stvari,

- informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora,

- da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- visina tužbenog zahtjeva i pravilnost izračuna konverzije,

- osnovanost prigovora zastare tužiteljevog potraživanja,

- savjesnosti tuženika u pogledu tijeka zateznih kamata,

- osnovanost tuženikovog prigovora radi prijeboja.

11. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima, kao i obzirom na okolnost da tuženik izričito osporava tužitelju status potrošača.

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine (stranica 450-453), sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 14.500,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u čl.3. ugovora ugovorena je namjena kredita za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, u članku 7. ugovora ugovorena je anuitetna otpla ta kredita u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke, u članku 8. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjat i u skladu s važećim odlukama banke, dok je u čl.14. ugovorena tzv. prorogacijska klauzula kojom su stranke ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke.

13. Iz iskaza saslušanog tužitelja GI utvrđeno je da je sredstva kredita iskoristio za adaptaciju kata na kući, a koja se nalazi u [adresa], te kako je tim sredstvima na katu kuće napravljen stan koji služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji i da taj prostor nije koristio u nikakve druge gospodarske svrhe osim za stanovanje.

14. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, kao korisnika kredita, proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje korisnika kredita, već je na katu kuće napravljen stan koji služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, slijedom čega sud smatra kako se tužitelj, u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te ne prihvaća kao osnova tuženikov prigovor da tužitelj nema status potrošača.

15. Stoga sud smatra kako je korisnik kredita, kao tužitelj, dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru.

16. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639, od 07.11.2005. godine (stranica 450-453), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste & Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila trećetuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

17. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639 (stranica 450-453), utvrđeno je da je isti zaključen dana 07.11.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.

18. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

19. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

20. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) koji u čl. 118., odnosno u čl.138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

21. Međutim, prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

22. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

23. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. I po čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

25. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

27. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

28. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

29. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je korisnik kredita, kao raniji tužitelj, dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

30. Međutim, sud je dokazni postupak provodio u odnosu na odredbu iz članka 14. predmetnog ugovora o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, budući da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, ne odnose na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta Banke odnosno tuženika.

31. Vezano uz spornu okolnost da li je korisnik kredita pri sklapanju ugovora bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, tužitelj u svojem iskazu od bitnoga navodi da je predmetni kredit glavnicom vezan uz valutnu klauzulu CHF-a, a do toga je došlo jer mu je takva vrsta kredita bila ponuđena i za istu je bio jedino sposoban, dok nije nikako bio kreditno sposoban za kredit kod kojeg je glavnica bila vezana uz valutnu klauzulu EUR, potvrdio je da je osobno odlazio na razgovore sa službenikom banke u fazi pregovaranja kredita, te su uglavnom razgovarali o dokumentaciji koja je tužitelju potrebna za ishodovanje kredita, vezano uz kamatnu stopu rečeno mu da je kod tih ugovora kamatna stopa najniža i da je promjenjiva, te da u ugovoru piše da o promjeni kamatne stope odlučuje banka, te da kamatna stopa može varirati ali malo, nije mu ništa rečeno o tome koji uvjeti i kriteriji moraju biti ispunjeni da dođe do promjene kamatne stope, a po tužiteljevom sjećanju o valutnoj klauzuli CHF-a i o švicarskom franku kao valuti nisu govorili, te je potvrdio da nije sudjelovao u sastavljanju isprave ugovora o kreditu, isti je već bio napisan kada mu je uručen.

32. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su mu neposredno poznate i kojih se mogao prisjetiti, te u njegovom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njegov iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

33. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala odnosno brošure tuženika (stranica 134-148) utvrđeno je da je tuženik imao u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF, EUR ili USD, ali u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu švicarski franak, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro obzirom da je po stajalištu ovog suda tuženiku, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na kunu, a što sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču.

34. Osim toga, prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

35. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

36. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti sud je uvidom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639 (stranica 450-453), utvrdio da je člankom 14. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, dok je iz zaglavlja ugovora sud utvrdio da ovdje tuženik ima svoje sjedište u [adresa].

37. Točno je da je u čl.70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, da se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti, uz uvjet da je isti sud stvarno nadležan (st.1.), te da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa (st.3).

38. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu u fazi pregovaranja kredita ništa nije bilo rečeno o nadležnosti u slučaju spora iz tog ugovora.

39. Nadalje, budući da tužitelj ima prebivalište u općini [adresa], u [adresa], te bi isti radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta tuženika, u Rijeci, bio izložen dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena, dok se to ne bi odnosilo na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci, slijedom čega ista ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja.

40. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda odredba članka 14. predmetnog ugovora o kreditu ne predstavlja glavni predmet ugovora, niti uvjet, niti odlučujuću pobudu, te ugovor može opstati i bez predmetne odredbe.

41. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP -a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli i prorogacijskoj klauzuli.

42. Vezano uz spornu okolnost da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237- 240).

43. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

44. Iz pročitanog sadržaja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237-240) kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, a na takav zaključak upućuje odredba čl.2.st.2. gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl.145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba čl.3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF, kao i dio čl.11.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio Osnovnog ugovora u CHF.

45. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tuženikova tvrdnja da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

46. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u Preambuli u članku 1. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

48. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

49. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

50. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće niti ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećen.

51. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

52. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.

53. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

54. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

55. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

56. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

57. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

58. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

59. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne, a identične su odredbe sadržane i u važećem Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/2022 i 59/2026) u članku 45.

60. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

61. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

62. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu PI protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

63. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije, bez obzira na Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-457/2025-21, od 27. svibnja 2026., prema kojoj korisnici kredita u švicarskim francima koji su prihvat ili konverziju kredita nemaju pravo tražiti povrat preplaćene glavnice iz ništetnih odredbi, već samo pravo na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije .

64. Prema pravu Europske unije utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

65. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelj sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237-240) nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno pod točkom 52. ovog obrazloženja.

66. Sud stoga odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog sporazuma kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelj, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije .

67. Upravo suprotno ovaj prvostupanjski sud smatra kako tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno na povrat iznosa pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kao i na povrat razlike između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR pri postupku konverzije kredita na dan 30.rujna 2015. godine i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF po početnom tečaju kredita i prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi, pod uvjetom da tako navedene razlike postoje, pri čemu dobiveni iznos treba umanjiti za iznos preplate koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15., a koji prema čl.5.3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237-240) iznosi 6.533,14 kuna / 829,87 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op. suda).

68. Da postoji razlika u iznosima potrebnim za potpuno obeštećenje tužitelja proizlazi iz pročitanog Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dinka Brajnovića od studenog 2025. (stranica 485-507) i očitovanja vještaka od 29.12.2025. (stranica 517-518) u kojemu je vještak utvrdio:

- da preplata nastala kod otplate onih anuiteta utvrđenih po tečaju za CHF koji je bio viši od tečaja za CHF koji je važio na dan isplate kredita i da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa iznosi 1.793,60 eura,

- da pripadajuće zakonske zatezne kamate na utvrđene ukupne preplate tužitelja obračunate na svakoj pojedinačnoj preplati od datuma nastanka preplate do datuma provedbe konverzije iznose 540,47 eura,

- da tečajne razlike u razdoblju otplate kredita kada je tečaj za CHF kod otplate anuiteta bio niži od tečaja za CHF važećeg na dan isplate kredita iznose 1.192,43 kuna odnosno 158,26 eura,

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice kredita na dan provedbe konverzije iznosi 32,82 eura,

- da je u postupku konverzije tuženik je sukladno čl.19.c točki 5 ZID ZPK /15 priznao tužitelju preplatu u iznosu od 829,87 eura / 6.333,63 kuna, Vještak zaključno daje mišljenje da potraživanje tužitelja na dan 30.09.2015., koje obuhvaća sve učinke izračuna konverzije i izračuna koji pretpostavlja da su odredbe o promjeni kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, iznosi 1.537,02 eura.

69. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svojim podneskom od 01. travnja 2026. godine (stranica 523-528) u cijelosti prihvatio izrađeno vještačenje kao stručno, točno i potpuno, te je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, na način da glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102704639, od 07.11.2005. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. ugovora, odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.8. ugovora, odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanoj u čl.2. i u čl.7. ugovora, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.793,60 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnove preplate po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te novčanog iznosa od 32,82 eura s osnove razlike između glavnica zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

70. Tužitelj je podredno istaknuo i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva sukladno čl.188. st.2. ZPP-a na način da prvim traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. ugovora, odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.8. ugovora, odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanoj u čl.2. i u čl.7. ugovora, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu novčanog iznosa od 1.537,02 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnove preplate po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, dok drugoistaknutim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, utvrdi ništetnost odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. ugovora, odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.8. ugovora, odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanoj u čl.2. i u čl.7. ugovora, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu novčanog iznosa od 540,47 eura po osnovi zakonske zatezne kamate na iznose utvrđene preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

71. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao svojim podneskom od 16.04.2026. (stranica 529-532) u kojem navodi kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja, te smatra da tužitelj ne može potraživati iznos navodne preplate bez umanjenja iste preplate za iznos priznate preplate u konverziji koju je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio u iznosu od 829,87 eura, te je specificirao prigovor radi prijeboja na način da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.192,43 kuna / 158,26 eura s tražbinom tužitelja.

72. Po ocjeni ovog prvostupanjskog suda tuženik osnovano ističe kako potraživanje tužitelja s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima treba umanjiti za iznos preplate koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15., a koji prema čl.5.3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102704639, od 21.12.2015. (stranica 237-240) iznosi 6.533,14 kuna / 829,87 eura, a isti je iznos utvrdio i vještak u svojem nalazu i mišljenju.

73. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzu lom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

74. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

75. Mišljenje vještaka prihvaća i ovaj prvostupanjski sud obzirom da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

76. Sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 1.537,02 eura koji iznos predstavlja razliku između preplate plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i da se cijelo vrijeme promatrane otplate kredita primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita od 1.793,60 eura, kojemu su pridodani iznosi pripadajuće zakonske zatezne kamate na preplate od 540,47 eura i nepriznati iznos umanjenja glavnice u konverziji od 32,82 eura, što daje ukupni zbroj od 2.366,89 eura, od čega treba oduzeti iznos priznate preplate u konverziji od 829,87 eura što predstavlja uplaćeni iznosa koji je tužitelju banka tj. tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 (1.793,60+540,47+32,82 - 829,87=1.537,02).

77. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102704639, od 07.11.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

78. U pogledu računanja zastarnog roka prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbu podnio dana 12.06.2023. godine putem informacijskog sustava koji se primjenjuje u sudu, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

79. Nadalje, vezano za početak tijeka zateznih kamata sud smatra kako se tuženik u ovoj pravnoj stvari ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

Tuženik se pozvao na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su -IV- 222/04 koje citirano glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pa do isplate.

80. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.),

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- članak 108. ZOO/91 koji propisuje da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

81. Obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da je odredba iz članka 14. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, te je istu odredbu unaprijed formulirao trgovac tj. tuženik zbog čega tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud stoga temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, te čl.105.st.1. ZOO/91 utvrđuje kako je u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, u cijelosti ništetna ugovorna odredba iz članka 14. ugovora koja glasi: »U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.«, te je u tom dijelu prihvatio dio glavnog tužbenog zahtjeva kao osnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

82. Isto tako obzirom da je tužitelj, s jedne strane uspio dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P - 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, nalazi kako su u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika iz čl.8. ugovora koja glasi: »Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.«, te u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak iz čl.7. ugovora koja glasi: »…obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.«, te je u tom dijelu prihvatio dio glavnog tužbenog zahtjeva kao osnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkama II i IV izreke ove presude.

83. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102704639, od 07.11.2005.godine, u dijelu koji glasi «… tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. ».

Člankom 2. Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 14.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporni članak 2. Ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača, pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 2. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, a obzirom da se radi o identičnom zahtjevu istaknutom i u dva eventualno kumulirana zahtjeva, sud iste iz istih razloga ocjenjuje neosnovanima i po oba eventualno kumulirana zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

84. Nadalje, tužitelj je uspio je dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) nalazi kako tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

85. Nastavno na prethodno, provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno je kako preplata nastala kod otplate onih anuiteta utvrđenih po tečaju za CHF koji je bio viši od tečaja za CHF koji je važio na dan isplate kredita i da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa iznosi 1.793,60 eura, te da nepriznati iznos umanjenja glavnice u konverziji iznosi 32,82 eura, što je tužitelj i zatražio pod točkom IV i pod točkom V glavnog tužbenog zahtjeva, međutim isto sud ne prihvaća kao osnovano, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom V i pod točkom VI izreke ove presude. To iz razloga jer prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj, koji je prihvatio konverziju, nakon sklapanja tog sporazuma o konverziji ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ukoliko se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača, ali kao razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji mu je tuženik, kao banka, uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

86. To znači da od iznosa pretplate po ništetnim ugovornim odredbama od 1.793,60 eura, kojemu iznosu su pridodani iznosi pripadajuće zakonske zatezne kamate na preplatu u visini od 540,47 eura kao i nepriznati iznos umanjenja glavnice u konverziji od 32,82 eura, što daje ukupni zbroj od 2.366,89 eura, treba oduzeti iznos priznate preplate u konverziji od 829,87 eura što predstavlja uplaćeni iznos koji je tužitelju banka tj. tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 (1.793,60+540,47+32,82-829,87=1.537,02), te sud stoga u tom dijelu prihvaća kao osnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev iz točke IV tužbe kojim tužitelj traži isplatu novčanog iznosa od 1.537,02 eura, budući da isti novčani iznos obuhvaća sve učinke izračuna konverzije i izračuna koji pretpostavlja da su odredbe o promjeni kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VII izreke ove presude

87. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 1.537,02 eura, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče prvog idućeg od dana plaćanja navedenog iznosa (konverzija provedena s danom 30.09.2015., kamata teče od 01.10.2015. – op. suda) pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom VII izreke ove presude.

88. Budući da je sud ocijenio kao djelomično osnovan glavni tuženi zahtjev pod točkama I, II i III, te isti u tom dijelu prihvatio, dok je u ostalom dijelu ocijenjen kao neosnovan, te je sud prihvatio kao djelomično osnovan prvoistaknuti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu iz točke IV kojim tužitelj traži isplatu novčanog iznosa od 1.537,02 eura, sud od drugoistaknutom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije odlučivao temeljem čl.188. ZPP-a.

89. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dinka Brajnovića od studenog 2025. (stranica 485 -507) utvrđeno je da tečajne razlike u razdoblju otplate kredita kada je tečaj za CHF kod otplate anuiteta bio niži od tečaja za CHF važećeg na dan isplate kredita iznose 1.192,43 kuna odnosno 158,26 eura, te tuženik s navedene osnove tzv. „negativnih razlika“ potražuje iznos od 158,26 eura, zajedno sa zateznim kamatama. Sud istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio, dok iz provedenog vještačenja ne proizlazi zaključak da bi tuženik imao prema tužitelju neko drugo nepodmireno potraživanje.

Nadalje, po čl.108. ZOO/91 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, a to bi u konkretnom slučaju bio tuženik, odgovoran svome suugovaratelju, što bi u konkretnom slučaju bila tužitelj, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a na što pravilno upućuje tužitelj u svojem podnesku od 21.04.2026. godine (stranica 533-535).

Stoga je sud temeljem čl.108. ZOO/91 u svezi s čl.338.st.3. ZPP-a u svezi s čl.108. ZOO/91 odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja i utvrdio nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 158,26 eura, zajedno sa zateznim kamatama, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom VIII izreke ove presude, slijedom čega je bespredmetan tužiteljev prigovor zastare u odnosu na potraživanje tuženika po prigovoru radi prijeboja, tako da ga sud nije niti razmatrao.

90. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.5. ZPP-a u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojima je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, te da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

91. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102704639, od 07.11.2005.godine, u dijelu koji glasi «… tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. », međutim zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

92. Tužitelj je kao početnu vrijednost predmeta spora naveo iznos od 14.713,34 kuna / 1.952,75 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op. suda), da bi konačno postavljeni tužbeni zahtjev glasio na iznos od 1.862,42 eura, sukladno podnesku tj. troškovniku tužitelja od 23.04.2026. (stranica 536), a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

93. Tužitelj je odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti tj. sud mu priznaje omjer od 100%, budući da nije uspio samo u neznatnom dijelu, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, dok je obzirom na istaknutu visinu tužbenog zahtjeva od 1.862,42 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 1.537,02 eura, uspio u ovoj parnici u odnosu na visinu u omjeru od 82,53%, odnosno tužitelj je u parnici s obzirom na osnovu i visinu uspio u omjeru od 91,27% (100 + 82,53 = 182,53 / 2 = 91,27%), dok je tuženik u odnosu na osnovu i visinu uspio u omjeru od 8,73% (100 - 91,27 = 8,73%).

94. Razlika uspjeha u sporu utvrđuje se u omjeru od 82,54% (91,27 – 8,73 = 82,54) u korist tužitelja.

95. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

96. Tužitelju se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav opomene pred tužbu (stranica 79-81) u visini od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.37. Tarife;

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7. toč.1. Tarife),

- za sastav podneska od 07.11.2023. i od 22.12.2025. - ostali podnesci 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., ali ne više od 25 bodova, što ukupno iznosi 50 bodova odnosno 100 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za sastav 3 obrazložena podneska od 10.01.2025., 01.04.2026. i 21.04.2026. svaki u visini od po 100 bodova što za 300 bodova ukupno iznosi 600,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 28.04.2025. i 23.04.2026. svako u iznosu od po 100 bodova što za 200 bodova ukupno iznosi 400,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 287,50 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 597,92

- eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelj usp io dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika.

97. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na tužbu, niti na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023), a tužba je podnesena dana 12.06.2023. godine odnosno nakon stupanja na snagu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi.

98. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100 eura koji bi mu pripadao po Tbr.9.st.3. Tarife, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj ili njegov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.

99. Tužitelj dodatno potražuje da mu se izvrši naknada troškova za izbivanje iz pisarnice, te naknada troškova prijevoza kako slijedi:

- za putni trošak u iznosu od 339,60 eura po osnovi korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa ročištima na relaciji Pula-Buje-Pula (158 km x 0,50 eura7km + cestarina 23,60 eura = 339,60 eura) po Tbr. 49 i Tbr.toč.3. Tarife.

- za izbivanje iz pisarnice po 25 bodova za svaki započeti sat, i to za ukupno 6 sati što iznosi 300,00 eura sukladno Tbr.39 Tarife.

100. U ovoj pravnoj stvari radi se o predmetu koji je od strane Općinskog suda u Puli- Pola ustupljen naslovnom sudu sukladno rješenju Županijskog suda u Puli od 09. veljače 2024. te ispravku rješenja od 13. veljače 2024., poslovni broj Su -83/2024,, članku 11. stavku 1. i stavku 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024 – dalje: Zakon o sudovima).

101. Zakon o sudovima u čl.11.st.4. propisuje da u slučaju ustupa predmeta na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, te da odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, isti zakon dalje u stavku 4. propisuje da će se naknada troškova isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom, te dalje u st.6. da će se odluka o troškovima donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

102. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištima u iznosu od 300,00 eura budući da po čl.11.st.4. Zakona o sudovima takva naknada troškova bi mu pripadala jedino u slučaju da putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, a što ovdje nije slučaj obzirom da prema interaktivnoj karti Hrvatskog autokluba trajanje putovanje između Pule i Buja u jednom smjeru traje 50 minuta.

103. Isto tako, sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova po osnovi korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa ročištima u iznosu od 339,60 eura budući da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne za korištenje osobnog automobila, te je tužitelj cijenu trebao postaviti u visini troškova javnog prijevoza, a što je propustio učiniti.

104. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.035,42 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 82,54%, što iznosi 1.680,04 eura, te je temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.121,25 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 2.284,56 eura, kao neosnovanom, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom IX izreke ove presude.

105. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

106. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

107. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 24. srpnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.