Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-3531/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Zlodi, u upravnom sporu tužitelja ŠT, državljanina Savezne Republike Nepal, koji trenutno boravi u Prihvatnom centru za strance, Dugo Selo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službu za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službu za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26- 06/3995, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 2. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Jeleni Cekić, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a i za pristup na ročište iznos od 500,00 EUR-a, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR-a, sveukupno iznos od 1.250,00 EUR-a, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/3995, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 2. lipnja 2026. ograničio tužitelju slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na najkraće moguće vrijeme a najdulje do tri mjeseca.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je tuženik propustio utvrditi sve odlučne činjenice i nije proveden potpuni ispitni postupak. Smatra da rješenje nije individualno obrazloženo niti utemeljeno na dokazima već na pretpostavkama odnosno da ne sadrži individualno utvrđene činjenice o ponašanju tužitelja niti konkretne dokaze koji bi opravdali razloge ograničenja slobode kretanja tužitelja te tužitelju nije omogućeno očitovanje o svim odlučnim činjenicama i o navodima koji su korišteni za ograničenje slobode. Osporava da bi tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu radi odgode protjerivanja o čemu i postoji praksa ELJSP da činjenica kasnog podnošenja azila ne može sama po sebi dokazivati zlouporabu. Smatra da je povrijeđeno načelo razmjernosti jer nije obrazloženo zašto nisu dovoljne blaže mjere (opomena, upozorenje, premještaj, intenzivniji nadzor) odnosno mjere iz članka 54. stavaka 5. Zakona unatoč činjenici da tužitelj nema financijskih sredstava pa tako niti za otputovati niti je obrazloženo trajanje mjere od 3 mjeseca i koje će radnje tuženik poduzimati u tom razdoblju. Ističe da je ušao u Republiku Hrvatsku temeljem radne dozvole 28. lipnja 2025. ali mu je poslodavac Pepas ugostiteljstvo d.o.o. iz Pule nakon tri radna dana rekao da je sezona završena čime je poslodavac u sprezi sa agencijom za zapošljavanje prevario i obmanuo tužitelja u pogledu ukidanja dozvole za boravak i rad i tužitelj je dobio status osobe koju je nužno protjerati. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika i da tužitelju odobri besplatnu pravnu pomoć u predmetnom upravnom sporu. Tužitelj predlaže da sud odredi da tužba ima odgodni učinak i navodi da je tužitelju bez opravdanog razloga oduzeta sloboda kretanja i izvršenje rješenja dovelo bi do teško popravljive štete za tužitelja, do povrede prava na slobodu, povrede načela razmjernosti i učinkovitosti sudske zaštite a ne ugrožava se javni interes.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Navodi da je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da je tužitelj došao u Republiku Hrvatsku 28. lipnja 2025. temeljem dozvole boravka s rokom važenja od 12. ožujka 2025. do 11. ožujka 2026. a koja je ukinuta 24. rujna 2025. temeljem članka 94. stavka 1. točke 8. Zakona o strancima. Navodi da je tužitelj nakon ukidanja radne dozvole nastavio nezakonito boraviti u [adresa] i više različitih poslodavaca podnosi zahtjeve za zapošljavanje koji su okončani obustavama postupka. Nadalje, tužitelju je doneseno rješenje o povratku dana 20. listopada 2025. s rokom napuštanja od 31. listopada 2025. do 1. prosinca 2025. ali je tužitelj nastavio nezakonito boraviti i kada je došao u PP Zaprešić 24. svibnja 2026. nezakonito je boravio u [adresa] 242 dana. Kako je tužitelj tek naknadno nakon smještaja u Prihvatni centar za strance izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, to je opravdano izazvalo sumnju da želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju koja je donesena sukladno Zakonu o strancima. Imajući u vidu sve navedene činjenice osobito da je nastavio nezakonito boraviti iako je morao biti upoznat da ima zabranu boravka na teritoriju EPG-a, iskazao je nezadovoljstvo ne pronalaskom posla u Republici Hrvatskoj i željom za odlaskom u Italiju, to je individualnom procjenom utvrđeno da se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja jer blaže mjere ne bi bile učinkovite za osiguranje njegove prisutnosti budući da se radi tužiteljevog nepoštivanja izrečenih mjera ne može sa sigurnošću vjerovati da bi puštanjem na slobodu tužitelj ostao dostupan za vrijeme postupka međunarodne zaštite. Stoga je ocijenjeno da je mjera ograničenja kretanja smještajem u Prihvatni centar prikladna i svrhovita. Što se tiče trajanja mjere, tuženik navodi da je vrijeme od tri mjeseca potrebno da se provedu ključne radnje u postupku međunarodne zaštite koje uključuju zaprimanje zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke. Subjektivno nezadovoljstvo tužitelja ne čini rješenje objektivno nezakonitim i tuženik može razumjeti nezadovoljstvo tužitelja koji se trudio pronaći posao i legalizirati boravak, kao i da je tužitelj prevaren i žrtva manipulacija agenata za zapošljavanje ali institut međunarodne zaštite nije alat za rješavanje svih nezakonitih boravaka, te ima pravila gdje se izražava namjera i koje se sve radnje trebaju poduzeti kao i pravne osnove temeljem kojih se priznaje status međunarodne zaštite. Što se tiče saslušanja tužitelja navodi da su u osporenom rješenju utvrđene sve činjenice temeljem saslušanja tužitelja, kao i zapažanja i zaključaka policijskih službenika temeljem savjesne i brižne ocjene. Smatra da tužitelj nije učinio vjerojatnim nastanak teško popravljive štete niti da bi izvršenje osporenog rješenja imalo posljedice koje se ne bi mogle otkloniti u slučaju uspjeha tužitelja pa se protivi prijedlogu tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).

6. Sud je odbio prijedlog da se sasluša tužitelj budući da je saslušan 26. svibnja 2025. u policijskoj postaji Zaprešić na okolnost primjene mjera za osiguranje povratka u smislu članka 181. Zakona o strancima, da je saslušan 25. lipnja 2026. u Prihvatnom centru za strance prilikom čega je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je osporeno rješenje doneseno upravo radi osiguranja njegove prisutnosti u postupku međunarodne zaštite. Tužitelj prilikom oba saslušanja nije sporio da se nalazi u nezakonitom boravku i da nema posao u Republici Hrvatskoj te je izjavio da želi otputovati u Italiju kako bi se zaposlio. Osim toga, tužitelj u tužbi zapravo prigovara da bi postojala osnova za izricanje mjere ograničenja kretanja odnosno da je trebalo izreći blažu mjeru i da nije u tom pogledu obrazloženo osporeno rješenje obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja a što nije točno. Dakle, ocijenjeno je nepotrebnim provođenje navedenog dokaza obzirom da tužitelj ne navodi nikakve okolnosti niti nove dokaze a koje bi upućivale da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno odnosno pogrešno utvrđeno radi čega bi trebalo izreći blažu mjeru. Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Propisano je samo provođenje usmene rasprave u sporu povodom odluke o ograničenju slobode kretanja (članak 54. stavak 12. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti). Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

7. Ocjenjujući zakonitost rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta, spis tuženika i presudu ovog suda Us I- 3129/2026 od 27. svibnja 2026. u predmetu sudske kontrole.

8. Uvidom u spis predmeta sud je utvrdio da je tuženik osporavanim rješenjem KLASA: UP/I-216-03/26-06/3995, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 2. lipnja 2026. ograničio tužitelju slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance za razdoblje do tri mjeseca temeljem članka 54. stavka 11. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a radi činjenice jer je tužitelj izrazio 2. lipnja 2026. namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj a koji je zahtjev i podnio 25. lipnja 2026. u Prihvatnom centru za strance.

9. Sud je izvršio uvid u presudu ovog suda poslovni broj Us I-3129/2026 od 27. svibnja 2026. kojim je potvrdio rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Zaprešić, KLASA: UP/l-216-01/26-03/477, URBROJ: 511-19-37-26-1 od 26. svibnja 2026. koje prileži spisu tuženika a kojim je tužitelju temeljem članka 216. stavka 4. Zakona o strancima ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, na vrijeme do prisilnog udaljenja iz Republike Hrvatske do najduže 2 mjeseca, počevši od dana donošenja rješenja jer su utvrđene okolnosti koje ukazuju na rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, budući da stranac nema prijavljen boravak niti osiguran smještaj u RH, nema novčana sredstava koja bi mogao položiti, te jer prethodno nije postupio po izrečenom mu rješenju o povratku od 20. listopada 2025. Policijske uprave bjelovarsko-bilogorska s rokom dragovoljnog odlaska do 1. prosinca 2025. već je nastavio nezakonito boraviti nakon ukidanja dozvole za boravak i rad ukupno 242 dana. Navedeno rješenje KLASA: UP/l- 216-01/26-03/477, URBROJ: 511-19-37-26-1 od 26. svibnja 2026. određeno je obzirom da je tužitelju doneseno rješenje od 26. svibnja 2026. o protjerivanju kojim mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP u trajanju od 6 mjeseci i prisilno udaljenje a nije ga bilo moguće odmah prisilno udaljiti.

10. Sukladno odredbama članka 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15 i 127/17, dalje Zakon) tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.).

Tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi sprječavanja zloupotrebe postupka ako se na temelju objektivnih kriterija, koji uključuju i mogućnost pristupa postupku odobrenja međunarodne zaštite, osnovano sumnja da je namjera izražena tijekom postupka prisilnog udaljenja radi onemogućavanja daljnjeg postupanja (stavak 2. točka 4.).

Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama:

1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta,

2. zabrana kretanja izvan određenog područja,

3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme,

4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata,

5. smještaj u prihvatni centar za strance (stavak 5.).

Mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja (stavak 6.).

Mjere ograničavanja slobode kretanja izriču se dok za to postoje razlozi iz stavka 2. ovoga članka, najduže do tri mjeseca. Iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može se produžiti za još najduže tri mjeseca (stavak 9.).

Ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. ovoga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja (stavak 11.).

11. Dakle, Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) slobodu u odabiru mjere ograničenja kretanja koja je, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, najprikladnija za postizanje cilja koji se mjerom želi postići.

12. Iz osporavanog rješenja proizlazi da je tužitelj tijekom 330 dana, koliko je ukupno boravio u [adresa], o čega 242 dana nezakonito nakon ukidanja dozvole za boravak i rad, nije izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu već tek nakon što je smješten u Prihvatni centar za strance (rješenje od 26. svibnja 2026.) radi osiguranja izvršenja prisilnog udaljenja, dakle tek kada je postalo izvjesno njegovo udaljenje. Također tuženik je uzeo u obzir da tužitelj nije postupio po rješenju o povratku, kao i da je u tom postupu izjavio na zapisnik 26. svibnja 2026. da neće izvršiti obvezu napuštanja EPG i da želi otputovati u Italiju.

13. Tuženik je na temelju individualne procjene, u skladu s pravilom razmjernosti, pravilno zaključio da se s obzirom na prethodno navedene okolnosti, a kako je tužitelj tek 2. lipnja 2026 izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, kako bi onemogućio postupak prisilnog udaljenja, te se svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona.

14. Nakon provedenog postupka sud je mišljenja da tuženikova procjena nije prestroga, te da je tuženik tijekom postupka koristio svoje diskrecijsko pravo izreći mjeru koju u konkretnom slučaju smatra primjerenom, svoju je odluku valjano obrazložio, stoga se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima. U odgovoru na tužbu tuženik se očitovao u pogledu ostalih mjera koje je imao na raspolaganju obzirom na prigovor tužitelja i zašto iste ne bi osigurale dostupnost tužitelj a koje razloge prihvaća i ovaj sud kao uvjerljive obzirom na sve okolnosti i ponašanje tužitelja.

15. Mjera ograničenja slobode kretanja izrečena je u trajanju od tri mjeseca a kako bi se osigurala prisutnost tužitelja tijekom trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite odnosno kako bi se osiguralo zaprimanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, provođenje ispitnog postupka na kojem je tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite dužan osobno nazočiti i u njemu sudjelovati te donošenje odluke.

16. Sama mjera smještaja u Prihvatni centar za strance kao i rok trajanja mjere opravdani su s obzirom na činjenicu da je tužitelj namjeru izrazio tek u postupku prisilnog udaljenja iako je isto imao prilike učiniti i tijekom nezakonitog boravka u RH.

17. Iz spisa predmeta razvidno je kako su sve pojedinačne okolnosti ispitane i obrazložene, te je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Tužitelju će se tijekom postupka odobrenja međunarodne zaštite omogućiti iznošenje svih dokaza kojima potkrepljuje svoj zahtjev.

18. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog rješenja kao neosnovan je odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

19. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15 i 155/22).

20. Stoga je opunomoćeniku tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, na temelju odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25), a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 1. i 46.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 2. i 46.) umanjenog za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, dakle u iznosu od 500,00 EUR-a po radnji, sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR-a sukladno stavku 2. glave I. Tarife, priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR- a.

21. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.

22. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

23. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.

Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužiteljici nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

24. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.

25. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužitelju ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.

26. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja putem e-komunikacije

2. tuženiku-Prihvatilište u Kutini

3. U spis