REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4185/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ZPN, rođen **.**.1992. u mjestu Paungde, Republika Unija Mjanmar, državljanin Republike Unije Mjanmar, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Neda Bahnjik, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Terešak & Partneri d.o.o., Zagreb, Kaptol 15, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Zagreb, Zagreb, Ilica 335, radi ograničenja slobode kretanja, 24. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Zagreb, KLASA: UP/I-216- 03/26-06/4283, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 2. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetnici Nedi Bahnjik, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.264,46 EUR (slovima: tisuću dvjesto šezdeset četiri eura i četrdeset šest centi) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. U preostalom dijelu zahtjev odvjetnice Nede Bahnjik za naknadu troškova pravne pomoći u iznosu od 18,49 EUR (slovima: osamnaest eura i četrdeset devet centi) odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4283, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 2. srpnja 2026., tužitelju se izriče mjera ograničenja slobode kretanja na način da je dužan boraviti u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa] (točka 1. izreke), tužitelj je dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite i javljati se nadležnim tijelima u Prihvatilištu svaki dan u 12:00 sati (točka 2. izreke). Ograničenje slobode kretanja iz točke 1. izreke ovoga rješenja određuje se od dana uručenja ovoga rješenja do podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (točka 3. izreke). Ograničenje slobode kretanja iz točke 2. izreke ovoga rješenja određuje se od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu do okončanja postupka međunarodne zaštite (točka 4. izreke).

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je rješenje nezakonito zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti za ograničenje njegove slobode kretanja. Ističe da je ranije zakonito boravio i radio u Republici Hrvatskoj, zbog čega činjenica da mu je bio odobren privremeni boravak pokazuje da je surađivao s hrvatskim tijelima. Smatra da tuženik nije naveo nijednu konkretnu činjenicu ni dokaz koji bi upućivali na stvarnu i individualiziranu opasnost od bijega te da sama činjenica njegova prethodnog odlaska u Njemačku ne može predstavljati dostatnu osnovu za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja. Nadalje navodi da pobijano rješenje ne sadrži individualiziranu procjenu njegovih osobnih okolnosti niti dovoljno obrazloženje zašto se svrha postupka ne bi mogla postići primjenom blažih mjera propisanih zakonom. Ograničenje slobode kretanja smatra proizvoljnim i nerazmjernim zadiranjem u pravo na osobnu slobodu. Tužitelj također ističe da je njegov identitet nesporno utvrđen jer posjeduje identifikacijske isprave svoje države i država u kojima je radio, a ranije mu je već bio odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Stoga smatra da nije jasno na temelju kojih je činjenica tuženik zaključio da postoje razlozi za primjenu mjere povezane s utvrđivanjem njegova identiteta. Predlaže izvođenje dokaza saslušanjem, uvidom u spis, identifikacijske isprave i dozvolu za boravak i rad. Predlaže da sud poništi osporeno rješenje, naloži njegovo odmah puštanje na slobodu te dosudi troškove zastupanja pružatelju besplatne pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitno navodi da je tužitelj 7. siječnja 2025. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, koja je vrijedila od 28. travnja 2025., uručena mu je 22. srpnja 2025., a istekla je 14. ožujka 2026., pri čemu je u međuvremenu napustio Republiku Hrvatsku. Nadalje ističe da je tužitelj 30. lipnja 2026. vraćen iz Savezne Republike Njemačke u Republiku Hrvatsku na temelju članka 13. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 (Dublin III), budući da je prema podacima sustava EURODAC prvi put evidentiran u Republici Hrvatskoj, nakon čega je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu i smješten u Prihvatilište. U odnosu na tužbene navode tuženik posebno ističe da raniji zakoniti boravak tužitelja ne dokazuje njegovu suradnju s državnim tijelima jer je napustio Republiku Hrvatsku prije isteka dozvole za boravak i rad, što upućuje na to da nije imao namjeru ostati u Republici Hrvatskoj. Dodaje da je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu 7. srpnja 2026. izjavio da nije znao kako u Republici Hrvatskoj može zatražiti međunarodnu zaštitu, iako je u Republici Hrvatskoj prethodno boravio šest mjeseci te se, na putu prema Saveznoj Republici Njemačkoj, koristio hrvatskom dozvolom za boravak i rad. Prema stajalištu tuženika, činjenica da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku tijekom zakonitog boravka, nije se dobrovoljno vratio nego je vraćen u dublinskom postupku, opravdava zaključak o postojanju opasnosti od bijega i potrebi određivanja mjere ograničenja slobode kretanja. Tuženik ujedno osporava navod da nije provedena individualizirana procjena osobnih okolnosti te smatra da su sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja bile uzete u obzir.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis te je održao raspravu.

4.1. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja jer u tužbi nisu određeno navedene činjenice koje bi se tim dokazom utvrđivale, a odlučne okolnosti proizlaze iz upravnog spisa i među strankama u bitnome nisu sporne. Prigovori tužitelja odnose se pretežito na pravnu ocjenu utvrđenih činjenica (postojanje opasnosti od bijega, individualiziranost procjene i primjenu blažih mjera), a ne na postojanje spornih činjenica koje bi bilo potrebno utvrđivati saslušanjem tužitelja. Stoga je Sud ocijenio da izvođenje tog dokaza nije potrebno za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja odlučnog za rješavanje ovoga spora.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj državljanin Republike Unije Mjanmar, rođen **.**.1992. u [adresa];

- da je tužitelj 30. lipnja 2026. u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Postaji aerodromske policije Pleso izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu;

- da je tužitelj u Republiku Hrvatsku vraćen iz Savezne Republike Njemačke;

- da je u Republiku Hrvatsku vraćen pod istim identitetom pod kojim mu je prethodno bio odobren privremeni boravak, koji je u međuvremenu ukinut;

- da je tužitelj istoga dana smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu;

- da tužitelj nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj niti postoje druge okolnosti koje bi osiguravale njegovu dostupnost nadležnim tijelima;

- da tužitelj nije pripadnik ranjive skupine te nisu utvrđene druge osobne okolnosti koje bi opravdavale drugačije određivanje mjere;

- da ne postoje okolnosti koje bi sprječavale određivanje mjere ograničenja slobode kretanja;

- da je tužitelj upoznat sa svojim pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite;

- da je tužitelj tijekom prethodnog zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj samovoljno napustio državno područje Republike Hrvatske i otišao u Saveznu Republiku Njemačku.

7. Na temelju navedenih činjenica tuženik je ocijenio da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja iz članka 54. stavka 1. i 2. točaka 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. i 59/26., dalje Zakon). Do podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu određena mu je obveza boravka u Prihvatilištu, dok mu je nakon podnošenja zahtjeva određena mjera osobnog javljanja. Tuženik je ocijenio da je radi provedbe postupka međunarodne zaštite potrebno osigurati nazočnost tužitelja, imajući u vidu da je vraćen u Republiku Hrvatsku nakon prethodnog odlaska u Saveznu Republiku Njemačku. Razmotrio je i mogućnost primjene blažih mjera, odnosno polaganja financijskog ili drugog jamstva te predaje putnih isprava, ali je zaključio da se njima ne bi mogla jednako učinkovito osigurati stalna dostupnost tužitelja tijekom postupka. Ujedno je ocijenio da su određene mjere razmjerne svrsi koja se njima želi postići te da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje strože mjere zadržavanja.

8. Prema članku 54. stavku 1. Zakona, Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: a) zaštite javnog reda ili b) sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku.

8.1. Prema članku 54. stavku 2. Zakona, sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena, 2. osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme i 3. polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

9. U konkretnom slučaju tuženik nije osporenu mjeru temeljio isključivo na opasnosti od bijega, nego i na potrebi osiguranja nazočnosti tužitelja nakon njegova povratka u Republiku Hrvatsku u okviru dublinskog postupka. Nije sporno da je tužitelj prethodno napustio Republiku Hrvatsku, da je u Saveznoj Republici Njemačkoj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu te da je nakon provedenog dublinskog postupka vraćen u Republiku Hrvatsku. Upravo su te individualne okolnosti tuženik uzeo u obzir pri ocjeni potrebe određivanja mjere. Sud prihvaća ocjenu tuženika da upravo navedene individualne okolnosti predstavljaju dostatnu činjeničnu osnovu za zaključak da su u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje osporene mjere. Nije osnovan ni prigovor da je mjera određena radi utvrđivanja identiteta tužitelja, budući da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se osporena mjera temelji na potrebi osiguranja njegove nazočnosti tijekom postupka međunarodne zaštite nakon povratka u Republiku Hrvatsku, a ne na postojanju dvojbi u pogledu njegova identiteta.

10. Također nije osnovan ni prigovor da je tuženik propustio razmotriti blaže mjere. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je razmotrio mogućnost primjene financijskog ili drugog jamstva te predaje putnih isprava, ali je obrazložio zašto navedene mjere ne smatra dostatnima za ostvarenje svrhe osiguranja nazočnosti tužitelja tijekom postupka međunarodne zaštite. Istodobno je odabrao blažu mjeru svakodnevnog javljanja odmah nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, umjesto nastavka zabrane napuštanja Prihvatilišta, što dodatno potvrđuje da je primijenio načelo razmjernosti. Iz spisa predmeta proizlazi da je mjera obveze boravka u Prihvatilištu trajala od 2. srpnja 2026., kada je doneseno osporeno rješenje, do 7. srpnja 2026., kada je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon čega je zamijenjena blažom mjerom svakodnevnog osobnog javljanja. To dodatno potvrđuje da je tuženik postupao u skladu s načelom razmjernosti i primijenio najmanje ograničavajuću mjeru potrebnu za ostvarenje zakonom propisane svrhe.

11. Okolnost da je tužitelj prije odlaska u Njemačku zakonito boravio i radio u Republici Hrvatskoj sama po sebi ne isključuje mogućnost određivanja mjere ograničenja slobode kretanja. Tuženik je svoju ocjenu temeljio na ukupnosti okolnosti konkretnog slučaja, osobito na činjenici da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku, u drugoj državi članici zatražio međunarodnu zaštitu te je potom vraćen u Republiku Hrvatsku na temelju Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (preinaka). Sud smatra da okolnosti da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku, u drugoj državi članici podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu te bio vraćen u okviru dublinskog postupka predstavljaju dostatnu činjeničnu osnovu za zaključak da je bilo potrebno osigurati njegovu dostupnost tijekom postupka međunarodne zaštite, pri čemu činjenica da je prethodno raspolagao dozvolom za boravak i rad ne može dovesti u pitanje takav zaključak.

12. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

13. Slijedom svega iznesenoga odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS).

14. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

15. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Neda Bahnjik, u točki III. izreke presude naloženo je Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske da joj isplati iznos od 1.264,46 EUR u skladu s člankom 9. Pravilnika i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa).

16. Odvjetnici je priznata nagrada za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (50 % nagrade iz Tbr. 27. t. 1. Tarife) te nagrada za zastupanje na raspravi u iznosu od 500,00 EUR (50 % nagrade iz Tbr. 27. t. 2. Tarife), odnosno ukupno 1.000,00 EUR, uvećano za PDV u iznosu od 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR.

17. Odvjetnica je zatražila naknadu putnih troškova za dva putovanja između svojeg ureda u Zagrebu i Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Za putovanje poduzeto 8. srpnja 2026. zahtjev je djelomično osnovan. Iz spisa proizlazi da je tužitelju rješenjem od 2. srpnja 2026. određena mjera ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, a punomoć odvjetniku izdana je 8. srpnja 2026. Iz navedenog proizlazi da je odvjetnica toga dana radi pružanja pravne pomoći morala pristupiti u Prihvatilište radi razgovora s tužiteljem i pribavljanja punomoći, zbog čega joj pripada pravo na naknadu putnog troška sukladno članku 9. stavku 3. Pravilnika i Tarifi.

18. Međutim, odvjetnica je putni trošak obračunala primjenom iznosa od 0,68 EUR po prijeđenom kilometru, iako prema Tarifi naknada za uporabu vlastitog automobila iznosi 30 % cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prijeđeni kilometar. Budući da zatraženi obračun ne odgovara načinu obračuna propisanom Tarifom, za navedeno putovanje priznat je putni trošak u iznosu utvrđenom primjenom Tarife (30 % od maloprodajne cijene bezolovnog benzina Eurosuper 100 društva INA d.d., koja je u vrijeme poduzetog putovanja iznosila 1,99 EUR po litri, odnosno 0,597 EUR/km; 19,38 km × 0,597 EUR = 11,57 EUR; uvećano za PDV iznosi 14,46 EUR), dok je zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

19. Zahtjev za naknadu putnog troška za drugo putovanje nije osnovan. Odvjetnica je zatražila naknadu troška za putovanje „na dan uručenja prvostupanjske odluke“, pri čemu nije navela datum navodnog putovanja niti je dostavila podatke iz kojih bi bilo moguće utvrditi kada je putovanje obavljeno i kojoj se konkretnoj radnji pružanja pravne pomoći odnosilo. Osim toga, iz spisa proizlazi da je prvostupanjska odluka tužitelju uručena prije izdavanja punomoći odvjetnici. Stoga nije dokazano da je navedeno putovanje poduzeto niti je moguće utvrditi njegov opseg, zbog čega je zahtjev za naknadu tog putnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

20. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. srpnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Neda Bahnjik – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis