Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P- 1716/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić u pravnoj stvari tužitelja BC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po B Odvjetničkom društvu Krpan & partneri d.o.o., iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d, OIB: 23057039320, [adresa], zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 8. srpnja 2026. i izvršene objave 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103244047 od dana 09.11.2006. godine zaključen između tužitelja BC, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora, kojom odredbom je ugovorena kao jednokratna naknada u visini 2,50% od iznosa kredita za trošak obrade kredita, te se tuženiku nalaže da isplati tužitelju iznos od 790,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. studenog 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 763,27 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103244047 9. studeni 2007. na iznos od 51.900,00 kn CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate kredita. Dalje je naveo da je člankom 10. stavak 1. Ugovora ugovorena naknada za „ obradu zahtjeva i odobravanje kredita „ u visini od 2,50% od iznosa kredita. Ista mu je od strane tuženika naplaćena 9. studenog 2006. u iznosu od 5.955,27 kuna/ 790,40 EUR.

2. Smatrao je da se radi o pravno nevaljanoj ugovornoj odredbi s obzirom da stranke prethodno zaključenju ugovora nisu pregovarale oko navedenog sadržaja, niti mu je isti od strane kreditora objašnjen. Pojasnio je da se radilo o tipskom ugovoru koji je isključivo sastavio kreditor i u čemu isti kao korisnik kredita nije sudjelovao, niti je na sadržaj istoga mogao utjecati pa tako niti na napadanu ugovornu odredbu.

3. Takva odredba ugovora smatrao je da mu kao potrošaču nije mogla biti razumljiva, pri čemu je posebno napomenuo da primjena iste ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno određuje uvjete primjene zbog čega uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu potrošač ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga je cijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

4. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama ZZP-a, smatrajući da se radi o pravno nevaljanoj i stoga ništetnoj odredbi. Pojasnio je da ne postoji nikakvo zakonsko ili stvarno uporište za ugovaranje navedene naknade te da tuženik temeljem navedene ugovorne odredbe naplaćuje dodatnu naknadu koje se ne temelji na pruženoj usluzi koju bi valjalo naknaditi.

5. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da je u Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom ništetna ugovorna odredba članka 10.stavak 1. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita. Također, s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe potraživao je isplatu uplaćenog iznosa naknade u visini od 790,40 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2006. pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

6. Skladno odredbama procesnog zakona sud je pozvao tuženika na davanje odgovora na tužbu, što je isti propustio u zadanom roku činiti.

7. S obzirom na pasivnost tuženika, tužitelj je predložio donošenje presude zbog ogluhe, podredno presude na temelju izostanka, kojom bi sud u cijelosti usvojio postavljeni zahtjev u odnosu na istoga.

8. Cijeneći da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti prop isani za donošenje navedenih odluka, sud nije prihvatio prijedlog tužitelja već je odredio daljnje radnje u postupku. Presuda zbog ogluhe, kao i presuda zbog izostanka donosi se u pravnim situacijama kada osnovanost postavljenog zahtjeva proizlazi iz činjenica i pruženih dokaza u tužbi. Tužitelj je cijeneći izostanak pregovaranja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu smatrao da je istim ugovorena ništetna ugovorna odredba koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu. Iz priloženih dokaza uz tužbu, kao i navedenih činjenica u tužbi, bez provođenja cjelovitog postupka, po stavu suda navedeno nije bilo moguće utvrditi, posebno način pregovaranja između stranaka, prethodno zaključenju ugovora.

9. U daljnjem tijeku postupka tuženik je iznio svoje očitovanje na zahtjev tužitelja ističući sporan osnov potraživanja, dok je visinu postavljenog zahtjeva učinio nespornom.

10. U svojim daljnjim očitovanjima, tužitelj je apostrofirao da se radilo o unaprijed formuliranoj odredbi od strane banke na koju isti kao potrošač nije mogao utjecati ili izbjeći ju. Pri tome je naglasio da mu nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pružene usluge (u smislu koji su to troškovi objektivno nastali banci, a koje je trebalo pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita).

11. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i uvidom u Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

12. Iako je pitanje pregovaranja između sudionika ugovornog odnosa relevantno za donošenje meritorne odluke, sud tijekom postupka osim saslušanja tužitelja nije proveo daljnje personalne dokaze, posebno saslušanje djelatnika banke, s obzirom da u tom smjeru nije bilo dokaznih prijedloga. Sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, stoga su stranke pozvane predlagati iste.

13. Kako između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, sud nije provodio dokaz na okolnost visine zahtjeva financijskim vještačenjem.

14. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

15. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnom ugovornu odredbu o podmirenju jednokratne naknade radi obrade zahtjeva koja je naplaćena prilikom zaključenja ugovora, kao i isplatu takvog iznosa uvećanog za sporedna davanja.

16. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu 9. studenog 2006. Također nije sporno da je s ranije navedene osnove tuženiku pri zaključenju ugovora namirena ugovorena jednokratna naknada u visini od tadašnjih 5.955,27 kn, odnosno 790,40 EUR i to temeljem ugovorne odredbe 10. stavak 1. Sporno je pitanje je li navedena ugovorna odredba ništetna zbog čega bi tuženik bio u obvezi izvršiti povrat navedenog iznosa tužitelju sa sporednim davanjima.

17. Uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da je u predmetnoj ugovornoj odredbi navedeno da je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

18. U svom stranačkom iskazu, kojeg je sud cijenio životnim, logičkim i stoga istinitim, tužitelj je naveo da je Ugovor zaključio radi nadogradnje obiteljske kuće za potrebe stanovanja obitelji. Sam ugovor nije se mogao mijenjati niti je isti mogao utjecati na njegov sadržaj. U odnosu na ugovorenu ulaznu naknadu naveo je da mu djelatnik banke o istoj nije ništa kazivao niti mu je objašnjena njezina uloga. Nije bio upoznat sa načinom njezinog obračuna, kao i čemu je nam ijenjena.

19. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbama ZZP-a, bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, kako to ispravno ističe tuženik.

21. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, utvrđeno je da je napadana ugovorna odredba bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Ista je po izričaju jasna, iako po stavu suda i ne razumljiva. Naime, iz sadržaja ugovorne odrede nije moguće zaključiti na što se odnosi navedena naknada i koji su to troškovi koje je imala banka njome pokriveni. Isticanje u ugovornoj odredbi na što se odnosi, po stavu suda nije u dovoljnoj mjeri razumljivo.

22. Utvrđeno je tijekom postupka da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pregovaralo o navedenoj naknadi, niti je tužitelju razumljivo obrazložen način njezinog izračuna, a posebice na što se ista odnosi u vidu postupanja banke.

23. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni Ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na njegovu obvezu prema banci. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa obvezom podmirenja naknade tuženiku.

24. Stav je ovoga suda da je navedena odredba ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banke kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja kao potrošača i upoznati ga sa svim njegovim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

25. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Radilo se naime o tipskom ugovoru čiji sadržaj je tuženik prethodno predočenju tužitelju pripremio u skladu sa svojim aktima.

26. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Stoga je neosnovan prigovor pomanjkanja pravnog interesa istaknut od strane tuženika.

27. Slijedom navedenog, kako predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna.

28. Podredno se ističe da je sud prilikom donošenja odluke o pravnoj nevaljanosti navedene ugovorne odredbe cijenio stav VSRH od 5. studenog 2020. u kojem se ističe ništetnost ugovorne odredbe o naknadi banke ukoliko se o istoj nije pregovaralo.

29. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa. Tužitelju je plaćanjem navedene naknade nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istaknute ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju.

31. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove novčani iznos u visini od 790,40 Eura kako je to i potraživao. Visina isplate, kao i sama naplata naknade između stranaka nije bila sporna.

32. Na dosuđeni iznos glavnice s osnove stjecanja bez osnove, tužitelju su dosuđena i sporedna davanja tekuća skladno odredbi čl.1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

34. Kako je tužitelj uspio sa postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđena naknada parničnog troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 30. travnja 2026. te zastupanja na održanim ročištima 5. svibnja 2026. i 8. srpnja 2026., sve prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV-a u visini od 25 % te uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 763,27 EUR.

35. Na dosuđenu naknadu parničnog troška dosuđena su i sporedna davanja tekuća od presuđena pa do isplate.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 24. srpnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika