Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-3027/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka Jadranski trg 3 a, OIB:23057039320, zastupan po punomoćniku Damirut Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5693/2023-24 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5693/2023-24 od 22. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.757,08 EUR (slovima: sedam tisuća sedamsto pedeset sedam eura i osam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 12,28 EUR od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 17,52 EUR od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 19,05 EUR od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 14,48 EUR od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 14,71 EUR od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 9,53 EUR od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 3,46 EUR od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 5,95 EUR od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 10,35 EUR od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 14,82 EUR od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 19,68 EUR od 5.2.2010. do isplate,

- na iznos od 19,59 EUR od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 25,29 EUR od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 34,49 EUR od 14.5.2010. do isplate,

- na iznos od 34,81 EUR od 15.6.2010. do isplate,

- na iznos od 49,51 EUR od 16.7.2010. do isplate,

- na iznos od 68,93 EUR od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 55,78 EUR od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 74,22 EUR od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 16,05 EUR od 14.1.2011. do isplate,

- na iznos od 79,18 EUR od 16.3.2011. do isplate,

- na iznos od 79,21 EUR od 24.3.2011. do isplate,

- na iznos od 72,35 EUR od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 73,25 EUR od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 100,33 EUR od 15.6.2011. do isplate,

- na iznos od 124,24 EUR od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 154,04 EUR od 16.8.2011. do isplate,

- na iznos od 106,19 EUR od 5.10.2011. do isplate,

- na iznos od 6.149,74 EUR od 5.10.2011. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. prema tužitelju UŽ istaknuta radi prebijanja u iznosu od 433,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, nadoknaditi tužitelju UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.270,00 EUR sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja UŽ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan".

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj izjavljuje žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom IV. izreke pobijane presude predlažući odluku o troškovima postupka preinačiti sukladno žalbenim navodima.

4. Tuženik izjavljuje žalbu protiv točke I., II., III. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.757,08 eura sa zateznim kamatama, kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te prigovora radi prijeboja u iznosu od 43,13 eura.

8. U postupku nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 5102817485 od 24. siječnja 2006., te nije sporan iznos glavnice kredita.

9. Sporna je pak valjanost Ugovora u odnosu na odgovorenu valutnu klauzulu te visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare. Također sporno je, je li osnovan istaknuti prigovor radi prijeboja od strane tuženika za iznose kada je tečaj bio niži od početnog ugovora.

10. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj koristio odobrena sredstva predmetnog kredita kao potrošač i to za gradnju kuće, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice moguće velikog povećanja rate kredita u odnosu na valutnu klauzulu, kao i da nije bilo u mogućnosti pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na ekonomske posljedice i rizike koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 69/03 – dalje: ZZP) jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa da su se posljedice stavljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita,

- da je odredbom članka 81. stavak 2. i 3. ZZP-a bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovornog trgovca,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-11401/12, koja je bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništetne nepoštene odredbe na način da je ugovorna valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bile u cijelosti formirani o svim potrebnim parametrima vezani za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važeći na dan isplate kredita za sve anuitete koje je nalazom i mišljenjem utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 7.757,08 eura,

- da je tužitelj podneskom od 7.siječnja 2025., naveo da nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s tim je i postavio konačni tužbeni zahtjev,

- da se tuženik nije očitovao na poziv suda odnosno nije osporavao matematički izračun vještva.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorenu odredbu kojim je ugovorena valutna klauzula te obavezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 7.757,08 eura na pojedinačne iznose od kada su uplaćeni pa do isplate.

12. U odnosu na tzv. negativne razlike prvostupanjski je sud smatrao da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja na iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblje otplate kredita, kad je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važeći na dan korištenja kredita. Naime, tuženik kao banka da je jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu pa je nakon sklapanja Ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutog radi zaštite prava i interesa potrošača. Stoga, da tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoknadu niti tuženicima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao tužitelj a po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

13. Prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog žalbenog suda, pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom pored citiranog materijalnog prava prihvatio zahtjev tužitelja ocijenivši za osnovanim te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

15. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

19. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku iznos 7.757,08 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelj pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

21. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 8.lipnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

22. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

23. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte