REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-6658/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Vinka Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Azre Čustović, odvjetnice, dana 23. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 138-50-4871354 sklopljenog dana 12. svibnja 2008. godine između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja BP kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,70% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju UP, iz [adresa], iznos u visini od 327,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju UP, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 687,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 138-50-4871354 (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit i da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 3,70% od iznosa kredita (čl. 3 Ugovora o kreditu) te je tužitelju naplaćena tvz. ulazna naknada u iznosu od 2.469,29 kn. Tužitelj navodi da su Ugovor o kreditu tužitelj i tuženik sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadama za obradu, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj se poziva na odredbu članka 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da je navedena ugovorna odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza tužitelja iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu je određena. Nadalje navodi da je tužitelj kao i svaki prosječni potrošač bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je isto tako tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Nadalje navodi da sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se poziva na odluku Suda EU broj C- 621/17 od 3.10.2019. godine. Navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na odluke Županijskog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Potvrdu o naplati naknade od 19.05.2008.g. (list 5 spisa), Ugovor o kreditu broj 138-50-4871354 od 12.05.2008.g. (list 6-9 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, stručne članke (list 15-24 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada kredita za obradu (čl.3. Ugovora o kreditu).

5. U tijeku postupka tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 29. prosinca 2024. godine, osporava istaknuti prigovor zastare (list 27- 29 spisa).

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 31.03.2025. godine (list 30-32 spisa). U bitnom ističe da je samo jedna od pretpostavki nepoštenosti činjenica da je sporna ugovorna odredba sadržana u tipskom ugovoru, te je potrebno da sud u tijeku ovog postupka utvrdi da li sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu između ugovornih stranaka, ako se o istoj nije pregovaralo kako to tvrdi tužitelj.

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju vozila za osobne potrebe, otišao je u banku gdje su mu predali Ugovor o kreditu koji je već bio napisan. Navodi da je pročitao ugovor površno, nije primijetio ugovornu odredbu da mora platiti naknadu banci. Tužitelj iskazuje da mu djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti ga upozorio da bi trebao platiti naknadu za obradu kredita. Tužitelj ističe da nije zasebno osobno platio naknadu niti je tko tražio od njega da plati naknadu, pa pretpostavlja da je oduzeta od iznosa kredita. Navodi da je otplaćivao osobno kredit, nije bio nositelj obrta niti osnivač trgovačkog društva, radio je kao instruktor u autoškoli.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužitelj s tuženikom dana 12. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 138- 50-4871354 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 15.022,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 3. ugovorena naknada za obradu kredita jednokratno 3,70% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (nesporno između stranaka),

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita dana 19. svibnja 2008. godine (list 5 spisa),

- tužitelj tvrdi da nije bio upozoren da treba platiti naknadu za obradu kredita, a on nije primijetio ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koju nije platio po nalogu banke, pretpostavlja da je iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade (iskaz tužitelja).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Tuženik detaljno pojašnjava primjenu odredbi o nastupu zastare u odnosu na institut stjecanje bez osnove kao u odgovoru na tužbu.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je ocijenio isti kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini naknade za obradu kredita, niti mu je netko pojašnjavao da bi trebao platiti naknadu za obradu kredita i da je naknadu platio. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 3,70% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,70% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu djelatnici banke nisu pojašnjavali niti ga upozorili da bi trebao platiti naknadu za obradu kredita, da on navedenu odredbu nije zamijetio kada je čitao Ugovor o kreditu, nije bio pozvan od strane banke da plati zasebno naknadu za obradu kredita iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog odredbu čl.3. (naknada) tužitelju je bilo potrebno objasniti na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, slijedom čega je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

12. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

Pri tome je sud u ovoj pravnoj stvari imao u vidu i pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. godine, a prema kojem: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.“.

Kako dakle nisu navedeni nikakvi konkretni troškovi niti usluge koje su obuhvaćene navedenom naknadom za obradu zahtjeva za odobrenje kredita iz navedene ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, a pri tome nije niti jasno po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, to po stajalištu ovog suda radi se o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Pri tome tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježe testu nepoštenosti i kad je potpuno transparentna (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

14. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl.3. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15. U odnosu na utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatnih obveza koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Nadalje, Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnose iznosi ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge.

17. Pri tome sud je imao u vidu i odluku Suda EU broj C-744/24 (Bank Polska Kasa Opieki, presuda Suda EU od 23. travnja 2026.g.) u kojoj je zauzeto stajalište:

"Članak 3. točke (g) i (j) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021., u vezi s člankom 10. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da mu se:

protivi uključivanje u ugovore o potrošačkom kreditu odredaba kojima se predviđa primjena kamatne stope ne samo na ukupan iznos kredita nego i na iznose namijenjene plaćanju troškova povezanih s tim kreditom, koji stoga ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača."

U tijeku ovog postupka tuženik nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi zasebno naplatio tužitelju spornu naknadu iz čl.3. Ugovora o kreditu, a iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja od 19.05.2008.g. (list 5 spisa) jasno proizlazi da je naknada od 3,70% od iznosa kredita naplaćena (naknada za obradu kredita) tj. iznos od 2.469,29 kn naplaćena tužitelju od iznosa glavnice, kako to i tvrdi tužitelj u tužbi (a tuženik ne osporava) te je tuženik zaračunavao kamatu tužitelju i na ugovorene naknade što je zasigurno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu da tužitelj plaća i zateznu kamatu na ugovorenu naknadu koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (tuženik suprotno ne dokazuje).

18. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

19. Tužitelj je naznačio VPS u visini iznosa od 1.654,96 EUR. Tuženik prigovara visini VPS. Kako je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom djelomično utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu te isplatu iznosa u visini od 327,73 EUR to je sud utvrdio VPS u iznosu od 327,73 EUR.

Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 08.11.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.12.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.04.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.12.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.06.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 23.07.2026.g. u iznosu od 50,00 EUR, ukupno 550,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 137,50 EUR, ukupno 687,50 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen plaćanja sudske pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. srpnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku