REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5063/2025-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3214832944 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 3. studenog 2008. u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 171,01 EUR uvećano za zatezne kamate od 1. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime obračunatih zateznih kamata isplati iznos od 259,43 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 3. studenog 2008. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 3214832944 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.690,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Dalje navodi da je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita dana 4. studenog 2008. temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 171,01 EUR. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom ističe da je ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom tipskom obrascu i da mu tuženik prilikom sklapanja ugovora nije predočio strukturu navodnih troškova. Slijedom svega navedenog, traži da sud presudom utvrdi da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno odluci kreditora te da tuženiku naloži da mu isplati iznos od 171,01 EUR sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2025. do isplate, kao i iznos od 259,43 EUR (uglavničene zatezne kamate), te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik prije svega prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže da se ista odredi prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, osporava da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena i ništetna, navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, tvrdi da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da je tužitelja informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tvrdi da nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za iznos naknade, smatra da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 4. studenog 2008. te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke sklopile ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu i da je tužitelju prilikom isplate kredita dana 4. studenog 2008. naplaćena naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.288,45 HRK (171,01 EUR). Među strankama je sporno je li obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja je sadržana u čl. 2. Ugovora, nepoštena i ništetna. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovoren radi adaptacije obiteljske kuće. Tužitelj je iskazao da mu je bankar ponudio kredit u CHF, da je njemu bilo bitno samo to da dobije kredit, da je ugovor sastavila banka i da stranke nisu pregovarale o pojedinim odredbama ugovora niti je bilo moguće mijenjati ponuđene uvjete, da nisu posebno pregovarali ni o naknadi, da mu nitko nije objasnio koje naknade mora platiti, zbog čega se iste naplaćuju, kako se određuje njihova visina, a osim samog ugovora nije dobio nikakve Opće uvjete, Odluku o naknadama i sl. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 2. nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao pregovarati o naknadama. Sve navedeno potvrđeno je i iskazom tužitelja.

7. Imajući u vidu da je ovdje riječ o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pojedinačno pregovarati o naknadi koja mu je naplaćena, ugovorna odredba iz čl. 2. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1.

ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.

8. U konkretnom slučaju ugovorena je obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno općim aktima kreditora, a da pritom nije jasno navedeno koje sve naknade kreditor može naplatiti, kada se te naknade plaćaju, koliko iznose, odnosno kako se određuje njihova visina, koja je svrha naknada, koje konkretno troškove korisnik kredita mora podmiriti itd. Takvo ugovaranje obveze dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita.

9. O općim aktima banke po prirodi stvari ne može se pojedinačno pregovarati pa je stoga jasno da se ni o obvezi plaćanja naknade iz predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora ili drugi opći akti tužitelju predan ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. Dakle, predmetna obveza je neodređena i neodrediva u smislu čl. 269. ZOO što za posljedicu ima ništetnost predmetne ugovorne odredbe (čl. 270. st. 1. ZOO). Tuženik kao slabija ugovorna strana u trenutku sklapanja ugovora nije mogao previdjeti opseg svojih obveza.

10. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadama iz čl. 2. Ugovora u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, isti je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te u tom dijelu nema pravni učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja odnosno iznos koji je tužitelju naplaćen na ime predmetne naknade.

11. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Prednik tuženika bio je nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

12. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe, kao prethodno pitanje, utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

13. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (430,44 EUR). Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

14. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 18. prosinca 2025. i 17. veljače 2026. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 16. travnja 2026. i 11. lipnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1), u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 625,00 EUR.

U Zagrebu 24. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima