REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4340/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Vinka Pivca, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika DN, odvjetničkog vježbenika, dana 23. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208528953 od 01.03.2007. sklopljenog između tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 163,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.06.2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 286,07 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 286,07 EUR za razdoblje od 25.06.2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.261,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2026. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 01.03.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208528953, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.141,14 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi da je odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.235,40 kn (163,97 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tužitelj u nastavku, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu što sada isto čini glavni zahtjev. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim odredbu čl. 2. predmetnog ugovora u dijelu kojom je određeno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, sve na način kako je pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude, te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 163,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.06.2025. do isplate, s time da s osnova uglavničenih zateznih kamata obračunatih za razdoblje od 02.03.2007. do 24.06.2025. na ovaj iznos potražuje iznos od 286,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.06.2025. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 450,04 EUR zbog čega bi toliko trebala biti i naznačena vrijednost predmeta spora. Osporava navode tužitelja da bi se odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik se nadalje poziva na izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Ističe prigovor zastare. Osporava osnovanost prava tužitelja na potraživanje procesnih kamata na uglavničene zatezne kamate. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 03.07.2026. tuženik priznaje da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 163,97 EUR/1.235,40 kn dana 02.03.2007. Čini nespornim visinu obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos od 163,97 EUR za razdoblje od 02.03.2007. do 24.06.2025. u iznosu od 286,07 EUR. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208528953 od 01.03.2007. (list 7-10 spisa), dopis tuženika od dana 10.06.2025. (list 6 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208528953 od 01.03.2007., te isplata iznosa od 450,04 EUR.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 01.03.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208528953 u iznosu kunske protuvrijednosti od 18.141,14 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i da je u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporno niti to da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 163,97 EUR/1.235,40 kn dana 02.03.2007., kao niti visina obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos od 163,97 EUR za razdoblje od 02.03.2007. do 24.06.2025. u iznosu od 286,07 EUR. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 01.03.2007.g. sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na iznos kunske protuvrijednosti od 18.141,14 CHF na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila marke Dacia kojeg je koristio isključivo za svoje osobne potrebe. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je zaposlen u dječjem vrtiću Jarun u Zagrebu. Nikada nije bio vlasnik niti trgovačkog društva niti obrta. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim obvezama. Ugovor je prije potpisa pročitao i bilo mu je poznato da je u čl. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, međutim nitko mu nije pojasnio koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti mu je pojašnjeno u kojem točno iznosu i kada će ta naknada biti naplaćena, s time da mu nikada nije uručena Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora. Kredit je u cijelosti otplaćen.

8. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, a na čiji iskaz niti tuženik nije ima prigovora, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom i u kojem iznosu će isti biti naplaćeni. Nadalje, uvidom u predmetni ugovor o kreditu također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje troškovi i naknada za obradu kredita, niti u kojem iznosu će isti biti naplaćeni.

9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti tuženiku sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, pa kako ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, sud je zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao.

11. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

13. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 2. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

14. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora ništetna i stoga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

15. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. Kako je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je ta naknada naplaćena u iznosu od 163,97 EUR/1.235,40 kn dana 02.03.2007. Slijedom navedenog, točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 163,97 EUR, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe, tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu je stoga priznato pravo na zatezne kamate od 02.03.2007. do 24.06.2025. tj. za razdoblje za koje je tužitelj obračunao ove zatezne kamate i to u zatraženom iznosu od 286,07 EUR temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošten stjecatelj. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

17. Naime, tuženik je na ročištu održanom dana 03.07.2026. priznao da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 163,97 EUR/1.235,40 kn dana 02.03.2007., te je učinio nespornim visinu obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos od 163,97 EUR za razdoblje od 02.03.2007. do 24.06.2025. u iznosu od 286,07 EUR, pri čemu se napominje da tužitelj, suprotno navodima tuženika, ima pravo tražiti zatezne kamate u apsolutnom iznosu uz glavni dug od 163,97 EUR neovisno o tome što isti nije plaćen jer se u smislu odredbe čl. 31. st. 1. ZOO-a jedino ne mogu zahtijevati procesne kamate na dospjele zatezne kamate sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, dakle i onda kada su zatezne kamate obračunate i utužene uz glavni dug, iz razloga što zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja, kako to tužitelj i traži, dok je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na uglavničeni iznos zateznih kamata u iznosu od 286,07 EUR za razdoblje od 25.06.2025. do isplate valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.

18. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača valja reći da iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom namjenski ugovor o kreditu - kredit za kupnju motornog vozila (članak 5. Ugovora – namjena kredita), te da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.

19. Naime, Zakon o zaštiti potrošača definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st.1.). Tužitelj jest fizička osoba, a iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju motornog vozila marke Dacia kojeg je koristio isključivo za svoje osobne potrebe, te da nikada nije bio vlasnik niti trgovačkog društva, niti obrta, te je u tome smislu on potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP-a.

20. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

21. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 450,04 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 949,96 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 07.10.2025. i 04.11.2025. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 03.07.2026. 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 110,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.261,55 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 23. srpnja 2026. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 110,00 eura

2. pun. tuženika