P-3893/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Starom Gradu

21 460 Stari Grad

Novo Riva 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu pojedincu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) KG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te pod 2) DG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Ana Petrić, odvjetnica u Novoj Gradiški, protiv tuženika ĐG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Nikola Hraste, odvjetnik u Hvaru, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja KG koji glasi: „Nalaže se tuženiku ĐG da tužitelju KG isplati iznos od 200.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. kolovoza 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana .“.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev drugotužitelja DG koji glasi: „Nalaže se tuženiku ĐG da tužitelju DG isplati iznos od 200.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. kolovoza 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana .“.

III. Nalaže se prvotužitelju KG tuženiku ĐG naknaditi parnični trošak u iznosu od 45.932,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. srpnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se drugotužitelju DG tuženiku ĐG naknaditi parnični trošak u iznosu od 45.932,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. srpnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužtitelji KG i DG tužbom zahtijevaju da im tuženik ĐG isplati svakome po 200.000,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Svoj zahtjev temelje na tvrdnji da je 22. kolovoza 2006. u [adresa] između tuženika i četvero djece pokojne ŽG sklopljen usmeni nasljednički sporazum. Prema tvrdnjama tužitelja, djeca ostaviteljice obvezala su se omogućiti da tuženik, kao suprug pokojne ŽG, bude proglašen jedinim nasljednikom njezine imovine u Republici Hrvatskoj, dok se tuženik zauzvrat obvezao da će naslijeđene nekretnine prodati te svakome od četvero djece isplatiti po 200.000,00 EUR. Tužitelji tvrde da su navedeni sporazum izvršili tako što su izdali punomoći odvjetniku Rinu Barbiću, priznali vlastoručnu oporuku pokojne ŽG, nisu zahtijevali svoj nužni dio, te su omogućili da tuženik bude proglašen jedinim nasljednikom. Navode da je tuženik nakon smrti njihove majke raspolagao njezinom imovinom, pojedine nekretnine prodao, druge prenio na sina VG, a njima nije isplatio ugovoreni iznos.

2. Tijekom postupka tužiteljima se pridružila ĆG, te je i ona zahtijevala isplatu od 200.000,00 EUR. ĆG je podneskom od 28. veljače 2025. u cijelosti povukla tužbu i tužbeni zahtjev, te opozvala punomoć odvjetnici Ani Petrić. Tuženik je izjavio da se povlačenju ne protivi, ali je zahtijevao naknadu troškova koje mu je prouzročila njezina tužba. O ovom je odlučeno posebnim rješenjem od 23. srpnja 2026.

3. Tuženik je dao pisani odgovor na tužbu, u kojem je osporio osnovu i visinu zahtjeva, te istaknuo prigovor zastare. Tvrdi da nikakav sporazum kojim bi se obvezao svakom djetetu isplatiti po 200.000,00 EUR nije sklopljen. Navodi da je pokojna ŽG vlastoručnom oporukom svu svoju imovinu u Republici Hrvatskoj ostavila njemu, da su djeca priznala oporuku kao istinitu i pravno valjanu te nisu postavila zahtjev za nužni dio. Tuženik ističe da se u rješenju o nasljeđivanju, punomoćima djece, ostavinskom zapisniku ni u bilo kojoj drugoj ispravi ne spominje njegova obveza isplate. Osporava da je vrijednost ostavine bila takva da bi omogućavala isplatu ukupno 800.000,00 EUR četvero djece. Navodi i da je jedan stan u [adresa] prodan radi plaćanja dugova nastalih poslovanjem njega i pokojne supruge u Njemačkoj, dok na zemljištu u [adresa] označenom kao čestica 1810 nije gradio niti prodavao apartmane. Konačno, tvrdi da bi i eventualna tražbina iz sporazuma navodno sklopljenog 2006. godine zastarjela prije podnošenja tužbe 2016. godine.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid i pregledao tužbu, odgovor na tužbu i naknadne podneske stranaka, spis ostavinskog postupka iza pokojne ŽG, rješenje o nasljeđivanju javne bilježnice Jadranke Plenković, poslovni broj O-148/06-10, UPP/OS-192/06-9 od 1. listopada 2007., vlastoručnu oporuku pokojne ŽG, punomoći koje su KG, DG, ĆG i VG izdali odvjetniku Rinu Barbiću, presudu Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-187/93, ugovor o prodaji nekretnine od 21. svibnja 1987., porezne evidencije o prometu nekretnina, zemljišnoknjižne izvatke i povijesne prikaze za z. k. uloške [broj ZK uloška] i druge priložene uloške, podatke Stano-uprave d.o.o., podatke Policijske postaje Hvar o osobama prijavljenima na adresama u [adresa], odluke i spise državnog odvjetništva povezane s kaznenim prijavama tužitelja, zahtjev i dopise povezane s postupkom pred Europskim sudom za ljudska prava, ovjerenu izjavu VG, ostale isprave priložene spisu.

5. Sud je isto tako saslušao tužitelje i svjedoke predložene tijekom postupka, među kojima KGK, OG (odnosno K), EG i ČG, te je ocijenio iskaz ĆG dan prije njezina izlaska iz postupka.

6. Sud nije osobno saslušao tuženika zbog njegova zdravstvenog stanja i boravka u Saveznoj Republici Njemačkoj. Međutim, činjenica da jedna stranka nije saslušana ne dovodi sama po sebi do zaključka da su tvrdnje protivne stranke istinite, niti tužitelje oslobađa tereta dokazivanja.

7. Sud je sve dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku. Ako se odlučna činjenica nakon izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi, o njezinu postojanju odlučuje se prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku.

8. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je ŽG preminula **.**.2006., te da je ostavila vlastoručnu oporuku od 5. ožujka 2006., kojom je svoju imovinu ostavila suprugu ĐG. Rješenjem o nasljeđivanju od 1. listopada 2007., pravomoćnim 15. studenoga 2007., tuženik je proglašen nasljednikom pokojne ŽG u cijelosti. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da su djeca ostaviteljice bila zastupana po odvjetniku, da je oporuka priznata istinitom i pravno valjanom te da nije postavljen zahtjev za nužni dio. U rješenju o nasljeđivanju nije naveden nikakav sporazum kojim bi se tuženik obvezao djeci isplatiti novac. Nisu navedeni iznosi od po 200.000,00 EUR, obveza prodaje nekretnina, rok isplate, niti uvjet pod kojim bi takva obveza dospjela.

9. Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđuje se što čini ostavinu, tko je nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada i postoje li prava na zapise.

10. Rješenje o nasljeđivanju samo po sebi ne bi potpuno isključivalo mogućnost postojanja zasebnog obveznopravnog ugovora između članova obitelji, no, kao javna isprava sastavljena neposredno nakon navodnog sporazuma, ono ima znatnu dokaznu vrijednost pri ocjeni da li je postojao sporazum sadržaja kakvog tužitelji sada tvrde.

11. Sud je posebnu pozornost posvetio punomoćima koje su djeca pokojne ŽG izdala odvjetniku Rinu Barbiću. Punomoći KG, DG i VG nose datum 22. kolovoza 2006., odnosno datum koji tužitelji označavaju kao dan sklapanja usmenog sporazuma. Ta vremenska podudarnost čini vjerojatnim da se navedenog dana razgovaralo o ostavini, oporuci i načinu vođenja ostavinskog postupka. Međutim, iz sadržaja punomoći ne proizlazi da bi se tuženik obvezao bilo kome isplatiti 200.000,00 EUR; da će prodati sve ili pojedine nekretnine; da će ostvarenu prodajnu cijenu podijeliti djeci; da je odricanje od nužnog dijela bilo uvjetovano novčanom isplatom; kada bi isplata dospjela; prema kojem bi se obračunu određivala visina obveze. Punomoći dokazuju da su djeca ovlastila odvjetnika na postupanje u ostavinskom postupku u korist tuženika, ali ne dokazuju pravni razlog zbog kojega su to učinila, niti postojanje novčane protučinidbe.

12. Prema članku 249. Zakona o obveznim odnosima, volja se može izjaviti riječima ili ponašanjem, ali samo ako se iz takvog ponašanja sa sigurnošću može zaključiti o postojanju volje, njezinu sadržaju i identitetu davatelja izjave. Ugovor je sklopljen tek kada se ugovorne strane suglase o njegovim bitnim sastojcima.

13. Iz samog izdavanja punomoći ne može se sa sigurnošću utvrditi da su stranke postigle suglasnost o obvezi isplate upravo po 200.000,00 EUR.

14. Tužitelji KG i DG iskazali su da je tuženik obećao nakon prodaje naslijeđene imovine isplatiti svakom djetetu po 200.000,00 EUR. Njihovi iskazi predstavljaju neposredan dokaz u korist njihove činjenične tvrdnje, međutim, oni su izravno imovinski zainteresirani za ishod postupka, zbog čega je njihove iskaze bilo potrebno ocijeniti u vezi s ostalim dokazima.

15. Sud je utvrdio da iskazi tužitelja nisu potvrđeni pisanim ispravama, ni iskazima nepristranih osoba koje su neposredno nazočile sklapanju sporazuma.

16. Tijekom postupka je ostalo nejasno da li je dogovoren fiksni iznos od 200.000,00 EUR po djetetu; da li je dogovoreno da se djeci isplate jednaki dijelovi stvarno ostvarene prodajne cijene; da li se dogovor odnosi na sve nekretnine ili samo određene nekretnine; treba li isplata uslijediti nakon prodaje jednog stana, nakon prodaje svih nekretnina ili u nekom drugom trenutku.

17. Navedene razlike ne odnose se na sporedna pitanja, nego na predmet, visinu i dospjelost navodne obveze.

18. ĆG je također iskazivala o postojanju sporazuma, međutim, ona je u vrijeme davanja iskaza, odnosno, neposredno nakon toga pristupila parnici kao tužiteljica i postavila vlastiti zahtjev za isplatu 200.000,00 EUR. Stoga njezin iskaz nije iskaz nezainteresiranog svjedoka. Kasnije povlačenje njezine tužbe ne dokazuje da sporazuma nije bilo, ali dodatno pokazuje da više ni svi navodni sudionici sporazuma ne ustraju na istoj tražbini.

19. Iz iskaza KGK, OG (odnosno K) i EG proizlaze saznanja o obiteljskim odnosima, želji pokojne ŽG da djeca budu jednako zbrinuta, te o naknadnim razgovorima članova obitelji. Međutim, nijedan od tih svjedoka nije pouzdano potvrdio da je osobno bio nazočan sklapanju sporazuma i čuo tuženika kako prihvaća pravnu obvezu da svakome od četvero djece isplati po 200.000,00 EUR.

20. Želja ostaviteljice da njezina djeca budu jednako namirena, moralno očekivanje među članovima obitelji i obiteljski razgovori ne znače sami po sebi da je sklopljen sadržajno određen i pravno obvezujući ugovor.

21. Svjedok ČG iskazao je da mu nije poznat nasljednički sporazum. Potvrdio je postojanje jednog manjeg stana koji je prodan radi podmirenja dugova nastalih poslovanjem u Njemačkoj, kao i da na zemljištu u [adresa] nije izgrađena zgrada, već je preko njega bila predviđena prometnica.

22. Takav iskaz ne potvrđuje navode tužitelja o izgradnji i prodaji većeg broja apartmana niti o ugovorenoj isplati.

23. Svjedok VG je u ovjerenoj izjavi naveo da mu nije poznat dogovor o diobi nasljedstva, da se njegov otac tijekom bolesti brinuo o pokojnoj ŽG, da su njegovi roditelji imali dugove u Njemačkoj, te da je jedan stan prodan radi vraćanja tih dugova.

24. Njegova pisana izjava nije jednaka neposredno izvedenom dokazu saslušanjem svjedoka jer sud i protivna stranka nisu imali mogućnost postavljati mu pitanja. Sud joj je zato dao ograničenu dokaznu vrijednost.

25. Međutim, ni neuzimanje te izjave u obzir ne bi dovelo do drukčije odluke, jer je teret dokazivanja ugovora bio na tužiteljima, a oni drugim izvedenim dokazima nisu dokazali njegov sadržaj.

26. Iz porezne evidencije proizlazi da je u 2006. izvršen promet stana površine 66,25 m², uz ugovorenu vrijednost od 420.000,00 kuna. Navedena isprava dokazuje da je tuženik raspolagao stanom povezanim s imovinom pokojne ŽG.

27. Međutim, prodaja jednog stana ne dokazuje postojanje ugovora o isplati po 200.000,00 EUR; da je prodajna cijena trebala biti podijeljena djeci; da je tuženik od prodaje ostvario iznos koji odgovara utuženoj tražbini; da je ukupna vrijednost ostavine bila najmanje 800.000,00 EUR.

28. Vrijednost od 420.000,00 kuna iznosi približno 55.743,58 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, što je višestruko manje od ukupne obveze koju tužitelji tvrde.

29. Ako bi se prihvatila tvrdnja da je obveza tuženika dospjela prodajom navedenog stana, ona bi dospjela već tijekom 2006., što je odlučno i za prigovor zastare.

30. Zemljišnoknjižni izvaci dokazuju koje su nekretnine bile upisane kao imovina pokojne ŽG, koje su kasnije bile upisane na tuženika, te kako se vlasništvo poslije mijenjalo.

31. Oni ne dokazuju da je tuženik izgradio ili prodao sve stanove i apartmane koje su tužitelji tijekom postupka povezivali s ostavinom.

32. Iz činjenice da je zgrada na česticama obuhvaćenima z. k. uloškom [broj ZK uloška] tijekom vremena etažirana i da je danas upisan veći broj posebnih dijelova ne proizlazi da je pokojna ŽG bila vlasnica svih tih posebnih dijelova, niti da ih je tuženik izgradio i prodao.

33. Popisi stanova Stano-uprave odnose se na zgrade kojima to društvo upravlja. Odgovor Stano-uprave da ne upravlja zgradama na pojedinim kućnim brojevima ne dokazuje vlasništvo tuženika nad tim objektima.

34. Podaci Policijske postaje Hvar dokazuju samo koje su osobe imale prijavljeno prebivalište na određenim kućnim brojevima, a ne tko je vlasnik nekretnine ni postoji li ugovor između stranaka.

35. Stoga ti dokazi, neovisno o pitanju njihove pravodobnosti, nisu podobni dokazati odlučnu činjenicu ovog postupka — sklapanje i sadržaj navodnog ugovora od 22. kolovoza 2006.

36. Prema članku 247. Zakona o obveznim odnosima ugovor je sklopljen kada se ugovorne strane suglase o njegovim bitnim sastojcima. Ponuda mora sadržavati sve bitne sastojke ugovora, dok šutnja ili samo propuštanje ponuđenika u pravilu ne znači prihvat ponude.

37. U konkretnom slučaju nije dokazano da je između stranaka postignuta suglasnost o točnom predmetu obveze, visini obveze, nekretninama na koje se sporazum odnosi, uvjetu i roku ispunjenja, načinu obračuna iznosa koji pripada svakom djetetu.

38. Tužitelji tvrde da je riječ o usmenom konsenzualnom ugovoru. Međutim, sud ne može naknadno odrediti bitne sastojke ugovora o kojima same stranke nisu dokazano postigle suglasnost. Sud može odrediti samo sporedna pitanja ugovora ako su stranke prethodno postigle suglasnost o njegovim bitnim sastojcima. Ne može sam stvoriti pravni posao, odrediti njegovu cijenu ni utvrditi rok koji stranke nisu dokazano ugovorile.

39. Prema tvrdnjama tužitelja, njihova činidba sastojala se u tome da tuženiku prepuste nasljedstvo odnosno ne postave zahtjev za nužni dio, dok se tuženik zauzvrat obvezuje na novčanu isplatu.

40. Odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni uvjetno, a odricanje u korist određenog nasljednika smatra se izjavom o ustupu nasljednog dijela. Ugovor o prijenosu nasljednog dijela prije diobe valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, sastavljen kao javnobilježnički akt ili solemniziran.

41. Formalizirane punomoći i nasljedničke izjave u ovom predmetu ne sadrže novčanu protučinidbu.

42. Obveza isplate 200.000,00 EUR po osobi ne može se smatrati sporednom usmenom pogodbom uz nasljedničku izjavu. Riječ je o bitnom sastojku navodno naplatnog pravnog posla, i to ukupne vrijednosti 800.000,00 EUR prema četvero djece.

43. Čak i kada bi se navodni sporazum pravno promatrao kao zaseban usmeni obveznopravni ugovor, a ne kao dio ustupa nasljednih prava, tužitelji nisu dokazali njegov sadržaj ni visinu obveze.

44. Tužitelji nisu dostavili procjenu ukupne neto vrijednosti ostavine u vrijeme smrti ŽG niti su dokazali prodajne cijene svih nekretnina, postojeće dugove ostaviteljice, troškove i terete na nekretninama, izračun iz kojega proizlazi iznos od 200.000,00 EUR po djetetu.

45. Iz izvedenih dokaza nije moguće utvrditi zašto bi svakom djetetu pripalo upravo 200.000,00 EUR, a ne drugi iznos.

46. Sud ne može slobodnom ocjenom odrediti iznos tražbine ako prethodno nije dokazano da pravo na takvu tražbinu uopće postoji.

47. Stoga tužbeni zahtjev nije dokazan ni u pogledu visine.

48. Tuženik je pravodobno istaknuo prigovor zastare.

49. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako se dužnik na zastaru pozove. Zastara počinje prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, a opći zastarni rok iznosi pet godina.

50. Navodni sporazum sklopljen je 22. kolovoza 2006., dok je tužba podnesena u kolovozu 2016. Ako rok ispunjenja nije bio određen, vjerovnik je mogao zahtijevati ispunjenje odmah, pa bi zastara istekla tijekom 2011. Prema članku 173. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima, kada rok nije određen ugovorom ni zakonom, a narav posla ne zahtijeva poseban rok, vjerovnik može odmah zahtijevati ispunjenje.

51. Ako je obveza trebala dospjeti nakon prodaje stana, iz porezne evidencije proizlazi da je stan prodan 2006. I u tom bi slučaju zastara istekla prije podnošenja tužbe.

52. Ako je, pak, isplata trebala uslijediti tek nakon prodaje cjelokupne ostavinske imovine, tužitelji nisu dokazali da je takav uvjet bio ugovoren, koje su nekretnine morale biti prodane, kada je uvjet ispunjen, da je cjelokupna tražbina dospjela do podnošenja tužbe. U toj bi varijanti ostalo nedokazano samo dospijeće tražbine.

53. Tužitelji ne mogu istodobno tvrditi da je cijela tražbina dospjela najkasnije prilikom podnošenja tužbe 2016., te da je njezino dospijeće ovisilo o raspolaganjima koja su izvršena tek 2022.

54. Saznanje tužitelja za sadržaj rješenja o nasljeđivanju u 2015. ne odgađa početak zastare ugovorne tražbine. Početak zastare takve tražbine veže se uz njezino dospijeće, a ne uz subjektivno saznanje vjerovnika.

55. U spisu nema dokaza da je tuženik u zastarnom roku priznao dug, djelomično ga ispunio ili dao osiguranje. Izvansudski poziv na plaćanje sam po sebi ne prekida zastaru.

56. Stoga bi zahtjev bio neosnovan i zbog zastare, čak i kada bi se pretpostavilo da je sporazum postojao.

57. Odluke državnog odvjetništva kojima su odbačene kaznene prijave ne vežu ovaj sud kao pravomoćna osuđujuća kaznena presuda. One same ne dokazuju niti isključuju postojanje građanskopravnog ugovora. Međutim, ni u kaznenom postupku nije pronađena isprava ili drugi neposredni dokaz kojim bi se potvrdilo da je tuženik preuzeo obvezu isplate 200.000,00 EUR po djetetu.

58. Dopis Europskog suda za ljudska prava kojim je zahtjevu dodijeljen broj 7866/26 predstavlja potvrdu primitka i registracije zahtjeva. Ne predstavlja odluku o dopuštenosti ili osnovanosti, ne utvrđuje odgovornost tuženika i ne dokazuje postojanje navodnog sporazuma.

59. Postupak pred Europskim sudom vodi se u odnosu na eventualnu odgovornost Republike Hrvatske zbog povrede konvencijskih prava, dok se u ovom postupku odlučuje o navodnoj ugovornoj obvezi fizičke osobe. Stoga navedeni postupak ne predstavlja prethodno pitanje za ovu parnicu.

60. U korist tvrdnje tužitelja govore činjenica da su tri punomoći izdane upravo 22. kolovoza 2006.; činjenica da su djeca omogućila da tuženik bude proglašen jedinim nasljednikom; iskazi tužitelja o obiteljskim razgovorima i obećanoj isplati.

61. Međutim, protiv zaključka da je dokazan utuženi ugovor govore nepostojanje bilo kakve pisane potvrde obveze; sadržaj rješenja o nasljeđivanju i punomoći; nedostatak neposrednog nezainteresiranog svjedoka; nejasan predmet ugovora; nejasan rok i uvjet ispunjenja; nedokazana visina obveze; nedokazana vrijednost ostavine; razlike u navodima o načinu namirenja; osnovan prigovor zastare.

62. Sud je stoga utvrdio da tužitelji nisu dokazali da je tuženik preuzeo pravno obvezujuću i sadržajno određenu obvezu da svakome od njih isplati po 200.000,00 EUR.

63. Kada se postojanje odlučne činjenice ne može sa sigurnošću utvrditi, posljedice nedokazanosti snosi stranka na kojoj je teret dokazivanja. U ovom predmetu to su tužitelji.

64. Slijedom navedenoga, zahtjevi KG i DG odbijeni su kao neosnovani.

65. Tužitelji KG i DG u cijelosti su izgubili parnicu, pa su tuženiku dužni naknaditi troškove potrebne za svrhovito vođenje postupka. Zakon o parničnom postupku propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu protivnoj stranci naknađuje troškove izazvane vođenjem postupka, dok obični suparničari troškove podmiruju na jednake dijelove, ako nema znatne razlike u njihovim udjelima u predmetu spora.

66. Sud je tuženiku priznao troškove prema vrijednosti predmeta spora od 400.000,00 EUR za:

- odgovor na tužbu od 3. veljače 2017.;

- pripremno ročište od 2. ožujka 2017.,

- obrazloženi podnesak od 14. lipnja 2021.,

- pripremno ročište od 28. lipnja 2021.,

- ročište od 27. lipnja 2022.,

- podnesak od 8. studenoga 2022.,

- ročište od 30. siječnja 2023.,

- obrazloženi podnesak od 15. lipnja 2023.,

- ročište od 10. listopada 2023.,

- obrazloženi podnesak od 24. studenoga 2023.,

- podnesak od 12. prosinca 2023.,

- ročište od 12. ožujka 2024.,

- podnesak od 11. studenoga 2024.,

- podnesak od 17. ožujka 2026.,

- obrazloženi podnesak od 24. lipnja 2026.,

- ročište od 2. srpnja 2026.

67. Za navedene radnje priznato je ukupno 36.502 boda.

68. Iznos od 36.502 boda, pomnožen s vrijednošću boda od 2,00 EUR, daje 73.004,00 EUR. Na taj iznos obračunat je PDV od 25% u iznosu od 18.251,00 EUR.

69. Tuženiku su priznati i dokumentirani troškovi svjedoka u ukupnom iznosu od 610,00 EUR.

70. Ukupan priznati trošak tuženika stoga iznosi:

- odvjetnička nagrada: 73.004,00 EUR,

- PDV: 18.251,00 EUR,

- stvarni troškovi svjedoka: 610,00 EUR,

odnosno ukupno 91.865,00 EUR.

71. Budući da su zahtjevi KG i DG jednaki i da ne odgovaraju solidarno u glavnoj stvari, svaki od njih dužan je naknaditi polovinu navedenog troška, odnosno po 45.932,50 EUR.

U Starom Gradu, 23. srpnja 2026.

S u d a c

Ivan Strinić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od petnaest dana od dana uručenja odluke.

Dostaviti:

- punomoćnici tužitelja, e-oglasna ploča;

- punomoćniku tuženika, e-oglasna ploča;

- u spis.