REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-843/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Sertić, odvjetnica u Jastrebarskom protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja IZ i punomoćnice tužitelja, odvjetnice Zrinke Sertić, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora kreditu br. 227601 sklopljenog 11. prosinca 2006. između VOLKSBANK d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i tužitelja IZ kao korisnika kredita i to čl. 5.1. kojom je ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00% (dvacijelihnulaposto) od iznosa kredita, minimalno 600,00 (šestokunainulalipa) kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. naknaditi tužitelju IZ trošak parničnog postupka u iznosu od 879,64 EUR (osamstosedamdesetdevet eura i šezdesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj VZ podnio je 22. rujna 2026. tužbu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. u kojoj je naveo da je 23. travnja 2010. sa pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 227601 prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 52.000,00 HRK, da je člankom 5.1. tog ugovora ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00 (očiglednom omaškom je navedeno 2,000) % od iznosa kredita, a minimalno 600,00 HRK, naplaćuje neposredno prije isplate kredita, da mu je toga dana i naplaćena administrativna naknada za obradu kredita u iznosu od 1.040,00 HRK, a da on smatra da je takva ugovorna odredba ništetna te da ima pravni interes za utvrđenje te ništetnosti. Još je naveo da je Sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, a da je baš takav bio trošak obrade ugovora o kreditu koji je u predmetni ugovor o kreditu unio tuženik. Još je naveo da se prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dalje je naveo da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih ugovornih naknada dok je iz odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i ulaznu naknadu. Također je naveo kako smatra da tuženik pri ugovaranju navedene odredbe nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja dok je on bio u podređenom i slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku i to kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja pa da smatra da je to dovelo do toga da je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba pri čemu je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane i postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Također je naveo da tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, a nije mu to niti objasnio pa da je zato ova odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na njegovu štetu kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o njegovim interesima i njihovoj zaštiti. Još je naveo da se predmetnim ugovorom tuženiku obavezao platiti ugovorene kamate, no da smatra da troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nisu smjeli pasti na njegov teret već da je tuženik iste trebao podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu on plaća, a i da smatra da ova naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što ju također čini nepoštenom. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom utvrdi da je odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora kojom je ugovoreno da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00 (ponovno očitom omaškom navedeno 2,000) % od iznosa kredita ništetna te da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi, da osporava njenu osnovanost i da ističe prigovor zastare. Dalje je naveo kako smatra da je zahtjev za utvrđenjem, a bez zahtjeva za ispunjenjem dospjele činidbe zlouporaba prava te da mu tužitelj želi nanijeti štetu. Još je naveo kako smatra da sud treba utvrditi je li tužitelj ovaj ugovor sklopio kao potrošač te uživa li zakonsku zaštitu prava potrošača , a i da smatra da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega smatra i da ocjena njene poštenosti nije niti dopuštena. Naveo je i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri, a da je tužitelj pristao na ovo sklapanje, da je predmetna ugovorna odredba zakonita, a sporna naknada tužitelju obračunata i naplaćena prema objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima sa kojima je tužitelj bio upoznat i na čiju primjenu je pristao. Još je naveo da su troškovi prilikom obrade kredita jasno utvrđeni kroz provjeru boniteta tužitelja i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu te da su oni obuhvaćeni spornom naknadom kao i da je ova naknada predviđena Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 5 do 9 spisa), presliku dopisa (list 10 spisa), presliku pravnog mišljenja (list 25 do 64 spisa) i presliku Općih uvjeta (list 66 do 68 spisa) te je saslušao tužitelja (list 88 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da među istima nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 23. travnja 2010. sklopio Ugovor o kreditu broj 227601 kojim je tužitelju odobren nenamjenski kredit od 52.000,00 HRK i to na rok od 96 mjeseci. Sporno je je li odredba članka 5.1. tog ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužitelja jednokratno uplatiti pravnom predniku tuženika naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja iznosi 2,00 % od iznosa kredita te čiji sadržaj među strankama nije sporan, ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Ovaj sud je stava da je ovdje predmetna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovaj trošak platiti kao i da njegovu visinu utvrđuje pravni prednik tuženika, no ne i što se (koji trošak) naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ovog troška ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednik tuženika je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

6. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade pravnom predniku tuženika nije dalo ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

7. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovaj trošak obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se isti odnosi odnosno što se njime naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je njegov pravni prednik tužitelju upravo ovo i objasnio obzirom to ne proizlazi iz sadržaja isprava koje je sudu predložio čitati (pa niti Općih uvjeta poslovanja njegovo pravnog prednika) dok iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke da je predmetni ugovor dobio sastavljen na obrascu u banci i da u banci o predmetnoj naknadi ništa nisu razgovarali već da mu je naplaćena iz kredita, a koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ga pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi ovdje predmetna ugovorna odredba kao i da o tim troškovima nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da ih mora platiti.

8. Valja reći i da prema stavu ovog suda i sam navod tuženika da je trošak ove naknade bio utvrđen kroz provjeru boniteta tužitelja i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, koji je i ovom sudu nejasan, a uvažavajući i potpuno očit izostanak navoda o ovim troškovima iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe te prethodno opisani iskaz tužitelja, potvrđuje pravilnost utvrđenja da pravni prednik tuženika sa tužiteljem predmetnu ugovornu obvezu tuženika nije ni pošteno ni valjano ugovorio.

9. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

10. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužitelja kao stranke da je ovaj kredit podigao za kupnju stolarije i ostaloga potrebnog za gradnju kuće za njega i njegovu obitelj, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredba članka E predmetnog ugovora o kreditu ništetna. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude,

11. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat kao potreban za ovu parnicu trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je obračunat u skladu s dostavljenim troškovnikom, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; u daljnjem tekstu: OT) i vrijednosti predmeta spora koju je sud na prigovor tuženika primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio u iznosu od 1.327,22 EUR obzirom je stava da upravo ovaj iznos koji je i odredbama ZPP-a i odredbama OT prepoznat kao oznaka vrijednosti sporova, a obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva za utvrđenje predstavlja vrijednost predmeta ovog spora, a ne iznos predmetne naknade kako to smatra tuženik jer predmet ovog spora nije isplata tog iznosa, pa mu je tako priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 15.1.2026. od 100 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 15.4.2026. i 26.6.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR iznosi 800,00 EUR. Tužitelju je kao potreban za ovu parnicu priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR te mu je tako ukupno dosuđen trošak ove parnice u iznosu od 879,64 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom isti u ovom sporu nije uspio. Stoga je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. srpnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju IZ po punomoćniku

2. Tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. po punomoćniku