REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 60 P-2136/20-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika Kemoboja-Dubrava d.o.o., Avenija Dubrava 37, OIB 64021574271, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Maratoviću, odvjetniku, radi isplate, dana 24. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e :
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: "Nalaže se tuženom KEMOBOJA-DUBRAVA d.o.o . , Avenija Dubrava 37, OIB: 64021574271, isplatiti tužitelju Gradu Zagrebu , Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61917894937 novčani iznos od ukupno 3.048,60 Eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.2.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), sve u roku 15 dana.
Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."
II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u visini od € 2.221,75, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom u ovom postupku potražuje od tuženika isplatu utuženog iznosa, jer su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora 13.12.2006. I aneksa istom ugovoru od 22. rujna 2016. godine, za poslovni prostor u Zagrebu, Mislavova 5. Ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme, a raskinut je donošenjem rješenja tuženika od 23. studenog 2016. godine kojim se utvrđuje vlasništvo republike Hrvatske na tim prostorom. Tužitelj tvrdi, da se do tog datuma prostor nalazio u imovini tužitelja koji je njime upravljao. Tužitelj tvrdi, da tuženik nije plaćao pričuvu za navedeni prostor, prema odredbi čl. 89 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tuženog potraživanja, predlaže istu u cijelosti odbiti.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz uvidom u sve isprave u spisu, a izveden je dokaz i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ing. Darku Prpiću.
Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.
U postupku je utvrđeno, da su tužitelj i tuženik su imali sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora Klasa: 372-01/2006-01/3003 od 13.12.2006. i aneks Klasa: 372- 01/2015-01/1016 od 22.9.2016. kojim je tužitelj tuženiku dao u zakup poslovni prostor u [adresa], a koji ugovor je raskinut ex lege pravomoćnošću rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Klasa: UP/I-942-02/08- 06/57 od 23.11.2016. kojim je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom predmetne nekretnine.
To rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Klasa: UP/I- 942-02/08-06/57 doneseno je dana 23.11.2016. godine, s time da je postalo pravomoćno dana 4.1.2017. od kojeg dana prestaju sva prava i obveze sukladno sklopljenom ugovoru o zakupu.
Sud prihvaća argumentaciju tuženika - imajući u vidu prethodno navedeno - da tužitelj zapravo nema valjanu pravnu osnovu potraživati od tuženika plaćanje iznosa pričuve za razdoblje nakon 4. siječnja 2017.godine jer od navedenog dana niti on nije bio obveznik plaćanja pričuve već je to Republika Hrvatska kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. To što je tuženik ipak platio navedene iznose na ime pričuve, ne daje mu pravo da isti iznos regresno potražuje od tuženika.
Što se tiče visine pričuve, tužitelj se pri tome u obvezi plaćanja iste poziva na odredbe Međuvlasničkog ugovora od 2.10.2017. kojim su suvlasnici zgrade u [adresa] utvrdili visinu i način obračuna pričuve i prema kojem se kod obračuna pričuve primjenjuje koeficijent 1,25, uz visinu pričuve od 4,50 kn/m2 time da se navedeni iznos od 4,50 kn/m2 primjenjuje od 1.5.2015.
Pravilno također argumentira tuženik, da iznos visine pričuve od 4,50 kn/m2 temeljem sklopljenog međuvlasničkog ugovora od 2.10.2017. ne može imati retroaktivno djelovanje već se eventualno navedeni iznos može primjenjivati tek od 1.11.2017. kako je to i propisano odredbom čl. 12.st.4. Međuvlasničkog ugovora od 2.10.2017. a nikako ranije.
U odnosu na navode tužitelja kako je aneksom Ugovora utvrđeno da podrumski dio prostora u površini od 141,95 m2 nije funkcionalan i da je devastiran iz kojeg razloga je taj dio površine izuzet zakupniku iz obračuna zakupnine, ali da je i nadalje ostala zakupniku obveza održavanja i tog dijela prostora, tuženik pravilno ističe da upravo činjenica da navedeni podrumski dio prostora nije funkcionalan za korištenje - što je potvrdio i sam tužitelj - samo po sebi ne može opravdavati plaćanje visine pričuve prema koeficijentu i u iznosu kao da je to poslovni prostor koji se koristi.
Bitno je istaknuti, da tuženik navodi da predmetni podrumski dio nije koristio – a očito nije niti mogao slijedom čega nije imao zakonsku obvezu kako niti plaćanja zakupnine, tako ni režijskih troškova i troškova pričuve sve sukladno čl. 9 ZOO-a, a zato je između stranaka i sklopljen aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora 22.9.2016.
Tuženik ovakva utvrđenja nije niti osporio.
Osim toga, i sam vještak na stranici 3. I 4. nalaza i mišljenja naveo cit: „U odnosu na dostavljenu dokumentaciju vještak se ne može očitovati o visini pričuve mjesečno jer: nije razvidna površina koju je koristio tuženik (za koju se vrši obračun pričuve) te (točno) od kada do kada najstarija utužena potraživanja GSKG d.o.o. se odnose na razdoblje od srpnja do prosinca 2015.g. za koje ne priliježe dokumentacija o visini pričuve odluka suvlasnika za pričuvu od 1.1.2016. (list 87) je bez nadnevka, navodi se da suvlasnici zgrade potpisom potvrđuju da se kod obračuna troškova upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja na zgradi od 1.1.2016. razdioba troškova obavlja uz korekcione koeficijente 1,00 za poslovne prostore, pri čemu je za tuženika izvršen obračuna koeficijenta 1,25 za površinu 319 m2 ostala dostavljena dokumentacija se odnosi na razdoblje od 2017.g. pa nadalje što nije utuženo razdoblje."
Stoga, sud zaključuje da vještak koji je radio nalaz nije mogao biti siguran da se navedeni iznosi odnose upravo na ono na što tužitelj tvrdi, jer bi isto bilo jedino moguće ako bi se u obzir uzela dokumentacija s jasno definiranim obvezama ugovornih strana, što se tiče osnove i iznosa obveza i rokove dospijeća kao i točnu površinu nekretnine koju je koristio tuženik a za koju se vrši obračun pričuve.
Stoga, samo vještačenjem temeljem kojeg je vještak izračunao iznos obveze u visini od €3048,60 sa različitim tijekom kamate na sastavne dijelove tog iznosa(l. 167), a koji iznos je platio tužitelj 7. veljače 2019 u korist GSKG d.o.o., iako pravilan i neosporen, nije odlučan u smislu utvrđenja osnovanosti tužiteljevog potraživanja.
Posljedično i sama je tužba kako po osnovanosti tako i visini u cijelosti neosnovana i posljedično, odbijena.
Vezano za troškove ovog postupka tužitelju su, sukladno čl. 154. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, priznati troškovi podnošenja odgovorna na tužbu 100 bodova, podnesaka od 30.08.2022., 10. travnja 2025. , 11. svibnja 2025., ročišta 08.09.2022., 02.11.2022., 16.09.2024., 01.10.2025., 0109.07.2026., ukupno , zahtjev za mirno rješenje spora i 1 ročište i 1 podneska, sve Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 i 9/5 (za ročište 08.09.2022.) Tarife, ukupno €850, što uz vrijednost PDV-t i od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine iznosi 11283,00 kn / € 2.066,75, što uz vrijednost pristojbe na odgovor na tužbu € 80 i dopunsko vještačenje €75 iznosi € 2.221,75. Kamate na dosuđen trošak teku od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi iz čl. 29 ZOO-a. Trošak podneska od 11. svibnja 2025. predstavlja materijalni trošak odvjetnika i nije dosuđen.
Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53.
Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužitelja tuženika (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.
Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.
Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu iz mjeseca ožujka ove godine.
Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tuženika na ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tuženika uopće pristupiti - odnosno tužitelj je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.
Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište je potpuno nepotreban i izlišan, te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.
U Zagrebu 24. srpnja 2026.
.
SUDAC:
Marko Duk
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana sukladno Zakonu o parničnom postupku.
DNA strankama
Tužitelj- pristojba na odluku
